REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-192/2022-21
€
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici iz Donje Stubice, protiv tuženika PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. travnja 2025. godine u nazočnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnice tužiteljice ĆH, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika UH, odvjetničkog vježbenika, dana 28. svibnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u članku 5. točka 1. Ugovora o kreditu broj 00374 od dana 20. travnja 2007. godine, koja glasi: "Sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, za CHF vrijedećem na dan plaćanja."
II. Nalaže se tuženiku PORSCHE MOBILITI d.o.o. iz Zagreba, Velimira Škorpika 21, OIB: 36514183925, isplatiti tužiteljici SH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iznos od 4.078,60 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom i to:
– na iznos od
1,22 EUR od 3.10.2007. pa do isplate
– na iznos od
0,40 EUR od 10.1.2008. pa do isplate
– na iznos od
3,50 EUR od 12.3.2008. pa do isplate
– na iznos od
1,57 EUR od 17.4.2008. pa do isplate
– na iznos od
8,81 EUR od 21.5.2008. pa do isplate
– na iznos od
3,54 EUR od 18.6.2008. pa do isplate
– na iznos od
0,65 EUR od 22.8.2008. pa do isplate
– na iznos od
1,59 EUR od 26.9.2008. pa do isplate
– na iznos od
1,90 EUR od 23.10.2008. pa do isplate
– na iznos od
9,70 EUR od 27.11.2008. pa do isplate
– na iznos od
13,39 EUR od 30.12.2008. pa do isplate
– na iznos od
4,91 EUR od 26.1.2009. pa do isplate
– na iznos od
26,14 EUR od 24.2.2009. pa do isplate
– na iznos od
27,79 EUR od 26.3.2009. pa do isplate
– na iznos od
18,84 EUR od 29.4.2009. pa do isplate
– na iznos od
21,40 EUR od 25.5.2009. pa do isplate
– na iznos od
22,24 EUR od 23.6.2009. pa do isplate – na iznos od
18,17 EUR od 24.8.2009. pa do isplate
– na iznos od
18,66 EUR od 28.9.2009. pa do isplate
– na iznos od
17,44 EUR od 27.10.2009. pa do isplate
– na iznos od
17,44 EUR od 24.11.2009. pa do isplate
– na iznos od
15,32 EUR od 24.11.2009. pa do isplate
– na iznos od
19,59 EUR od 25.1.2010. pa do isplate
– na iznos od
18,47 EUR od 25.1.2010. pa do isplate
– na iznos od
23,24 EUR od 24.2.2010. pa do isplate
– na iznos od
24,97 EUR od 22.3.2010. pa do isplate
– na iznos od
26,37 EUR od 26.4.2010. pa do isplate
– na iznos od
29,10 EUR od 24.6.2010. pa do isplate
– na iznos od
34,18 EUR od 27.7.2010. pa do isplate
– na iznos od
37,63 EUR od 27.7.2010. pa do isplate
– na iznos od
43,06 EUR od 30.8.2010. pa do isplate
– na iznos od
46,16 EUR od 28.9.2010. pa do isplate
– na iznos od
50,44 EUR od 8.11.2010. pa do isplate
– na iznos od
48,86 EUR od 24.11.2010. pa do isplate
– na iznos od
51,22 EUR od 18.1.2011. pa do isplate
– na iznos od
62,75 EUR od 14.3.2011. pa do isplate
– na iznos od
62,25 EUR od 14.3.2011. pa do isplate
– na iznos od
61,61 EUR od 14.3.2011. pa do isplate
– na iznos od
67,36 EUR od 16.5.2011. pa do isplate
– na iznos od
60,32 EUR od 22.7.2011. pa do isplate
– na iznos od
67,10 EUR od 22.7.2011. pa do isplate
– na iznos od
78,30 EUR od 22.7.2011. pa do isplate
– na iznos od
94,72 EUR od 23.9.2011. pa do isplate
– na iznos od
105,74 EUR od 23.9.2011. pa do isplate
– na iznos od
85,27 EUR od 2.11.2011. pa do isplate
– na iznos od
77,87 EUR od 28.11.2011. pa do isplate
– na iznos od
77,96 EUR od 15.2.2012. pa do isplate
– na iznos od
83,46 EUR od 15.2.2012. pa do isplate
– na iznos od
88,43 EUR od 15.2.2012. pa do isplate
– na iznos od
89,45 EUR od 13.3.2012. pa do isplate
– na iznos od
87,29 EUR od 16.4.2012. pa do isplate
– na iznos od
86,45 EUR od 14.6.2012. pa do isplate
– na iznos od
89,29 EUR od 16.7.2012. pa do isplate
– na iznos od
89,50 EUR od 20.8.2012. pa do isplate
– na iznos od
87,34 EUR od 18.9.2012. pa do isplate
– na iznos od
85,75 EUR od 17.10.2012. pa do isplate
– na iznos od
79,91 EUR od 9.11.2012. pa do isplate
– na iznos od
87,15 EUR od 6.12.2012. pa do isplate
– na iznos od
88,05 EUR od 7.1.2013. pa do isplate
– na iznos od
87,26 EUR od 4.2.2013. pa do isplate
– na iznos od
78,70 EUR od 1.3.2013. pa do isplate
– na iznos od
82,65 EUR od 2.4.2013. pa do isplate
– na iznos od
83,41 EUR od 6.5.2013. pa do isplate
– na iznos od
87,92 EUR od 3.6.2013. pa do isplate
– na iznos od
78,19 EUR od 9.7.2013. pa do isplate
– na iznos od
78,86 EUR od 2.8.2013. pa do isplate
– na iznos od
80,20 EUR od 3.9.2013. pa do isplate
– na iznos od
79,54 EUR od 2.10.2013. pa do isplate
– na iznos od
82,11 EUR od 4.11.2013. pa do isplate
– na iznos od
84,39 EUR od 3.12.2013. pa do isplate
– na iznos od
84,52 EUR od 3.12.2013. pa do isplate
– na iznos od
87,32 EUR od 3.1.2014. pa do isplate
– na iznos od
84,53 EUR od 4.2.2014. pa do isplate
– na iznos od
88,35 EUR od 4.3.2014. pa do isplate
– na iznos od
90,66 EUR od 18.4.2014. pa do isplate
– na iznos od
88,76 EUR od 10.11.2014. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.155,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom dana 20. travnja 2007. godine, sklopila Ugovor o kreditu broj 00374 sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, kojim se Ugovorom isti, kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 24.830,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja, za financiranje troškova kupnje vozila, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužiteljica se temeljem predmetnog ugovora obvezala tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Navodi da joj tuženik prilikom sklapanja ugovora nije prezentirao moguće rizike nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužiteljici je ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka. S time u vezi razvidna je činjenica, kako u navedenom ugovoru o kreditu postoji promjenjivi element (valutna klauzula vezana za švicarski franak), koja sama po sebi ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem koje tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni danas, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužiteljica imala saznanja, da će mjesečni anuitet toliko porasti, i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i samu tužiteljevu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu obvezu. Nadalje, odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je odredbom čl. 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva. U konkretnom slučaju, činidba u pogledu vezivanja anuiteta uz valutnu klauzulu u CHF, koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije niti određena niti odrediva. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao. Ako tužitelj kao prosječni potrošač nije bio u razumnoj mjeri dobro obaviješten, za pretpostaviti je da ni uz razumnu pažnju i oprez, nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. U vrijeme kada su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora tužitelj nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu ZOO-a), kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Također, ugovor treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist tužitelja, obzirom je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženik, pri čemu tužitelj nije mogao pregovarati o valuti ugovora. Tuženik je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je ponudio tužitelju ugovor s elementima o kojima nije dopustio pregovarati već ga je ponudio po sistemu "uzmi ili ostavi", a da tužitelj nije upoznao s mogućnošću rasta švicarskog franka. Tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju u smislu da je istog morao ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što tuženik nije učinio, tako je na taj način tuženik tužitelju zapravo nametnuo spornu ugovornu odredbu stavivši tužitelja u neravnopravni položaj, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te odredbama čl. 3. i 4. ZOO-a. Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe. Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Obzirom na sve izneseno, tužiteljica potražuje od tuženika sve što je isti stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu, pri čemu tužiteljica drži početni anuitet mjerodavnim, odnosno ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita.
2. Slijedom navedenog, tužiteljica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 17. veljače 2025. predlaže da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 5. točka 1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, te potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.078,60 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare obzirom se u konkretnom slučaju na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje petogodišnji zastarni rok. Tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Osporava da bi bilo koja odredba predmetnog Ugovora bila nepoštena ili ništetna. Ističe da tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarcima te je jedino iz tog razloga i sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u „švicarcima“. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Predlaže tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini (list 7-9 spisa), Ugovor o kreditu broj 00374 (list 10-13 spisa), promet po kreditu (list 15-25 spisa), plan otplate (list 26-28 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 29 spisa), prvi otplatni plan (list 31-32 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o.
5. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 20.04.2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 00374 kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit za kupnju osobnog vozila u iznosu od 24.830,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. vrijedećem na dan plaćanja uz rok otplate od 84 mjeseci. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.
6. Sporno je da li su odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetne, sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, te je sporna visina tužbenog zahtjeva.
7. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP), ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
8. Prvenstveno valja reći kako se presude na koje se tužiteljica poziva, odnosno presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 03.09.2019. u odnosu na ugovorne odredbe vezano uz valutnu klauzulu, ne mogu direktno primijeniti na ovaj postupak odnosno da se u ovom slučaju ne mogu primijeniti odredbe čl. 502.c. ZPP-a, te odredbe Zakona o zaštiti potrošača vezano uz kolektivne tužbe i to obzirom tuženik nije bio stranka predmetnih kolektivnih sporova (Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revd-2379/21 od 01.06.2021.).
9. Slijedom navedenog, sve navode o nepoštenosti ugovornih odredbi, sud će cijeniti u ovom postupku temeljem provedenih dokaza.
10. Tužiteljica saslušana kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 20.04.2007. godine sklopila s tuženikom predmetni ugovor o kreditu na iznos kunske protuvrijednosti od 24.830,62 CHF na rok otplate od 84 mjeseca. Kredit je bio namijenjen za kupnju motornog vozila marke VW Polo koji je koristila isključivo za svoje osobne potrebe. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu se kod tuženika raspitala o mogućnosti realizacije kredita, te joj je ponuđen kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao najpovoljniji te je isti i prihvatila. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika i bio joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi, tako da uopće nije imala mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora. Ugovor je prije potpisa pročitala i bilo joj je poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, s time da ju nitko od djelatnika tuženika nije upozorio na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF, niti je upozorena da bi joj se zbog rasta tečaja CHF rata kredita mogla znatnije povećati, a da joj je to bilo poznato, takav ugovor ne bi prihvatila. Kredit je u cijelosti otplaćen. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila je zaposlena u HEP-u Zabok. Nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika odgovorila je da nije tražila kredit u eurima, budući joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji. Nije tražila izmjenu pojedinih odredbi ugovora budući je ugovor sastavio tuženik i ugovor joj je prezentiran na potpis kao uzmi ili ostavi, tako da niti nije mogla tražiti izmjenu ugovora.
11. Iskaz tužiteljice sud je u cijelosti prihvatio kao iskren, logičan i životno uvjerljiv, a na isti niti tuženik nije imao nikakvih primjedbi.
12. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu proizlazi da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, kao niti kod obračunavanja mjesečnih anuiteta u valuti CHF, te njihove naplate u kunskoj protuvrijednosti. Nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri nisu određeni. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika tako da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora koje se odnose na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te da tužiteljica nije bila upozorena na rizike koji mogu proizaći zbog sklapanja ugovora uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz navedenog proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, a niti je tužiteljici objašnjeno išta o parametrima temeljem kojih se kamata može mijenjati, te da prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita tužiteljici nije na razumljiv i jasan način bilo pojašnjeno značenje odredbe o promjenjivosti kamatne stope, te riziku valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF. K tome, tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka niti ne tvrdi da je tužiteljica kao korisnik kredita na te odredbe mogla utjecati. Osim toga, kod tipiziranog ugovora se i po prirodi stvari o tim uvjetima ne može pojedinačno pregovarati.
13. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.
14. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčanih iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
15. Stoga prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
16. Pritom nije dostatno, kako to navodi tuženik, da su odredbe kredita jasne, lako uočljive i gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga tuženik kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
17. Tuženik nije dokazao da se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo upravo na takav način, a nesporno je, s obzirom da to tuženik ničim nije opovrgnuo, a što je i odlučna činjenica u ovom postupku da se o predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, pa je navedenim načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena prebacio na tužiteljicu, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.
18. Stoga je tuženiku kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila poznata ili trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta tuženika da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje je primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta, zbog čega postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, te posljedično povrata onog što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao.
19. Prema tome, kako je ugovorna odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te je očito da se o toj odredbi koja se odnosi na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, to se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 – dalje: ZZP), prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
20. Uz iznijeto, navedene odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz CHF suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarenju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te kad je riječ o profesionalnoj djelatnosti, urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane.
21. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom.
22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5.4.1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
23. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
24. Tužiteljici je trebalo ponuditi (objasniti) razloge promjene kamatne stope i valutne klauzule, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužiteljici, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe i iskoristi neke od navedenih solucija. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent (tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarala (kako je ranije obrazloženo), a ni u ugovoru tuženika nisu navedeni egzaktni parametri, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne.
25. Slijedom svega navedenog, sama promjena kamatne stope i valutne klauzule nije bila zakonom zabranjena, ali način na koji je to napravljeno predmetnim Ugovorom o kreditu nije bilo u skladu sa zakonom, to je ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u dijelu kojim zahtijeva utvrditi ništetnom odredbu čl. 5. točka 1. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je stoga odlučeno kao u toč. I. izreke ove presude.
26. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača određuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Slijedom navedenog, a kako se radi o unaprijed formuliranom ugovoru, odnosno tipskom ugovoru, teret dokaza pada na tuženika, a koji, po mišljenju suda, nije dokazao suprotno, odnosno da bi se o pojedinim ugovornim odredbama, koje odredbe tužiteljica traži utvrditi ništetnom, pojedinačno pregovaralo te da je ista imala utjecaj na sadržaj tih odredbi.
27. Odredba čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
28. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
29. Kako je odredba čl. 5. točka 1. Ugovora o kreditu ništetna u dijelu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.
30. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, za sve vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 20.04.2007., specificirano po mjesecima i datumima isplate.
31. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Petre Blašković proizlazi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj:
- Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 30.730,28 kn, što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 4.078,60 EUR.
- Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 164,31 kn, što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 21,81 EUR.
Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 30.565,97 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '13'), a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 4.056,79 EUR.
32. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Petre Blašković, jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio i na isti stranke nisu imale nikakvih primjedbi.
33. Slijedom navedenog, a kako je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu precizirala podneskom od 17. veljače 2025. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, a koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužiteljice prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužiteljica i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.
34. Sud napominje da nije uzeo u obzir izračun vještaka glede tzv. negativne razlike, dakle iznose razlika u anuitetima koje je tužiteljica platila po nižem tečaju CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita, jer se ne radi o iznosima koje je tužiteljica od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primila da bi mu ih temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a bila dužna vratiti. Osim toga, iz odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, ne proizlazi kako bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF ostvario pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se odredba čl. 81. st. 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače, a ne i na trgovca. Pored toga, pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala manji anuitet nije otpala, slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike tražiti od tužiteljice, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.
35. Pri tom je potrebno navesti da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj kune u odnosu na CHF bio manji od tečaja kune u odnosu na CHF na dan isplate kredita, a sukladno stajalištu proširene sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao najvišeg suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (v. presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023- 4 od 18.12.2023., točka 20.).
36. U odnosu na navode tuženika da tužiteljica nema svojstvo potrošača, sud ističe da je iz sadržaja samog ugovora o kreditu, konkretno odredbe čl. 1. (svrha kredita) razvidno da je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila, te da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i da ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.
37. Naime, Zakon o zaštiti potrošača (NN 79/07) definira potrošača kao fizičku osobu koja sklapa pravni posao ili djelatnost na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (čl. 3. st. 1.). Tužiteljica jest fizička osoba, a ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka sklopljen je radi kupnje osobnog vozila koji je tužiteljica koristila isključivo za svoje osobne potrebe, te je u tome smislu ona potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP-a. Osim toga, iz iskaza tužiteljice prihvaćenog kao uvjerljivog i iskrenog, u bitnome proizlazi da je predmetni kredit bio namijenjen za kupnju motornog vozila koji je koristila isključivo za svoje osobne potrebe, te da nikada nije bila vlasnik trgovačkog društva niti obrta.
38. Po stavu ovog suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa posljedično tome ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. točka 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu, te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV- 47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove sudske odluke.
39. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i čl.155. ZPP-a.
40. Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 28.03.2023. i 17.02.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podnesaka od 29.11.2024. i 10.02.2025.g. po 25 bodova (Tbr. 8/4) i za zastupanje na ročištu 05.04.2023., 12.11.2024. i 15.04.2025.g. po 100 bodova (Tbr. 9/1), dakle ukupno 650 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 1.625,00 eura. Nadalje, tužiteljici je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 43,60 eura i sudske pristojbe na presudu od 87,24 eura, tako da je tužiteljici sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.155,84 eur. Na tako utvrđeni iznos troška tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
41. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 28. svibnja 2025. godine
Sutkinja:
Sanja Vodopija
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.
DNA:
1. pun. tužiteljice uz rj. o sudskoj pristojbi na presudu od 87,24 eura
2. pun. tuženika
