Posl. br. P-708/2019-32

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli - Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Leani Modrušan odvjetnici iz Pule, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OD Leko i partneri iz Zagreba, poradi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 20.05.2025. održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 28. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9011878304 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08.09.2006.. god., a koja glasi:

« … sukladno odluci Banke o kreditiranju građana … »

te odredba čl.4.2. Ugovora o kreditu broj 9011878304

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9011878304 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 08.09.2006.. god., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … važeće na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl.4.2. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF ... »

u odredbi čl.5.2. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. »,

u odredbi čl.6.2. koja glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate. »

te u odredbi čl.7.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja … »

pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u Anexu I. Ugovora o stambenom kreditu broj 9011878304 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 05.10.2006.god. i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … po srednjem tečaju za CHF iz tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ... », te u odredbi čl.2. koja glasi:

« … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja ... », pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćene kamate, isplati iznos od 4.955,78 € zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 49,49 €od 30.11.2007 do isplate

na iznos od 49,35 €od 31.12.2007 do isplate

na iznos od 49,18 €od 31.01.2008 do isplate

na iznos od 87,03 €od 29.02.2008 do isplate

na iznos od 86,77 €od 30.04.2008 do isplate

na iznos od 86,50 €od 14.05.2008 do isplate

na iznos od 86,23 €od 19.06.2008 do isplate

na iznos od 85,96 €od 04.07.2008 do isplate

na iznos od 95,59 €od 27.08.2008 do isplate

na iznos od 95,28 €od 08.09.2008 do isplate

na iznos od 94,97 €od 30.09.2008 do isplate

na iznos od 94,66 €od 29.12.2008 do isplate

na iznos od 94,34 €od 29.12.2008 do isplate

na iznos od 94,03 €od 27.02.2009 do isplate

na iznos od 93,70 €od 27.02.2009 do isplate

na iznos od 93,38 €od 12.05.2009 do isplate

na iznos od 93,05 €od 22.05.2009 do isplate

na iznos od 92,71 €od 22.05.2009 do isplate

na iznos od 92,38 €od 26.06.2009 do isplate

na iznos od 92,04 €od 04.07.2009 do isplate

na iznos od 91,70 €od 24.09.2009 do isplate

na iznos od 91,35 €od 04.10.2009 do isplate

na iznos od 90,99 €od 23.10.2009 do isplate

na iznos od 90,64 €od 12.01.2010 do isplate

na iznos od 90,29 €od 22.01.2010 do isplate

na iznos od 89,93 €od 26.02.2010 do isplate

na iznos od 85,02 €od 26.03.2010 do isplate

na iznos od 84,67 €od 24.05.2010 do isplate

na iznos od 84,32 €od 11.06.2010 do isplate

na iznos od 83,96 €od 11.06.2010 do isplate

na iznos od 83,60 €od 11.06.2010 do isplate

na iznos od 83,23 €od 19.07.2010 do isplate

na iznos od 82,86 €od 31.07.2010 do isplate

na iznos od 82,49 €od 31.08.2010 do isplate

na iznos od 82,12 €od 25.10.2010 do isplate

na iznos od 81,73 €od 18.01.2011 do isplate

na iznos od 66,37 €od 22.02.2011 do isplate

na iznos od 66,05 €od 25.03.2011 do isplate

na iznos od 65,72 €od 20.04.2011 do isplate

na iznos od 65,39 €od 20.04.2011 do isplate

na iznos od 65,06 €od 24.06.2011 do isplate

na iznos od 64,72 €od 08.07.2011 do isplate

na iznos od 54,09 €od 18.07.2011 do isplate

na iznos od 53,80 €od 18.07.2011 do isplate

na iznos od 55,53 €od 31.07.2011 do isplate

na iznos od 45,14 €od 23.09.2011 do isplate

na iznos od 44,89 €od 30.09.2011 do isplate

na iznos od 44,62 €od 25.01.2012 do isplate

na iznos od 44,36 €od 26.01.2012 do isplate

na iznos od 44,09 €od 27.01.2012 do isplate

na iznos od 45,77 €od 04.05.2012 do isplate

na iznos od 45,48 €od 09.05.2012 do isplate

na iznos od 45,21 €od 11.06.2012 do isplate

na iznos od 44,92 €od 13.06.2012 do isplate

na iznos od 44,63 €od 14.06.2012 do isplate

na iznos od 44,34 €od 09.07.2012 do isplate

na iznos od 44,05 €od 31.07.2012 do isplate

na iznos od 43,75 €od 31.08.2012 do isplate

na iznos od 43,45 €od 31.10.2012 do isplate

na iznos od 43,16 €od 31.10.2012 do isplate

na iznos od 42,86 €od 28.12.2012 do isplate

na iznos od 42,54 €od 22.04.2013 do isplate

na iznos od 42,24 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 41,93 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 41,62 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 41,30 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 40,98 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 40,66 €od 27.08.2013 do isplate

na iznos od 40,34 €od 10.09.2013 do isplate

na iznos od 40,01 €od 10.09.2013 do isplate

na iznos od 39,69 €od 30.09.2013 do isplate

na iznos od 39,36 €od 29.11.2013 do isplate

na iznos od 39,02 €od 07.02.2014 do isplate

na iznos od 38,69 €od 14.03.2014 do isplate

na iznos od 3,98 €od 08.04.2014 do isplate

na iznos od 3,95 €od 15.05.2014 do isplate

na iznos od 3,90 €od 11.06.2014 do isplate

na iznos od 3,85 €od 15.07.2014 do isplate

na iznos od 3,81 €od 21.07.2014 do isplate

na iznos od 3,77 €od 21.07.2014 do isplate

na iznos od 3,72 €od 16.10.2014 do isplate

na iznos od 3,68 €od 10.11.2014 do isplate

na iznos od 3,63 €od 11.12.2014 do isplate

na iznos od 3,59 €od 09.01.2015 do isplate

na iznos od 3,55 €od 09.02.2015 do isplate

na iznos od 3,50 €od 09.02.2015 do isplate

na iznos od 3,45 €od 16.03.2015 do isplate

na iznos od 3,41 €od 13.04.2015 do isplate

na iznos od 3,36 €od 11.05.2015 do isplate

na iznos od 3,33 €od 05.06.2015 do isplate

na iznos od 3,28 €od 24.06.2015 do isplate

na iznos od 3,23 €od 17.07.2015 do isplate

na iznos od 3,19 €od 02.09.2015 do isplate

na iznos od 3,14 €od 02.09.2015 do isplate

na iznos od 3,09 €od 16.10.2015 do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, isplati iznos od 12.225,46 €zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose kako slijedi:

na iznos od 11,65 €od 29.12.2008 do isplate

na iznos od 16,78 €od 29.12.2008 do isplate

na iznos od 41,12 €od 27.02.2009 do isplate

na iznos od 44,30 €od 27.02.2009 do isplate

na iznos od 40,99 €od 12.05.2009 do isplate

na iznos od 33,29 €od 22.05.2009 do isplate

na iznos od 31,34 €od 22.05.2009 do isplate

na iznos od 26,14 €od 26.06.2009 do isplate

na iznos od 22,01 €od 04.07.2009 do isplate

na iznos od 23,95 €od 24.09.2009 do isplate

na iznos od 24,03 €od 04.10.2009 do isplate

na iznos od 22,76 €od 23.10.2009 do isplate

na iznos od 33,18 €od 12.01.2010 do isplate

na iznos od 37,26 €od 22.01.2010 do isplate

na iznos od 41,75 €od 26.02.2010 do isplate

na iznos od 50,82 €od 26.03.2010 do isplate

na iznos od 55,65 €od 24.05.2010 do isplate

na iznos od 59,61 €od 11.06.2010 do isplate

na iznos od 66,72 €od 11.06.2010 do isplate

na iznos od 78,40 €od 11.06.2010 do isplate

na iznos od 91,72 €od 19.07.2010 do isplate

na iznos od 88,99 €od 31.07.2010 do isplate

na iznos od 119,63 €od 31.08.2010 do isplate

na iznos od 116,72 €od 25.10.2010 do isplate

na iznos od 132,07 €od 18.01.2011 do isplate

na iznos od 135,34 €od 22.02.2011 do isplate

na iznos od 144,08 €od 25.03.2011 do isplate

na iznos od 133,63 €od 20.04.2011 do isplate

na iznos od 136,94 €od 20.04.2011 do isplate

na iznos od 133,50 €od 24.06.2011 do isplate

na iznos od 178,34 €od 08.07.2011 do isplate

na iznos od 186,76 €od 18.07.2011 do isplate

na iznos od 201,81 €od 18.07.2011 do isplate

na iznos od 215,65 €od 31.07.2011 do isplate

na iznos od 189,32 €od 23.09.2011 do isplate

na iznos od 172,69 €od 30.09.2011 do isplate

na iznos od 185,33 €od 25.01.2012 do isplate

na iznos od 191,26 €od 26.01.2012 do isplate

na iznos od 195,05 €od 27.01.2012 do isplate

na iznos od 194,19 €od 04.05.2012 do isplate

na iznos od 192,45 €od 09.05.2012 do isplate

na iznos od 195,10 €od 11.06.2012 do isplate

na iznos od 196,02 €od 13.06.2012 do isplate

na iznos od 198,51 €od 14.06.2012 do isplate

na iznos od 192,77 €od 09.07.2012 do isplate

na iznos od 192,92 €od 31.07.2012 do isplate

na iznos od 189,36 €od 31.08.2012 do isplate

na iznos od 189,55 €od 31.10.2012 do isplate

na iznos od 192,16 €od 31.10.2012 do isplate

na iznos od 193,26 €od 28.12.2012 do isplate

na iznos od 192,00 €od 22.04.2013 do isplate

na iznos od 178,54 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 179,58 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 181,59 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 175,15 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 175,36 €od 07.06.2013 do isplate

na iznos od 175,45 €od 27.08.2013 do isplate

na iznos od 176,65 €od 10.09.2013 do isplate

na iznos od 179,96 €od 10.09.2013 do isplate

na iznos od 179,96 €od 30.09.2013 do isplate

na iznos od 187,99 €od 29.11.2013 do isplate

na iznos od 187,18 €od 07.02.2014 do isplate

na iznos od 192,50 €od 14.03.2014 do isplate

na iznos od 184,76 €od 08.04.2014 do isplate

na iznos od 182,22 €od 15.05.2014 do isplate

na iznos od 178,66 €od 11.06.2014 do isplate

na iznos od 178,12 €od 15.07.2014 do isplate

na iznos od 182,48 €od 21.07.2014 do isplate

na iznos od 183,41 €od 21.07.2014 do isplate

na iznos od 187,94 €od 16.10.2014 do isplate

na iznos od 191,14 €od 10.11.2014 do isplate

na iznos od 194,74 €od 11.12.2014 do isplate

na iznos od 195,46 €od 09.01.2015 do isplate

na iznos od 196,80 €od 09.02.2015 do isplate

na iznos od 197,05 €od 09.02.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 16.03.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 13.04.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 11.05.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 05.06.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 24.06.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 17.07.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 02.09.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 02.09.2015 do isplate

na iznos od 197,10 €od 16.10.2015 do isplate,

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 1.857,15 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01.10.2015.god.pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

VII Odbija se tužitelj prema tuženoj u dijelu tužbe glede primarno postavljenog i eventualno kumuliranog tužbenog dijela zahtjeva koji glase:

" Utvrđuje se da je Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011878304 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 12.12.2015. god. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka" i

" Utvrđuje se ništetnim i da je bez pravnog učinka Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011878304 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 12.12.2015. god.",

kao i u dijelu tužbenog zahtjeva glede isplate iznosa glavnice od 1.555,97 eura s osnova manje umanjene glavnice prilikom konverzije sa kamatom na isti od 1.10.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan.

VIII Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.822,90 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom koja teče oddana donošenja prvostupanjske presude tj. od 28. svibnja 2025.godine pa do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana. IX Odbijaju se, tužiteljica prema tuženiku sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška sa kamatom na isti preko iznosa iz stavka VIII izreke ove, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je u svojstvu korisnika, zaključio s tuženikom dana 08.09.2006. godine ugovor o kreditu kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 96.100,00 CHF, kao i Aneksa ugovora dana 05.10.2006. godine broj 9011878304 kojim je ugovoren rok počeka od 12 mjeseci u otplati kredita, da ugovor sadrži promjenjivu ugovorenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi a koja kamatna stopa je bila promjenjiva sukladno odluci banke tuženika, da u vrijeme zaključenja tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj je naveo da se od početka otplate pa nadalje kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala što je imao za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Nadalje je naveo da su se temeljem ZID ZPK-a koji je stupio na snagu 30.09.015. godine sklapali aneksi/dodaci ugovora o kreditu, da je time provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da su dana 12.12.2015. godine tužitelj i tuženik sklopili dodatak ugovora o kreditu, da je dodatkom u čl. 3. navedeno da je nakon konverzije preostali iznos glavice na dan 30.09.2015. iznosi 30.842,11 eura. da je rješenjem VSRH Rev-2868/2018 od 12.02.2019. utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem ZPK zaključili dodatak ugovora o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene su u pogledu valutne obveze, kamatne stope iznos preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno, da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju-pravo na povrat novčanog iznosa. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke, obzirom su jedino ti parametri bili poznati tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Slijedom prethodno navedenog tužitelj je predložio da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška a kako je to u konačnici specificirao u svom podnesku od 25.7.2024.godine listovi 10 do 176 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da osporava osnovanost osnove i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da je tužitelj krivo koncipirao tužbu kao da je predmetni ugovor dalje na snazi iako je po mišljenju tuženika isti prestao postojati jer je tužitelj s tuženikom sklopio dodatak ugovora o kreditu. Tuženik je u bitnom naveo da je sklapanje novog ugovora o kreditu u biti prijašnji ugovor prestao postojati, da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope. Tuženik se pozvao na zakon o potrošačkom kreditiranju te da nakon izvršene konverzije tužitelj ne može imati više nikakvih potraživanja niti isti ima pravni interes postavljati bilo kakove zahtjeve u odnosu na ugovorni donos koji je prestao postojati to tim više što se pretplata priznaje potrošaču na ime budućih obroka. Tuženik je u naveo da ovdje više nije riječ o kreditu u chf te da odluke na koje se poziva tužitelj se ne mogu odnositi na ovaj predmet. Tuženik je ponovio da je valutna klauzula dopuštena, da je ugovor predstavljao odraz volje stranaka, da stranke nisu zaključile ugovor gdje je utvrđena fiksna kamatna stopa, a sudovi nisu utvrdili nezakonitim odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik je u bitnom ponovio da je tužitelj pristao na klauzulu o promjenjivoj kamatnoj stopi, da je kod zaključenja ugovora tuženik poštovao važeću zakonsku regulativu, da sama kamatna stopa te ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati ju nije sama po sebi nepoštena već se ona mijenja sukladno tržišnim kriterijima. Promjena koja utječe na cijenu kredita te način promjene kamatne stope ne ovisi o volji banke već o drugi elementima jer na cijenu kredita utječu troškovi izvora sredstava te da tužena nije teretila klijente za troškove povećanja financiranja a HNB kod tuženika nije uočila nikakve nepravilnosti. Stoga je tužena istaknula i prigovor zastare.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 8-23 spisa, 24-61 spisa, 71-83 spisa, 105-106 spisa-zapisnika, 133-152 spisa-nalaza i mišljenja vještaka, 170-177 spisa-specifikacije tužbenog zahtjeva koji je dao u podnesku od 25.07.2024..

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku temeljem postojećih dokaza u spisu osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da na listovima 8 do 10 spisa prileži Ugovor o kreditu broj 9011878304 od 8.9.2005.godine, dalje u tekstu predmetni ugovor o kreditu, kojim ugovorom je tužena (kao davatelj kredita) odobrila tužiteljicu kao korisniku kredita iznos od 96.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita. Nije sporna niti činjenica da na listovima 14 do 15 spisa prileži Anex I ugovora o kreditu u kojem je u članu 1 navedeno da je tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 96.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF iz tečajne list banke na dan plaćanja , dok je člankom 2 tog aneksa tužitelju odobren poček otplate kredita u trajanju od 12 mjeseci, list 14 spisa.

6. Nije sporna činjenica da na listovima 16 do 19 spisa, odnosno 24 do 27 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit, a da na listovima 28 do 56 prileži knjigovodstvena kartica, dok na str. 57 do 59 spisa prileži pregled uplata po predmetnom kreditu.

7. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 20 do 22 spisa prileži Dodatak ugovora o kreditu broj 9011878304 od 12.12.2015.godine zaključen između tužiteljice i tužene kojim dodatkom je izvršena konverzija predmetnog kredita te u članku 5 Dodatka utvrđena preplata u iznosu od 8.422,86 eura, list 20 poleđine spisa.

8. Nije nadalje sporna činjenica da je temeljem članka 4. predmetnog temeljnog ugovora o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,20 % godišnje. Nije nadalje sporna činjenica da je rok otplate kredita iznosio 168 mjeseci (14 godina), da se kamata obračunava u CHF i naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan plaćanja. Nije sporna činjenica da je prema članku 4 predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno između ostalog i da je godišnja kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Nije sporna činjenica da je člankom 2 -namjena kredita navedeno da se isti odobrava za adaptaciju stambenog objekta, što je i potvrđeno iskazom samog tužitelja.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu pisan i sastavljen od strane tužene, kao i dodatak ugovoru o kreditu na str. 20 do 22 spisa, budući je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog obrasca predmetnog ugovora a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja saslušane kao parnične stranke na ročištu od 20.5.2025.godine.

10. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih pisanih dokaza u spisu.

11. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje glede ništetnosti ugovora i to dijelu glede odredbe o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka kao i odredbe ugovora vezano za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Sporno je i pitanje da li je ništetan zbog navedenog i tzv. aneks I od 5.10.2006.godine kojim je odobren moratorij, odnosno da li je ništetan ili bez pravnog učinka dodatak ugovora o kreditu na str. 20 do 22 spisa od 12.12.2015.godine kojim je izvršena konverzija. U svezi s tim sporno je pitanje da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe. Sporno je i pitanje da li dodatak ugovora o kreditu ima one pravne učinke koje u odgovoru na tužbu i tijekom postupka navodi tuženik odnosno u bitnom da li je tim dodatkom ugovora o kreditu postignut u cijelosti učinak zaštite tužiteljice kao potrošača. Sporna je i visina tužbenog zahtjeva, kao i pravni interes budući tužena smatra da je izvršenom konverzijom predmetnog ugovora o kreditu tužitelj izgubio pravni interes za ovu tužbu.

12. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti po ocjeni ovog suda nije bio osnovan iz slijedećih razloga. Naime, vezano za to pravno pitanje i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Stoga bi relevantno razdoblje vezano za istaknuti prigovor zastare u odnosu na tražbinu s osnova preplaćene kamate bilo razdoblje od 13.6.2014. pa do 6.6.2019.godine kad je zaprimljena tužba uz primjenu čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok) budući se radi o kondikcijskoj tužbi pa je razvidno da nije protekao zastarni rok. Nadalje i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (što je prihvaćeno i od strane županijskih sudova primjerice Gž-3627/2017-8 odluka Županijskog suda u Zagrebu od 20.4.2021.godine). Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u navedenoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Isto tako odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine ( a isto je potvrđeno i u presudi Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018-11 od 3.9.2019.godine) utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je glede kondemnacije zaprimljena dana 6.6.2019.godine, to također nije protekao petogodišnji zastarni rok jer dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu, a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa uz već spomenutu odluku Gž- 989/21 od 5.10.2021., i primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021- 2 od 27.10.2021.godine, itd. Isto tako sukladno recentnoj praksi Vrhovnog suda RH (sjednica Građanskog odjela RH Su-IV-123/2024-5 (2/249 kad je riječ o potraživanju iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) zastare se prekida već podnošenjem (prvotne) tužbe, a opisano se navodi u kontekstu naknadne specifikacije tužbenog zahtjeva glede kondemnacije nakon provedenog vještva. Nadalje, Kao što je već i navedeno i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

13. U odnosu na pravni interes tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Opisano pravno stajalište izraženo je i u Revizijskoj odluci Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12.2.2019.godine, Rev 3142/2018 od 19.3.2019., Rev 18/2018 od 26.5.2020. itd. Isto tako sukladno odluci Vrhovnog suda Rh Rev-809/2201-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka Ugovora (Aneksa) o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora (Rev-3142/2018-2 od d19.3.2019.,Rev 18/20 od 26.52020. itd.).

14. U odnosu na sam meritum spora tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirao svoj tužbeni zahtjev glede kondemnacije sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke na listovima 145 do 151 spisa prema tim pojedinačnim iznosima o čemu će kasnije biti riječi.

15. Nadalje, vezano za prigovore tužene, sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt- 249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Isto tako i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

17. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

18. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji se u bitnom mogli svesti na tvrdnju da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima (da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva), zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tužitelj provedbom, konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti ostvario pravnu zaštitu, da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije zabranjeno itd., proveden je dokaz i saslušanjem tužitelja kao parnične stranke na ročištu od 20.5.2025.godine. Naime iz objektivnog i životnog iskaza tužitelja saslušanog na tom ročištu proizlazi da se radi o predmetnom ugovoru o kreditu na listu 8 spisa, da je pokojni otac umro 2004.g i on je naslijedio ostavinu od djeda, kuću na selu i krov je puštao, vidilo se doslovce nebo i na upit suca ukratko ovaj novac i je trebao za rješavanje stambenog pitanja, da je banka sačinila ovaj ugovor, da je otišao kod ove banke jer je još kao student imao otvoren račun u ovoj banci, da nikad prije ovog ugovora nije imao kredit u valuti u švicarcima, imao je samo ugovor u eurima vezano za kupnju polovnog vozila, tako da prije ovog ugovora nije ni čuo za valutu švicarac. Na upit suca kako je došlo do toga i zašto je sklopio kredit u švicarcima ako je rekao da nikada nisam ni čuo za valutu švicarac odgovorio je da je tražio 2006.g. kredit, da tada nisu postajali u ponudi kunski krediti, da je tražio i u eurima, da mu je osobni bankar u Puli rekao da mu je odobren kredit na način da može uzeti ili 62.000,00 eura na njegova primanja ili da može uzeti kredit od 62.000,00 eura ali preračunat u švicarce i to je bio ovaj iznos koji se navodi u ugovoru. Na upit suca pitao je tada u čemu je razlika odgovor je bio da će mu rata kredita u švicarcu biti manja za 500,00 kuna. Isto tako da je pitao u čemu je kvaka na što mu je odgovoreno da švicarac ima stabilan fiksni tečaj koji traje godinama te da je njemu povoljnija rata za 500,00 kuna mjesečno. Isto tako pitao je da li postoji opasnost vezano za tu valutu on (bankarski službenik) je odgovorio citira se: "pa gledajte švicarac je godinama stabilan i nizak i ne vidim nikakav rizik". Na upit da li mu je bankarski službenik govorio nešto o karakteristikama švicarca kao valute odgovorio je da mu ništa nije objašnjeno već ovo što je rekao. Na upit da li mu je objašnjeno temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovorio je da mu ništa nije objašnjavano niti vezano za parametre. Na upit početna rata mu je iznosila oko 3.800,00 kuna međutim već nakon par mjeseci rata je doslovce "eksplodirala"" te je došla u protuvrijednosti od oko 6.000,00 kuna te da je u tih par mjeseci samo mu stizala pošta vezano za promjenu te da mu ni na kraj pameti nije bilo da će biti ovakva promjena. Vezano za Dodatak-aneks ugovora o kreditu naveo je da se radi o predmetnom Dodatku ugovora o kreditu na listu 20-22 spisa, na upit zašto je potpisao Dodatak ugovora o kreditu odgovorio je da bi smanjio ratu kredita te da je kredit otplaćen 2019. godine, da je banka isto sačinila ovaj Dodatak ugovora o kreditu. Na upit suca nakon dodataka da mu je dvije i pol godine bila prepolovljena rata, plaćao ju je 50% manje zbog navedene pretplate te da potpisivanjem ovog dodatka nikad se nije odrekao potraživanja vezano za potpunu restituciju. Na upit punomoćnika tužitelja naveo je da nije mogao utjecati na sadržaj niti temeljenog ugovora niti dodataka niti je mogao pregovarati te da su mu čak za dodatak bili rekli to vam je ponuda uzmi ili ostavi te da je on plaćao sve ove rate. Iskaz tužitelja ovaj sud prihvaća kao objektivan budući je isti bio životan i spontan (blagodat načela neposrednosti).

19. Isto tako predmetni ugovor po ocjeni ovog suda spada u potrošačke ugovore budući je svrha istog bila rješavanje stambenog pitanja, što jasno proizlazi i iz iskaza tužitelja kad opisuje da mu je novac od kredita trebao za rješavanje stambenog pitanja. , pa je teret suprotnog dokaza ležao na strani tužene.

20. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 8.9.2006. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

21. Tužitelj svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da mu je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o promjenjivom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

22. Po ocjeni ovog suda temeljem priležećih dokaza u spisu postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila ciljano tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog i o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF, te se o istima nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pregovarati. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o u kojoj se mjesečni anuitet obračunava uz valutnu klauzulu CHF kao i odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke koje je tužitelj unaprijed prihvatio i s kojima se suglasilo a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo po ocjeni ovog suda uzrokovalo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana, ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano za ugovaranje valutne klauzule u CHF i vezano za odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sukladno Odluci banke tužena se kao banka nije pridržavala u tom dijelu načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe.

23. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne navedene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate sukladno Odluci banke, kao i odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF (kako u osnovnom predmetnom ugovoru tako i u tzv. aneksu I od 5.10.2006.godine) .

24. Isto tako, vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF potrebno je naglasiti da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama, a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, te o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužitelja, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu. Isto tako tužena nije dokazala, da predmetni kredit ne spada u ugovore iz članka 3 ZZP odnosno da je tužitelj nekretninu koristila eventualno za neku svoju poslovnu aktivnost odnosno poduzetničku djelatnost ili nešto treće što bi ukazivalo da ne potpada pod definiciju potrošača. Naprotiv iskaz tužitelja jasno dokazuje da je novac iz predmetnog ugovor korišten upravo radi njegovog stambenog zbrinjavanja. Teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene.

25. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava TKŠ i UKŠ protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

26. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu (kao i tzv. aneks broj I od 5.10.2006.godien list 14 do 15 spisa) neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora. Glede ustrajanja u tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na tzv. Dodatak predmetnom ugovoru o kreditu od 12.12.2015.godine na str. 20 do 22 spisa u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je isti nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez učinka, odnosno podredno da je ništetnim i bez pravnog učinka, ukazuje se da je u rješenju Vrhovnog suda RH Gos-1/2019-36 od 4.3.2020.godine zaključeno je da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada s ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto tako to ne isključuje postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu ( u tom smislu i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zadru Gž-612/2022-5 od 3.7.2023. itd.). Sukladno navedenom valjalo je u tom manjem dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, stavak VII izreke ove presude u kojem je tužitelj tražio da se na ime primarno postavljenog zahtjeva utvrdi da je Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011878304 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 12.12.2015. god. nepostojeći, odnosno da nije nastao i da je bez pravnog učinka kao i glede eventualno kumuliranog dijela tužbenog gdje je traženo da se utvrdi ništetnim i da je bez pravnog učinka Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011878304 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 12.12.2015. god. , kao neosnovan, stav VII izreke ove presude.

27. Nadalje vezano za sporno pravno pitanje glede samog pravnog značenja sklopljenog Dodatka predmetnom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija te uz izračun konverzije a u svezi s time i prava tužitelja na potpunu restituciju ocjena je ovoga suda da sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu što je prethodno i obrazloženo (a time niti u odnosu na tzv Aneks I od 5.10.2006.godine), a niti je kasnijim sklapanjem dodatka temeljnom ugovoru o kreditu od 12.12.2015.godine tužitelj izgubio pravo na, što je bitno naglasiti, potpunu restituciju iz razloga koji će se obrazložiti u nastavku. Isto tako sukladno pravnom stajalištu Vrhovnog suda Rh Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine činjenica sklapanja dodatka predmetnom ugovoru o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog temeljnog ugovora (istovjetno i Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. , Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. itd.).

28. Naime, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti, cijeneći neustaljenu praksu sudova na svim razinama o tom iznimno bitnom pravnom pitanju da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona a ne nekakvim "tumačenjima" koja nemaju niti pravno logičnu opstojnost . Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno. Drugim riječima, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Naprotiv zakonodavac, što je znakovito, to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti vrlo važnu stvar a to je da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 bila samo konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije neočekivano da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 što je bitno naglasiti u cjelini može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

29. Osim toga i sam Ustavni sud Republike Hrvatske često u svojim odlukama ističe da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi niti se zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma", pa stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici, jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava i na stvaranje pravne nesigurnosti. Takva tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne mogu drukčije nazivati nego arbitrarnim. Ako bi se prihvatilo pravno stajalište da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju (to tim više što o istovjetnom činjeničnom pitanju postoje čak tri potpuno oprečne odluke i to samog Vrhovnog suda RH čiji je zadatak ujednačavati sudsku praksu, konkretno Rev- 637/2019-2 od 15.11.2022.godine, Rev 586/2019-14 od 21. 12.2022.godine i Rev- 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine, tada i neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi onda pravo opstojni razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit primjerice u 2006. godine, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno i to ne od strane zakonodavca već nečijim tumačenjem. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na bitno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju? Po ocjeni ovog suda i potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju. Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto ili na bilo koji način ograničeno od strane zakonodavca. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu. Zaključak da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje potvrđen je uostalom i odlukom Vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine u kojem je jasno izraženo i pravno stajalište da su svi hrvatski sudovi dužni postupati u duhu i prema načelima prakse Suda Europske unije temeljem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska potpisala 19.10.2001.godine a koji sporazum je stupio na snagu 1.2.2005.godine (dalje SSP) što znači i prije sklapanja spornog ugovora o kreditu naročito u kontekstu kad se RH temeljem članka 74 st. 2 al. 1 SSP obvezala osigurati usklađenost zakonodavstva i prilagođavanje zaštite potrošača u Rh zaštiti koja je na snazi u Europskoj uniji primjerice Odluka suda EU broj c-118/17 UK protiv Erste bank HUngary Zrt od 14.3.2019.godine iz koje odluke proizlazi da potrošač uvijek im pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora. Isto tako i u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu T protiv Rh od 1.9.2022.godine Europski sud je između ostalog naveo "da banka potpisivanjem aneksa ugovora (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenog zahtjevu" kako je to formulirao podnositelj , pa se može zaključiti kao i Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

30. Stoga, u konkretnom slučaju sklapanjem aneksa Ugovoru o kreditu tj. dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj tim dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi (to ne proizlazi niti iz njegovog iskaza). Stoga, prema stavu ovog prvostupanjskog suda tužitelj unatoč sklopljenom dodatku ugovora kojim je izvršena konverzija kredita ugovorenog u CHF u protuvrijednosti kuna u kredit u EUR u protuvrijednosti kuna, pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu sukladno pravnoj stajalištu i vrhovnog suda RH Rev 1096/2022-2 od 8.11.2022.godine.I već spomenuta odluka Suda Europske unije u skladu je sa takvim pravnim shvaćanjem izraženom u presudi od **.**.2019., UK protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, ECLI:EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije relevantno što je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, jer je ZID ZPK-a predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji s obzirom na okolnosti u kojima je donesen taj zakonski propis i u kojima je obavljen konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) bilo upitno je li potrošač stvarno bio slobodan u izboru prihvatiti ili odbiti konverziju kad je zbog navedenog doslovce doveden pred "svršeni čin". Naime, jedina alternativa potrošaču bila je ostanak u ugovornom odnosu u kojem je njegova novčana obveza bila sve veća i nepredvidiva u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu s obzirom na kretanje tečaja CHF, a mnogi potrošači sklapali su dodatke ugovora upravo iz razloga spašavanja vlastite egzistencije. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i s pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco,SA, C-452/18, ECLI:EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Stoga, a na ocjenu suda o djelomičnoj ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu i dijelova iz tzv. aneksa I od 5.10.2006.godine, tužitelju pozivom na čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi glede valutne klauzule u CHF i glede ništetnih odredbi vezanih za jednostranu promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama banke.

31. Stoga nije osnovano niti pravno stajalište da tužitelj nakon konverzije kredita nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Naime tužbeni zahtjev, osim deklaratornog dijela, sadrži i kondemnatorni dio za isplatu temeljem nastanka obveze restitucije a odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa kada se navedena odredba dovede u svezu s procesnom odredbom čl. 187. st. 3. ZPP koja regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa koji je između stranaka sporan (tzv. deklaratornog preambula) jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje takve tužbe. Dakle, okolnost da su ugovorne strane sklopile Sporazum tj. dodatak o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15 kojim su izmijenile osnovni ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa glavnice kao je ostala neotplaćena, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (identično pravno shvaćanja izraženo je i u odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., Izbor 2/2018-18, Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-1070/2019 od 21. prosinca 2022. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

32. U odnosu na izražena pravna stajališta da će se utvrđeni iznos preplate nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta potrebno je navesti bitnu činjenicu, a to je da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK) propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, a što je bitno navesti, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti već naprotiv. Naime, prema stavu ovog prvostupanjskog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

33. Sukladno obrazloženom, ovaj sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi mora voditi računa o iznosu preplate ( u tom smislu ide I recentna sudska praksa primjerice Gž-635/2020-2 od 11.2.2025.godine, Gž-3404/2020-4 od 2.5.2024., itd. da sve ne nabraja). U konkretnom slučaju takva preplata je utvrđena i postoji te ju je tužena utvrdila u iznosu od 8.422,86 eura članak 4 predmetnog Dodatka od 12.12.2015.godine, što će se obrazlagati i uzimati u obzir u dijelu glede visine tražbine.

34. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 81 st 1. i 87 ZZP/03 pa je valjalo prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne ( bez pravnog učinka) navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 8.9.2006.godine kao i u dijelu tzv. Aneksa I od 5.10.206.godine (kojim, je tužitelju bio odobren moratorij od 12 mjeseci, list 14 sipsa), a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I , II i III izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja.

35. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću od 12.06.2024. list 133 spisa. Iz pisanog nalaza i mišljenja imenovanog utvrđeno je u bitnom da pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, te da je tijekom cijele otplate kredita do konverzije bio jednak onome u vrijeme plasiranja , tužitelj je preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 12.225,46 €. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, do konverzije kredita više uplatio iznos od 4.955,78 €. Vještak je naveo da nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 3.413,12 €. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije, da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 8.208,06 € na dan 30.09.2015. Vještak je napravio rekapitulaciju nakon uzetih iznosa iz točke 1, 2 i 3 u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 do konverzije, preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 20.594,36 € i to:

12.225,46 € preplate po valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, 4.955,78 € preplate po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, te 2.071,95 €ostatka razlike glavnice, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015 do isplate, list 149 spisa. Isto tako vještak je u tablici 10 između ostalog obračunao zakonske zatezne kamate na iznose preplaćenih tečajnih razlika i iznos preplaćenih kamata i dobio iznos od 6.866,89 eura, list 148 spisa, što je bitno navesti zbog daljnjeg dijela obrazloženja. U podnesku tuženika od 16.9.2024.godine, list 343 spisa tuženik je naveo da nema prigovor na matematički izračun vještaka, pa se na ročištu od 20.5.2025.godine dva puta suglasio da nema potrebe usmeno saslušavati vještaka, listovi 2 i 3 istog zapisnika.

36. Sud prihvaća u cijelosti nalaz i mišljenje imenovanog vještaka koji je sačinjen sukladno pravilima struke, ali i postojećim dokazima u spisu. Tužitelj je sukladno nalazu vještaka i specificirao svoju tražbinu u podnesku od 25.7.2024.godine listovi 170 do 177 spisa koju objektivnu preinaku je valjalo dopustiti sukladno članku 190 ZPP-a. Glede kondemnacije tužitelj je potraživao sukladno nalazu vještaka list 149 spisa isplatu s osnova preplaćene kamate 4.995,78 eura sa kamatom prema iznosima navedenim u nalazu, s osnova preplaćenog tečaja 12.225,46 eura sa kamatom prema iznosima navedenim u nalazu, te iznos od 3.413,12 eura list 175 spisa s osnova što je tužena za taj iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije sukladno nalazu vještaka list 149 spisa. Sukladno obrazloženom valjalo je tužiteljici dosuditi s osnova preplaćene kamate iznos od 4.995,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom prema iznosima navedenim u nalazu vještaka (tabela na str. 150 do 151 spisa), stav IV izreke presude, zatim s osnova preplaćenog tečaja iznos od 12.225,46 eura sa kamatom prema iznosima navedenim u nalazu sukladno tabeli na str. 150 do 151 spis zadnja kolona, stav V izreke ove presude.

37. Tužitelj je međutim potraživao iznos od 3.413,12 eura list 175 spisa s osnova što je tužena za taj iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije sukladno nalazu vještaka list 149 spisa. Razvidno je da je tužena sukladno članku 5 predmetnog dodatka od 12.12.2015.godine preplatu koristila za namirenjenje budućih anuiteta tj. smanjivanjem budućih anuiteta tužitelju, što je potvrđeno i iskazom samog tužitelja pa je efekat konverzije valjao uzeti u obzir vezano za preplatu. Sam tužitelj se ispravno poziva na članke 171 i 172 ZOO-a tzv. uračunavanje i predlaže da se utvrđena preplata prebije sa iznosom zakonskih zateznih kamata koje je vještak utvrdio s osnova preplaćenih kamata i tečaja (na dan konverzije) u iznosu od 6.866,89 eura list 148 spisa. Međutim budući je tužena priznala u predmetnom dodatku ugovora listovi 20 do 22 spisa iznos od 8.422,86 eura na ime preplate, to je iznos od 6.866,89 eura na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata po navedenim osnovama ( tabela 10 list 16 nalaza vještaka ipak manji iznos pa ostaje nepodmirena razlika preplate od 1.555,97 eura (ili iznos preplate 8.422,86 eura – obračunate kamate 6.866,89 eura = 1.555.97 eura) koju valja uzeti u obzir sukladno prethodno obrazloženom. Stoga je po ocjeni ovog suda preostali iznos od 1.555,97 eura valjalo odbiti od iznosa 3.413,12 eura (radi se o iznosu kojeg tužitelj potražuje tj. iznosu za koji je tužena manje umanjila glavnicu prilikom konverzije) nakon čega preostaje iznos od 1.857,15 eura (3.413,12 – 1.555,97 = 1.857,15 eura). Stoga je po ocjeni ovog suda valjalo tužitelju dosuditi upravo taj iznos s osnova manje umanjene glavnice prilikom konverzije , stav VI izreke ove presude, te ga odbiti za iznos od 1.555.97 eura o tom osnovu sa kamatom od 1.10.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan, stav VII izreke ove presude.

38. Tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na navedeni iznos pretplata iz stavka IV, V i VI izreke ove presude, koja vezano za preplaćeni tečaj odnosno razliku plaćene kamate teče od dospijeća (plaćanja) svakog pojedinog iznosa tj. prema datumima kako je to specificirano u stavku IV i V izreke ove presude sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a dospijeća pa do isplate da se sve ne ponavlja sukladno prema datumima sukladno utvrđenjima vještaka. U odnosu na manje umanjenu glavnicu prilikom konverzije na iznos od 1.857,15 eura tužitelju pripada propisana zakonska zatezna kamata iz članka 29 st. 2 ZOO-a koja teče počev od 1.10.2015.godine pa do isplate jer je manje umanjen iznos na ime konverzije utvrđen na dan 30.9.2015.godine, list 149 spisa, stav VI izreke ove presude.

39. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj i u dijelu tužbenog zahtjeva glede isplate iznosa glavnice od 1.555,97 eura na ime manje umanjene glavnice prilikom konverzije, sa kamatom na isti od 1.10.2015.godine pa do isplate, kao neosnovan, stav VII izreke ove presude.

40. Tuženik nije istaknuo prigovor radi prebijanja, a isto tako niti materijalno pravni prigovor prijeboja da bi sud eventualno umanjivao tražbinu tužiteljice za tzv. negativne tečajne razlike odnosno za manje plaćene iznose vezano za kamatnu stopu ( u tom smislu ide i Rev-984/2024-2 od 11.2.2025.godine). Međutim i neovisno o navedenom potrebito je ukazati na slijedeće. Vezano za pitanje da li je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine). Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga i iz tog razloga ovaj sud ne prihaća da su se morali uzeti u obzir samo iznosi tzv. pozitivnih razlika na ime pretplate. Isto tako tužena nije istaknula prigovor prijeboja u parnici po osnovu negativnih razlika da bi sud umanjivao po tom osnovu tražbinu tužitelja (Rev-549/2023-4 od 18.12.2023.godine).

39. U odnosu na postupovni dio ove parnice tuženik je na ročištu od 5.2.2025.godine tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara, dok su se na ročištu od 20.5.2025.godine stranke na izričit upit suda skladu s načelom otvorenog pravosuđenja izričito suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu bez potrebe odgađanja ročišta (što je ponovljeno dva puta). Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 2.6.2025.godine, ali je isto prezakazano rješenjem ranije tj. za dan 28.5.2025. godine.

40. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1 ZPP-a

41. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu je sukladno troškovniku valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe 250 bodova Tbr 7/1, za sastav obrazloženih podneska od 9.10.2019. i 25.7.2024.godine po 250 bodova za svaki taj podnesak po tbr.8/1, za sastav podneska od 20.1.2020. godine 100 bodova kako je traženo (tbr.8/1), za sastav podneska 21. 12.2023. 25 bodova tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima od 20.11.2019., 5.2.2025. i 20.5.2025.godine po 250 bodova za svako to ročište po tbr. 9/1, što iznosi ukupno 1.625 bodova ili 3.250,00 eura (tbr. 48/3 u svezi s tbr. 50 vrijednost boda =2 eura ) uz PDV od daljnjih 25% ili 812,50 eura, odnosno po toj osnovi zbrojeno 4.062,50 eura. Tužitelju pripada i trošak vještva u cijelosti jer je tužena osporavala kako osnov tako i visinu u iznosu od 500,00 eura ( račun vještaka na str. 153 spisa) , kao i iznos plaćene sudske pristojbe za tužbu od 1.962,00 kn list 62 spisa sada 260,40 eura po tar. br. 1 st. 1 ZOSP-a. Sukladno obrazloženom tužitelju pripada na ime ukupnog parničnog troška pripada iznos od 4.822,90 eura (ili 4.062,50 + 260,40 + 500,00 eura) koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju , stav VIII izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja na taj iznos teče od 28. svibnja 2025. godine (dan objave presude) pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, stav VIII izreke ove presude.

42. Sukladno obrazloženom valjalo je odbiti tužitelja prema tuženoj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška preko iznosa iz stavka VIII izreke ove presude sa kamatom na isti kao neosnovan, stav IX izreke presude, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška budući je u cijelosti izgubila ovu parnicu, kao neosnovane, stav IX izreke ove presude.

43. Sukladno članku 155 ZPP-a tužitelju ne pripada trošak za objavu presude budući na istom nije nazočio.

U Puli, 28. svibnja 2025. godine

Sudac:

Saša Javoran

POUK O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje nadležan Županijski sud.

Dna:

1. tužitelju po pun.

2. tuženoj po pun.