REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-486/2023.-32.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Branko Bulat i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šavorić i parneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon 15. svibnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice Hrvoja Karduma, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika GŠA, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 066- 148/2007 od 12. lipnja 2007. iznos od 3.691,49 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime zakonskih zateznih kamata isplatiti iznos od 1.357,88 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu broj: 066- 148/2007 od 12. lipnja 2007. iznos od 7.384,56 EUR uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od dana 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

IV. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužiteljici GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] temeljem neosnovano uvećane glavnice iz ugovora o kreditu broj: 066-148/2007 od 12. lipnja 2007. i Dodatka ugovora o kreditu, iznos od 4.208,97 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe kako je ista učinjena podneskom tužiteljice od 18. ožujka 2025.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s prednikom tuženika zaključila 12. lipnja 2007. ugovor o kreditu. Tužiteljici je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 157.000,00 CHF. Dana 15. veljače 2016. zaključen je dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

1.1. Tuženik je tužiteljici predočio obrazac ugovora o kojem se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoj standardni obrazac ugovora samo unijeli podatke o tužiteljici i iznos kredita. Radilo se o ponudi tuženika za davanje kredita po principu "uzmi ili ostavi". Po pristanku tužiteljice na ponuđeni obrazac ugovora pristupalo se potpisivanju ugovora o kreditu. Nijedna odredba ugovora nije bila predmet pregovora iz među ugovornih stranaka, već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika ponuđen tužiteljici koja je na to pristala jer nije imala izbora.

1.2. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004 do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.9.2003 do 6.8.2007. i to člancima 81,82 i 90, a od 7.8.2007 godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.3. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu naplatio od tužiteljice i stekao bez pravne osnove iznos od 11.076,06 EUR na osnovu preplaćenih anuiteta do dana konverzije.

1.4. Tužiteljici je na dan konverzije od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula i to u ukupnom iznosu od 403.677,62 kn. Tužiteljici je izvršen otpis preostale glavnice na dan konverzije u iznosu od 371.965,17 kn, što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom EUR kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Tuženik je za više obračunati iznos preostale glavnice zadužio tužiteljicu na dan konverzije, a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis tražbine tuženika. Stoga je na ime primjene ništetne valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita za neosnovano viši iznos od 31.712,45 kn odnosno 4.208,97 EUR.

2. Podneskom od 18. ožujka 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22).

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da osporava tužbeni zahtjev. Istaknuo je prigovor zastare utuženog iznosa jer smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

3.1. Tuženik smatra da se tužiteljica u ovoj parnici ne može pozivati na utvrđenja iz presude iz kolektivnog spora "Potrošač ni zbog razloga iz čl. 502. c Zakona o parničnom postupku te čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i 2014. godine. Iste se odnose samo na naknadu štete, a ne u sporovima radi isplate po osnovi stečenog bez osnove. Osim toga, u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao čl. 138. a o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

3.2. Smatra da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR te nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Poziva se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je zaključio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19. c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kreditu u skladu s istom odredbom.

3.3. Nadalje ističe da je zaključenjem aneksa ugovora došlo do promjene valute kredita i do promjene kamatne stope čime je otpala i osnova tražbine navodne preplate CHF kredita na koju se tužiteljica poziva. Potrošači su mogli odbiti prijedlog banke za konverzijom kredita, dok je banka bila obvezana ponuditi svim potrošačima konverziju kredita. Konverzija djeluje ex tunc te je kreditni odnos u cijelosti izmijenjen. Intencija zakonskih izmjena bila je upravo omogućiti potrošačima da mimo suda riješe svoj odnos s bankama uz izbjegavanje troškova. Ovakva shvaćanja tuženika podudaraju se s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovnog broja Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Takav sporazum o konverziji je valja i ima pravne učinke i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

3.4. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi po čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Institut valutne klauzule uveden je u Republici Hrvatskoj još 1994. te je u svakodnevnoj i općeprihvaćenoj primjeni. Tužiteljica je bila slobodna uzeti kredit u bilo kojoj banci, tužiteljica je izdala banci instrumente osiguranja te je za očekivati da je pri zaključenju ugovora uložila viši stupanj pažnje od uobičajenog. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja ugovora poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače i tužiteljicu o rizicima zaključenja ovakvog ugovora. Tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Zaposlenik tuženik je sudjelovao u obradi kredita i priopćio tužiteljici moguće rizike ugovaranja kredita s valutnom klauzulom CHF. To su činili i guverneri Hrvatske narodne banke zbog činjenice što Hrvatska narodna banka ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da ta valuta za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Nije razumno očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja CHF za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

3.5. Tuženik smatra da ni Hrvatska narodna banka kao ni bilo tko drugi nije mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF te u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije postojala značajna neravnoteža na štetu potrošača. Drastičan porast tečaja CHF nakon zaključenja ugovora o kreditu ne može utjecati na poštenje odredbe o valutnoj klauzuli. Osporio je da bi tuženik bio nepošten jer kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima na tržištu, riziku posla i troškovima poslovanja te je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora. Nacionalno zakonodavstvo potrebno je tumačiti u duhu prava Europske unije, sukladno praksi Suda Europske unije, koji je jedini ovlašten dati tumačenja normi europskog prava. To nužno podrazumijeva da se test poštenja sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi dio je procjena uzroku je određena ugovorna norma znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a drugi dio od procjene je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljica je iskonstruirala tužbeni zahtjev bez provođenja bilo kojeg testa na ugovorni odnos između stranaka.

3.7. Predložio je odbaciti tužbu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu na str. 11-16 spisa, u aneks ugovora o kreditu na str. 17-22 spisa, u popis uplata na str. 25-27 spisa, u obavijest o promjenama kamatnih stopa na str. 28 spisa, u otplatni plan na str. 29-32 spisa, u priloge odgovora na tužbu tuženika, saslušao svjedokinju ŽŠ, kao i tužiteljicu u svrhu dokazivanja, proveo financijsko vještačenje i pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darfin d.o.o. čijeg je predstavnika i saslušao na glavnoj raspravi.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5.1. Sud nije koristio kao dokaz pismenu izjavu ŽŠA jer se s čitanjem iste tužiteljica nije usuglasila, a da ju je i koristio, valja reći da se ista ne odnosi na odlučne činjenice u ovom konkretnom predmetu, već se radi o općenitoj izjavi zaposlenice banke.

5.2. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je to učinjeno podneskom tužiteljice od 18. ožujka 2025. jer je istim tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, sud isto smatra svrsishodnim te bi nedopuštanje takve preinake povrijedilo njezino pravo na pristup sudu. Zato je sud dopustio preinaku u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a, uvažavajući zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenoga 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

6. Nije bila sporna činjenica da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. zaključile 12. lipnja 2007. predmetni ugovor o kreditu.

7. Istim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 157.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren na rok od 20 godina. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za devize na dan plaćanja.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile aneks ugovoru o kreditu 15. veljače 2016. radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu. ZIDZPK). Istim je utvrđeno stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 94.995,21 EUR, nije utvrđena preplata, već manjak od 7.384,56 EUR.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., G,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe i to u svrhu kupnje stane. Tražila je kredit u kunama, ali ga tada u banci nisu davali. Međutim, zadovoljila je uvjete za podizanje kredita u CHF. Stan je kupovala za sebe, za privatne potrebe. Nije bila vlasnica obrta, OPG-a ili trgovačkog društva. Bila je ugovorena varijabilna kamatna stopa, a nitko nije znao da će tečaj CHF toliko porasti. Nije joj detaljno obrazlagan nikakav rizik vezan uz CHF. Nije joj rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, ali je to znala. Mjesečni anuiteti su rasli te joj je pola plaće odlazilo na otplatu kredita. Ne zna za koliko joj je porastao anuitet. Zaključila je ugovor o konverziji kako bi joj se smanjila kamatna stopa i mjesečni anuitet. Ne sjeća se da bi joj bilo rečeno da će ugovorom o konverziji izgubiti pravo osporavati osnovni ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu je sastavila pravna služba banke. Nije mogla utjecati na ugovorne odredbe. Pročitala je ugovor o kreditu kod javnog bilježnika. Bilo joj je jasno koliko je to moglo biti jasno. Stan nije davala u najam ili zakup. Ni banka ni javni bilježnik ju nisu upozorili da se tečaj CHF može jako povećati. U ugovoru o konverziji se nije odrekla nikakvih svojih prava vezanih uz ugovor o kreditu uz pobijanje ugovora o kreditu. Bila je zaposlena u trenutku zaključenja ugovora u Hypo banci kao savjetnik za EU fondove. Nije bila savjetnica kreditnih referenata. U okviru svog radnog mjesta sudjelovala je u razgovorima vezano uz EU projekte, zaključenjima ugovora sa HABOR-om i županijama, a potom se konzultirala sa pravnom službom u vezi EU projekata. Vrsta ugovora o kreditu sa ulaganjem u fondove bila je ponuđena djelatnicima banke. Ne zna zašto su im ponudili takvu vrstu kredita jer je kamatna stopa bila ista kao i za ostale klijente. Upravo im je ovakav kredit ponuđen po sistemu "uzmi ili ostavi" te je ugovor o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF bio vezan uz ulaganje u fondove, a postojali su i eurski krediti uz koje nije bio ponuđeno ulaganje u fondove. Nije se prije zaključenja ugovora o kreditu raspitivala kod drugih banaka za kredite. Odlučila se za zaključenje ugovora s Hypo bankom jer je bila djelatnik te banke te joj je trebao stan i to joj je bilo ponuđeno. Ne zna je li pročitala ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita. Znala je da se anuitet kod valutne klauzule može mijenjati, ali ne tako drastično.

9.3. Svjedokinja ŽŠ je iskazala da se ne sjeća predmetnog ugovora o kreditu, ali se sjeća imena i prezimena tužiteljice jer je ona bila zaposlenik banke. Kao kreditni referent nije nikome davala preporuke za zaključenje određenog ugovora o kreditu, niti je to smjela raditi. Misli da se radilo o ugovoru s ulaganjem u fondove. Fondovi nisu bili u vlasništvu banke, to je bilo odvojeno društvo, a radilo se o tri fonda. Klijent je taj koji bira određeni kreditni proizvod i s obzirom da se radilo o ugovoru o kreditu s ulaganjem u fondove, kredit je bio nuđen pod povoljnijim uvjetima. Kamata se mjesečno plaćala banci, a usporedno su se kupovala sredstva fonda. Glavnica je mirovala te je svrha bila akumulirati sredstva za jednokratni povrat glavnice. Ovakve ugovore s ulaganjem u fondove imali su za sve klijente banke, a ne samo za zaposlenike banke. Ugovor je sastavljala pravna služba, misli da je klijent mogao birati fond, jedan od tri fonda. Objasnila je stranci valutni rizik, da se otplata mjesečnih anuiteta vrši u kunama te da je visina anuiteta podložna promjeni tečaja valute. Ne sjeća se namjene kredita. Tada nije imala informaciju da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. S obzirom da je to bilo prije 20-tak godina ne sjeća se je li stranka imala kakve primjedbe na ugovorne odredbe ili nejasnoće. Načelno može reći da je strankama bilo omogućeno postavljanje pitanja. S obzirom da se radi o kolegici, svi su znali sve uvjete prije nego su se odlučili za zaključenje ugovora o kreditu. Na web stranici je bio dostupan kalkulator, kreditni uvjeti, visina rate, i svi su znali što hoće, a oni su ih samo vodili kroz postupak. Ako su postojali kreditni proizvodi vezani uz EUR i uz CHF, banka ni na koji način nije uvjetovala uzimanje kreditnog proizvoda vezano uz valutu CHF. To je bilo zabranjeno. Ako je tada postojao kredit u EUR, za što nije sigurna, oni su sigurno računali odnosno radili kalkulator i u EUR i u CHF, ali krediti u CHF su bili daleko povoljniji te je odabir klijenata zapravo bio vrlo jednostavan. U svakom trenutku tijekom otplate kredita, ukoliko se kredit uredno plaćao postojala je mogućnost promjene valute. Ne zna je li tužiteljica to tražila.

9.4. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.5. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03, još uvijek važio na dan 12. veljače 2007.) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

13. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

13.1. Ni naknadno postavljeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu apsolutnog iznosa kamate na preplaćeni iznos anuiteta po osnovi ništetnosti valutne klauzule do dana konverzije, nije u zastari jer kamate prate glavnicu jer po čl. 223. ZOO-a kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. Kako u tom dijelu glavnica nije zastarjela, to nije obuhvaćen zastarom ni dio koji se odnosi na zatezne kamate u apsolutnom iznosu.

14. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužiteljica dužna vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.

15.1. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je za otplatu anuiteta kredita ugovorena valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz CHF ništetna je odredba kojom je ugovorena otplata anuiteta kredita u protuvrijednosti CHF prema tečaju na dan plaćanja pojedinog anuiteta, a ne i sama odredba kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF prema tečaju na dan korištenja kredita.

16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost.

16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je sama banka ponudila upravo ovaj kredit vezan uz CHF prezentirajući ga kao kredit s najboljim uvjetima, pri čemu tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te valutnom riziku, a njezin je mjesečni anuitet znatno porastao tijekom vremena otplate (na otplatu kredita joj je odlazila polovica plaće), čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, a i tužiteljica je iskazala da nije mogla predvidjeti da bi mjesečni anuiteti mogli toliko drastično narasti. Osobni bankari koji su sudjelovali u pripremi ugovora o kreditu doista moguće nisu znali za ovakav valutni rizik, no nedvojbeno je to banka kao financijska institucija morala znati i isto predočiti tužiteljici.

16.3. Iskaz svjedokinje ŽŠ, tadašnje zaposlenice tuženika, općenite je naravi, u istom je izričito navedeno da se ne odnosi na konkretan ugovorni odnos jer se svjedokinja zbog proteka vremena toga konkretnog slučaja nije sjećala, osim u dijelu da je znala da je tužiteljica bila zaposlenica banke.

16.4. Na odluku suda ne utječe činjenica da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenim ulaganjima u odgovarajući fon jer je utvrđeno da je upravo ovakav kredit ponuđen tužiteljici od strane banke.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošači pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. iz Zagreba.

19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 27.814,00 kn za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, odnosno 3.691,49 EUR. Ukupna razlika za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -41,35 kn odnosno -5,49 EUR.

19.2. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 31.712,45 kn odnosno 4.208,97 EUR. Dodatkom ugovora o kreditu utvrđen je manjak tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi - 7.384,56 EUR.

19.3. Zakonske zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove promjene tečaja (točka 1. zaključka nalaza) obračunate do dana konverzije iznose 1.357,88 EUR.

19.4. Saslušan na glavnoj raspravi, predstavnik Darfin d.o.o. – LŠ je iskazao da u odnosu na dio prigovora tuženika da nalaz i mišljenje vještaka nije cjelovit i točan jer nisu uzete negativne razlike očitujem se da su iste iskazane u točci III. nalaza pod razlikom u iznosu anuiteta s osnove valutne klauzule te posebno iskazane u točci II. zaključka. U odnosu na pogrešno primijenjenu kamatnu stopu naveo je da zadatak vještačenje nije niti bio razlika s naslova kamatne stope, a u odnosu na pogrešno primijenjen tečaj važeći na dan isplate kredita tuženik se nije očitovao da je primijenjen krivi tečaj, već da se izračun razlike valutne klauzule ne može utvrđivati po početnom tečaju jer je valutna klauzula propisana Zakonom o obveznim odnosima te je po vještaku isto pravno pitanje. Način izračuna razlike valutne klauzule je utvrđen na način da je anuitet u CHF koji je obračunavala banka i naplaćivala, iskazan prema tečaju banke na dan plaćanja u HRK uspoređen s tim istim iznosom anuiteta u CHF uz primjenu tečaja na dan isplate kredita te su tako dobivena dva kunska iznosa uspoređena i iskazana razlika. To prikazuje tablica u točci III. nalaza. Anuitet u CHF je anuitet koji je utvrdila banka uz primjenu kamatnih stopa koji su navedeni u točci 2.2. nalaza na str. 2. i 3. nalaza.

19.5. Tuženik je prigovarao metodologiji nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ali nije prigovorio samom matematičkom izračunu vještaka, no i dalje je osporavao osnov tražbine tužitelja koji po tuženiku nema pravo ni na kakvu restituciju te je dodatno predlagao drukčiji zadatak vještačenja.

19.6. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a. Dopuna nalaza po prijedlogu tuženika na potpuno druge okolnosti od onih određenih zadatkom vještačenja nije bila potrebna, niti bi se odnosila na odlučne činjenice.

19.7. Sud je tužiteljici dosudio iznos razlike preplate mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti valutne klauzule u iznosu koji je utvrđen nalazom i mišljenjem financijskog vještaka. Kako je prilikom konverzije utvrđen manjak, tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata u apsolutnom iznosu, također sukladno obračunu financijskog vještaka. To tim više što je tužiteljica u točci I. tužbenog zahtjeva zatražila zakonsku zateznu kamatu samo od konverzije pa nadalje.

19.8. No, tužiteljici nikako ne može pripasti iznos za kojeg je prilikom konverzije kredita utvrđen manjak jer je to iznos kojeg je tužiteljica premalo platila u razdoblju do konverzije te je u tom dijelu odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja pod točkom I. tužbenog zahtjeva. Isti iznos dospio je tek nakon potpisa i provedbe konverzije, koju su stranke prihvatile. Osim toga, prema čl. 2. aneksa ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, stranke su suglasno potpisale odredbu da odredba o utvrđenom manjku predstavlja sporazum vjerovnika i potrošača u smislu čl. 19. c st. 1. točka 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju te da se isti iznos može promijeniti u tzv. prijelaznom razdoblju. Ovakva odredba aneksa nije ni činjenično isticana ništetnom.

19.9. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

20.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.

20.3. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazala da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

21. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. ZPP-a. Iako je tužiteljica kvantitativno uspjela u parnici sa oko 30% sud je uzeo u obzir činjenicu da je tužiteljica u ovom postupku zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu pri čemu domaća sudska praksa o pravima potrošača u slučaju izvršene konverzije nije ustaljena, usprkos činjenici što je tužbeni zahtjev tužiteljice u većem dijelu odbijen kao neosnovan, po ocjeni ovog suda primjereno je bilo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka na temelju čl. 154. st. 4. ZPP-a. Po ocjeni ovog suda tužiteljica u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh obzirom da se praksa drugostupanjskih sudova razlikuje zbog čega nije mogla biti svjesna da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh (slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu Ž i Bešlić, zahtjev broj 72152/2013). Ističe se pritom da je sud uzeo u obzir i čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima prema kojem načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredbi, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Zato je sud odlučio da u ovom predmetu svaka stranka snosi svoje troškove.

22.4. O troškovima delegacije ovog predmeta sa Općinskog građanskog suda u Zagrebu na ovaj sud odlučit će se posebnim rješenjem.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Hrvoje Kardum, Zagreb, Mihanovićeva 14

2. Odvj. Branko Bulat, Zagreb, Ilica 1a

3. eOglasna ploča suda