REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-579/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja RP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Musulin i suradnici d.o.o. iz Zagreba, Palmotićeva 37/1, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon 3. travnja 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika ŽP, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu te zamjenice punomoćnice tuženika NP, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka isplatiti tužitelju RP iznos od 8.177,33 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se određuje od 1. listopada 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka da tužitelju RP isplati iznos od 2.660,12 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja RP, koji glasi: „Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka da tužitelju KP isplati iznos od 2.757,28 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana 30.9.2015.g. pa sve do isplate, po stopi koja se od 1.8.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tnih poena, od 1.1.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja RP za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 2.660,12 EUR, tekućih od 30. rujna 2015. do isplate.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka prema tužitelju RP u iznosu od 295,40 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 276,59 EUR od 1. listopada 2015. i na iznos od 18,81 EUR od 18. veljače 2016., pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom tužitelja od 6. ožujka 2025.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka nadoknaditi tužitelju RP troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 969,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 28. svibnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

III. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. II. izreke ovog rješenja.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 4. listopada 2007. sklopio ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103684809, temeljem kojeg mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.555,89 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,650% godišnje. Tužitelj je naveo da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru o kreditu, sklopljenog 2007. s valutnom klauzulom, odnosno ugovornom odredbom prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita, što ukazuje na zaključak da se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o valutnoj klauzuli, a navedena je odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je dodao da ga tuženik nije na transparentan način informirao o pojedinostima mehanizma ugovorene valutne klauzule i o odnosu s drugim ugovornim odredbama na način da bi tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužitelj stoga tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača.

1. 3. Nadalje, tužitelj je naveo da je s tuženikom 3. veljače 2016. sklopio aneks 1 ugovoru o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) te da su tim aneksom ugovora o kreditu primijenjene odredbe iz ugovora o kreditu i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostalog neotplaćenog kredita. Tužitelj smatra da konverzija nije pravilno izračunata, odnosno da nije provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 jer je u okviru konverzije izračunata glavnica kredita koja je veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora. Naveo je da u trenutku provođenja konverzije potrošači nisu mogli dati slobodan i informirani pristanak jer je konverzija provedena gotovo tri godine prije nego što je valutna klauzula, koja je uzrokovala tečajne razlike, pravomoćno utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu, pa u trenutku provođenja konverzije nije mogli znati da konvertiraju valutu koja je ništetna, a niti bi do konverzije uopće došlo da je valutna klauzula ranije pravomoćno utvrđena ništetnom, jer se ne bi imalo što konvertirati. Osim toga, o sadržaju konverzije nije se moglo pregovarati jer je ista bila regulirana zakonom i potrošač ju je mogao samo prihvatiti u obliku u kojem je ponuđena, ili odbiti, (po principu "uzmi ili ostavi"), a bili su ekonomski prisiljeni prihvatiti ju. Tužitelj stoga smatra da ima pravo tražiti i razliku glavnice jer je konverzijom odmjerena glavnica u većem iznosu nego što je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

1. 4. Kako je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u, tužitelj je tuženiku zbog takve ugovorne odredbe preplatio iznos od 10.934,61 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama, što ukazuje na zaključak da provedenom konverzijom tužitelj nije u cijelosti obeštećen, a osim toga konverzija nije pravilno izračunata od strane tuženika.

1. 5. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa temeljem preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do provedene konverzije kao i razlika glavnice, sve u ukupnom iznosu od 10.934,61 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa preplate od strane tužitelja tuženiku, pa do isplate.

1. 6. Tužitelj je u tužbi također naveo da mu pripada pravo na naknadu troškova vještačenja koje mu je bilo potrebno za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva i to u iznosu od 180,00 EUR.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, uz obrazloženje da su ugovorne strane u čl. 17. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, čime su potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika.

2. 2. Nakon isticanja prigovora mjesne nenadležnosti, tuženik je u okviru raspravljanja o glavnoj stvari, osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja navedenih činjenica.

2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da su ugovorne strane 3. veljače 2016. sklopile aneks ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), čime su stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, čime je tužiteljev položaj izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je naveo da je postupio sukladno odredbama ZID ZPK/15, prema kojima je bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa ugovora, a tužitelj je imao mogućnost odlučiti o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos i odlučio je prihvatiti sklapanje aneksa ugovora. Dakle, tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom provođenjem konverzije kredita iz CHF- a u EUR, čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom konverzije te je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana retroaktivnim priznanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF-u, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik stoga smatra da tužitelj nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu više nema pravni interes bilo što potraživati temeljem osnovnog ugovora o kreditu, uključujući i razliku glavnice u CHF i EUR, za koju tražbinu je istaknuo prigovor zastare jer je od provedene konverzije do podnošenja tužbe proteklo više od pet godina. Istaknuo je također da je tužitelj pristao na sklapanje aneksa ugovora, kojim su ugovorne strane sporazumno odredile uvjete kredita za razdoblje nakon 30. rujna 2015., a aneks ugovora nije niti raskinut, niti poništen, niti utvrđen ništetnim.

2. 4. Tuženik je osporio tužiteljevu tvrdnju da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u iz osnovnog ugovora o kreditu bile nepoštene i ništetne te da tužitelja nije potpuno obavijestio o svim uvjetima ugovora. Naveo je da je valutna klauzula ugovorena sukladno dispozitivnoj normi iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da na tečajnim razlikama nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit jer je i sam bio zadužen u CHF-u te da trpi isti tečajni rizik kao i tužitelj. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata na eventualnu tužiteljevu tražbinu, smatrajući se savjesnim stjecateljem u okviru instituta stjecanja bez osnove te da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, ali ne i od ranije. Tuženik je također istaknuo prigovor zastare cjelokupne tužiteljeve tražbine te je osporio tijek zakonskih zateznih kamata, smatrajući da bi tužitelj, u slučaju da se njegova tražbina utvrdi osnovanom, imao eventualno pravo na zakonske zatezne kamate tek od dana podnošenja tužbe.

2. 5. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja njegove tražbine s eventualnom tužiteljevom tražbinom s osnova preplate priznate konverzijom kredita u iznosu od 276,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. i u iznosu od 143,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 18. veljače 2016., pa sve do isplate.

2. 6. Tuženik je osporio osnovanost tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova vještačenja provedenog prije podnošenja tužbe, navodeći da je to vještačenje tužitelj samostalno ugovorio neovisno o tijeku postupka te da isto nije bilo nužno jer je u tužbi predložio izvođenje financijskog vještačenja tijekom ovog postupka.

2. 7. Tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane.

3. 1. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda za suđenje u ovom predmetu.

3. 2. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da su odredbom čl. 17. stranke odredile da će u slučaju spora suditi stvarno nadležni sud u Zagrebu. Također je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Zagrebu, gdje se nalazi prebivalište tuženika, a to je na području mjesne nadležnosti Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kojemu je tužitelj podnio tužbu. Dakle, nije točan navod tuženika da su stranke u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu banke, već su ugovorile mjesnu nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu.

3. 3. Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan.

3. 6. Prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

3. 7. Iz navedenog proizlazi da bi za suđenje u ovom predmetu bio općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika (Općinski sud u Rijeci) ili sud na čijem se području nalazi poslovna jedinica tuženika u kojoj je sklopljen predmetni ugovor o kreditu, a ista se nalazi na području Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Za suđenje u ovom predmetu odredbama ZPP-a nije propisana isključiva mjesna nadležnost, pa su se stranke mogle sporazumjeti da im u slučaju spora koji nastane u vezi predmetnog ugovora o kreditu, sudi Općinski građanski sud u Zagrebu, a osim toga, na području mjesne nadležnosti toga suda nalazi se i poslovna jedinica tuženika u okviru čije je djelatnosti sklopljen predmetni ugovor o kreditu. Tužitelj je stoga tužbu podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

3. 8. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu, čime je ustanovljena mjesna nadležnost ovog suda.

3. 9. Sud je stoga na pripremnom ročištu rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, nakon čega je u skladu s načelom ekonomičnosti postupka nastavio s postupanjem u ovom predmetu.

4. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 13 - 147 i 179 - 344 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. na stranicama br. 429-443 spisa.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u pogledu koje je tuženik istaknuo taj prigovor.

6. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

6. 2. Sporno je bilo može li tužitelj, nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, bilo što osnovano potraživati od tuženika, sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužitelj bio valjano i u potpunosti informiran o valutnom riziku CHF-a, postojanje i visina tužiteljeve tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, sporan je bio tužiteljev status potrošača te potrošačka svrha ugovora.

7. Uvidom u ugovor o kreditu od 4. listopada 2007., koji je solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, pod poslovnim brojem OV-23018/07, OV-23153/07 dama 5. listopada 2007., utvrđeno je isti sklopljen na iznos od 112.555,89 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, a kao namjena kredita navedeno je da se radi o stambenom kreditu građana za kupovinu nekretnine uz čvrstu valutnu klauzulu i to za kupnju stana u izgradnji u skladu s ugovorom o poslovnoj suradnji sklopljenim između banke i založnog dužnika od 12. srpnja 2006. Način vraćanja kredita određen je odredbama čl. 7. ugovora, prema kojima je otplata kredita ugovorena u 360 mjesečnih obroka nakon prijenosa kredita u otplatu, a kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Mjesečni obrok određen je u iznosu od 522,69 CHF, koji se obračunava na način da se mjesečni iznos anuiteta glavnice u anuitetskoj otplati uveća za pripadajući iznos redovne mjesečne kamate obračunate na iznos ostatka vrijednosti. U čl. 7. ugovora sadržana je valutna klauzula na način da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita, pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Navedeno je i da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

8. Uvidom u aneks ugovora o kreditu od 3. veljače 2016., koji je 17. veljače 2016. solemniziran kod javnog bilježnika Vesne Pučar iz Zagreba, pod brojem OV-1031/16 utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. od 63.087,22 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja te je utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) od 2.225,67 kn, koji će se koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću, sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

9. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio u poslovnici tuženika koja se nalazila na Svetom Duhu u Zagrebu. Kredit mu je trebao kako bi riješio stambeno pitanje jer je do tada živio kao podstanar, oženio se i očekivao je rođenje djeteta te je za obitelj trebao stan. S obzirom na tadašnje prihode, odlučio je kupiti manji stan od oko 40 m2 i kako bi osigurao sredstva za kupnju stana tražio je od tuženika ponudu kredita kojeg može dobiti. U to je vrijeme bio kreditno sposoban jedino za kredit s valutnom klauzulom u CHF-u, a ujedno mu je takav kredit ponuđen kao najpovoljnija opcija te je nakon razgovora sa suprugom odlučiti sklopiti predmetni ugovor. O valuti CHF-a nije imao nikakvih saznanja, a u banci mu ništa posebno o toj valuti nije rečeno, osim da je to jedina opcija u okviru koje može dobiti kredit. Negdje oko 2017. prodali su stan koji je kupljen sredstvima predmetnog kredita te su sredstvima od prodaje toga stana kupili drugi stan u koji su se potom preselili. Stan kojeg je kupio sredstvima predmetnog kredita koristio se za stanovanje njegove obitelji, nikada ga nisu iznajmljivali, niti koristili u poslovne svrhe. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakav obrt, niti trgovačko društvo te je radio kod privatnog poslodavca. Tijekom otplate kredita došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta za čak oko 80% te mu je bilo jako teško otplaćivati kredit jer je tada već imao dvoje djece i sve je to otežalo ekonomsku situaciju u obitelji. Kako bi mogli otplaćivati kredit, zaduživali su se na različite druge načine i upravo je zbog toga prihvatio konverziju kako bi lakše mogao ispunjavati kreditne obveze u budućnosti sve do isteka ugovora.

10. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., R,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da tužitelj ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana za potrebe obitelji. Ističe se također da je u čl. 3. ugovora izričito navedeno da se radi o stambenom kreditu građana, dakle ne bilo kakvih poslovnih subjekata i da se radi o stambenom kreditu za kupnju stana u izgradnji.

10. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

11. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

11. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

11. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

11. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

11. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

11. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio obvezan otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

12. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

12. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

12. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao jedina opcija kreditiranja s obzirom na njegovu kreditnu sposobnost. Djelatnici tuženika tužitelja nisu upoznali sa činjenicom da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF- a, kao što je to činila u odnosu na EUR, zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti budući značajni rast tečaja CHF-a, odnosno nije znao za velik rizik tako ugovorene valutne klauzule. Osim toga je u čl. 3. ugovora o kreditu izričito navedeno da se radi o kreditu "uz čvrstu valutnu klauzulu", čime se sugerira da je CHF sigurna i stabilna valuta.

12. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 4. listopada 2007., a solemniziran kod javnog bilježnika 5. listopada 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

12. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

12. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

12. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. 1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13. 2. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao jedinu opciju kreditiranja s obzirom na njegovu kreditnu sposobnost, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Činjenica da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune prema CHF- u nije spomenuta niti u jednom letku i u informativnoj dokumentaciji iz tog vremena, koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, a priloženi su grafički prikazi kretanja tečaja EUR-a, USD-a i CHF-a iz proteklog razdoblja, iz kojih se nije moglo zaključiti da je CHF- a u Hrvatskoj rizičnija valuta od ostale dvije te da je to zbog toga što Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Osim toga, u samom ugovoru je navedeno da se radi o "čvrstoj valutnoj klauzuli", iz čega proizlazi da je valuta CHF-a tužitelju prezentirana kao stabilna i sigurna. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih, što otežalo materijalnu situaciju cijele njegove obitelji te su radi ispunjenja kreditne obveze pozajmljivali novac od drugih i snalazili se na različite druge načine, zbog čega je tužitelj prihvatio konverziju kredita kako bi lakše mogao ispunjavati svoju kreditnu obvezu do isteka ugovora. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

13. 3. Sud je stoga u okviru odlučivanja o prethodnom pitanju utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF, a koje su sadržane u čl. 7. ugovora o kreditu.

14. 1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 2. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb.

15. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 61.614,46 kn, odnosno eurska protuvrijednost od 8.177,61 EUR.

15. 3. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2,09 kn, odnosno 0,28 EUR.

15. 4. Nadalje, utvrđeno je da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 31.031,63 kn, odnosno 4.118,61 EUR.

15. 5. Prema aneksu ugovora o kreditu, utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR (preplata), na dan 3. veljače 2016. te iznosi 295,40 EUR-a.

15. 7. Financijski vještak je izračunao da zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije (30. rujna 2015.) iznose 2.955,52 EUR, pa kada se od zbroja tih zateznih kamata s iznosom više plaćenih razlika anuiteta s osnove valutne klauzule oduzme iznos preplate utvrđene konverzijom (295,40 EUR), dobije se iznos od 10.837,73 EUR.

15. 8. Financijskim vještačenjem također je utvrđeno da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da su kod izračuna konverzije uzete u obzir sve uplate tužitelja.

16. 1. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je tužbeni zahtjev postavio u skladu s istim, potražujući isplatu iznosa preplate uslijed promjene tečaja CHF-a od 8.177,33 EUR, s time da je u zahtjev po toj osnovi uzeo u obzir i negativne tečajne razlike od 0,28 EUR. Tužitelj je nadalje obrazložio da preplaćene iznose potražuje s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od konverzije, odnosno od 30. rujna 2015., jer je vještak utvrdio ukupni iznos kamata do dana konverzije od 2.955,52 EUR, koji iznos tužitelj također potražuje sa zakonskim zateznim kamatama od provedene konverzije, pa do isplate. Tužitelj je obrazložio da se prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a prilikom plaćanja duga prvo namiruju kamate, a zatim glavnica, zbog čega iznos kamata potražuje umanjen za iznos preplate priznate konverzijom kredita od 295,40 EUR-a, slijedom čega od tuženika potražuje daljnji iznos kamata od 2.660,12 EUR, zajedno s daljnjim kamatama od dana konverzije do isplate. Napomenuo je da je navedeni iznos kamata potraživao inicijalno tužbom, ali kao sporednu tražbinu, a sada taj iznos potražuje tužbenim zahtjevom u apsolutnom iznosu. Nadalje, tužitelj je naveo da ustraje na tražbini razlike između više obračunate glavnice u konverziji u odnosu na preostalu glavnicu u CHF-u primjenom tečaja na dan isplate kredita u ukupnom iznosu od 2.757,28 EUR, dok ostatak iznosa do 4.118,61 EUR ne potražuje jer je za isti nastupila zastara, imajući u vidu inicijalni tužbeni zahtjev u tužbi od 10.934,61 EUR) i to sa zakonskim zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.

15. 2. Tužitelj je stoga posljednjim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku naloži isplata iznosa od 10.934,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate te iznosa od 2.660,12 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate.

16. Tuženik nije prigovorio matematičnom izračunu financijskog vještaka, ali je i nadalje osporavao osnov tužbenog zahtjeva. Tuženik se protivio preinaci tužbe izvršenoj podneskom od 6. ožujka 2025. te smatra da se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to tužitelj prvotno zahtijevao tužbom, odnosno da se radi o potpuno novim okolnostima koje tužitelj u ranijem postupku nije niti spominjao. Ujedno je istaknuo i prigovor zastare tako istaknutog tužbenog zahtjeva, pozivajući se na odredbu čl. 226. st. 2. ZOO-a u smislu roka zastare na sporedne tražbine, kao što je tražbina kamata. Istaknuo je i prigovor zastare tražbine s osnova aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, ističući činjenicu da je aneks ugovora o kreditu sklopljen 3. veljače 2016., pa je stoga do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina.

17. 1. Odlučujući o preinaci tužbe, sud je uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj tužbenim zahtjevom iz tužbe tražio isplatu iznosa od 10.934,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Iz historijata tužbe proizlazi da je u iznosu glavnice bio sadržan ukupni iznos preplaćenih mjesečnih anuiteta do provedene konverzije te iznos razlike glavnice.

17. 2. U tužbenom zahtjevu iz podneska tužitelja od 6. ožujka 2025., prema obrazloženju tog podneska, sadržan je iznos preplaćenih mjesečnih anuiteta do konverzije kredita, (umanjen za tzv. negativne tečajne razlike) od 8.177,33 EUR te dio iznosa razlike glavnice nakon konverzije kredita od 2.757,28 EUR, odnosno ukupno 10.934,61 EUR-a, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate.

17. 3. Slijedom navedenog, u pogledu traženog iznosa glavnice tužitelj nije povisio tužbeni zahtjev u odnosu na zahtjev iz tužbe.

17. 4. U podnesku od 6. ožujka 2025. tužitelj je zatražio i isplatu kamate u apsolutnom iznosu, koji je umanjen za iznos preplate priznat konverzijom kredita, a na apsolutni iznos kamata zatražio je i zakonske zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. do isplate. Kako je tužitelj u tužbenom zahtjevu također tražio kamate na preplaćene iznose, ali opisno s navođenjem početka i kraja tijeka kamata, a ne u apsolutnom iznosu, niti u tom dijelu nije došlo do povećanja tužbenog zahtjeva.

17. 5. Dakle, tužitelj je samo u tehničkom smislu podneskom od 6. ožujka 2025. drugačije istaknuo tužbeni zahtjev nego što je isti bio istaknut u tužbi. Kako se radi o drugačijem načinu isticanja tužbenog zahtjeva, sud je postavljanje istoga podneskom od 6. ožujka 2025. ipak smatrao preinakom tužbe. Navedenu preinaku tužbe sud je dopustio jer tužitelj bez svoje krivnje, a prije provođenja financijskog vještačenja u ovom postupku, u vrijeme podnošenja tužbe i do zaključenja prethodnog postupka, nije mogao točno znati za visinu i dospijeće svoje tražbine. Preinaka tužbe temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi na kojoj se temeljio tužbeni zahtjev iz tužbe te je sud temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a dopustio preinaku tužbe.

18. Kako stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije, u skladu s nalogom suda, nepristrano i stručno, sud je iste prihvatio u cijelosti.

19. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

19. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Ž 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužitelj tijekom postupka nije niti izričito osporavao pravnu valjanost aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je aneks ugovora o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Aneks ugovora o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga, odredbe iz sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio aneks ugovora o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istoga.

20. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate konverzijom kredita u iznosu od 295,40 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, odnosno do 30. rujna 2015. , a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a.

20. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj, imajući u vidu i negativne tečajne razlike (koje tužitelj sam uzima u obzir kod isticanja svoje tražbine) u razdoblju do 30. rujna 2015., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatio svoju obvezu za iznos od 8.177,33 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015. iznose 2.955,52 EUR-a, koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno umanjiti za iznos preplate priznate konverzijom kredita od 295,40 EUR-a, nakon čega preostali dio zakonskih zateznih kamata za navedeno razdoblje iznosi 2.660,12 EUR. Dakle, iznosom preplate priznate konverzijom kredita samo su djelomično namirene zakonske zatezne kamate, dok glavna tražbina po toj osnovi nije namirena, iz čega proizlazi da konverzijom kredita tužitelj nije u cijelosti obeštećen za ono što je tuženiku preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, kako je to opisano u nalazu vještaka, a kamate su izračunate i navedene u apsolutnom iznosu za razdoblje do 30. rujna 2015. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

20. 3. Tužitelj, međutim, nema pravo tražiti plaćanje kamata na apsolutno izražen iznos istih, jer bi to bilo protivno odredbi čl. 31. ZOO-a, prema kojem na dospjele a neisplaćene zatezne kamate ne teku zatezne kamate, osim kad je to zakonom određeno. Sukladno takvoj zakonskoj odredbi, tužitelj bi kao vjerovnik mogao zatezne kamate utužiti kao glavnu tražbinu tek nakon prestanka glavne tražbine. Kako glavna tražbina tužitelja s osnove preplaćenih anuiteta do provedene konverzije kredita nije prestala, tužitelj na izračunati iznos kamata do 30. rujna 2015. nema pravo tražiti plaćanje daljnjih zakonskih zateznih kamata.

21. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a.

22. 1. Sud je stoga ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev u odnosu na tražbinu s osnova preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, umanjenu za tzv. negativne tečajne razlike (kako je to tužitelj i zatražio), a koja iznosi 8.177,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate.

22. 2. Tužitelj također ima pravo na zakonske zatezne kamate na gore navedene iznose preplaćenih mjesečnih anuiteta do konverzije, a koje do 30. rujna 2015. iznose 2.955,52 EUR-a, a nakon umanjenja tog iznosa za iznos preplate priznat konverzijom (295,40 EUR), zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015. iznose 2.660,12 EUR-a, s time da na taj iznos zateznih kamata tužitelj nema pravo tražiti zakonske zatezne kamate kako je to zatražio konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

22. 3. Sud je stoga prihvatio tužbeni zahtjev po gore navedenoj osnovi u iznosu od 8.177,33 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate te zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata u iznosu od 2.660,12 EUR, dok je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos.

23. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav aneks ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

23. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.757,28 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.

24. 1. Sud je ocijenio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju, u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja, a odnosi se na iznos preplate priznat konverzijom kredita od 295,40 EUR. Navedeni iznos preplate utvrđen je aneksom ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita, a za koji iznos je aneksom ugovora o kreditu ugovoreno da će se koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti, sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti. Kao što je već gore navedeno, aneks ugovora o kreditu je valjan pravni posao i potpisom istoga ugovorne strane prihvatile su svoja prava i obveze. Tako istaknuta tražbina tuženika prema tužitelju ne može se temeljiti na pravnom institutu stjecanja bez osnove, jer se u konkretnom slučaju radi o osnovi (aneks ugovora o kreditu i ugovorne odredbe iz istoga) koja se ostvarila i kasnije nije otpala.

24. 2. Osim toga, prilikom utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine, sud je iznos preplate priznate konverzijom kredita uzeo u obzir na način da je istu uračunao u tužiteljevu tražbinu sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a.

24. 3. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina za koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

25. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. ZPP-a, a donijeta je razmjerno uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev. Sud je pri tome uzeo u obzir vrijednost predmeta spora prema visini glavnog zahtjeva od 10.934,61 EUR, dok se zahtjev za isplatu iznosa od 2.660,12 EUR odnosi na zatezne kamate, kao sporednu tražbinu pa ne utječe na vrijednost predmeta spora

25. 2. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu glavne tražbine u iznosu od ukupno 10.934,61 EUR, a njegov zahtjev je prihvaćen u iznosu od 8.177,33 EUR, što predstavlja njegov kvantitativni uspjeh u parnici od 74,78% (8.177,33 EUR/10.934,61 EUR), dok je tuženik uspio u parnici u odnosu na iznos za koji je odbijen tužbeni zahtjev (2.757,28 EUR), pa njegov kvantitativni uspjeh iznosi 25,22%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (74,78%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (74,78%-25,22%) dobiva se iznos od 49,56% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

25. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 14. ožujka 2024. i 6. ožujka 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 29. listopada 2024. i 3. travnja 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR.

25. 4. Tužitelju nisu odmjereni troškovi sastava podneska od 14. studenoga 2024., u prilogu kojeg je dostavio potvrdu o uplati predujma za financijsko vještačenje jer je potvrdu o uplati mogao dostaviti bez posebnog podneska, pa sastav tog podneska nije bio potreban za svrhovito vođenje ovog postupka.

25. 5. Ovom presudom nisu odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku za pristup na ročište za objavu i uručenje presude jer u trenutku izrade ove presude nije izvjesno hoće li njegov punomoćnik pristupiti na to ročište ili ne, odnosno hoće li za tužitelja taj trošak nastati. O zahtjevu za naknadu troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku za pristup na ročište za objavu i uručenje presude po potrebi će se odlučiti naknadno.

25. 6. Sud tuženiku nije odmjerio troškove za provedeno financijsko vještačenje prije podnošenja tužbe, jer je odluka u ovom predmetu utemeljena na nalazu i mišljenju sudskog vještaka kojemu je sud povjerio vještačenje, pa trošak izvansudskog financijskog vještačenja nije bio potreban za svrhovito vođenje postupka.

25. 7. Sud je tužitelju dosudio 49,56% odmjerenih troškova zastupanja po punomoćniku, što iznosi 619,50 EUR. Navedenim troškovima dodani su u cijelosti troškovi s osnova plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR, jer su troškovi vještačenja na način kako je to predložio tužitelj u cijelosti bili potrebni, neovisno o uspjehu stranaka u postupku.

25. 8. Sud je stoga tuženiku naložio da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 969,50 EUR, dok je preko tog iznosa odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan.

26. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 28. svibnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Musulin i suradnici, Zagreb, Palmotićeva 37/1

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6