Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-828/2019-34

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari tužitelja UĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Božica Petak Vujec, odvjetnica u ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka Jadranski trg 3A, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Dilber, odvjetnik iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja, te zamjenice punomoćnika tuženika, 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102705543 od 08.11.2005. godine, sklopljen između tužitelja KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziran po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-1141/05 od 09.11.2005. godine, u čl. 8., a koji glasi:

'' … kamatna stopa je promjenjiva … Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke. '' ,

te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102705543 od 08.11.2005. godine, sklopljen između tužitelja KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. , Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziran po javnom bilježniku Zvijezdani Rauš-Klier iz Varaždina pod brojem OU-1141/05 od 09.11.2005. godine, u čl. 7., a koji glasi:

''Povrat obveza iz ovog ugovora iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate na zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi, obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja'' .

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. , Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320 da tužitelju KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 2.927,95 EUR (dvijetisućedevetstodvadesetsedam eura i devedesetpet centi) sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje od 1. prosinca 2009. do 30. lipnja 2011. teku po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 39,45 EUR od 1. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 101,31 EUR od 1. siječnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 173,05 EUR od 1. veljače 2010. pa do isplate,

- na iznos od 6,81 EUR od 1. ožujka 2010. pa do isplate,

- na iznos od 44,22 EUR od 1. travnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 39,84 EUR od 1. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,87 EUR od 1. lipnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 22,37 EUR od 1. srpnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,70 EUR od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,47 EUR od 1. rujna 2010. pa do isplate,

- na iznos od 26,47 EUR od 1. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 EUR od 1. studenoga 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 EUR od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 EUR od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 EUR od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,43 EUR od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35.43 EUR od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35.43 EUR od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35.43 EUR od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35.43 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35.43 EUR od 1. studenoga 2011. pa do isplate,

- na iznos od 35.43 EUR od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 110,94 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. studenoga 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. studenoga 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 59,85 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 19,44 EUR od 1. studenoga 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 17,37 EUR od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 1. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 19,94 EUR od 1. rujna 2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim dijela odredbe iz čl. 2. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102705543 od 8. studenog 2005. godine, kojim je ugovorena valuta u CHF prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, prema tužitelju KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 2.598,24 HRK/ 344,85

EUR[1] zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 0,19 EUR od 2. prosinca 2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,25 EUR od 2. siječnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 1,91 EUR od 2. veljače 2006. pa do isplate,

- na iznos od 4,71 EUR od 2. ožujka 2006. pa do isplate,

- na iznos od 6,11 EUR od 2. travnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 5,58 EUR od 2. svibnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 5,06 EUR od 2. lipnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 6,09 EUR od 2. srpnja 2006. pa do isplate,

- na iznos od 6,41 EUR od 2. kolovoza 2006. pa do isplate,

- na iznos od 4,61 EUR od 2. rujna 2006. pa do isplate,

- na iznos od 5,20 EUR od 2. listopada 2006. pa do isplate,

- na iznos od 5,09 EUR od 2. studenoga 2006. pa do isplate,

- na iznos od 5,93 EUR od 2. prosinca 2006. pa do isplate,

- na iznos od 8,30 EUR od 2. siječnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 9,90 EUR od 2. veljače 2007. pa do isplate,

- na iznos od 9,16 EUR od 2. ožujka 2007. pa do isplate,

- na iznos od 9,59 EUR od 2. travnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 13,64 EUR od 2. svibnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 14,63 EUR od 2. lipnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 15,94 EUR od 2. srpnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 15,93 EUR od 2. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 14,14 EUR od 2. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od 16,81 EUR od 2. listopada 2007. pa do isplate,

- na iznos od 16,88 EUR od 2. studenoga 2007. pa do isplate,

- na iznos od 15,00 EUR od 2. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 15,21 EUR od 2. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,26 EUR od 2. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,58 EUR od 2. ožujka 2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,93 EUR od 2. travnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 12,14 EUR od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 13,87 EUR od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR= 7.53450 HRK

- na iznos od 11,98 EUR od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 15,74 EUR od 2. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 14,89 EUR od 2. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 11,19 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,98 EUR od 2. prosinca 2008. pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se odbija prijedlog tuženika da se u tom iznosu izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, prema tužitelju KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 2.640,40 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 16.636,25 HRK/ 2.208,01 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 4,89 EUR od 2. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 4,93 EUR od 2. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 5,26 EUR od 2. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 5,21 EUR od 2. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 4,95 EUR od 2. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 18,36 EUR od 2. studenoga 2011. pa do isplate,

- na iznos od 18,29 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 18,52 EUR od 2. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,79 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,78 EUR od 2. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,62 EUR od 2. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,66 EUR od 2. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,75 EUR od 2. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,65 EUR od 2. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,64 EUR od 2. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,54 EUR od 2. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,34 EUR od 2. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,55 EUR od 2. studenoga 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,60 EUR od 2. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 18,59 EUR od 2. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,28 EUR od 2. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,46 EUR od 2. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,51 EUR od 2. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,38 EUR od 2. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,03 EUR od 2. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 17,90 EUR od 2. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,04 EUR od 2. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,15 EUR od 2. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,43 EUR od 2. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,26 EUR od 2. studenoga 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,31 EUR od 2. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 18,36 EUR od 2. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,13 EUR od 2. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,58 EUR od 2. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,21 EUR od 2. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,59 EUR od 2. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,26 EUR od 2. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,27 EUR od 2. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 83,85 EUR od 2. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,43 EUR od 2. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,27 EUR od 2. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,52 EUR od 2. studenoga 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,91 EUR od 2. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,61 EUR od 2. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 84,78 EUR od 2. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 84,68 EUR od 2. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 84,58 EUR od 2. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 84,47 EUR od 2. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 84,36 EUR od 2. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 84,26 EUR od 2. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 84,15 EUR od 2. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 84,04 EUR od 2. rujna 2015. pa do isplate,

VI. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320,

Rijeka, Jadranski trg 3a, nadoknaditi tužitelju KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.226,18 EUR (dvijetisućedvjestodvadesetšest eura i osamnaest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

I. Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 25. rujna 2024.

II. Odbacuje se tužba u dijelu kojim se traži utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Aneksa br. 1. ugovora o kreditu broj 5102705543 od 03.02.2016. godine, sklopljen između tužitelja KĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. , Jadranski trg 3A, Rijeka, OIB: 23057039320, solemniziran po javnom bilježniku Koraljki Mađarić iz Varaždina, pod brojem OV-948/16 od 09.02.2016. godine, u čl. 12. koji glasi:

''Radi izbjegavanja svake dvojbe korisnik kredita i drugi potpisnici ovog Aneksa izričito prihvaćaju … metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata koja se primjenjuje na ovaj aneks i osnovni ugovor u CHF te potvrđuje da su upoznati s odredbama istih. ''

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između stranaka 8. studenoga 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102705543 (dalje: Ugovor o kreditu), te 3. veljače 2016. Aneks br. 1 ugovora o kreditu broj 5102705543 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da provedena konverzija nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF te da sklopljenim Dodatkom ugovora o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti budući da učinkom konverzije tužitelju nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope već je i u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Poziva se na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.veljače 2019. Navodi kako je tuženik i u Aneks br. 1. Ugovora o kreditu broj 5102705543 od 3. veljače 2016. ponovno stavio nepoštene i ništetne odredbe zbog čega traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 12. Aneksa. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da je tuženik predmetnim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 61.964,59 CHF obračunato u kunama po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, da je u članku 8. Ugovora o kreditu bila ugovorena kamatna stopa od 5,49% godišnje, promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke, dok je u članku 7. Ugovora o kreditu bila ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke,. Tužitelj smatra da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su ovakve odredbe utvrđene ništetnima. Osim što je tuženik mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci, tužitelj navodi da je tuženik u Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštene i ništetne odredbe i na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana slijedom čega je tuženik postupio suprotno tada odredbama članka 81. i 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu ugovarala valuta koja je vezana uz švicarski franak. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi ništetnim dijelove predmetnih odredaba Ugovora o kreditu i odredbe čl. 12. Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu te da sud naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio s osnova ništetnosti tih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 2.972,21 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uz naknadu parničnog troška tužitelju. Podneskom od 17. srpnja 2019., prije upuštanja tuženika u raspravljanje, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za isplatu na način da potražuje iznos od 20.863,26 HRK/2.769,03 EUR sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare tražbine tužitelja smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer da se radi o postupku naknade štete, a rok zastare da teče od svakog pojedinog više plaćenog iznosa, a kako je tužba podnesena 10. lipnja 2019. to da je tražbina tužitelja zastarjela. Nadalje, stranke da su 3. veljače 2016. sklopile Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, te su tim Aneksom stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Sklopljenim Aneksom između stranaka da je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca te tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti tražiti obeštećenje s te osnove. Naime, tužitelj da je prihvatom konverzije pristao biti korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa i više se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se taj spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tada predlaže provođenje financijskog vještačenja. Neovisno od toga, tuženik smatra da su odluke VSRH od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev-2221/18 kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite. To iz razloga što je i sam VTS i VSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke slijedom čega je u ovom parničnom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja Ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Ističe da je tužitelj kao i svaki korisnik kredita dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. I u razgovorima sa službenicima banke da je tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i na tu okolnost predložio je saslušanje svjedoka Tanje Borščak Rođak i VĐ, te je dostavio pisani iskaz DĐ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ove vrste. U pogledu promjene kamatne stope, da je tuženik iste izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Osporava da bi promjenom kamatne stope tužitelju prouzročio ikakvu štetu. Konačno, tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova "potplaćenih i povlaštenih anuiteta" (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 2.598,24 kn kn te u iznosu od 16.636,25 kn (kada je kamatna stopa bila niža), sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev, a u slučaju njegova usvajanja da utvrdi postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj ove tražbine s tražbinom tužitelja, uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102705543 od 8. studenoga 2005. (list 6-11 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 3. veljače 2016. (list 12-15 spisa), Otplatni plan za kredit (list 18-21 spisa), Izračun konverzije kredita broj 5102705543 na dan 30.9.2015. (list 22-26 spisa), Pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 8.11.2025 do 30.9.2015. (list 27-35 spisa), Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 65-66 spisa), Informaciju o pojmu "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom (list 91- 95 spisa), brošuru "Stambeni krediti" (list 97-119 spisa), dopis HNB od 7.6.2013. (list 121-123 spisa), dokumentaciju s lista 125-130 spisa, Obavijest o izračunu konverzije kredita (list 131-134 spisa), Nacrt aneksa ugovora o kreditu (list 146-151 spisa), letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a (list 152-153 spisa), metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 156-165 spisa), Priopćenje za javnost od 21. siječnja 2015. (list 166-176 spisa), Priopćenje za javnost od 14. siječnja 2014. (list 178 spisa), Priopćenje za javnost od 16. ožujka 2015. (list 179-180 spisa), Obavijest o usklađivanju kamatne stope (list 181 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (list 182 spisa), Otplatni plan (list 183-186 spisa), Obavijest o kreditu od 15.01.2014. (list 192 spisa), Otplatni plan (list 193-196 spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope od 6.10.2011 (list 197 spisa), Otplatni plan (list 198-201 spisa), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i pročitan je Nalaz i mišljenje od 27. kolovoza 2024., te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 25. rujna 2024. postavio konačni tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 2.927,95 EUR usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to prema izračunu preplate s osnove promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i preplate s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije, sukladno specifikaciji pojedinačnih iznosa kako je to pobliže navedeno i na str. 9-11 Nalaza.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim, a prigovor radi prebijanja neosnovanim, slijedom čega je odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

6. Prije svega valja reći da je tužba djelomično odbačena i to u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 12. Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu broj 5102705543 od 3. veljače 2016. Naime, iz odredbe čl. 187. st. 2. ZPP proizlazi da se tužba za utvrđenje može podići kad tužitelj za to ima pravni interes, no iako tužitelj obrazlaže razloge zbog kojih smatra ovu ugovornu odredbu ništetnom, ničime ne obrazlaže koji je njegov pravni interes za utvrđenje njezine ništetnosti niti isti proizlazi iz tužbe budući da ne potražuje isplatu temeljem utvrđenja ništetnosti navedene odredbe, kako prvobitno postavljenim tužbenim zahtjevom, tako niti tijekom postupka specificiranim tužbenim zahtjevom. Slijedom navedenog, sud je ocijenio kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti ovdje navedene ugovorne odredbe, pa je stoga valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.

7. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika 8. studenog 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102705543, koji je solemniziran 9. studenog 2005. kod javnog bilježnika Zvijezdane Rauš-Klier iz Varaždina pod poslovnim brojem OU- 1141/05-2, a kojim ugovorom je banka stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 61.964,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Nadalje, da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima od 351,44 CHF u kunskoj protuvrijednosti tečaja valute CHF prema HRK, a u čl. 8. Ugovora o kreditu redovna kamata, promjenjiva, u skladu s Odlukom tuženika, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,49 % godišnje. Nije sporno ni to da je 3. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks br. 1. ugovoru o kreditu, solemniziran 9. veljače 2016. po javnom bilježniku Koralji Mađarić iz Varaždina pod brojem OV-948/2016, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 34.057,81 EUR. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu.

7.1. Također, nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

8. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi, da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

9.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

9.3. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.4. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati u konkretnom predmetu, tuženiku kratko treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 4. travnja 2007., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaju valute CHF prema HRK, te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

12. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP- a (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik je predložio saslušanje svjedoka Tanje Borščak Rođak i VĐ, od čijeg je saslušanja odustao podneskom od 11. svibnja 2023. Ujedno, na tu okolnost tuženik je dostavio pisani iskaz DĐ, ovjeren po javnom bilježniku. Međutim, pisani iskaz kao dokazno sredstvo, sukladno čl. 492.c ZPP-a, može se koristiti samo u postupku pred trgovačkim sudovima. Zbog toga sud takav iskaz nije uzeo u obzir, a tuženik nije predložio saslušanje navedenog svjedoka.

14. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužitelj u stranačkom iskazu navodi da mu je kredit trebao za kupnju i adaptaciju kuće, za što je i utrošen. Kod tuženika su bili povoljni uvjeti, pri čemu nije gledao valutu, ali mu nitko nije rekao da bi se rata mogla povećati. Ugovor je pripremio djelatnik u banci. Niti od strane djelatnika banke niti od strane javnog bilježnika nije bio upozoren da bi se rata mogla povećavati. Rata kredita je od početne koja je iznosila oko 1.600,00 HRK porasla na 2.500,00 HRK. Konverziju mu je banka ponudila kako bi se smanjila rata kredita, ali i nakon konverzije je rata bila veća od početne. Banka mu je ponudila gotov ugovor te sam nije mogao reći banci da želi promijeniti neke odredbe. Kod razgovora s djelatnikom banke kod ugovaranja kredita nije mu rečeno da HNB ne štiti tečaj franka. Pročitao je odredbe o kamati, koliki je iznos kredita i to mu se činilo u redu.

16. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je isti iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz iskaza tužitelja, kredit mu je bio potreban za kupnju stana, pri čemu nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope koja bi upućivala na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

17. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem", s obzirom da na svoju struku i posao kojim se bavi (vozač autobusa) očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

18. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

19. U odnosu na tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnim dijela odredbe iz čl. 2. Ugovora, u kojem je kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, ugovorena valuta u švicarskim francima, sud taj dio tužbenog zahtjeva ocjenjuje neosnovanim. To iz razloga što na temelju provedenih dokaza ne proizlazi da bi ova ugovorna odredba bila nepoštena odnosno ništetna, u smislu odredaba čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03, niti suprotna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, tim više, kao što to i tuženik pravilno ističe, što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu čl. 22. st. 1. ZOO- a, a što među strankama nije ni bilo sporno. Sam tužitelj ne iznosi nikakve razloge zbog kojih smatra odredbu ugovora kojim je obveza tužene isplatiti kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene važećem na dan puštanja kredita u tečaj ništetnom. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tužene na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Upravo prema toj odredbi, tužitelj je utemeljio tužbeni zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorene valutne klauzule vraćanja kredita u švicarskim francima u visini razlike između početno ugovorenog tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita i onog koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta, a koji zahtjev je i usvojen ovom presudom, pa je stoga takav tužbeni zahtjev i proturječan usvojenom zahtjevu za isplatu.

20. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 5,49 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

21. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje: ZID ZPK), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

22. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. ZID ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

22.1. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. ZID ZPK tako da, ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. tog Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. tog Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c tog Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

23. Iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 3. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.

24. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 3. veljače 2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

25. Tako Vrhovni sud RH u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

25.1. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

25.2. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

25.3. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.

26. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

27. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 U protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

28. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

29. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, tužitelj tuženiku više platio iznos od 2.927,95 EUR.

30. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještaka nije imao primjedbe već je podneskom od 25. rujna 2024. uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 2.927,95 EUR zajedno sa zateznim kamatama, čime je tužitelj povisio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev.

31. U podnesku od 22. siječnja 2025. tuženik ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, no traži da vještak u zasebnoj tabeli prikaže iznos tzv. negativnih razlika s osnove tečaja i promjenjive kamatne stope. Navedeni zadatak nije dan vještaku iz razloga kako su isti navedeni u točki 36. obrazloženja ove presude.

32. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te da tuženik nije iznio prigovore na sam matematički izračun vještaka, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

33. Nadalje, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva izvršenu podneskom tužitelja od 25. rujna 2024.. Naime, ista je izvršena nakon pribavljenog Nalaza i mišljenja vještaka te sud istu ocjenjuje svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Pri tome se napominje kako, iako tuženik u podnesku od 24. listopada 2024. navodi da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev, na što tuženik ne pristaje, iz podneska tužitelja od 17. srpnja 2019. kojim je, prije upuštanja tuženika u raspravljanje, tužitelj sredio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 20.863,26 HRK/2.769,03 EUR[2] , proizlazi kako je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon izrađenog Nalaza i mišljenja vještaka, kojim traži isplatu iznosa od 2.927,95 EUR, povećao tužbeni zahtjev.

33.1. Sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

33.2. Odluka o stopi zateznih kamata u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a.

33.3. Sud je ocijenio neosnovanim prigovore tuženika da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev na način da u podnesku od 25. rujna 2024. pod točkom I. tužbenog zahtjeva postavlja i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 12. Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u podnesku od 25. rujna 2024., osim specifikacije tužbenog zahtjeva

2 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR=7.53450 HRK

istaknutog u točki III. tužbenog zahtjeva kojim se nalaže isplata, u preostalom dijelu ostaje kod tužbenog zahtjeva kako je isti postavljen u tužbi.

34. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj Vrhovni sud RH iznosi stav da "bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

35. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj isplatu s osnove ništetnosti ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

36. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja tražbine tuženika u iznosu od 2.598,24 HRK/ 344,85 EUR sa zateznim kamatama koji se odnose na negativne tečajne razlike kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio manji nego u vrijeme isplate kredita te u iznosu od 2.640,40 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti iznos od 16.636,25 HRK/ 2.208,01 EUR s osnove ništetnosti odredbe o promjeni kamatne stope, takav je istaknuti prigovor neosnovan. Naime, u ovom postupku predmet je spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U razdobljima kada je tužitelj plaćao anuitete po tečaju i kamatnoj stopi koji su bili niži od početnih, nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju i kamatnoj stopi koji su bili niži od početnih (u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF i kamatne stope u odnosu na početnu jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, a u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točkama IV. i V. izreke presude.

37. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. istog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema stavku 5. istog članka, sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu 2.927,95 EUR, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, bez obzira na to što tužbeni zahtjev djelomično odbačen odnosno odbijen, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, a sud mu je u skladu s članku 155. ZPP-a dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

37.1. Odluka o parničnom trošku u skladu je sa stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora te vrijednosti boda (2,00 EUR) propisanoj u Tbr. 54. Tarife, tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. toč. 1 Tarife, te trošak sastava podnesaka od 25. kolovoza 2020., 29. lipnja 2023. i 25. rujna 2024. u iznosima od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Nadalje, za zastupanje na ročištima 14. rujna 2020., 23. svibnja 2023. i 17. travnja 2025. priznat je iznos od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Na navedene iznose je, sukladno Tbr. 46. Tarife, priznat i pripadajući PDV u ukupnom iznosu od 350,00 EUR.

37.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 17. srpnja 2019. obzirom je tužitelj određeni tužbeni zahtjev morao postaviti već u tužbi za koju mu je priznat trošak. Nije priznat niti zatraženi trošak sastava podnesaka od 9. rujna 2020, 30. ožujka 2023. i 24. ožujka 2025. kojima se tužitelj očituje na podneske tuženika koji su mu dostavljeni na znanje, a na iste se mogla očitovati na slijedećem ročištu za koje mu je priznat trošak, zbog čega sud troškove navedenih podnesaka ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice. Nije priznat niti zatraženi trošak sastava podnesaka od 28. veljače 2020. kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, obzirom je navedeni dokaz trebao biti priložen uz tužbu. Nadalje, nije priznat niti trošak sastava podnesaka od 5. ožujka 2024. i 2. srpnja 2024. kojim tužitelj dostavlja dokaz o uplati predujma za trošak vještačenja, jer je dokaz o uplati predujma mogao biti dostavljen bez popratnog podneska. Sud nije priznao tužitelju niti zatražene troškove kilometrine i izbivanja iz pisarnice vezano uz ročišta održana 14. rujna 2020., 23. svibnja 2023. i 17. travnja 2025. Navedeni troškovi, po ocjeni suda, nisu bili nužni obzirom da na području ove Stalne službe ima dovoljan broj odvjetnika koji su mogli zastupati tužitelja pa mu taj trošak ne bi nastao. Iako je navedeni trošak propisan Tarifom, stav je suda da odvjetnik navedeni trošak može naplatiti od stranke, ali protivna stranka nije dužna naknaditi trošak koji nije bio neophodan za vođenje parnice.

37.3. Nadalje, priznat je zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 76,18 EUR i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja Natalije Jambrečić u iznosu od 400,00 EUR.

38. Tužitelju je, dakle, ukupno priznat trošak u iznosu od 2.226,18 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik sa zatraženim zateznim kamatama koje, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja je određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Ivancu 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem su presuda i rješenje objavljeni ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude i rješenja ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužitelju, po punomoćnici Božici Petak Vujec, odvjetnici u ZOU OĐ i

Božica Petak Vujec iz Varaždina

2) Tuženiku, po punomoćniku Ivanu Dilberu, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte