Republika Hrvatska

Poslovni broj: 8 P-233/2019-32

Općinski sud u Šibeniku

Stjepana Radića 81, Šibenik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Šibeniku (OIB: 29399232217) po sutkinji Jasminki Mrčeli u pravnoj stvari tužitelja CL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Ljubica Vuković, odvjetnica u [adresa], protiv tužene OTP BANKE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 52508873833 koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Marinović i partneri j.t.d. u Zadru, Plemića Borelli 1, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 11. ožujka 2025. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i zamjenikom punomoćnika tužene GL, odvjetničkim vježbenikom u Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d. u Zadru, a na ročištu objave odluke dana 28. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

1.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članak 1. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 8362/05 od 7. srpnja 2005. godine zaključenog između tužitelja i tužene u dijelu u kojem je u članku 1. Ugovoreno kako kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.100,00 CHF (slovima: dvadesetosamtisućastotinu švicarskih franaka) po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, u dijelu u kojem se sve obveze iz ugovora obračunavaju i iskazuju na istovjetan način-u izabranoj stranoj valuti CHF, u dijelu u kojem je ugovoreno da će se sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih po ugovoru (otplatu glavnice i kamata, naknada, troškova i drugo) izvršiti u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba i to članka 4. i članak 10. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 8362/05 od 7. srpnja 2005. godine zaključenog između tužitelja i tužene u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke kao kreditora.

3. Nalaže se tuženoj OTP BANKA d.d. (OIB: 52508873833) sa sjedištem u [adresa] isplatiti tužitelju CL OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 2.888,52 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja:

- na iznos od 1,35 eur teče od dana 10. kolovoza 2005.

- na iznos od 6,60 eur teče od dana 10. rujna 2005.

- na iznos od 4,27 eur teče od dana 10. listopada 2005.

- na iznos od 5,23 eur teče od dana 10. studenog 2005.

- na iznos od 6,68 eur teče od dana 12. prosinca 2005.

- na iznos od 5,27 eur teče od dana 10. siječnja 2006.

- na iznos od 2,41 eur teče od dana 10. veljače 2006.

- na iznos od 0,45 eur teče od dana 10. ožujka 2006.

po stopi određenoj odredbom članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate „NN 72/01“, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.godine pa sve do 31. prosinca 2022.g. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023.g. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

- na iznos od 4,66 eur teče od dana 10. ožujka 2008.

- na iznos od 0,47 eur teče od dana 10. travnja 2008.

- na iznos od 3,18 eur teče od dana 10. listopada 2008.

- na iznos od 9,36 eur teče od dana 10. studenog 2008.

- na iznos od 7,06 eur teče od dana 10. prosinca 2008.

- na iznos od 20,16 eur teče od dana 12. siječnja 2009.

- na iznos od 26,74 eur teče od dana 10. veljače 2009.

- na iznos od 23,85 eur teče od dana 10. ožujka 2009.

- na iznos od 20,53 eur teče od dana 10. travnja 2009.

- na iznos od 18,62 eur teče od dana 11. svibnja 2009.

- na iznos od 24,84 eur teče od dana 10. lipnja 2009.

- na iznos od 27,12 eur teče od dana 10. srpnja 2009.

- na iznos od 24,92 eur teče od dana 10. kolovoza 2009.

- na iznos od 26,20 eur teče od dana 10. rujna 2009.

- na iznos od 24,21 eur teče od dana 12. listopada 2009.

- na iznos od 25,47 eur teče od dana 10. studenog 2009.

- na iznos od 24,04 eur teče od dana 10. prosinca 2009.

- na iznos od 30,45 eur teče od dana 11. siječnja 2010.

- na iznos od 35,47 eur teče od dana 10. veljače 2010.

- na iznos od 34,20 eur teče od dana 10. ožujka 2010.

- na iznos od 39,08 eur teče od dana 12. travnja 2010.

- na iznos od 45,92 eur teče od dana 10. svibnja 2010.

- na iznos od 49,95 eur teče od dana 10. lipnja 2010.

- na iznos od 59,84 eur teče od dana 12. srpnja 2010.

- na iznos od 50,17 eur teče od dana 10. kolovoza 2010.

- na iznos od 74,74 eur teče od dana 10. rujna 2010.g.

- na iznos od 61,85 eur teče od dana 10. listopada 2010.

- na iznos od 64,34 eur teče od dana 10. studenog 2010.

- na iznos od 75,03 eur teče od dana 10. prosinca 2010.

- na iznos od 89,17 eur teče od dana 10. siječnja 2011.

- na iznos od 73,28 eur teče od dana 10. veljače 2011.

- na iznos od 78,37 eur teče od dana 10. ožujka 2011.

- na iznos od 69,05 eur teče od dana 11. travnja 2011.

- na iznos od 87,03 eur teče od dana 10. svibnja 2011.

- na iznos od 97,85 eur teče od dana 10. lipnja 2011.

- na iznos od 102,76 eur teče od dana 11. srpnja 2011.

- na iznos od 157,35 eur teče od dana 10. kolovoza 2011.

- na iznos od 105,58 eur teče od dana 12. rujna 2011.

- na iznos od 97,85 eur teče od dana 10. listopada 2011.

- na iznos od 99,75 eur teče od dana 10. studenog 2011.

- na iznos od 99,05 eur teče od dana 12. prosinca 2011.

- na iznos od 105,79 eur teče od dana 10. siječnja 2012.

- na iznos od 110,50 eur teče od dana 10. veljače 2012.

- na iznos od 111,95 eur teče od dana 12. ožujka 2012.

- na iznos od 108,53 eur teče od dana 10. travnja 2012.

- na iznos od 110,36 eur teče od dana 10. svibnja 2012.

- na iznos od 112,24 eur teče od dana 11. lipnja 2012.

- na iznos od 106,88 eur teče od dana 10 .srpnja 2012.

po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.godine pa sve do 31. prosinca 2022.g. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a a od 01. siječnja 2023.godine do 29. prosinca 2023. godine uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

4. Dužna je tužena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u ukupnom iznosu od 2.600,00 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja (28.5.2025.) do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

II. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 124,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od:

- 1,90 eura od 10.04.2006. pa do isplate

- 1,03 eura od 10.05.2006. pa do isplate

- 1,37 eura od 12.06.2006. pa do isplate

- 2,89 eura od 10.07.2006. pa do isplate

- 3,48 eura od 10.08.2006. pa do isplate

- 2,18 eura od 11.09.2006. pa do isplate

- 1,03 eura od 10.10.2006. pa do isplate

- 4,92 eura od 10.11.2006. pa do isplate

- 3,64 eura od 11.12.2006. pa do isplate

- 6,65 eura od 10.01.2007. pa do isplate

- 7,42 eura od 12.02.2007. pa do isplate

- 8,22 eura od 12.03.2007. pa do isplate

- 1,96 eura od 10.04.2007. pa do isplate

- 6,16 eura od 10.05.2007. pa do isplate

- 5,79 eura od 11.06.2007. pa do isplate

- 8,69 eura od 10.07.2007. pa do isplate

- 5,59 eura od 10.08.2007. pa do isplate

- 5,70 eura od 10.09.2007. pa do isplate

- 9,26 eura od 10.10.2007. pa do isplate

- 6,35 eura od 12.11.2007. pa do isplate

- 7,53 eura od 10.12.2007. pa do isplate

- 3,58 eura od 10.01.2008. pa do isplate

- 0,18 eura od 11.02.2008. pa do isplate

- 2,49 eura od 12.05.2008. pa do isplate

- 2,92 eura od 10.06.2008. pa do isplate

- 3,83 eura od 10.07.2008. pa do isplate

- 5,25 eura od 11.08.2008. pa do isplate

- 4,48 eura od 10.09.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona obveznim odnosima, koja se do 31.7.2015. godine koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1.8.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor tužene glede mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

1.Tužitelj CL je u tužbi i na ročištima naveo da su stranke dana 7. srpnja 2005. godine sklopile ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 83602/05 koji je solemniziran kod javnog bilježnika Željene Biuk u [adresa] istog dana pod poslovnim brojem OVU-315/05.

2. Temeljem citiranog ugovora tužena je odobrila tužitelju namjenski kredit u iznosu od 28.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tužene kao kreditora važećim na dan korištenja kredita. Ugovorena je kamatna stopa od 5,80% godišnje s tim što je bez posebnog ugovaranja i pregovora tuženik jednostrano za sebe pridržala pravo za vrijeme trajanja ugovora primijeniti promjenjivu kamatnu stopu i način obračuna i naplate u skladu s jednostranim internim odlukama banke.

3 . Protivno ugovoru i otplatnom planu, temeljem jednostranih odluka tuženika, tužitelju su povećani anuiteti uslijed protupravnog povećanja kamate, te je tuženik naplatio veći iznos od onog kojeg je bio ovlašten naplatiti temeljem pravnog posla koji je sklopljen među strankama.

4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine u pravnoj stvari tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih pod 1) Zagrebačke banke d.d. OIB: 92963223473 i drugih banaka, među kojima i tuženik, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž- 7129/13-4 od dana 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od dana 9. travnja 2015. godine utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je utvrđeno da je ta odredba ništetna.

5. Citiranom pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita nepoštenom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke, te je pravomoćno utvrđeno da su te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne.

6. Korisnici kredita, potrošači u pojedinačnim sporovima ovlašteni su radi ostvarivanja svojih individualnih interesa temeljem odredbe članka 131. stavka 1. u vezi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača zatražiti sudsku zaštitu i pozvati se na odluku donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, jer ta odluka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobne pokrene radi zaštite individualnih prava.

7. Odredbom članka 104. stavka 1. i 3. ZOO-a/91 odnosno odredbom članka 323 stavka 1. I 2. ZOO-a/96 propisane su posljedice ništetnosti pa je temeljem ove pravne osnove u slučaju ništetnosti pravnog posla ili djelomične ništetnosti pravnog posla kojeg su stranke sklopile svaka stranka dužna vratiti ono što je temeljem ništetnog pravnog posla primila.

8. Ako se radi o novčanoj obvezi i ako se radi o tome da je jedna ugovorna strana nesavjesna, osim obveze vraćanja primljenog, nesavjesna strana je dužna nadoknaditi protivnoj strani štetu.

9. U postupku kolektivne zaštite je utvrđeno da su banke nesavjesne stranke pa korisnici kredita imaju pravo i na naknadu štete kao i na kamatu koja teče od dana stjecanja do isplate sukladno odredbi članka 214 ZOO-a/91 odnosno odredbi članka 1115. ZOO-a/96.

10. Prema ugovoru o kreditu i otplatnom planu stranke su ugovorile mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju tužene kao kreditora važećem na dan korištenja kredita. Temeljem jednostrane odluke tuženika, na osnovi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj je bio prisiljen plaćati u razdoblju od 10. kolovoza 2005. godine do 10. srpnja 2012. godine bitno veće iznose od ugovorenih, te je iz te osnove oštećen za iznos od 1.538,89 CHF na dan 10. srpnja 2012.godine.

11. Prema izračunu razlike kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa, tužena je dužna vratiti tužitelju kunsku protuvrijednost prema prodajnom deviznom tečaju tužene koja vrijedi zadnji dan mjeseca u kojem dospijeva anuitet sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća pa do isplate temeljem odredbe članka 104. stavka 1. I 3. ZOO-a/91 odnosno odredbe članka 323. Stavka 1. I 2. ZOO-a/96 u vezi odredbom članka 214. ZOO-a/91 odnosno odredbom članka 1115. ZOO-a/96.

12. Ukupno dugovanje tužene prema tužitelju u utuženom razdoblju iznosi 1.538,89 CHF.

13. Zbog izloženog tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka donese odluku kojom će u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev uređen podneskom od dana 31. siječnja 2025. godine (list 98 do 100 spisa) uz obvezu tužene na nadoknadu parničnog troška.

14. Tužena se protivila tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, te predložila da se isti odbije kao neosnovan, uz obvezu tužitelja na nadoknadu parničnog troška.

15. U odgovoru na tužbu je istakla prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Šibeniku, prigovor zastare potraživanja i prigovor prebijanja tuženikove tražbine sa eventualnom tužiteljevom, navodeći da je tužba neuredna i stoga nepodobna za daljnje postupanje.

16. Nadalje, tužena je navela da osporava pravni osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora prethodno dokazati u ovom predmetu da je on potrošač a sukladno novoj nedavno donesenoj recentnoj sudskoj praksi višeg suda – Županijskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem Gž-1748/2021 i Gž-1562/2021 od dana 5. listopada 2021. godine.

17. Odredba članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007) određuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Dakle, za sam status potrošača i u ovom predmetu prethodno moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: da se radi o fizičkoj osobi i da ona sklapa pravni posao ili djeluju na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već isključivo u osobne nekomercijalne svrhe.

18. Status tužitelja kao eventualnog potrošača se dakle ne presumira unaprijed već je u svakom konkretnom pravnom slučaju prethodno potrebno utvrditi da li je fizička osoba doista za privatne svrhe sklopila ugovor ili je takav ugovor zapravo bio prividne naravi, (jer ako nije sklopljen u privatne svrhe već zapravo iz poslovnih razloga radi stjecanja imovinske koristi npr. kupnja nekretnine za iznajmljivanje, adaptiranje ili gradnja radi ostvarivanja prihoda u vidu zakupa, kupnja automobila radi rentanja ili obavljanja taksi prijevoza dakle ostvarivanja zarade i imovinske koristi i slično) tada tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a niti se na te odredbe može osnovano pozivati u ovom predmetu pri čemu je tada i teret dokaza na tužitelju.

19. U svakom pojedinačnom predmetu prethodno potrebno je utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova.

20. Na zahtjev tužitelja ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po ugovorenim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), a sve da se u konkretnom i mogu primijeniti odredbe ZZP-a, koji je stupio na snagu nakon isplate kredita tužitelju.

21. Odredbom članka 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

22. Zakonodavac je jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena tek dana 22. studenoga 2018. godine, to je prošlo više od tri (3) godine tj gotovo punih šest (6) godina od i to zadnjeg plaćanja koja je tužitelj vršio, ako ih je on uopće vršio što se tek treba dokazima utvrditi u postupku, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno njegovo eventualno potraživanje tužitelja odavno u zastari zbog čega se istom evidentno i ugasilo pravo na bilo kakvo i buduće novčano tužbeno potraživanje od tužene.

23. Tužitelj podnošenje tužbe obrazlaže tvrdnjom da bi “odredba prednika tuženika kojom je glavnica vezana za švicarski franak bila ništetna, nerazumljiva i sl.” i da kamatna stopa nije bila određena niti odrediva kao i da je jednostranom odlukom prednik tužene mijenjao ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu te da potrošač ovdje “tužitelj nije dobio razumljivo upozorenje a kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku o tome hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće” kao i da “tužitelj s prednikom tužene u ovom slučaju nije pojedinačno pregovarao o spornim odredbama ugovora napose o valutnoj klauzuli, tj kamati odnosno kamatnoj stopi i njezinoj visini te načinu njezine promjene u budućnosti do otplate predmetnog Ugovora o kredita i da je kasnije prednik tuženika teretio tužitelja za kamate po stopi višoj od one na koju je imao pravo kao i da je promjene kamatne stope vršio bez da je o tome obavijestio tužitelja kao ugovornu stranu (što međutim nije točno!!) pa da na taj način “tužitelj nije niti imao mogućnosti za prigovor” zbog čega da je u ovom slučaju tobože došlo “do preplaćenog iznosa navedenog u tužbenom zahtjevu a koji da se ogleda u razlici kamata iz ugovora o kreditu i plaćenih iznosa a što međutim nije točno niti istinito, a niti tužitelj za svoje navode pruža u tužbi vjerodostojne i objektivne te nepristrane dokaze radi čega se oni ovdje osporavaju kao istiniti i vjerodostojni i to napose privatno izrađen nalaz i mišljenje vještaka Ante Blaževića a na čijem izračunu se očigledno i temelji iznos iz tužbenog zahtjeva a koji se potražuje od ovog tuženika.

24. Tužitelj evidentno pokušava svoje tužbeno traženje – zahtjev za isplatom iznosa od 22.498,61 kuna sa kamatom na svaki utuženi pojedini iznos utemeljiti na privatno izrađenom vještačenju a što međutim nije dopušteno niti je zakonito jer je u suprotnosti i sa odredbama ZPP-a ali i već odavno ustanovljenoj recentnoj sudskoj praksi a koja kaže da se presude sudova glede isplate određenog novčanog iznosa kao što je to slučaj u ovom predmetu ne mogu temeljiti na privatno izrađenom vještačenju ukoliko isto nije priznato kao vjerodostojno od strane protivne strane u postupku a pogotovo ukoliko druga strana - tuženik nije sudjelovao u izradi istog zbog čega se nalaz i mišljenje iz privatnog vještačenja vještaka Blaževića osporava kao točno i vjerodostojno od strane ove tužene tim više jer isti prilikom izrade svojeg vještva nije uzeo u obzir navode i prigovore tuženika iz ovog odgovora na tužbu.

25. Tvrdnja tužitelja da mu tužene „nije dostavljala“ “odnosno “da mu nije dostavila navedenu i potrebnu dokumentaciju” potpuna je neistina, jer tužitelj nikada od tužene nikakvu dokumentaciju nije niti zatražio, a čak štoviše sva potrebna dokumentacija kao i informativne brošure prednika tužene i tužene, pa i o rizicima ugovaranja kredita u CHF, kamatnoj stopi i kamati i dr; bile su dostupne u svim poslovnicama prednika tužene ali i ovog tužene kako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pa tako i dan danas, te su bile poznate tužitelju dok sama kreditna dokumentacija je bila poznata tužitelju jer je primjerak iste imao u svojem posjedu, zbog čega su njegovi tužbeni navodi apsolutno neosnovani i neutemeljeni te potpuno paušalni i ničim dokazani radi čega se isti kao takvi ovdje također posebno i osporavaju kao i navodi da se tobože nije pregovaralo o ugovornim odredbama te da se radilo o tipskom ugovoru koji se samo potpisivao kao unaprijed pripremljeni šprancirani primjerak a što međutim nije točno niti istinito. U prilog naprijed navedenom tužene ukazuje na pravno shvaćanje Županijskog suda u Varaždinu izraženo u rješenju poslovni br: Gž-1334/2020 od dana 30.11.2020.: „prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj bio dužan dokazati da je od tuženice zatražio predaju dokumentacije vezane uz kreditni odnos i da je tužena odbila predati zatraženu dokumentaciju“.

26. Ipak, ako sud zanemari sve naprijed navedeno te ipak odluči izvoditi dokaze na okolnost visine tužbenog zahtjeva, tužene s ciljem poštivanja načela ekonomičnosti postupka predlaže da sud kod imenovanja nepristranog vještaka istoga ovlasti da sam od tužene zatraži svu dokumentaciju koja mu je potrebna za izradu vještva, a koju će mu tužena i dostaviti.

27. Tužena ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje ove tužbe, a nije niti dokazana njegova aktivna legitimacija jer nije dokazao da je on potrošač u smislu odredbi ZZP-a a na sve ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora sa sklopljenim Sporazumom o osiguranju je nedvojbeno bio pristao na njega a što je razvidno ne samo iz njegovog solemniziranog potpisa na istom već i iz svih njegovih izvršenih uplata do kraja 2012. godine, a na ime plaćanja ugovorenih rata kredita predniku tužene. Posebno se ovdje ističe da tužbeni zahtjev treba odbaciti jer je ugovorni odnos između stranaka prestao ispunjenjem od strane tužitelja radi čega isti više nema pravni osnov za utuženo potraživanje od ovog tužene tim više jer isto nije postavio za vrijeme trajanja ugovornog odnosa a njegovo potraživanje čak i da je osnovano a nije se ugasilo prema ovoj tuženoj jer je odavno već nastupila zastara njegovog utuženog potraživanja.

28. Što se tiče samog merituma spora, tužena ističe da je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP- a., kao i ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je zakonita i dopuštena te nije protivna niti jednoj zakonskoj odredbi pa niti moralu.

29. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005. godine tužitelj je s prednikom tuženika pregovarao o spornim ugovornim odredbama dakle i o samoj valutnoj klauzuli, odnosno kamatnoj stopi, načinu njezine promjene, razlici u tečaju do koje može doći nakon sklapanja ugovora i dr., a prednik tuženika ga je i posebno obavještavao o promjeni njezine visine kamatne stope i dr; (što je razvidno iz samih dopisa - obavijesti prednika tuženika od dana 05.03.20008. i 07.05.2009. i dr) pa prednik tužene ali niti ova tužena doista nisu nikada zatajili tužitelju niti jednu informaciju koju su tada imali, ili za koju su znali, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što su ga potpuno informirali i o svim rizicima ugovaranja ove valutne klauzule ali i o mogućnosti promjene u budućnosti visine kamatne stope, promjene tečaja zbog kretanja na tržištu na koje ne može utjecati niti je to mogao prednik tužene a niti tužene, a time i uvećanja ugovorene mjesečne rate - anuiteta povrata njegove kreditne obveze tim više jer je ugovor o kreditu sklopljen na rok povrata od čak sedam (7) godina ili (84 mjeseca).

30. Prednik tužene je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja švicarskog franka, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom upravo u švicarskim francima jer je smatrao da mu je on najpovoljniji i najbolji od svih koji su se tada nudili na kreditom tržištu, te da će moći uredno vršiti uplate svojih ugovorenih anuiteta prema predmetnom ugovoru.

31. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 2005. godine prednik tužene je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u eurima, američkim dolarima i švicarskim francima, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti samo i isključivo ugovor o kreditu, upravo s valutnom klauzulom u CHF preuzimajući sve rizike tako ugovorene valutne klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je nesporno upoznat sa svim uvjetima pod kojima je predmetni ugovor sklopljen, pa je stoga tužitelj samostalno i dobrovoljno kao valutu obveze izabrao valutu švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu a prednik tuženika ga je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu upoznao sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i dr; kao i na mogućnost da nakon sklapanja ugovora o kreditu dođe do povećanja ili pak smanjenja njegove ugovorene obveze zbog povećanja kamate ili pak njezinog smanjenja (članak 10. i 17 i dr. ugovora o kreditu).

32. Tužitelj je taj koji je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, kao i vrstu kamatne stope, pa je dosljedno ponudi kredita kod prednika tuženika, izabrana valutna klauzula i vrsta ugovorene kamatne stope po tužitelju bila rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim ugovornim odredbama tužitelj je bio nepobitno bio jako dobro upoznat i sa istima se suglasio (a to je potvrđeno i njegovim ovjerenim potpisom na predmetnom Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva na nekretnini) pa je stoga između ugovornih stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora o kreditu, i to valutne klauzule, i kamatne stope te načinu njezine promjene, naknadi i dr; ali i mogućnosti da u budućem sedmogodišnjem (7.) periodu trajanja njegove tadašnje ugovorne obveze povrata isplaćenog kredita predniku tuženika dakle periodu od sklapanja ugovora pa nadalje dođe do promjene visine mjesečne ugovorene rate zbog povećanja ili smanjenja kamate a to nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ove ugovorne odredbe su potpuno jasne, lako uočljive i apsolutno razumljive, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom predmetnog ugovora.

33. Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kamati i kamatnoj stopi, naknadi i dr; potpuno jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavane ugovorne odredbe uopće ne mogu biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te su i unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora.

35. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, kamatne stope, načinu njezine promjene, tečaju i dr; tužena ukazuje da se tužitelj i bez obzira što ga je prednik tužene bio informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi, načinu njezine promjene kao i o mogućnosti povećanja ili pak smanjenja početno ugovorene mjesečne rate otplate kredita i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora , tečaju i dr; Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo gotovo punih sedamnaest (17) godina od sklapanja predmetnog Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne, razumljive, i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK u kojem se po prodajnom tečaju na dan uplate kreditne obveze isplate anuiteta vršio povrat ugovorenog mjesečnog anuiteta iako je na to izrijekom bio upozoren, kao i na mogućnost da dođe do povećanja kamate u odnosu na početno ugovorenu. Isto tako, prethodno sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj je od strane raspoloživih službenika prednika tužene u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, kamatnu stopu, tečaj i dr; i njen učinak na odnos ugovornih strana ukoliko mu bilo što nije bilo jasno no to isti nikada nije učinio što znači i podrazumijeva da su mu sve ugovorne odredbe bile potpuno jasne i razumljive a što je isti i sam nesporno i potvrdio svojim ovjerenim potpisom na istom, ali i svim njegovim izvršenim uplatama nakon obavijesti prednika tužene o promjeni visine kamatne stope zbog čega su svi njegovi navodi iz povijesnog dijela tužbe potpuno netočni i nevjerodostojni te apsolutno protivni materijalnim dokazima u spisu.

36. Tužena posebno ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tužena odnosno njen pravni prednik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; jasno i nedvojbeno isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. godine.

37. Nadalje, napominje se kako su potrošačima pa tako i tužitelju (ako je isti to uopće bio u ovom slučaju) prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama banke prednika tužene, ali i tužene svakodnevno je kako onda u vrijeme podizanja kredita pa tako i danas moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke ili na Internet stranici Banke prednika tužene ali i tužene www.otpbank.hr.

38. Tužena je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravala i informirala o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi tj. načinu njezine promjene i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu valutna klauzula u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati primjenom valutne klauzule te da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po prodajnom tečaju kreditora za CHF i to na dan uplate anuiteta od strane tužitelja (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio uplaćena mu novčana sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa ugovorenih anuiteta – rate kredita u kunskoj protuvrijednosti a koji može nastati uslijed same promjene tečaja ili promjene visine kamatne stope bilo da se ona povećava ili smanjuje uslijed promjena na tržištu.

39. Tužitelj je nesporno potvrdio svojim potpisom da ga je prednik tužene informirao o svim posljedicama te svim eventualnim rizicima tečaja. Iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom a koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama prednika tužene, ali i tužene jasno je vidljivo da je tužena nesporno dala upozorenje korisnicima kredita (koja činjenica je može se slobodno reći i općepoznata). U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.

40. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog jasno proizlazi da su korisnici kredita u CHF, pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro.

41. Dakle, iz navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak te rizika eventualnog budućeg uvećanja rate anuiteta uslijed promjene tečaja u CHF odnosno po stajalištu tužene tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak.

42. U razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kamatna stopa, te način njezine eventualne promjene u budućnosti pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj predmetni kredit s tužiteljem. Odredba o valutnoj klauzuli, kamati i kamatnoj stopi te načinu njezine promjene, tečaju i dr; sadržane u ovom predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

43. Sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

44. U pogledu ocjene je li prednik tužene u ugovornom odnosu s tužiteljem postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tužena upućuje na stajalište koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u rješenju poslovni broj Revt-575/16 od dana 3. listopada 2017. godine i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tužene u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tužena „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, Vrhovni sud je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tužena, kao i ostale banke, postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od dana 3. rujna 2019. godine u kojoj revizijski sud opetovano ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena.

45. Tužena prije svega smatra da su navedene odluke Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tužitelj u povijesnom dijelu tužbe potpuno nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. U tom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom kasnije i to 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja.

46. Odredba općih uvjeta koja se primjenjivala na ugovor između trgovca i potrošača odgovarala je odredbi rumunjskog Općeg građanskog zakonika.

47. Odredba o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi i dr; sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po prodajnom tečaju na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena a time i zakonita odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti kao što je to slučaj u konkretnom.

48. Primjenjujući odnosni stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovog predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe članka 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

49. Nepobitna je činjenica da je pravni prednik tužene, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

50. Tuženik se međutim radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od dana 5. travnja 1993. godine. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača.

51. Za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (toč.2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj.

52. Jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ je da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tužene odnosno njenog pravnog prednika nije nepošteno.

53. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije .

54. Odredbe članka 5. i 6. predmetnog Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,80% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi i kada promjena takve stope mogla nastupiti jer se to niti ne može unaprijed znati niti predvidjeti jer to ovisi o tržištu kapitala a ne o nikakvoj samovolji prednika tužene ili pak tužene.

55. Ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije posebno predviđen način njezinog podešavanja iako je u pravilnicima te aktima prednika tužene taj način bio naveden ali i prezentiran tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

56. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

57. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (EL, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.).

58. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga u ovoj pravnoj stvari ukoliko bi se isti naknadno posebno postavio tj ponovno precizirao se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

59. Nije sporno da je prednik tužene kao tadašnji zakoniti pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta a nije njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan.

60. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih/ tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

61. Odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

62. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništetnog doduše ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

63. U dokaznom postupku izvedeni su dokazi pregledom pismenog nalaza i mišljenja Ante Blaževića dipl. oec. Stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo u Splitu od 14.11.2018., ugovora o kreditu broj 83602/05 sklopljenog između HVB Splitske banke d.d. Split i CL od 7.7.2005., izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 83602/05 HVB Splitske banke, pismenog nalaza i mišljenja Vještačenja Bijelić za usluge vještačenja u Šibeniku vlasništva Danijele Bijelić od 9.1.2025., te saslušanjem tužitelja.

64. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za dopunu dokaznog postupka.

65. Tužbeni zahtjev je osnovan.

66. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje uništetnosti sklopljenog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine uknjižbom hipoteke na nekretnini solemniziran po javnom bilježniku Igoru Lučevu OU-457/06 te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF u ukupnom iznosu od 2.888,52 eura pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

67. Prije svega ocjenjujući prigovor tužene glede zastare potraživanja, ovaj sud je isti cijenio neosnovanim.

68. Zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od pet (5) godina sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 dalje: ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove.

69. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora .

70. Podnošenjem tužbe u za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine zastara je prekinuta u smislu odredbe članka 241. ZOO-a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnih pravnih poslova) i da je pravomoćnošću odluke u tom postupku dana 13. lipnja 2014. godine (odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi), petogodišnji zastarni rok (članak 225. ZOO-a) ponovno počeo teći, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine zastara počela teći glede tražbine s osnova ugovorene valute.

71. U konkretnom slučaju sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 22. studenog 2018.godine, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu nije protekao petogodišnji zastarni rok iz odredbe članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužitelja.

72. U svezi predmeta spora u postupku je utvrđeno:

- da su HVB Splitska banka d.d. Split (kao kreditor) i CL (tužitelja kao korisnik kredita) te NL (kao sudužnik) sklopili dana 7. srpnja 2005. godine ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 83602/05 (koji je solemniziran kod javnog bilježnika Željene Biuk u [adresa] istog dana pod poslovnim brojem OU- 315/05).Ugovorne strane su suglasno ugovorile da se prednik tužene HVB Splitska banka d.d. Split obvezuje korisniku kredita (tužitelju) staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.100,00 CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećim na dan korištenja kredita za kupnju novog motornog vozila marke renault laguna pack autentique plave metalik boje broj šasije [broj šasije] uz kamatu od 5,80 % koju kamatnu stopu banka može promijeniti sukladno Odluci o Banke o kreditiranju građana (članak 4.1. ugovora) te da je rok otplate kredita 84 mjesečne rate ili 7 godina, a sredstvo osiguranja je sudužnik koji odgovara neograničeno solidarno-istovjetno kao i korisnik kredita (točka 8.3.1.ugovora)

- da 83 mjesečna anuiteta prema Otplatnom planu priloženom ugovoru iznose od 408,82 CHF a 84. mjesečna rata iznosi 411,89 CHF – (utvrđeno pregledom citiranog ugovora o kreditu – list 30 do 35 spisa)

- da početni tečaj na dan isplate 12. srpnja 2005. godine iznosi 4.742200 po srednjem tečaju tužene

- da se u razdoblju korištenja kredita od dana 12. srpnja 2005. godine do dana 10. srpnja 2012. godine kada je kredit otplaćen kamatna stopa mijenjala u odnosu na početnu kamatnu stopu od 5,80% godišnje i to dana 31.8.2005. godišnja kamatna stopa je 5,80% a anuitet u CHF iznosi 408,82, dana 31.3.2007. godišnja kamatna stopa je 6,90% a anuitet u CHF iznosi 420,77 i dana 31.5.2009. godišnja kamatna stopa je 8,90% a anuitet u CHF iznosi 434,34 – Utvrđeno pregledom pismenog nalaza i mišljenja – list 88 spisa)

- da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu u kunama i EUR (tečaj za konverziju 7,53450) s uključenim negativnim razlikama iznosi ukupno 20.825,86 kuna odnosno 2.764,07 eura ili pojedinačno po mjesecima kao u koloni 20 odnosno 22.

Tabele u prilogu

- da je razlika stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema početnom otplatnom planu u kunama i EUR (tečaj za konverziju 7,53450) bez uključenih negativnih razlika od ukupno od 21.763,25 kuna odnosno 2.888,52 eura ili pojedinačno po mjesecima kao u koloni 21 odnosno 23. Tabele u prilogu - (utvrđeno pregledom pismenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Danijele Bijelić od 9.1.2025.

– list 90 spisa).

73. Tužitelj CL je u stranačkoj izjavi izjavio da se radi o tužbi koju je podnio zbog ništetnosti određenih odredbi ugovora jer smatra da je oštećen kao potrošač tim ugovorom. Naime, kad je zaključivao ugovor o kreditu niti najmanja primisao mu nije bila da bi u pravnom sustavu koji regulira i rad banaka došao u ovu poziciju da privatno podnosi tužbu i da traži svoja prava kao oštećeni potrošač od banke kao kreditora što mu je žao, jer banka, odnosno tužena je već prije imala sve okolnosti koje su raspravljane da bi ponudila dogovor i ne bi time opterećivali sud. Po njegovom nalogu je izvršeno privatno vještačenje, misli da nije u koliziji sa vještačenjem koje je naložio sud i misli da je njegov zahtjev opravdan. Što se tiče okolnosti vezanih za kredit i zaključenje ugovora o kreditu, proteklo je dosta vremena pa može samo kazati po svom sjećanju, iako je sve to i u ugovoru. Radio je kao vježbenik tadašnjeg Općinskog suda u Obrovcu i dobio je stalno zaposlenje kao savjetnik na Prekršajnom sudu u Trogiru. Kako je došao kući, kako njegova obitelj nema niti jedno vozilo, jedini je vozač u obitelji, u dogovoru je odlučio kupiti tada vozilo srednje klase. Kupio ga je u kući C gdje su mu odmah ponudili, ne sjeća se preko koje banke, da se realizira kredit i odmah je bilo ponuđeno u švicarskim francima. Nije pristao na taj preuručeni kredit iz razloga što misli da je predloženo bilo samo 4 ili 5 godina, što je povećavalo anuitet pa je obišao nekoliko banaka. Misli da je riječ o Privrednoj banci, Zagrebačkoj i još nekima, a naposljetku i sadašnja OTP banka, ranije Splitska banka koja je pristala da mu dogovori kredit na sedam (7) godina sa sudužnikom, što je bio njegov otac. Dogovorili su se na način da je dobio ugovor da ga potpiše, anuitet, valutu, ali takva valuta koja mu je predložena bila je ponuđena i od drugih banaka kao najpovoljniji kredit za vozila preporučeno i za stan, što tada nije odlučio kupovati nekretninu, već samo vozilo. Od svih banaka i službenika, koliko se sjeća informiran je da je to najpovoljniji kredit i da se očekuje stabilnost u plaćanju anuiteta kroz određeno vrijeme, dogovorena je kamatna stopa koja se tijekom vremena jednostrano podizala, a na način da ga nitko od banke nije niti obavijestio, niti ga nazvao, niti bilo što drugo pokušao učiniti kroz cijelo vrijeme kredita gdje se podizao sustavno mjesečni anuitet niti je mogao doći kod koga u banci, pravnika ili direktora. Sve što je mogao je bio razgovor na šalteru, a kad bi prigovorio da uz povećanje kredita se povećava istodobno i kamata, odgovor od banke, odnosno službenika bi bio slikovito slijeganje ramenima. Eto toliko o njegovoj mogućnosti pregovora s bankom. Što se tiče znanja i vještina, diplomirani je pravnik. U to vrijeme je imao položen i pravosudni ispit, a sve to mu nije ništa koristilo jer je imao povjerenje u uređeni pravni sustav, regulaciju od regulatora koji će znati zaštititi potrošača, dobru namjeru banke kao njegovog sugovornika, a i njegove laičke vještine što se tiče financijskog kretanja na tržištu, sve s namjerom kako bi podigao kredit koji će mu omogućiti redovno plaćanje, isplatu vjerovniku i na zadovoljstvo završetak tog ugovornog odnosa, a što se nije učinilo, već je samo bilo nezadovoljstvo na njegovoj strani što je rezultiralo tužbom. Nije siguran, ali misli da je zadnjih par rata kredita isplatio jednostranom isplatom, a misli da je to bilo, a to sud i tužena mogu provjeriti, kad je zbog takvih razlika podigao drugi kredit 2012. godine kod iste banke, sada u eurima i s određenom količinom novca je isplatio ovaj kredit za vozilo. Kod ugovora o kreditu kad ga je zaključivao kako je rekao bio je kod više banaka tražeći najpovoljniji kredit. Sve te banke su mu nudile švicarac, što je smatrao da je to i najpogodnije i najpovoljnije, a što mu je tako i prezentirano, posebno što bi na taj način rata bila primjerena i rečeno je da je švicarska valuta najsigurnija valuta i da se može očekivati redovna isplata bez većih oscilacija što je povjerovao, a kasnije saznano da to nije tako. Sklapanje ugovora je bilo 2005. godine misli na ljeto, Tada nije niti bilo obrisa postojanja problema sa švicarskim frankom što se desilo 2009. godine, a kod pokušaja pregovora s bankom oko bitnih odredbi, bio je ograničen. Banka ponudi koju ćeš valutu, ponudi vrijeme otplate, ponudi vezano za imovinsko stanje dužnika varijante, a na njemu je bilo samo da odabere koliko godina može plaćati kredit, a što se tiče kamatne stope bilo je slikovito rečeno "uzmi ili ostavi". Sjeća se da je bio upućen kod javne bilježnice Željene Biuk gdje je solemnizirao ugovor, a više je ugovora o kreditu sačinjavao. Negdje je bila tražena solemnizacija, negdje ne. Kod ovoga kako mu je prezentirano od stranaka je bila prezentirana solemnizacija, a što se tiče javnog bilježnika, sasvim je sigurno da ga je upozorio na odredbe Ugovora o kreditu što i propisuju opći i posebni propisi o rizicima vezanim za potrebu isplate kredita i založnog prava koje je bilo osigurano na vozilu predajom knjižice vozila banci, tako da je shvatio sredstva osiguranja, shvatio kome i u kojem vremenu treba podmiriti obveze, shvatio rizike ukoliko svoje obveze ne izvrši, a koje je izvršio, a kod valutnih rizika sasvim sigurno da je rizik svaki kredit, međutim u pogledu švicarskom franka koliko se sjeća kod javnog bilježnika za tu valutu nije dobio nikakvo upozorenje. Kad je realizirao kredit kod tužene to je bilo njegovo prvo zaposlenje gdje je primio redovnu plaću radom na neodređeno vrijeme. Plaću je dobivao u kunama. Nekako mu je bilo logično i da plaća u kunama. Nije realizirao do tad ugovor o kreditu kao dužnik, osim što je mogao za posao uz koji se bavi. Što se tiče valutnih klauzula i kamatnih stopa, najmanje mu je bilo pri primisli kad je išao kod banke uzeti kredit u švicarskim francima jer o toj valuti nije baš razmišljao. Međutim bila je preporučena od banke kao najpovoljnija valuta što je povjerovao banci jer je imao povjerenje u svog sugovornika, a što se tiče kamatne stope i promjenjivosti, smatrao je da bi i tada trebalo primijeniti institut promijenjenih okolnosti i da će ako dođe do problema teret snositi obje strane, a u ovom slučaju cjelokupni teret kretanja na tržištu, a i jednostrane politike banke bez dogovora sa njim kao dužnikom je pao na mene. Što se tiče prigovora tužene iz podneska od dana 20. veljače 2025. godine da se vještak u nalazu nije očitovao na okolnost koje uplate nisu vršene od strane tužitelja jer da iz dokumentacije proizlazi da je većina uplata vršena od strane trećih osoba, tužitelj je objasnio da je podigao kredit 2005. godine kao zaposlenik tadašnjeg suda u [adresa]. Njegovo prvo zaposlenje na neodređeno vrijeme i sva sredstva koje je plaćao i kasnije kao sudac su bila iz njegove plaće, a kako nije imao vremena jer radi, zamolio je svoju izvanbračnu suprugu koja pazi na račune jer on ne može zbog velikih obaveza, pa je moguće na njezino ime uplaćen neki račun, ali sve je to kod banke njegovog kreditora – (list 106 do 109 spisa).

74. Prema odredbi članka članak 322. stavka 1. ZOO-a ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

75. U tom pravcu polazeći od činjenice da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine (a revizija odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.) u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih tuženik (banka) u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 1. srpnja 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

76. Navedeno izraženo stajalište potvrđeno je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14. Vrhovni sud je u navedenoj odluci naveo da ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapali korisnici kredita kao potrošači i banke kao trgovci, a koji su se odnosili na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu, su bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi bila isključivo razumljiva osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, pa je takva odredba nepoštena temeljem odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine ("Narodne novine" broj 93/03), te odredba članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine ("Narodne novine" broj 79/07).

77. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od dana 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to člankom 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

78. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“, broj 41/14. – dalje u tekstu: ZZP/14), kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud je zaključio da je odredba predmetnog ugovora o kreditu o promjeni stope redovne kamate odlukom tužene kao kreditora i odredba kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03), odnosno u smislu članka 102. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje u tekstu: ZZP/07).

79. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu sa odredbama članka 131. do članka 141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. toga zakona (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – "Narodne novine" broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

80. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članak 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je u skladu sa odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP-a) (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022) bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članak 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

81. Prema tome, predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate, u dijelu u kojem je određena njena promjena jednostranom odlukom tužene kao kreditora i vezanost glavnice za tečaj CHF su nepoštene odredbe u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i stavak 2. i članak 82. ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivoj odredbi iz koje nisu bili jasno vidljivi parametri za promjenu stope odlukom tuženika i promjene tečaja CHF, jer se radilo o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženoj i jer se o toj odredbi nije pregovaralo.

82. Tim više, tužena - banka je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja vodeći računa samo o svom interesu i ne uvažavajući interes potrošača, a kako se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, da su nametnute ugovorne odredbe tužitelja stavila u neravnopravni položaj.

83. Cijeneći izjavu tužitelja (kao vjerodostojnu radi čega je i prihvatio – list 106 do 109 spisa) nedvojbeno je da je tužitelj dobio na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor o kojem nije mogao pregovarati, te da mu kod sklapanja ugovora nije ništa pojašnjavano u vezi promjenljive kamatne stope i valutne klauzule, kao i da nije bilo govora o eventualnim rizicima sklapanja ugovora o kreditu vezanog uz tečaj CHF, dok tužena tijekom postupka nije predložio saslušanje svjedoka osobnog bankara, koji je s tužiteljem sklapao predmetni Ugovor o kreditu iako je teret dokaza na njemu, tako da je ovaj sud na temelju navedene izjave tužitelja, isprava priloženih u spisu i vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tužena sudjelovala kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž- 6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

84. Pri tome se napominje da u situaciji kada su ugovorne odredbe ništetne po samom zakonu iste ne mogu postati valjane niti kada uzrok ništetnosti naknadno otpadne,

85. Tim više, za istaći je da i s aspekta obveznog prava radi se o ugovaranju nerazmjerne koristi za tuženu, što je u skladu s presudom Ustavnog suda U-III-380/01 također temelj za utvrđenje ništetnosti.

86. Visinu preplaćenog iznosa i po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka Danijele Bijelić, dipl. oecc. stalnog sudskog vještaka za financijsko-računovodstvene poslove u Šibeniku, a koji nalaz po ocjeni ovog suda tužena nije uspjela osporiti svojim prigovorima te je nalaz financijskog vještaka dat stručno i argumentirano. isti stručan, objektivan i detaljno obrazložen, te da stranke nisu imale prigovora nakon što je vještak izradio dopunu nalaza i mišljenja,

87. Kako je u kolektivnom postupku utvrđeno da su ugovorne odredbe o kamati i valuti ništetne zbog nesavjesnosti i nepoštenja tužene, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana stjecanja tužene, a ne od dana pravomoćnosti presude.

88. Kako su prijeporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 84. i članka 87. stavak 1. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, po ocjeni ovog suda tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tužena dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

89. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08.,125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

90. Tužena je prema tome obvezna platiti tužitelju zatezne kamate od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate (članak 1115. ZOO-a). To iz razloga jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

91. U konkretnom utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tužena stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

92. Kraj takva stanja stvari i izloženih razloga, svi navodi tužene izneseni u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, kao i prigovor prijeboja ukazuju se neosnovanim.

93. Valja napomenuti da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekog drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. godine.

94. U odnosu na tužene da tužitelj nema status potrošača za ukazati je da je prema odredbi članka 3. ZZP/03. potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

95. Kraj činjenice da je predmetni ugovor sklopio tužitelj kao fizička osoba a da tužena tijekom postupka nije dokazala da bi tužitelj prema svom zanimanju i poslovnoj aktivnosti sklopio predmeti ugovor s namjerom poduzetničke djelatnosti, a teret dokaza takve činjenice da tužitelj nije potrošač nego trgovac je na banci kao kreditoru, pa je istaknuti prigovor tužene u cijelosti neosnovan u ovoj pravnoj stvari.

96. Eventualno potraživanja tužene spram tužitelja istaknutog u prigovoru radi prijeboja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 124,45 eura (list 104 spisa), kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja da je neosnovano.

97. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tužene ne postoji pravni osnov. Naime, odredba članka 323. stavka 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tužena na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tužena nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja, pa je stoga taj prigovor tužene neosnovan, osim toga za ništetnost je odredbe ugovora o valutnoj klauzuli kriva tužena kao trgovac a tužitelj kao potrošač nije znao ni prema okolnostima morao znati za postojanje uzroka ništetnosti pa tuženik treba snositi i sve štetne posljedice - trpjeti vlastitu i naknaditi štetu koju eventualno trpi tužitelj kao savjesni ugovaratelj (članak 323. stavak 2. ZOO)

98. Također je neosnovan navod tužene da tužitelj nema aktivnu legitimaciju, jer da nije osobno otplatio kredit. Naime, na temelju stranačke izjave tužitelja (koju izjavu je ovaj sud cijenio vjerodostojnom i prihvatio ocjenjujući je životnom i uvjerljivom) proizlazi da je njegovo prvo zaposlenje na neodređeno vrijeme i sva sredstva koje je plaćao i kasnije kao sudac su bila iz njegove plaće, a kako nije imao vremena jer radi, da je zamolio svoju izvanbračnu suprugu koja pazi na račune jer on ne može zbog velikih obaveza, pa je moguće na njezino ime uplaćen neki račun, ali sve je to kod banke njegovog kreditora.

99. Obzirom da je izvanbračna supruga tužitelja pojedine isplate vršio u ime i za račun tužitelja, koja je predmetni ugovor sklopio u svojstvu korisnika kredita, to po ocjeni ovog suda tužitelj ima aktivnu legitimacija potraživati od tužene ono što joj je plaćeno temeljem ništave odredbe predmetnog ugovora (čl. 323. ZOO).

100. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti za navesti je da je ovaj sud razmatrao poštenje ugovorne odredbe o prorogaciji mjesne nadležnosti u smislu odredbe članka 81. ZZP/03. te je zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna.

101. Sud utvrđuje da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, da stranke o ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale te da tužitelj nije imao nikakav utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba prema kojoj je ugovorena mjesna nadležnost suda koji je najbliži mjestu zaključenja ugovora (točka 16. ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu zbog toga što je mjesto prebivališta tužitelja u [adresa] pa bi ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti tužitelju izazvala troškove dolaska na sud čime, po ocjeni prvostupanjskog suda, u procesno pravnom položaju ugovornih stranaka postoji znatna neravnoteža.

102. Pri tome valja istaknuti da u slučaju ništetne ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti mogu se primijeniti samo citirane odredbe Zakona o parničnom postupku koje propisuju mjesnu nadležnost.

103. Prema odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

104. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gr1 573/2018-2 od dana 3. siječnja 2019. godine donesenog povodom prijedloga tužitelja za određivanjem drugog stvarno nadležnog suda u smislu odredbe članka 68. stavka 1., 2 i 3. ZPP-a za postupanje u ovom predmetu određen je ovaj sud (Općinski sud u Šibeniku), radi čega se prigovor tužene istaknut u tom pravcu ukazuje neosnovanim.

105. Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

106. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavku 1. i 155. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi koje je imao za:

- sastav tužbe po kvalificiranom punomoćniku (v.p.s. = 7.814,29 kuna /2888,52 eura – 100 bodova sukladno Tbr. t. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 dalje: Tarife)

- sastav tri (3) obrazložena podneska od 26.11.2018., 26.8.2019. i 31.1.2025. po kvalificiranom punomoćniku – 300 bodova (3 x 100 bodova) sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife

- četiri (4) zastupanja kvalificiranog punomoćnika na ročištima (5.4.2022., 7.2.2025., 11.3.2025. i 2.4.2025.) – 400 bodova (4 x 100 bodova) sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife - ukupno 800 bodova ili 1.600,00 eura koji iznos uvećan za iznos PDV-a (25%) na trošak odvjetnika (400 eura) i trošak vještačenja (600,00 eura) predstavlja parnični trošak tužitelja u ukupnom iznosu od 2.600,00 eura.

Šibenik, 28. svibnja 2025.

SUTKINJA

Jasminka Mrčela, v.r

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i ovog rješenja stranke mogu izjaviti žalbu u roku od petnaest (15) dana od dana obavljene dostave.

Žalba se podnosi ovom sudu za Županijski sud sukladno odredbi članka 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" broj 67/2018 i 21/22) i članka 50. stavka 4. Pravilnika o radu u sustavu eSpis ("Narodne novine" broj 35/2015, 123/15, 45/16, 29/17, 112/17, 119/18, 39/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 9/24).

DN-a:

- punomoćnici tužitelja, odvjetnici Ljubici Vuković

- punomoćniku tužene, Odvjetničkom društvu Marinović i partneri j.t.d. u Zadru, Plemića Borelli 1 – odvjetniku Danu Marinoviću