Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici

Hrvatska Kostajnica, Vladimira Nazora 10

Poslovni broj: P-368/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, Stalna služba u Hrvatskoj Kostajnici po sucu Renati Žličarić, u pravnoj stvari tužiteljice DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku odvjetniku Damiru Karajiću iz ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić iz Karlovca, Trg Hrvatskih branitelja 4, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupana po odvjetnicima OD Mađarić & Lui iz Zagreba, Zelinska 4, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 30. travnja 2025., a donesene i objavljene 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3502225 od 01.06.2006. godine sklopljenog između tužiteljice DL, iz [adresa], OIB 64285719605i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 u dijelu koji glasi:

"Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535 da tužiteljici DL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak, 1.106,18 €, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od dana 28.5.2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica DL iz [adresa], (dalje: tužiteljica) podnijela je putem punomoćnika odvjetnika Damira Karajića ovom sudu tužbu 21.11.2024. protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, (dalje: tuženik) radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe. U tužbi tužiteljica tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom dana 1.6.2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 029- 50-3502225 za kupnju motornog vozila. Tužiteljica tvrdi da se Točkom 3. Ugovora ugovara ulazna naknada kredita: "Naknada 3.30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita." Tužiteljica tvrdi da korisnik kredita nije mogao pojedinačno pregovarati o iznosu ulazne naknade kredita, niti mu je objašnjeno zašto je ugovoren iznos naknade upravo u postotku naknade koji je naveden u ugovoru. Tužiteljica tvrdi da je uvjet uzimanja kredita bio plaćanje ulazne naknade po principu "uzmi ili ostavi". Tužiteljica tvrdi da traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi. Tužiteljica tvrdi da je u članku 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br.35/05, 41/08, dalje: ZOO), propisano da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tužiteljica tvrdi da je naprijed citiranom odredbom definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužiteljica tvrdi da je ulazna naknada od tuženika unaprijed formulirana odredba ugovora o kojoj potrošač ne može pojedinačno pregovarati i na čiji sadržaj potrošač nema utjecaja. Tužiteljica tvrdi da prema članku 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, a odredba članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03: Dalje ZZP) propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužiteljica tvrdi da je presudom Suda EU u spojenim predmetima C-224/19i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 01.06.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 029-50-3502225 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 11.693,56 a da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik tvrdi da je odredba čl. 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik tvrdi da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tuženik tvrdi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Tuženik tvrdi da je tužiteljici prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik tvrdi da je tužiteljica slobodnom voljom sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te se tužiteljica svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Tuženik tvrdi da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U svom podnesku, a u odnosu na odgovor na tužbu pun. tužiteljice tvrdi da je tuženik priznao da je naplatio naknadu koja je predmet postupka, ali nije dostavio dokaz o visini naknade, tvrdi da su svi navodi iz odgovora na tužbu neosnovani te se poziva, a vezano za zastarni rok na sjednicu građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020. gdje je zauzeto pravno shvaćanje "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz navedenog je jasno da je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe, a što je predmet ovog postupka, preduvjet za kondemnatorni zahtjev tužitelja pa tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe i tužbenog zahtjeva u ovome predmetu. Tužitelj se poziva na presude Županijskog suda u Puli, Županijskog suda u Zagrebu Gž-408/2024 Županijskog suda u Splitu Gž- 1853/2022, Županijskog suda u Bjelovaru Gž-493/22. Tužitelj tvrdi da prilikom utvrđenja nepoštenim, odnosno ništetnim ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, valja ukazati na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU- a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (CY protiv Caixabank SA) i C-259/19 (LG, PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima." Tužitelj tvrdi da tuženica nije dokazala da naknada za obradu kredita odgovara pruženim uslugama tuženice i nastalim troškovima jer tuženica nije dokazala šta ta naknada predstavlja i koje je troškove tuženica imala prilikom obrade kredita, te tužitelj smatra da je ugovorena naknada za obradu kredita nepoštena, odnosno ništetna, prema odredbi članka 102. stavak 1. ZZP-a.

3. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 148/11 – pročišćeni tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

4. Ovdje sud ističe da, iako je člankom 187. st. 2. ZPP propisano da tužbu na utvrđenje tužitelj može podnijeti ukoliko za takvo utvrđenje ima pravni interes, ovaj sud naglašava da u konkretnom slučaju, u slučaju utvrđenja osnovnosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, tužitelj ima pravo, a u smislu čl. 323. u svezi čl. 1111. ZOO povrata iznosa plaćenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, pri čemu nije odlučno, a u trenutku odlučivanja o dijelu deklaratornog tužbenog zahtjeva, je li tražbina tužitelja zastarjela (budući da se o takvom prigovoru odlučuje tek u trenutku utvrđenja postojanja tražbine na utvrđenje, a sam dio zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ne zastarijeva). Stoga ovaj sud smatra da tužitelj ima pravni interes na podnošenje tužbe na deklaraciju. Osim iznesenog, upravo iz tog razloga ovaj sud smatra da opravdani pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe, a takvim određivanjem zahtjeva i osnovanost određenog VPS spora jer je tužitelj upravo temeljem članka 40. st. 2. ZPP- a u svezi članka 37. st. 1. ZPP, i odredio VPS u visini od 1.327,02 €, a obzirom da se radi o tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti, slijedom čega je mjerodavna vrijednost spora određena u tužbi.

5. Uvidom u Ugovor o kreditu broj kredita broj: 029-50-3502225 od 1.6.2006. sklopljenog između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita (dalje: Ugovor) utvrđeno je da je istim ugovorom (članak 2.) tužiteljici odobren kredit u iznosu od 11.693,56 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Radi se o namjenskom kreditu za kupnju vozila s rokom otplate od 84 mjesečna anuiteta i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u visini od 5,20 % godišnje. U članku 3. Ugovora određena je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita koji je korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno koja se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

6. Radi utvrđenja činjenica vezanih za status tužiteljice (kao potrošača) ali i prirode samog Ugovora i načina pregovaranja stranaka sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica u svom iskazu tvrdi da se 2006. odlučila uzet kredit za kupnju novog vozila Škoda putem Auto kuće "Dealeri P.Z. Auta", za potrebe obitelji, odnosno kao potrošač, te u to vrijeme nije imala otvoren obrt, niti OPG, kao niti članovi njene obitelji, te je s tuženikom zaključila ugovor o namjenskom kreditu za kupnju vozila. Tužiteljica tvrdi da je vozilo kupljeno kao novo vozilo kod Auto kuće, te joj je djelatnik Auto kuće predao obrasce za sklapanje ugovora o kreditu jer je imao ovlaštenje tuženika za sklapanje takvog ugovora. Tužiteljica tvrdi da joj je djelatnik Auto kuće dao napisani ugovor o kreditu od strane tuženika, te je ona nakon što je dobila ugovore od strane tuženika isti odmah i ovjerila u Auto kući jer je isti surađivao s javnim bilježnikom po svom odabiru. Tužiteljica tvrdi da je kod djelatnika Auto kuće razgovarala s djelatnikom Auto kuće oko uvjeta za ishođenje kredita, te joj je djelatnik Auto kuće ponudio ugovor koji je ona i potpisala u Auto kući. Tužiteljica tvrdi da je Ugovor napisao tuženik, a predan joj je putem djelatnika Auto kuće. Tužiteljica tvrdi da je Ugovor već bio potpisan od strane djelatnika tuženika. Tužiteljica tvrdi a vezano za ulaznu naknadu i obradu zahtjeva za kredit u visini od 3,30% nije se pregovaralo jer su to bili uvjeti banke za dobivanje kredita o kojima se nije razgovaralo. Tužiteljica tvrdi da je naknadno donijela potvrdu da je zaposlena. Tužiteljica tvrdi da joj je odobren kredit u visini od 11.693,56 CHF kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan korištenja kredita, te je ugovoren rok otplate kredita 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, koji anuiteti su dospijevali zadnjeg dana u mjesecu, time da da je tužiteljica kredit otplaćivala na način da je otvorila trajni nalog u banci te je kredit otplaćivan putem trajnog naloga. Tužiteljica tvrdi da je u vrijeme sklapanja ugovora bila u dobi od 48 godina, a u trenutku ugovaranja kredita kamatna stopa je iznosila 5,20% godišnje. Tužiteljica tvrdi da joj je tuženik temeljem točke 3. Ugovora o kreditu naplatio 3,30% naknade za obradu zahtjeva, a koja naknada je uračunata u odobreni kredit i vraćala se zajedno sa kamatama tuženiku. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik Auto kuće nije objasnio niti jednu stavku ugovora o kreditu, nije ju nitko informirao o tome koji sud će biti nadležan u slučaju spora po ugovoru o kreditu. Tužiteljica tvrdi da joj je u trenutku sklapanja ugovora bilo bitno da joj tuženik odobri kredit i visina anuiteta kojeg će moći otplaćivati sa svojom plaćom. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik Auto kuće nije pojasnio što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te 2006. godine uopće nije znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, a ugovor je potpisan u Auto kući, te je ovjeren kod javnog bilježnika u Auto kući koji je imao dogovor s Auto kućom. Tužiteljica tvrdi da joj javni bilježnik nije protumačio ugovor iako se radi o solminiziranoj ispravi. Tužiteljica tvrdi da joj djelatnik Auto kuće nije pročitao ni protumačio odredbe ugovora. Tužiteljica tvrdi da da joj je bila bitna visina rate. Tužiteljica tvrdi da je anuitete po kreditu koji je predmet ovog postupka otplaćivala trajnim nalogom, te s djelatnikom Auto kuće nije mogla pregovarati o ulaznoj naknadi za obradu kredita jer je to bio uvjet tuženika za ishođenje kredita, a budući joj je vozilo bilo potrebno kao potrošaču u tom trenutku bila je prisiljena, a budući nije imala novčana sredstva u gotovini potpisati ugovor koji je sastavio tuženik. Tužiteljica tvrdi da je prijevremeno otplatila kredit iz razloga što je valuta CHF naglo počela rasti kao i kamatne stope, te je bila prisiljena prijevremeno otplatiti kredit koji je dospijevao još 6 mjeseci tako da je kredit otplaćen prijevremeno 6 mjeseci prije roka otplate od 84 mjeseca. Tužiteljica tvrdi da se radilo o cca 6.000 – 7.000 kuna kojim iznosom je zatvoren kredit koji je predmet ovoga postupka. Tužiteljica tvrdi da je naprijed citirani novac sakupila u obitelji kako bi zatvorila kredit, a sve zbog straha od divljanja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Tužiteljica tvrdi da je pročitala ugovor o kreditu koji je dobila od banke, a djelatnik Auto kuće objasnio joj je da se naknada za obradu kredita sastoji od troškova tehničkih banke i da je to sastavni dio ugovora bez kojeg joj se ne može odobriti kredit i o tome se nije moglo pregovarati.

7. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (a obzirom da je isti u suglasnosti i sa Ugovorom i drugom dokumentacijom), utvrđeno je da je tužiteljica u konkretnom pravnom poslu nastupala kao potrošač, a obzirom da je predmetni kredit realizirala isključivo za osobne potrebe namjenski kredit za kupnju vozila, a sama tužiteljica je bila u radnom odnosu na radnom mjestu upravnog referenta. Slijedom navedenog tužiteljica, a u smislu članka 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007., 79/2007. dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti) potrošač, budući da je u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu članka 3. točka 2. ZZP budući da je upravo kao banka nudio kredite, a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi osobne potrebe tužiteljice – namjenski kredit za kupnju vozila. Dakle, tužiteljica je nastupala u konkretnom pravnom odnosu isključivo kao fizička osoba i to radi zadovoljavanja osobnih potreba. Nadalje iz iskaza tužiteljice, a protivno tuženik nije dokazao, nije utvrđeno da bi tuženik u svezi predmetnog ugovora s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi (čl. 3. Ugovora), već protivno tome tužiteljica tvrdi da nije sudjelovala u sastavljaju odredaba Ugovora niti joj je ponuđeno da u tome sudjeluje, a Ugovor je sastavljen isključivo od strane tuženika i dan je tužiteljici na potpis, a koji je tužiteljica kao takvog prihvatila sa svim odredbama, a na koje nije mogla utjecati (dok joj druga ponuda nije dana). Osnovom iskaza tužiteljice utvrđeno je da tužiteljicu nitko nije pitao niti joj što pojašnjavao u svezi spornih odredaba odnosno obveze plaćanja naknada.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Da se radi o standardnom ugovoru vidljivo je iz samog Ugovora koji se poziva na opće akte tuženika (pa čak i u spornim odredbama). Dakle, tužiteljici u svezi spornih ugovorih odredaba nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja a sam Ugovor je sastavio isključivo tuženik, a što u svom iskazu potvrđuje i tužiteljica, a tuženik nije ponudio dokaze koji bi takvu činjenicu osporili. Tužiteljica nije mogla utjecati na sporne ugovorne odredbe što potvrđuje i njen iskaz u kojem tvrdi da ju na obvezu plaćanja sporne naknade prilikom sklapanja Ugovora nitko nije upozorio niti što pitao ili objasnio, ali na istu nije mogla utjecati, kao ni na ugovorenu mjesnu nadležnost suda. Tužiteljica u svom iskazu ističe da nije sudjelovala u sastavljanju odredaba Ugovora, a tuženik uopće nije pregovarao s tužiteljicom. Dakle, iz navedenog proizlazi da je sporna odredba iz članka 3. Ugovora rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora), a u kojem sastavljanju odredbe Ugovora tužiteljica nije sudjelovala niti je mogla utjecati na njihov sadržaj niti joj je dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja (protivno tuženik nije dokazao), a sama ugovorna odredba (čl. 3. Ugovora) nije dovoljno jasna i transparentna da bi tužiteljica samim čitanjem zaključila kakva joj se točno obveza istom nameće.

9. Naime, u smislu članka 82. st. 1. alineja 8. ZZP je propisano da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice, između ostalog, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. U konkretnom slučaju tužiteljica u svom iskazu navodi da u svezi sporne naknade nije, prije sklapanja Ugovora, dobila nikakve informacije niti su joj uručeni bilo kakvi opći akti tuženika (osim plana otplate) a isto tako potvrđuje da je banka sastavila samostalno Ugovor, a u sastavljanju odredaba Ugovora tužiteljica nije sudjelovala, niti je imala mogućnost sudjelovati u kreiranju ugovornih odredaba (niti joj je takvu opciju tko ponudio) Ugovora.

10. Nadalje, iako u smislu članka 82. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotno navodima tuženika gramatička i jezična formulacija sporne odredbe i to čl. 3. Naknade, a koja glasi: "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Odredba članka 3. Ugovora osim samog načina utvrđivanja visine takve naknade (3,30% od iznosa kredita) potrošaču (konkretno tužiteljici) ne pojašnjava niti točno navodi od čega se točno sastoji ta naknada i što se istom naknadom podmiruje (koji troškovi) te u konačnici jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade, dok se iz odredbe članka 3. Ugovora uopće čitanjem ništa ne može saznati niti visina naknade niti što takva naknada podmiruje jer određivanje iste je isključivo prepušteno kreditoru i to po nekim kriterijima koji su nepoznati (u trenutku sklapanja Ugovora) i prepušteni volji samo kreditora. Dakle, riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 FL od 23. travnja 2015 , par. 50.). Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara takve naknade, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i o spornoj naknadi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi visina takve naknade kao i elemente iste, a tuženik nije dokazao da je to i učinio, pa niti tijekom ovog postupka. Slijedom iznesenog irelevantno je čak i je li i kada tužitelj pročitao sporne odredbe, a obzirom da njihov sadržaj ne ispunjava uvjet jasnoće, lake razumljivosti i uočljivosti (tim više što se radi o tipskom ugovoru te su sporne odredbe samo dio ukupno 13 ugovornih odredaba koji sadrže više stavaka, a sama tužiteljica je po zanimanju upravni referent, te nije imala posebnih znanja niti iz područja financija niti pravne struke (niti je tako što dokazano) da bi, a u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) sud mogao eventualno tvrditi da je tužiteljica propustila dužnu pažnju prilikom prihvaćanja obveza po spornim Ugovornim odredbama, a tuženik s druge strane nije dokazao da bi tužiteljici kao potrošaču objasnio i upoznao je sa svim elementima naknada čije plaćanje je prebacio isključivo na tužiteljicu kao potrošača i za koje je umanjio njezino pravo ostvareno sklopljenim Ugovorom (iznos kredita koji je tužitelju odobren) odnosno uvećao mu njegovu obvezu po kreditu. Naime, ugovaranje sporne naknade nije nedopušteno, no prilikom ugovaranja takvih obveza tuženik je bio dužan tužitelju dati pravodobno sve informacije vezano za takve naknade, a što tuženik, po utvrđenju ovog suda nije učinio.

11. Činjenica da se radi o tipskom ugovoru, te da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, samo po sebi nije dostatna da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom. Da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, kod utvrđenja ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, osim činjenice da je određena odredba unaprijed formulirana od strane banke, zbog čega potrošač (u konkretnom slučaju tužiteljica) nije imala utjecaja na njezin sadržaj (koja činjenica je u predmetnom postupku utvrđena), neophodno je (kumulativno) utvrditi i da je ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Predmetne odredbe (ZZP) su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21.4.1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz članka 12. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice. Iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos. U takvoj situaciji praksa Europskog suda nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na odluke Europskog suda u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije, zajedno sa stajalištima domaćih sudova iznesenim u pogledu istovjetnih ili sličnih postupaka.

12. Sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 PL i NL, od 17.7. 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 D od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Provođenje testa nepoštenosti u svakom konkretnom slučaju sukladno članku 3. direktive te članku 81. ZZP mora polaziti od ispunjenja dva uvjeta: prvi-pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ML i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C- 186/16 F i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Drugi uvjet testa nepoštenosti je da se radi o postupanju koje suprotno dobroj vjeri, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. U odnosu na zahtjev dobre vjere praksom Europskog suda je utvrđeno da nacionalni sudovi moraju s tim u vezi provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (presuda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, t. 74.). U svom iskazu tužiteljica tvrdi da joj nitko ništa nije pojašnjavao u svezi sporne odredbe i naknade. Iz iskaza tužiteljice, ali i okolnosti konkretnog slučaja jasno je da tuženik nije dokazao da bi na pošten i pravedan način pojedinačnim pregovorima u svezi sporne odredbe poslovao s tužiteljicom, već je suprotno tome utvrđeno da je ista odredba bila rezultat tipskog Ugovora na koju tužiteljicu nitko nije upozorio niti joj dao potpunu informaciju niti mogućnost pregovaranja o istoj, niti su joj dane bilo kakve informacije vezane za takvu obvezu.

14. Glede postojanja znatne neravnoteže iz prakse Europskog suda (presuda od 16. ožujka 2023. u predmetu C-565/21 Caixabank SA protiv X, toč. 51.) proizlazi da se ono ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane (slijedom čega ovaj sud ističe da su irelevantna utvrđenja komparacije visine kredita i visine sporne naknade). Isto tako iz presude Suda EU suda od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, točka 3. proizlazi da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kada financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

15. Tijekom postupka, a osim samih odredaba članka 3. Ugovora, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćene naknade stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a sama pretpostavka, po mišljenju ovog suda, nije dovoljna. Dakle, obzirom da tuženik nije dokazao točno na što se odnose troškovi koji su naplaćeni sporim odredbama (time da sud navodi da se u odredbi članka 3. Ugovora ne navodi čak niti način utvrđivanja visine takve naknade već isključivo da istu jednostrano određuje kreditor) od tužiteljice odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku obrade kredita, odnosno prijevremene otplate kredita, ovaj sud smatra da je uslijed tog propusta tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka, jer je s jedne strane obzirom da je naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog tužitelju umanjeno njegovo pravo (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (a obzirom da sam tužitelj u odnosu na iste odredbe nije mogao uopće niti utjecati niti odbiti prihvat istih), a koja povreda, (iako je ugovor ispunjen) nije manjeg značaja (niti se isti može mjeriti kvantitativno). Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan (i bez sporne odredbe), budući da je tužiteljica morala po istom Ugovoru platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove (a realno koje nije niti dokazao), već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je naplaćena sporna naknada odgovarala stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je upravo takva činjenica stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, budući da se tužiteljici, vezano za Ugovor nametnula još jedna financijska obveza (osim plaćanja mjesečnog anuiteta kredita u koji je uključena i ugovorna kamate) a koja u svojoj visini nije bila niti neznatna (obzirom na prihode i obveze tužiteljice), a sama tužiteljica nije mogla utjecati na sporne odredbe, što je tuženik znao i nije mu bilo nepoznato, ali je unatoč tome sporne obveze nametnuo tužiteljici, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne dajući joj pritom mogućnost da izabere drugu opciju.

16. Zbog svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da je sporna odredba članka 3. Ugovora, a u smislu članka 81. i 82. ZZP-a nepoštena. U smislu članka 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Stavak 2. istog članka propisuje da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Slijedom iznesenog smatrajući da je sporna odredba Ugovora nepoštena, a unatoč kojoj Ugovor može opstati ovaj sud je, a u smislu članka 87. st. 1. i 2. ZZP i utvrdio istu ništetnom te je odlučio kao u toč. I izreke.

17. U odnosu na činjenicu sklapanja samog Ugovora, a u kojem je sadržana sporna odredba, ovaj sud ističe da zahtjev kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora, iako je Ugovor o kreditu sklopljen još 2.8.2004. ne zastarijeva, a kako je to i određeno člankom 328. ZOO. No, u odnosu na zahtjev za stjecanje bez osnove, a temeljem članka 323. ZOO u svezi članka 1111. ZOO, unatoč činjenici da je tužitelj takav zahtjev mogao istaknuti već u trenutku kada je tuženik stekao nepripadno imovinsku korist odnosno od dana obustave spornih troškova sporne odredbe u konkretnom slučaju, a obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dana 30. siječnja 2020., a u kojem se iznosi zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, potraživanje tužitelja kojim traži stečeno bez osnove, nije zastarjelo. Dakle, u konkretnom slučaju tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sporne odredbe počinje teći zastrani rok. Stoga u odnosu na restitucijski zahtjev, a u smislu čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO (opći zastarni rok od 5 godina), zastara nije nastupila, iako je tužba u ovom predmetu podnesena tek 21. studenog 2024.. Da je tome tako, neovisno o tijeku zastare u restitucijskim postupcima proizašlim temeljem utvrđenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite, potvrđuje i zaključak VSRH sa sjednice od 31. siječnja 2022. poslovni broj Su-IV-33/2022-2.

18. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. st. 1. ZPP-a .

19. Tužiteljici je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznat trošak za sastav tužbe u iznosu od u iznosu od 200,00 € (Tbr. 7/1, 52/3, 54, 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje: Tarifa), zastupanje na ročištu od 3.4.2025 i 30.4.2025. za svako u iznosu od 200,00 € (Tbr. 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife), trošak sastava podneska od 6.3.2025. u iznosu od 200,00 € (Tbr. 8/1, 52/3, 54, 46 Tarife), ukupno 800,00 €, a budući je tužiteljicu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik na ovaj iznos priznat je i PDV od 25% što iznosi 200,00 €, sveukupno 1.000,00 € za pruženu intelektualnu uslugu.

Tužitelju je priznat trošak dužne pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 106,18 €, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.1.106,18 € , a koji je naloženo da plati tuženik.

Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja tj. od 29.5.2025., pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška, a temeljem članka 151. st. 3. ZPP.

20. Zbog svega naprijed navedenoga odlučeno je kao u izreci.

Hrvatska Kostajnica, 28. svibnja 2025.

Sudac

Renata Žličarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave presude, tj. od dana 28. svibnja 2025.. Žalba se podnosi u četiri istovjetna primjerka na Županijski sud, a putem ovog suda.

Dna:

- Pun. tužiteljice OD Hasan Karajić i Damir Karajić iz Zagreba, putem e- oglasne ploče

- Pun. tuženika OD Mađarić & Lui iz Zagreba, putem e-oglasne ploče