REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] F 5

Poslovni broj: Us I-19/2025-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Maje Pećar Kopajtić, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja FK, vlasnika obrta " [obrt]", [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Robert Brdar, odvjetnik u Zagrebu, Trg Republike Hrvatske 1, protiv tuženika Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Gospić, Franje Tuđmana 4, OIB: 40774389207, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine Plitvička Jezera, Korenica, Trg Svetog Jurja 6, OIB: 58932233075, koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić u Rijeci, A. Medulića 5, radi komunalne naknade, 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša KLASA: UP/II-363-02/23-01/09, URBROJ: 2125-06-03/16-24-3 od 2. rujna 2024.

II. Oglašava se ništavim rješenje o komunalnoj naknadi Općine Plitvička Jezera, Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-363-02/23-01/2263, URBROJ: 2125-11-02-03/03-23-1 od 21. ožujka 2023.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 5.000,00 eura (slovima: pet tisuća eura) u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

IV. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe i izdavanje privremene mjere.

Obrazloženje

1. Rješenjem o komunalnoj naknadi Općine Plitvička Jezera, Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-363-02/23-01/2263, URBROJ: 2125-11-02-03/03-23-1 od 21. ožujka 2023. pod točkom 1. izreke obvezniku FK, ovdje tužitelju, utvrđena je obveza plaćanja komunalne naknade u godišnjem iznosu od 7.449,75 eura / 56.130,14 kn za poslovni prostor na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], a točkom 2. izreke utvrđena je obračunska površina predmetne nekretnine od 1.128,75 m[2] poslovnog prostora. Nadalje je točkom 3. izreke ovdje tužitelju utvrđen godišnji iznos komunalne naknade od 7.449,75 kuna / 56.130,14 kn, što bi na mjesečnoj razini iznosilo 620,81 euro / 4.677,49 kn, počevši od 1. siječnja 2023., uz daljnja utvrđenja u točkama 4.,5., 7. do 10. izreke rješenja.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-363-02/23-01/09, URBROJ: 2125-06-03/16-24-3 od 2. rujna 2024. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja. U tužbi u bitnome navodi da je prvostupanjsko rješenje doneseno suprotno načelu ne bis in idem jer da je prvostupanjsko tijelo donijelo identično rješenje KLASA: UP/I-363-03/18-01/142, URBROJ: 2125/11-02-04/01-20-5 od 12. ožujka 2020., kojim je tužitelju utvrđena jednaka obveza za identičan objekt, kojim rješenjem je iznos komunalne naknade utvrđen od 1. siječnja 2019., dok je predmetnim rješenjem iznos komunalne naknade utvrđen počevši od 1. travnja 2022. S tim u svezi ističe da je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-03/18-01/142, URBROJ: 2125/11-01/01-20-07 od 8. svibnja 2020. poništeno navedeno prvostupanjsko rješenje od 12. ožujka 2020., iz čega da proizlazi da pobijano prvostupanjsko rješenje u dijelu koji se odnosi na razdoblje nakon 1. siječnja 2019. predstavlja presuđenu stvar (res iudicata). Dalje tvrdi da iz prvostupanjskog rješenja nije razvidna osnova komunalne naknade odnosno je li tužitelju obveza plaćanja komunalne naknade utvrđena kao vlasniku ili korisniku poslovnog prostora. Navodi da nije utvrđeno koju poslovnu djelatnost obavlja tužitelj, na koji način ju obavlja i na kolikoj površini tog prostora. Nadalje tužitelj navodi da mu nisu dostavljeni dokazi na temelju koji je doneseno osporeno rješenje, zbog čega da mu je povrijeđeno pravo sudjelovanja u upravnom postupku jer mu je onemogućeno izjašnjavanje o dokazima. S tim u svezi osporava i zapisnik o izmjeri KLASA: UP/II- 363-03/19-01/05, URBROJ: 2125/11-02-04/03-19-04, kojim je utvrđena korisna površina za obračun komunalne naknade, jer je isti, prema mišljenju tužitelja, sastavljen od neovlaštene osobe, nejasan i konfuzan. Tvrdi da je pogrešno izračunata korisna površina poslovnog prostora i da u pobijanom rješenju niti jednom riječju nije obrazložen način na koji je tuženik došao do obračunatog iznosa korisne površine, koji koeficijent je primijenio na obračunatu površinu i zbog čega je primijenio takve koeficijente. Nadalje tvrdi da su u postupku počinjene povrede odredaba članka 68., 69., 76. i 77. Zakona o općem upravnom postupku, da je prvostupanjsko tijelo provelo očevid najgrublje kršeći odredbe Zakona o općem upravnom postupku, da se zapisnik o očevidu naziva Izviješćem o terenskom uviđaju, iako Zakon o općem upravnom postupku ne poznaje takav pojam. Ističe da za utvrđivanje činjenica ili razjašnjena bitnih okolnosti Zakon o općem upravnom postupku izričito propisuje provođenje dokazne radnje očevida, a osim što je prvostupanjsko tijelo propustilo sačiniti zaključak o provođenju očevida, da je propustilo sastaviti i zapisnik o očevidu, iz čega proizlazi da zapisnik o očevidu nije pročitan prisutnim strankama niti im je dostavljen. Tvrdi da je prvostupanjsko rješenje doneseno iako nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 92. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu navodeći da se nekretnina na kojoj se nalazi predmetna građevina uopće ne nalazi unutar građevinskog područja naselja, da se ne obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanje javne rasvjete, kao i da isti prostor ne čini sastavni dio infrastrukture jedinica lokalne samouprave. Navodi da sve zakonske pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene da bi se tužitelja moglo utvrditi obveznikom plaćanja komunalne naknade. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Sud provede dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka te očevidom na licu mjesta i građevinskim vještačenjem pa da po provedenom sporu poništi tuženikovo rješenje i prvostupanjsko rješenje te obveže tuženika na naknadu troškova ovog spora tužitelju.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz osporenog rješenja te je predložio da Sud tužbeni zahtjev odbije.

5. Zainteresirana osoba se u odgovoru na tužbu u bitnome pridružuje navodima tuženika iznijetima u obrazloženju osporenog rješenja. Dodatno ističe da je tužitelj u katastru nekretnina u posjedovnom listu broj 512 k. o. [katastarska općina] upisan kao posjednik predmetne čestice i koje zemljište tužitelj koristi za obavljanje poslovne djelatnosti. Nadalje navodi da je ovaj Sud u prethodnim sporovima utvrdio da predmetni zapisnik o očevidu odnosno izvješće o terenskom uviđaju sadrži sve potrebne elemente radi utvrđivanja korisne površine sporne nekretnine, te da su o istom uredno obaviješteni tužitelj i njegov opunomoćenik koji su bili prisutni tijekom terenskog uviđaja, zbog čega da su zakoniti. Vezano uz istaknutu povredu članka 92. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu poziva se na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-3933/16-2 od 20. travnja 2017., prema kojoj nije nužno da javna rasvjeta postoji baš neposredno uz nekretninu uz koju se obveza određuje, uz činjenicu da se ta komunalna djelatnost obavlja na području naselja. S tim u svezi navodi da je u prethodnim postupcima utvrđeno nespornim da je predmetna nekretnina opremljena pristupnom cestom, da se na istoj obavlja poslovna djelatnost, da je ista opremljena komunalnom infrastrukturom, te da se predmetna nekretnina prema Prostornom planu uređenja Općine [adresa] nalazi u izdvojenom području građevinskog naselja i to na području poslovne namjene K3 (komunalno-servisne postojeće). Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba je predložila da Sud tužbeni zahtjev odbije.

6. Sud je u tijeku spora prvotno održao ročište za raspravu 16. travnja 2025., na koje su pristupili tužitelj zastupan po opunomoćeniku i zainteresirana osoba zastupana po opunomoćeniku, dok je tuženik svoj izostanak opravdao pa je Sud održao ročište u njegovom odsustvu.

6.1. Na istom ročištu za raspravu tužitelj je izjavio da ostaje kod svih navoda iznesenih u tijeku ovoga spora. Dodatno je naveo da izreka prvostupanjskog rješenja nije sastavljena u skladu s odredbom članka 101. stavkom 1. točkom 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu jer ne sadrži podatak o iznosu komunalne naknade po četvornome metru (m²).

6.2. S obzirom na navode tužitelja iznesene na predmetnom ročištu za raspravu, zainteresirana osoba je zatražila dodatan rok za očitovanje, koji prijedlog zainteresirane osobe je usvojen, istoj je određen rok od 15 dana za očitovanje, te je ročište za raspravu odgođeno i iduće zakazano za 14. svibnja 2025.

7. Zainteresirana osoba je u podnesku zaprimljenim kod ovoga Suda 24. travnja 2025. istaknula da iako iznos po m[2] nije izričito naveden, da rješenje sadrži sve ostale elemente propisane odredbom članka 101. stavkom 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu, uključujući jasno naznačenu obračunsku površinu nekretnine i godišnji iznos komunalne naknade. Nadalje je zainteresirana osoba navela da bi inzistiranje na ništetnosti rješenja u takvoj situaciji predstavljalo krajnje rigidni formalizam na štetu svrhe instituta komunalne naknade smatrajući da izostanak eksplicitne oznake iznosa po m[2] ne predstavlja takav nedostatak koji bi opravdao zaključak o ništetnosti rješenja.

7.1. Tužitelj je, očitujući se na podnesak zainteresirane osobe, istaknuo da zainteresirana osoba priznaje propust da pobijano rješenje ne sadrži podatak o iznosu komunalne naknade po m[2] površine nekretnine, koji da je prema mišljenju zainteresirane osobe samo formalni propust. Naveo je da budući da nije sporno da prvostupanjsko rješenje ne sadrži potonje navedeni podatak, to da je isto ništavo .

8. Na iduće ročište za raspravu, koje je održano 14. svibnja 2025., pristupili su tužitelj zastupan po opunomoćeniku i zainteresirana osoba zastupana po opunomoćeniku, dok je tuženik svoj izostanak opravdao pa je ročište održano u njegovom odsustvu.

8.1. Na istom ročištu za raspravu stranke su izjavile da ostaju kod svih navoda iznesenih u tijeku ovoga spora. Zainteresirana osoba je predložila da se u slučaju usvajanja tužbenog zahtjeva, predmet vrati prvostupanjskom tijelu, kojem prijedlogu se tužitelj protivio.

9. Među strankama ovog spora sporno je, je li pravilno obračunata komunalna naknada za poslovni prostor tužitelja.

10. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio. Pritom je Sud odbio provesti po tužitelju predložene dokaze (očevid na licu mjesta, građevinsko vještačenje) ocijenivši da je provođenje tih dokaza suvišno kraj činjenica utvrđenih uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta ovog spora i spisu predmeta upravnog postupka, a sve u skladu s odredbom članka 49. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: Zakon o upravnim sporovima).

11. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Prema odredbi članka 92. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 68/18 i 110/18, dalje: Zakon o komunalnom gospodarstvu) komunalna naknada plaća se za stambeni prostor, garažni prostor, poslovni prostor, građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište.

12.1. Prema odredbi članka 92. stavku 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna naknada plaća se za nekretnine iz stavka 1. ovoga članka koje se nalaze na području na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama te čini sastavni dio infrastrukture jedinice lokalne samouprave.

12.2. Nadalje, sukladno odredbi članka 93. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalnu naknadu plaća vlasnik odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. ovoga Zakona.

13. U prvom redu valja navesti da su ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi kojima se dovodi u pitanje tužiteljeva obveza plaćanja komunalne naknade za predmetni poslovni prostor budući da je tužitelj u katastru nekretnina u posjedovnom listu 512 (k. o. [katastarska općina]) upisan kao posjednik predmetne katastarske čestice, te isti predmetni poslovni prostor koristi za obavljanje poslovne djelatnosti. Pritom je za istaknuti da činjenica je li tužitelj vlasnik ili korisnik predmetne nekretnine nije odlučna za rješenje ovoga spora iz razloga što sukladno odredbi članka 93. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalnu naknadu plaća vlasnik, odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu, na kojeg korisnika je ta obveza prenesena pisanim putem, a tužitelj u tijeku upravnog postupka, kao i ovog spora, nije dostavio dokaz da predmetni poslovni prostor ne koristi tužitelj, već netko drugi na koga je pisanim putem prenesena obveza plaćanja komunalne naknade.

13.1. Nadalje, tužitelj ističe da nije utvrđeno koju poslovnu djelatnost obavlja tužitelj i na kojoj površini. Međutim, suprotno tužbenim navodima, iz spisa predmeta upravnog postupka, dostavljenog uz odgovor tuženika na tužbu, proizlazi da je u postupku dana 26. kolovoza 2019. održan očevid na licu mjesta, o čemu je sastavljen zapisnik KLASA: UP/II-363-03/19-01/06, URBROJ: 2125/11-02-04/03-19-05, a sastavni dio kojeg čine i fotografije. Također, spisu predmeta upravnog postupka prileži i izvješće o terenskom uviđaju KLASA: UP/II-36-03/19-01/05 od 14. listopada 2019., kao i skica izmjere izrađena po ovlaštenom inženjeru geodezije ĐK (Geo-kom d.o.o.).

13.2. Iz fotografija koje prileže citiranom zapisniku te izvješću o terenskom uviđaju, kao i skice izmjere, proizlazi da građevinsko zemljište služi u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti, da se sastoji od površina pod asfaltom, pod betonom, parkirališta za zglobne autobuse, dok se poslovni prostor sastoji od garaže koja služi za servis autobusa i parkiranje autobusa i poslovne zgrade na dvije etaže.

13.3. Iako tužitelj osporava zakonitost izvršenog terenskog uviđaja smatrajući da je trebalo provesti očevid na licu mjesta, prema shvaćanju ovoga Suda, sam Zapisnik odnosno Izvješće o terenskom uviđaju sadrži sve potrebne elemente radi utvrđivanja korisne površine sporne nekretnine. S tim u svezi se napominje da su na predmetnom očevidu bili prisutni i tužitelj i njegov opunomoćenik, koji su odbili potpisati zapisnik, iz čega slijedi da je tužitelju poznato na koji način je utvrđeno da se na predmetnoj nekretnini obavlja poslovna djelatnost tužitelja. Slijedom navedenog, i u tom dijelu su ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.

13.4. Isto tako, prilikom izračuna korisne površine, dano je valjano obrazloženje zbog kojih razloga se garaža u vlasništvu tužitelja, zajedno sa poslovnim objektom, smatra poslovnim prostorom na koji se primjenjuje za to odgovarajući koeficijent namjene, a ne koeficijent namjene za (obični) garažni prostor. Da je pravilno utvrđena korisna površina predmetnog poslovnog prostora dokazuju i mjerenja izvršena od strane Geodetske tvrtke Geo-kom d. o. o.

13.5. S tim u svezi valja istaknuti da je tužitelj u tijeku upravnog postupka izjavio da posjeduje tehničku dokumentaciju vezanu kako za zemljište, tako i za poslovni prostor koji se nalazi na predmetnom zemljištu, međutim istu nije dostavio niti u tijeku upravnog postupka niti u ovom upravnom sporu. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, kao i činjenicu da tužitelj u prilog svojih navoda o pogrešno utvrđenoj površini nije dostavio dokumentaciju iz koje bi proizlazile suprotne površine od onih utvrđenih od strane ovlaštenih osoba koje imaju potrebno stručno znanje, Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem očevida i građevinskog vještačenja.

13.6. Budući da iz Prostornog plana uređenja Općine [adresa] proizlazi da se nekretnina iz predmeta ovoga spora nalazi u izdvojenom području građevinskog naselja na području poslovne namjene K3 (komunalno servisne postojeće), to su ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi da se predmetna nekretnina nalazi izvan građevinskog područja naselja.

13.7. Nadalje, što se tiče tužbenih navoda koji se odnose na primjenu odredbe članka 92. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu te nedostatke koji se odnose na obavljanje komunalne djelatnosti (pristupna cesta i javna rasvjeta) valja reći da prema shvaćanju Suda nije nužno da javna rasvjeta postoji baš neposredno uz nekretninu za koju se obveza određuje, uz činjenicu da se ta komunalna djelatnost obavlja na području naselja (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-3933/16-2 od 20. travnja 2017.).

13.8. Zatim, a vezano za navode koji se odnose na pristupnu cestu, valja reći da isti nisu od utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari iz razloga što iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka proizlazi da je predmetna nekretnina opremljena pristupnom cestom. K tome, nesporna je činjenica da tužitelj na predmetnoj nekretnini obavlja poslovnu djelatnost pa iz navedenog slijedi da je ista opremljena komunalnom infrastrukturom.

14. Nadalje, u odnosu na istaknutu povredu načela ne bis in idem valja reći da iz stanja spisa slijedi da je prvostupanjsko rješenje KLASA: UP/I-363-03/18-01/142, URBROJ: 2125/11-02-04/01-250-5 od 12. ožujka 2020. poništeno rješenjem tuženika KLASA: UP/II-363-03/20-01/10, URBROJ: 2125/1-06-20-02 od 30. listopada 2020., slijedom čega navedeno rješenje ne proizvodi pravne učinke niti je u konkretnoj upravnoj stvari riječ o presuđenoj stvari. Stoga su i u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.

14.1. U svezi navoda koji se odnose na sudjelovanje tužitelja u predmetnom upravnom postupku valja reći da su i tužitelj osobno i opunomoćenik tužitelja, a kako je to već navedeno, bili prisutni na očevidu održanom 26. kolovoza 2019. te su odbili potpisati predmetni zapisnik. Iz navedenog slijedi da je tužitelju pružena mogućnost sudjelovanja, kao i očitovanja o odlučnim činjenicama pa su stoga ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi i u tom dijelu.

15. Međutim, Sud je tužbeni zahtjev tužitelja našao osnovanim iz razloga kako slijedi.

16. Naime, prema odredbi članka 101. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu rješenjem o komunalnoj naknadi utvrđuje se: 1. iznos komunalne naknade po četvornome metru (m²) nekretnine, 2. obračunska površina nekretnine, 3. godišnji iznos komunalne naknade, 4. mjesečni iznos komunalne naknade odnosno iznos obroka komunalne naknade ako se naknada ne plaća mjesečno i 5. rok za plaćanje mjesečnog iznosa komunalne naknade odnosno iznosa obroka komunalne naknade ako se naknada ne plaća mjesečno.

16.1. Sukladno odredbi članka 101. stavku 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu ništavo je rješenje o komunalnoj naknadi koje nema sadržaj propisan stavkom 1. ovoga članka.

17. Iz izreke prvostupanjskog rješenja slijedi da je tužitelju utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade u godišnjem iznosu od 7.449,57 eura / 56.130,14 kn za poslovni prostor na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na adresi [adresa], dok je točkom 2. izreke utvrđena obračunska površina predmetne nekretnine od 1.128,75 m[2] poslovnog prostora. Točkom 3. izreke tužitelju je utvrđen godišnji iznos komunalne naknade od 7.449,57 eura / 56.130,14 kn, što na mjesečnoj razini iznosi 620,81 euro / 4.677,49 kn. Točkom 4. izreke utvrđeno je da je ovdje tužitelj dužan plaćati utvrđeni iznos komunalne naknade iz točke 3. izreke rješenja mjesečno i to u iznosu od 4620,81 euro / 4.677,49 kn. Točkom 5. izreke određeno je da je tužitelj dužan komunalnu naknadu platiti u mjesečnom iznosu utvrđenom u točki 4. izreke, do 15. dana u mjesecu prema podacima plaćanja navedenima u toj točki izreke.

17.1. Iz navedenog slijedi da je prvostupanjskim rješenjem o komunalnoj naknadi utvrđen godišnji iznos komunalne naknade, obračunska površina nekretnine, mjesečni iznos komunalne naknade i rok za plaćanje mjesečnog iznosa komunalne naknade. Međutim, predmetnim prvostupanjskim rješenjem nije utvrđen iznos komunalne naknade po četvornome metru (m²) nekretnine.

17.2. Stoga prema shvaćanju ovoga Suda, a cijeneći citiranu odredbu članka 101. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu, predmetno prvostupanjsko rješenje ne sadrži zakonom propisane dijelove, slijedom čega je isto ništavo sukladno izričitoj zakonskoj odredbi iz članka 101. stavku 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu.

18. Nadalje, prema odredbi članka 115. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/21, dalje: Zakon o općem upravnom postupku) drugostupanjsko tijelo u postupanju po žalbi pazi po službenoj dužnosti na nadležnost i postojanje razloga za oglašivanje rješenja ništavim.

19. Stoga, budući da tuženik u postupku po žalbi nije pravilno primijenio citiranu odredbu članka 115. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku u svezi s odredom članka 101. stavka 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu, to je osporeno rješenje tuženika ocijenjeno nezakonitim.

20. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 117. stavka 1. u svezi s člankom 47. stavkom 3. Zakona o upravnim sporovima, prema kojoj na razloge ništavosti pojedinačne odluke i ništetnosti upravnog ugovora sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je poništiti osporeno rješenje tuženika te prvostupanjsko rješenje oglasiti ništavim, čime je ovaj spor riješen meritorno.

21. Tužitelj je postavio zahtjev za naknadu troškova upravnog spora i to za sastav tužbe, sastav podnesaka od 28. ožujka 2025., 14. travnja 2025. i 8. svibnja 2025. te pristup na ročišta za raspravu održana 16. travnja 2025. i 14. svibnja 2025., za svaku radnju po 500 bodova, uvećano za PDV, u ukupnom iznosu od 7.500,00 eura.

22. Odredbom članka 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

22.1. Prema odredbi članka 144. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora.

22.2. Sukladno odredbi članka 144. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom.

23. Budući da je tužitelj uspio u ovom sporu to je tužitelju u skladu s odredbom članka 144. stavkom 1. i 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima u svezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) kao opravdan trošak priznat trošak zastupanja po kvalificiranom opunomoćeniku (odvjetniku) za sastav tužbe, sastav podneska od 8. svibnja 2025. i pristup na ročište (16. travnja 2025. i 14. svibnja 2025.), za svaku radnju u visini 500 bodova, vrijednost boda 2 eura (Tbr. 27.1. i Tbr. 27.2. u svezi Tbr. 52.2. Tarife) u ukupnom iznosu od 3.000,00 eura, uvećano za pripadajući iznos PDV-a po stopi od 25% odnosno 1.000,00 eura (Tbr. 46. Tarife) i to u ukupnom iznosu od 5.000,00 eura.

23.1. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 27. ožujka 2025., kojim se tužitelj očitovao na odgovor zainteresirane osobe na tužbu budući da se u upravnom sporu priznaju samo opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora, a Sud navedeni podnesak ne smatra opravdanim izdatkom učinjenim tijekom spora jer navodima iznesenima u tom podnesku tužitelj nije doprinio svom uspjehu u sporu s obzirom da u bitnome ponavlja navode iznesene u tužbi. Isto tako, tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak sastava podneska od 14. travnja 2025. budući da je tim podneskom tužitelj predlagao određivanje odgodnog učinka tužbe odnosno izdavanje privremene mjere, koji podnesak ne sadrži ni činjenična ni pravna obrazlaganja, već se samo općenito predlaže usvajanje prijedloga. Stoga je u tom dijelu odbijen zahtjev tužitelja.

24. Zainteresirana osoba je također postavila zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

24.1. Budući da zainteresirana osoba nije uspjela u ovom sporu to istoj ne pripada pravo na naknadu troškova upravnog spora u skladu s odredbom članka 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je odbijen zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova upravnog spora.

25. Kako tužba nije odbačena niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu prema odredbi članka 22. stavku 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" boj 118/18 i 51/23).

26. Budući da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja to je postalo bespredmetno odlučivati o prijedlogu tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe odnosno izdavanje privremene mjere.

U Rijeci 28. svibnja 2025.

S u d a c

Antun Žagar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja, Robertu Brdaru, Trg Republike Hrvatske 1, Zagreb

- tuženiku Ličko-senjskoj županiji, Upravnom odjelu za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Franje Tuđmana 4, Gospić

- opunomoćenicima zainteresirane osobe, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, A. Medulića 5, Rijeka