REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4439/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Marku Ivrlaču, u pravnoj stvari tužitelja OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Iva Babić, odvjetnica u Zagrebu, Zvonimirova 58, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupano po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku u odvjetničkom društvu Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u iznosu od 467,08 Eura.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 7. (NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA) ugovora o kreditu broj: 50160/09 sklopljenog između tužitelja OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (ranije: Societe Generale – Splitska banka d.d.) koja glasi:

"Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3% (slovima: triposto) od ukupnog iznosa odobrenog kredita - a najmanje 200,00 kn. Naplaćuje se jednokratno, odmah, prije korištenja kredita.“.

II. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba članka 10.6.1. (OTPLATA KREDITA) ugovora o kreditu broj: 50160/09 sklopljenog između tužitelja OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 (ranije: Societe Generale – Splitska banka d.d.), u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koja glasi:

"b) platiti naknadu određenu ovim ugovorom… - naknadu od 4% od ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga (glavnice)“.

. / .

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 467,08 EUR, sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 420,00 EUR od 26. lipnja 2009. do isplate,

-na iznos od 47,08 EUR od 22. listopada 2013. do isplate,

po stopi koja se utvrđuje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužitelju OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 615,60 Eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 28. svibnja 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja OD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 364,04 Eura, sa zakonskim zateznim kamatama u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa Societe Generale – Splitskom bankom d.d., prednikom tuženika, dana 18. lipnja 2009. sklopio ugovor o kreditu broj: 50160/09 (u daljnjem tekstu: ugovor). Predmetnim ugovorom prednik tuženika je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.000,00 EUR po kupovnom tečaju kreditora za EUR na dan korištenja kredita, odredbom iz čl. 10.6.1. ugovora predviđeno je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka te da je u tom slučaju korisnik dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini 4% od ukupnog iznosa preostalog glavnog duga. Odredbom iz čl. 7. ugovora o kreditu predviđeno je da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % od iznosa kredita. Odredbe koje se odnose na plaćanje ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te na plaćanje izlazne naknade ništetne su. Tuženik je tužitelju s osnove ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita naplatio iznos od 420,00 EUR, iako tuženik nije imao nikakvih troškova obrade kredita. Iz dopisa tuženika od dana 19. lipnja 2024. te dostavljene knjigovodstvene kartice razvidan je iznos naplaćene „ulazne naknade“ odnosno naknade za obradu kredita koji odgovara iznosu od 420,00 EUR a koji je naplaćen dana 26. lipnja 2009. Iz istog dopisa tuženika i dostavljene knjigovodstvene kartice razvidan je iznos naplaćene „izlazne naknade“ odnosno naknade za prijevremenu otplatu kredita koji odgovara iznosu od 47,08 EUR a koji je naplaćen dana 22. listopada 2013. O predmetnim ugovornim odredbama tužitelj i tuženik nisu pregovarali niti je postojala mogućnost pregovora te tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi. Ugovor o kreditu bio je unaprijed pripremljen od strane tuženika te je takvo postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, radi čega su takve odredbe nepoštene, a posljedično tome i ništetne. Napominje kako su i druge ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu također nepoštene, pa tako one o promjenjivoj kamatnoj stopi, čime je dodatno poremećena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik nije imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljeva zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita odnosno nije mu nastala šteta niti prijevremenom otplatom kredita. Tužitelj upućuje na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanog dana 05.11.2020. te se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske posl. br.: U-III-3231/22. Tuženik je naplatio ulaznu naknadu neutemeljenu na bilo kakvom konkretnom trošku radi čega je isti netransparentan trošak. Trošak obrade kredita, sve i da postoji, ne smije pasti na teret potrošača, jer se banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, naplaćuje isključivo kroz ugovorenu kamatu. Ovakvim postupanjem je tuženik tužitelju dva puta obračunao istu uslugu, prvi puta kroz plaćanje naknade a drugi puta kroz ugovorenu kamatu. Tužitelj se poziva na odredbu iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Ništetnost ulaznih naknada odnosno naknada za obradu kredita utvrđena je u opsežnoj sudskoj praksi, pa tako u odluci Županijskog suda u Zagrebu od dana 20.07.2021. godine posl. br.: Gž-1368/21 te i u recentnim odlukama Vrhovnog suda RH, i to u odluci od dana 13. veljače 2024., u predmetu posl. br.: Rev-673/2023 te posl. br.: Revd-1601/2024 od dana 30. travnja 2024. godine. Nadalje tužitelj se poziva na odluke Suda europske unije posl. br.: C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. Tužitelj zahtjeva utvrđenje ništetnim odredaba iz čl. 7 i 10.6.1 Ugovora o kreditu te isplatu iznosa od 467,08 Eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu, u osnovi i visini. Tuženik ističe prigovor zastare, smatra da su neosnovane i neutemeljene tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu i da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva i da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik smatra da niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna suprotno navodima tužitelja.

Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu broj 50160/09 ( list 6-9 spisa), dopis tuženika ( list 10-11 spisa), otplatni plan ( list12-13 spisa), saslušana je tužiteljica.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i utvrđenje ništetnim odredbe čl. 10.6.1 ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 467,08 Eura sa zateznim kamatama računatim od dana plaćanja.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 114/22- dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Nije sporno da je pravni prednik tuženika sa tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio ugovor o kreditu broj 50160/09. Na pripremnom ročištu održanom 28. siječnja 2025. stranke su učinile nespornim visinu ulazne naknade od 420,00 Eura i visnu izlazne naknade od 47,08 Eura.

7. Između stranaka je sporno jesu li navedena odredbe čl. 7. i 10.6.1 Ugovora u ništetne, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari te teku li na utuženi iznos zatezne kamate od dana plaćanja navedene naknade ili od dana utuženja.

8. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. travnja 2025. saslušana je tužiteljica koja je iskazala da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala obrt niti se bavila slobodnom djelatnošću, niti je bila član nekog trgovačkog društva, da je sa tuženikom sklopila ugovor o nenamjenskom kreditu, a iznos kredita koristila je za adaptaciju kupaone i promjenu instalacija u kupaonici u stanu koji se nalazi na adresi [adresa], a u kojem je tada živjela sa obitelji i gdje trenutno dalje živi sama. Tužiteljica je iskazala da je vezano za ugovor o kreditu u banku išla 3 puta, prvi puta informativno, a drugi puta je već imala na uvid pisani ugovor o kreditu, da se informirala vezano za sadržaj ugovora i pročitala je ugovor, međutim nije ekonomski stručnjak niti su joj financije bliske, da nije mogla mijenjati odredbe tipiziranog ugovora, da je pitala službenicu banke da li se može mijenjati odredba o ulaznoj naknadi, a na što joj je ona odgovorila da se ista ne može mijenjati, da je navedena naknada iznosila više od polovice njezine tadašnje plaće, da joj nisu objašnjavane posebne odredbe ugovora o ulaznoj i izlaznoj naknadi, osim što joj je objašnjeno da je ulazna naknada iznosila oko 3.000,00 kuna, da joj prilikom sklapanja ugovora nisu objašnjavali ništa vezano za visinu izlazne naknade, sjeća se da je kredit isplatila prije vremena i da je naknada iznosila oko tristotinjak kuna, a što je saznala kada se došla informirati vezano za prijevremenu otplatu kredita.

9. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora u ukupnosti sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku je, kao kreditoru, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2020.).

10. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno sporne naknade odnose, te se o naknadama nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati.

11. Člankom 74. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, dalje u tekstu ZZP/07) važećim u vrijeme sklapanja kredita, propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

12. Čl. 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini tih naknada. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetnih odredaba ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u iznosu od 3% ukupnog iznosa odobrenog kredita, odnosno da je tuženik dužan platiti naknadu kod prijevremene otplate kredita koja iznosi 4% ukupnog iznosa nedospjelog (preostalog) glavnog duga.

14. Prema mišljenju suda predmetne odredbe o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita (članak 7. i 10.6.1 ugovora o kreditu) su transparentne u smislu članka 100. ZZP/07, jer su omogućavale tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da su te odredbe poštene.

15. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

16. Osim toga, tekst članka 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornim naknadama (za obradu i prijevremenu otplatu kredita) ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe članka 7. i 10.6.1. ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da same ugovorne odredbe čl. 7. i čl. 10.6.1 ugovora kreditu ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 7. i 10.6.1. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

25. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 7 i 10.6.1. ugovora o kreditu nesporno platio tuženiku sporne naknade i to naknade za odobrenje kredita u iznosu od 420,00 Eura i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 47,08 Eura, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 7. i čl. 10.6.1. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te ništetne u smislu članka 102 st.1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

26. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Naime, tužitelju je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

28. Slijedom svega navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe sadržane u čl. 7. i 10.6.1 ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita te je odlučeno kao u toč. I. i II. izreke.

29. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

30. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st. 1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbi ugovora o naplati predmetnih naknada, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

31. Slijedom svega navedenog, a kako između stranaka nije sporno da je tužitelju 26. lipnja 2009. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 420,00 Eura te 22. listopada 2013. naplaćena i naknada za prijevremenu otplatu končanu otplatu kredita u iznosu 47,08 Eura, to je prihvaćen i zahtjev tužitelja za isplatu tih iznosa odnosno te odlučeno je kao u toč. III. izreke.

32. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

33. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2.. ZOO.

34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora od 467,08 Eura, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

35. U odnosu na vrijednost predmeta spora (u tužbi je navedena 1.467,08 Eura), valja ukazati da, ako se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Navedeno proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 40. st. 3. ZPP, s obzirom da je tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačio, a navedeno je od značenja za odluku o pravu na naknadu troškova postupka, sud je odlučio kao u izreci rješenja i utvrdio vrijednost predmeta spora u visini 467,08 Eura.

36. Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 13. rujna 2024. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 28. siječnja 2025. i 15. travnja 2025. svako u iznosu od po 50 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), i pristup na ročište za objavu presude 25 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), ukupno 225 bodova što primjenom Tbr. 54 Tarife iznosi 450,00 Eur, uvećano za PDV po stopi od 25% i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 Eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,55 Eura ukupno iznosi 615,60 Eura.

37. Tuženik nema pravo na naknadu troškova u iznosu od 364,04 Eura, a koji se odnose na troškove svake pojedine radnje zatražene preko dosuđenog iznosa te trošak previsoko zatražene sudske pristojbe na presudu.

U Zagrebu, 28. svibnja 2025.

Sudac

Marko Ivrlač

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

pun. tužitelja, uz pristojbu na presudu

pun. tuženika