Republika Hrvatska
Općinski radni sud u Zagrebu
Ulica grada Vukovara 84
10000 Zagreb
Pr-776/2023-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Katarini Džimbeg, odvjetnici iz Zagreba, Gundulićeva 53, protiv tuženika Hrvatski Telekom d.d., OIB: 81793146560, Zagreb, Radnička cesta 21, zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku odvjetniku iz OD Ruždjak i partneri d.o.o., Zagreb, Draškovićeva 40/II, radi nedopuštenosti otkaza Ugovora o radu, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 06. svibnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, pun. tužitelja i pun. tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP- a, dana 28. svibnja 2025. godine,
presudio je
I. Utvrđuje se da Odluka o otkazu ugovora o radu broj H3-682829-13-2023 donesena dana 24. ožujka 2023. godine, kojom je tuženik Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB: 81793146560, otkazao tužitelju MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], Ugovor o radu broj H3-3961315-39-2020 od 1. prosinca 2020. godine, nije dopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.
II. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad, na radno mjesto Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima tužitelja, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Hrvatski Telekom d.d. naknaditi tužitelju MN parnični trošak u iznosu od 1.250,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 28.05.2025.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 15.05.2023. navodi da je dana 31. ožujka 2023. godine zaprimio Odluku o otkazu ugovora o radu broj H3-682829-13-2023 donesenu dana 24. ožujka 2023. godine (dalje u tekstu: „Odluka o otkazu“), a kojom je tuženik kao poslodavac otkazao Ugovor o radu tužitelja sklopljen na neodređeno vrijeme broj H3-3961315-39- 2020 od dana 1. prosinca 2020. godine (dalje u tekstu: „Ugovor o radu“) zbog poslovno uvjetovanih razloga. Smatrajući navedenu Odluku o otkazu neosnovanom i nezakonitom, tužitelj je protiv iste dana 14. travnja 2023. godine u zakonskom roku i putem preporučene poštanske pošiljke tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava (dalje u tekstu: „zahtjev“). Navedenim zahtjevom tužitelj je od tuženika zatražio da predmetnu Odluku o otkazu stavi izvan snage te da tužitelja vrati na rad. Ovaj zahtjev tuženik je zaprimio dana 17. travnja 2023. godine, no tuženik na isti nije odgovorio niti je navedenom zahtjevu udovoljio. Budući da je Odluka o otkazu tuženika nezakonita i nedopuštena u cijelosti, tužitelj ovime u zakonskom roku sukladno odredbama čl. 133. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22; dalje u tekstu: „Zakon“) podnosi ovu tužbu radi ostvarenja sudske zaštite svojih prava iz radnog odnosa. Stoga tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedene rasprave donese presudu kojom se utvrđuje nedopuštenost Odluke o otkazu i tuženiku nalaže da tužitelja vrati na rad, a sve iz razloga koje tužitelj podrobnije obrazlaže u nastavku ove tužbe. Predmetna Odluka o otkazu u cijelosti je neosnovana, budući da za otkaz tužitelju ne postoje opravdani razlozi. Tužitelj je kod tuženika u radnom odnosu još od 1992. godine, dakle od samog početka postojanja tuženikove kompanije (!), a temeljem predmetnog Ugovora o radu je kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima. U konkretnom slučaju kod tuženika nije prestala potreba za obavljanjem poslova tužitelja. Naime, kao razloge otkazivanja Ugovora o radu tužitelja, tuženik je u obrazloženju sporne Odluke o otkazu naveo sljedeće: „Zbog organizacijskih promjena u procesu rada ukida se Odsjek za upravljanje procesima, kompetencijama i korisničkom opremom (CPE) te se radnici preraspoređuju unutar Odjela za upravljanje korisničkim uslugama. Nadalje, zbog implementacije One ERP sustava automatizira se izvještavanje i obračun radova za održavanje infrastrukture Hrvatskog Telekoma dolazi i do smanjenja potrebe za brojem radnika na radnom mjestu Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1, čiji poslovi će se rasporediti na ostale radnike radnog mjesta Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1 u Odjelu za upravljanje korisničkim uslugama“. Ovakvi paušalni razlozi tuženika prvenstveno su nerazumljivi, a u svakom slučaju ne odgovaraju stvarnosti. Kako je tužitelj kod tuženika dugi niz godina radio na poslovima vezanim za izvještavanje i obračun radova za održavanje infrastrukture tuženika, te je stoga dobro upoznat s poslovanjem i organizacijom rada kod tuženika u tom dijelu, tužitelj može sa sigurnošću reći da su gornji navodi tuženika u cijelosti neistiniti. Ne samo da u stvarnosti nije došlo do smanjenja potrebe za brojem radnika na tom radnom mjestu, već je naprotiv, takvih radnika kod tuženika nedostajalo u dovoljnom broju. U prilog tome govori i činjenica da je tužitelj na istim poslovima redovito, i to gotovo bez iznimke bio primoran raditi na slobodne dane, i vikende i praznike i za vrijeme godišnjeg odmora, i to upravo zbog velikog obima tih poslova i činjenice da je na istima zapravo kronično nedostajalo radne snage. Nadalje, tužitelj posebno ističe kako je apsolutno netočan navod tuženika iz sporne Odluke o otkazu o tome da je za radom tužitelja tobože prestala potreba uslijed „implementacije One ERP sustava“ zbog koje se tobože „automatizira izvještavanje i obračun radova za održavanje infrastrukture“. Taj One ERP sustav je možda bio zamišljen kao alat koji bi trebao automatizirati pojedine procese, no stvarnost je takva da isti nije dao gotovo nikakav doprinos automatizaciji izvještavanja za koja je tužitelj bio zadužen. Naime, tužiteljevi poslovi su u bitnome bili vezani za tzv. Service 10 (fiksna bakrena i svjetlovodna kabelska mreža) s ciljem podrške vanjskom partneru (VP) Ericsson Nikola Tesla servisi, što je uključivalo izradu obračuna OSW (ugovorom definirane dodatne stavke rada bez materijalnih troškova, mjerenja, korektivni zadaci, izvidi kod počinjenja šteta ka kabelskoj infrastrukturi), izradu obračuna EHR (klasični obračun rad + materijal), generiranje dnevnih operativnih izvještaja, analizu neriješenih smetnji druge razne, izradu izvještaja dnevne realizacije tehničkih procesa (izmicanja kabelske trase, sanacije DTK, dovođenja u prvobitno stanje) i smetnje druge razine, itd. Većinu tih izvještaja uopće nije moguće automatizirati na način da budu operativno upotrebljivi VP-u iz više razloga (pokušalo se, ali se nije uspjelo), pa se naprijed citirani navodi tuženika ukazuju apsurdnima. Uostalom, to nisu bili jedini poslovi za koje je tužitelj bio zadužen i koji su se obavljali te se još uvijek obavljaju kod tuženika, i to u okviru istog radnog mjesta, neovisno o nazivu odjela. Prema tome, nije jasno kako onda tuženik može tvrditi da za radom tužitelja tobože više nema potrebe. S tim u svezi, ako je tuženik možda i namjeravao tužiteljeve poslove u budućnosti nekako automatizirati ili ukinuti, ističe se kako Odluka o otkazu ne može biti temeljena na okolnostima koje u trenutku njezina donošenja još nisu niti nastupile, već se mora temeljiti na realnim okolnostima i činjenicama koje su već nastale, koje su stvarno utvrđene i koje su stvarno dovele do prestanka potrebe za radom tužitelja. Takvih ovdje naprosto nema. U svakom slučaju, u okviru rada tužitelja kroz čitavo vrijeme trajanja Ugovora o radu ni u kojem trenutku nije došlo do pada opsega posla, već se, upravo suprotno, opseg posla i radnih zadataka s vremenom kontinuirano povećavao. Tako je tužitelj i zadnjeg dana na poslu – kada mu je uručena sporna Odluka o otkazu i rečeno da mora napustiti svoje radno mjesto – imao brojna zaduženja i tekuće radne zadatke koji zahtijevaju intenzivan rad u punom radnom vremenu. Slijedom svega naprijed iznesenoga, sasvim je nejasno na koji način je tuženik uopće utvrdio navodni prestanak potrebe za radom izvršitelja upravo na radnom mjestu tužitelja i u odnosu na baš tužitelja, budući da u obrazloženju Odluke o otkazu tuženik o tome nije naveo nikakve valjane i logične razloge. Ovdje se posebno skreće pažnja da je tuženik sukladno odredbi čl. 120. st. 2. Zakona svoju Odluku o otkazu morao obrazložiti. Navedena obveza ne znači puko zadovoljenje forme, već po svojoj svrsi nalaže da poslodavac svom radniku uistinu objasni razloge zbog kojeg donosi takvu odluku. Način na koji je tuženik to „obrazložio“ u svojoj Odluci o otkazu ne može se smatrati postupanjem sukladno navedenoj odredbi. Osim što takvo postupanje tuženika nije zakonito, isto je i krajnje nekorektno prema tužitelju, koji je svoj cjeloživotni staž proveo radeći za tuženika, da bi mu isti sada otkazao Ugovor o radu uz posve nelogično i netočno „obrazloženje“ sadržano u jednoj paušalnoj rečenici. Sve ovo jasno upućuje na zaključak da tuženik zapravo nije imao nikakav, a kamoli poslovno opravdani razlog ili temelj za otkazivanje tužitelju, a što pobijanu Odluku o otkazu čini neosnovanom i stoga nedopuštenom u cijelosti. Osim što tuženik za otkaz Ugovora o radu tužitelja nije imao nikakav opravdani razlog, isti je pri donošenju predmetne Odluke o otkazu ujedno u svemu povrijedio propisanu proceduru otkazivanja, a kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik nije pravilno i zakonito proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem Tuženik je u obrazloženju Odluke o otkazu uvodno naveo kako je dana 17. veljače 2023. godine donio odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika, kojom da su navodno „utvrđeni razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broj ukupno zaposlenih radnika, broj, zvanje i poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba, kriteriji izbora takvih radnika, iznos i način obračuna otpremnine te mjere zbrinjavanja.“ Navedena odluka na koju se tuženik poziva u obrazloženju Odluke o otkazu donesena je suprotno odredbama čl. 127. i 150. Zakona, kao i odredbama čl. 55. važećeg Kolektivnog ugovora kod tuženika. Kod tuženika je uspostavljeno i djeluje Radničko vijeće Hrvatskog Telekoma d.d. (dalje u tekstu: „Radničko vijeće“) te je tuženik bio dužan s istim provesti savjetovanje u pogledu kolektivnog viška radnika, i to pravodobno i na način propisan Zakonom, a radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika. Međutim, tuženik ni ovu svoju obvezu nije pravilno ispunio, budući da u postupku „savjetovanja“ s Radničkim vijećem nije istome dostavio sve podatke važne za donošenje odluke i sagledavanja njezina utjecaja na položaj radnika. Na ovo je Radničko vijeće ukazalo tuženiku, kada je od tuženika pisanim putem (dopisom od 21. veljače 2023. godine) zatražio dostavu podataka potrebnih da bi se Radničkom vijeću zaista omogućilo davanje primjedbi i prijedloga u pogledu namjeravanog rješavanja kolektivnog viška radnika kod tuženika. Osim toga, Radničko vijeće je istim dopisom tuženiku predložilo postizanje sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika te u tom cilju iznijelo vrlo konkretne i razumne prijedloge kako bi se namjeravano otpuštanje radnika svelo na najmanju moguću mjeru. Međutim, tuženik nije udovoljio navedenim zahtjevima Radničkog vijeća, već je narednoga dana dostavio tek paušalan odgovor kojim zapravo nije suštinski nisu do kraja adresirana pitanja Radničkog vijeća. Stoga je Radničko vijeće bilo primorano ponovno (dopisom od 24. veljače 2023. godine) od tuženika tražiti dostavu potrebnih podataka, kojom prilikom je Radničko vijeće opetovano apeliralo na tuženika da razmotri prethodno iznesene prijedloge Radničkog vijeća za postizanje sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika. Međutim, tuženik ni nakon takvog ponovljenog traženja Radničkog vijeća nije dostavio sve što je od njega zatraženo, niti je efektivno uopće razmotrio sklapanje predloženog sporazuma, već je naprosto nastavio s realizacijom rješavanja kolektivnog viška radnika. Stoga je Radničko vijeće dana 28. veljače 2023. godine uputilo tuženiku svoje očitovanje, kojim je ono izrazilo svoje izričito protivljenje najavljenom kolektivnom višku radnika, pri čemu je Radničko vijeće ujedno napomenulo kako zbog činjenice da poslodavac istome nije dostavio sve potrebne podatke smatra kako savjetovanje po predmetnoj problematici nije niti započelo. Unatoč svemu tome, nedugo zatim je tuženik obavijestio Radničko vijeće o namjeri donošenja pojedinačnih odluka o otkazu, među kojima i Odluke o otkazu tužitelju. I ovom prilikom je Radničko vijeće (dopisom od 16. ožujka 2023. godine) od tuženika tražilo dostavu dodatnih potrebnih podataka, no tuženik ni ovom zahtjevu Radničkog vijeća nije udovoljio. Stoga je Radničko vijeće (dopisom od 22. ožujka 2023. godine) u odnosu na tako predloženu Odluku o otkazu tužitelju iskazalo svoje izričito protivljenje. Unatoč tom protivljenju i opetovano ignorirajući osnovane primjedbe Radničkog vijeća iz dostavljenog očitovanja, tuženik je 24. ožujka 2023. godine donio spornu Odluku o otkazu. Iz navedenog je vidljivo kako je predmetna Odluka o otkazu tužitelju, osim što je proizašla iz nezakonito provedenog postupka utvrđivanja kolektivnog viška radnika kod tuženika, donesena u izravnoj suprotnosti sa zakonskom obvezom tuženika da provede savjetovanje s Radničkim vijećem sukladno odredbama čl. 150. Zakona. Svrha obveze savjetovanja s Radničkim vijećem – kako u postupku utvrđivanja kolektivnog viška radnika, tako i pri donošenju pojedinačnih odluka o otkazu – upravo je omogućiti Radničkom vijeću sudjelovanje u odlučivanju o pitanjima u svezi s gospodarskim i socijalnim pravima i interesima radnika (čl. 140. Zakona), kao i omogućiti Radničkom vijeću da u tom cilju pazi na zakonitost postupanja poslodavca prema njegovim radnicima (čl. 148. st. 2. Zakona). Navedeno savjetovanje nužno podrazumijeva dijalog između poslodavca i Radničkog vijeća, zbog čega Zakon nalaže da se podaci o namjeravanoj odluci Radničkom vijeću dostave potpuno i pravodobno, tako da se Radničkom vijeću omogući davanje primjedbi i prijedloga, a upravo kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke (čl. 150. st. 4. Zakona). Međutim, tuženik je u potpunosti osujetio svrhu i smisao ovih odredaba, budući da je komunikaciju s Radničkim vijećem pretvorio u puku jednostranu deklaraciju svoje namjere rješavanja kolektivnog viška radnika i namjere donošenja pojedinačnih odluka o otkazu, a koje namjere je tuženik odmah zatim i proveo. Jasno je da se takvo postupanje tuženika ne može smatrati provedenim savjetovanjem u smislu Zakona, što predmetnu Odluku o otkazu čini ništetnom prema izričitoj odredbi čl. 150. st. 12. Zakona. Ovdje je važno naglasiti da podaci koje je Radničko vijeće od tuženika zatražilo u svrhu savjetovanja predstavljaju uistinu nužne podatke, bez čijeg sagledavanja uopće nije moguće ocijeniti opravdanost predmetne Odluke o otkazu i uopće opravdanost navodno utvrđenog kolektivnog viška radnika kod tuženika (kao što su podaci o usporednim radnicima, primjeni kriterija za otkazivanje, itd.). Tuženik je na sve načine pokušavao izbjeći jasne i potpune odgovore te Radničkom vijeću naposljetku nikada nije dostavio traženo. Tuženik pri donošenju Odluke o otkazu nije pravilno primijenio zakonske i dodatne kriterije Budući da zapošljava (daleko) više od 20 radnika, tuženik je pri donošenju predmetne odluke o otkazu bio dužan voditi računa o trajanju radnog odnosa, starostima i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, sukladno odredbi čl. 115. st. 2. Zakona. Osim što je u Odluci o otkazu samo paušalno naveo kako je tobože vodio računa o navedenim kriterijima, iz svih okolnosti proizlazi da to nije točno. Konkretno, tužitelj ima 59 godina života, preko 30 godina radnog staža kod tuženika te obveze uzdržavanja dvoje djece (studenata na redovitom školovanju), pri čemu tuženik nije dao nikakvo objašnjenje o tome kako je primjenom navedenih kriterija odlučio otkazati upravo njemu. Nadalje u svojoj Odluci o otkazu tuženik je naveo kako je tobože „primijenio i dodatne kriterije kao što su procjena učinka radnika za 2021. i 2021. godinu“, no tuženik nije obrazložio ni kako je primjena tog navodnog dodatnog kriterija dovela do otkazivanja upravo tužitelju. Ovo osobito iz razloga što je tužitelj kroz sve godine rada za tuženika uvijek bila ocjenjivan kao uspješan radnik, pri čemu je vrlo simptomatično (da se ne kaže zlonamjerno) što tuženik u obrazloženju otkaza spominje samo procjene učinka za 2021. i 2022. godinu, a koje tužitelju nikada nisu bile dostavljene, pri čemu mu ona za 2022. godinu nije čak bila ni usmeno priopćena (!). Štoviše, posljednja službena procjena radnog učinka koju je tuženik sastavio i tužitelju dostavio datira još iz 2018. godine, nakon čega je tužitelju povremeno tek usmeno bio komuniciran radni učinak od strane njegovog nadređenog, i to uvijek u pozitivnom smislu, pa tim više nije jasno kako je tuženik navodno primijenio taj dodatni kriterij (?).Dakle, kako je u Odluci o otkazu o tome izostalo bilo kakvo obrazloženje, potpuno je nejasno koji je to način, ako je uopće, tuženik primijenio zakonske i dodatne kriterije, koji su to usporedni radnici između kojih je vršen odabir te koji su kriteriji u odnosu na usporednu skupinu radnika bili odlučujući. Na taj način tuženik nije ni mogao donijeti pravilnu odluku, a tim više što takve podatke nije dostavio niti Radničkom vijeću u tijeku postupka savjetovanja o kolektivnom višku i Odluci o otkazu tužitelju. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik spornu Odluku o otkazu donio sasvim proizvoljno, rukovodeći se nezakonitom i netransparentnom osobnom procjenom. Tuženik nije tužitelju ponudio drugo odgovarajuće radno mjesto. Pri donošenju predmetne Odluke o otkazu tuženik je bio dužan primijeniti i važeći Kolektivni ugovor koji je kod tuženika u primjeni od 1. listopada 2022. godine, a koji u odredbama čl. 55. propisuje obvezu tuženika da, u slučaju viška radnika, radniku ponudi posao kod tuženika „u skladu s njegovim poslovnim potrebama, pod uvjetima da radnik zadovolji uvjete za ponuđeno radno mjesto te da radnik prihvati uvjete radnog mjesta koje mu se nudi“. Tuženik u konkretnom slučaju tužitelju nije ponudio nikakvo drugo radno mjesto, pa se stoga u cijelosti osporava navod tuženika iz Odluke o otkazu da je isti tobože „vodio računa i o kriterijima za socijalni odabir propisanim odredbom članka 55. Kolektivnog ugovora“. Naime, kao njegov dugogodišnji radnik (zaposlen od samog početka kompanije!), iskusan i visokoobrazovan djelatnik (diplomirani inženjer elektrotehnike i računarstva), tužitelj nedvojbeno posjeduje znanja i vještine koje ga čine sposobnim i podobnim za obavljanje raznovrsnih poslova kod tuženika, a za koje tuženik kontinuirano otvara natječaje i za kojima ima poslovnu potrebu, pa se stoga ukazuje krajnje neuvjerljivom i neutemeljenom tvrdnja tuženika da je uopće razmotrio navedenu mogućnost, čime je tuženik ujedno povrijedio navedenu obvezu iz Kolektivnog ugovora. Zaključno, ističe se kako je tuženik izuzetno profitabilna kompanija, koja ostvaruje bruto dobit poslovanja u milijardama kuna uz maržu profita preko 40%, pa kod tuženika sasvim sigurno ne postoje financijski razlozi za poslovno uvjetovano otkazivanje radnicima. Istovremeno, kod tuženika se bilježi konstantan porast evidentiranih i neevidentiranih prekovremenih sati, pa stoga nema govora da bi kod tuženika postojalo smanjenje obujma posla. Ovdje se događa upravo suprotno – obujam posla kod tuženika permanentno raste, što dodatno upućuje na zaključak da kod tuženika ne postoje razlozi za otpuštanje radnika, osim očigledne težnje tuženika za povećanjem njegovog profita naušturb radnika. Tome u prilog govori i tuženikovo kontinuirano zapošljavanje radnika putem agencije, student servisa i novih radnika na određeno vrijeme, dok istodobno provodi masovno otpuštanje svojih dugogodišnjih lojalnih radnika. S tim u svezi, simptomatično je kako je tuženik tužitelju otkazao Ugovor o radu u 59. godini života, i to nakon što je tužitelja još prije nekoliko mjeseci nadređeni usmeno nagovarao da se „sam prijavi na kolektivni višak za tzv. stimulativnu otpremninu“, baš kao što je simptomatično da je istim kolektivnim viškom tuženik uglavnom obuhvatio radnike starije životne dobi. Iz svega toga, a i okolnosti da ovdje pobijanom Odlukom o otkazu tuženik zapravo nije znao ni obrazložiti razloge zbog kojih otkazuje Ugovor o radu tužitelja, ne može se zaključiti drugo nego da kao jedini stvarni razlog iza spornog kolektivnog viška i sporne Odluke o otkazu očito stoji tek želja tuženika za zamjenom postojeće radne snage mlađom i jeftinijom. Čini se da su upravo navedene okolnosti motivacija tuženika koja stoji iza predmetne Odluke o otkazu tužitelju, budući da u konkretnom slučaju naprosto ne postoji opravdani razlog zbog kojeg bi tužitelj bio proglašen viškom. Iz svega naprijed rečenog jasno proizlazi da je takva Odluka o otkazu u cijelosti neosnovana i stoga nedopuštena. U svakom slučaju, a kako je također podrobno izloženo – sve i da je tuženik imao kakav poslovno opravdani razlog za otkazivanje tužitelju – sporna Odluka o otkazu je u svakom slučaju nezakonita već iz razloga što je tuženik pri donošenju iste grubo povrijedio propisanu proceduru. Predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi da je Odluka tuženika od 24.03.2023. o otkazu ugovora o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga nedopuštena, te da radni odnosno tužitelja kod tuženika nije prestao; kojom će naložiti tuženiku vratiti tužitelja na rad na radno mjesto Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1., odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja, te obvezati tuženika da tužitelju naknadi parnične troškove sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da navodi tužbe nisu osnovani. Otkaz ugovora o radu može biti nedopušten ako nije poštivana procedura otkazivanja propisana zakonom ili ne postoji opravdani razlog. Prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju tuženik je kao poslodavac u cijelosti proveo proceduru propisanu Zakonom o radu (dalje: ZR) i to savjetovanje s radničkim vijećem, te je vodio računa o okolnostima propisanim odredbom čl. 115 st. 2 ZR. U pomanjkanju stvarnih argumenata za osporavanje otkaza tužitelj pribjegava osporavanju zakonitosti odluke o provođenju kolektivnog viška. Pri tome ističe prigovore koji s otkazivanjem tužitelju nemaju nikakve veze. Tužitelj osporava provođenje savjetovanja u postupku rješavanja kolektivnog viška jer tuženik nije Radničkom vijeću, između ostalog, dostavio: prijedlog novih ugovora o radu za radnike kojima poslodavac otkazuje postojeći ugovor uz ponudu izmijenjenog ugovora, broj prekovremenih sati u organizacijskim cjelinama, broj radnika angažiranih preko Agencije za privremeno zapošljavanje, broj novozaposlenih radnika u 2022. godini, nije dostavio mikroorganizaciju s opisima poslova na razini radnih grupa te transfer matricu s imenima izvršitelja u organizacijskim cjelinama…“ Što bi od toga moglo biti značajno za otkaz tužitelju to naravno tužitelj u tužbi ne navodi. Radi se o potpuno besmislenim zahtjevima Radničkog vijeća sračunatim isključivo na osporavanje provedenog savjetovanja. To s otkazom tužitelju nije ni u kakvoj vezi pa je i potpuno neodlučno. Tuženik je radničkom vijeću dostavio sve podatke koji su važni za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika, u skladu s odredbama zakona. Tužitelj samo paušalno osporava da tuženik prije otkazivanja ugovora o radu nije primijenio odredbe o socijalnom odabiru, no navedeno ničim nije argumentirao, niti je naveo bilo kojeg radnika u odnosu na kojeg bi tužitelj bio u lošijoj situaciji primjenom kriterija. Nema zakonske odredbe po kojoj bi tuženik u slučaju poslovno uvjetovanog otkaza bio dužan radniku ponuditi drugo radno mjesto. Odredba čl. 55 Kolektivnog ugovora tuženika također ne stvara bezuvjetno takvu obvezu već ta dužnost postoji u skladu sa poslovnim potrebama poslodavca. Ukoliko takvih poslovnih potreba nema, tad nema niti obveze nuđenja drugog radnog mjesta. Slijedi iz svega navedenog da je u konkretnom slučaju procedura otkazivanja u cijelosti poštivana. Razlozi za otkaz ugovora o radu tužitelju navedeni su u otkazu ugovora o radu. U otkazu je navedeno da je ukinut Odsjek za upravljanje procesima, kompetencijama i korisničkom opremom (CPE), odnosno odsjek u kojem je tužitelj radio temeljem ugovora o radu. Time je prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1 u navedenom Odsjeku, na kojem radnom mjestu je tužitelj bio zaposlen. Poslovi koje su obavljali radnici zaposleni na radnom mjestu Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1 u Odsjeku za upravljanje procesima, kompetencijama i korisničkom opremom (CPE) preraspoređeni su na radnike unutar Odjela za upravljanje korisničkim uslugama. Pravo je poslodavca da poslove organizira na način koji će biti najučinkovitiji da bi se ostvario maksimalni rezultat. Slijedi iz navedenog da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, pa se predlaže da sud isti odbije, uz naknadu parničnog troška tuženiku.
3. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u Odluku tuženika od 24.03.2023. o otkazu ugovora o radu tužitelju (str. 11-12 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen između stranaka dana 21.01.2021. (str. 13 spisa), u tužiteljev Zahtjev za zaštitu prava s potvrdom o primitku preporučene pošiljke (str. 14-16 spisa), u dokaz o uručenju zahtjeva za zaštitu prava tuženiku (str. 17 spisa), u podatke o karijeri tužitelja MN kod tuženika (str. 18 spisa), u pregled evidentiranog godišnjeg odmora tužitelja u 2020., 2021. i 2022. godini (str. 19-21, 199-201), u Odluku tuženika od 17.02.2023. o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika (str. 22-23 spisa), u dopis Radničkog vijeća (zahtjev za dodatnim podacima) od 21.02.2023. (str. 24-29 spisa), u dopis Radničkog vijeća (daljnji zahtjev za potrebnim podatcima) od 24.02.2023. (str. 30-36 spisa), u dopis Radničkog vijeća (očitovanje na kolektivni višak) od 28.02.2023. (str. 37-48 spisa), u dopis tuženika Radničkom vijeću, prijedlog pojedinačnih odluka o otkazu od 13.03.2023. (str. 49 spisa), u dopis Radničkog vijeća (zahtjev za dodatnim podacima) od 16.03.2023. (str. 50-54 spisa), u dopis Radničkog vijeća (očitovanje na otkazu tužitelju) od 22.03.2023. (str. 55-60 spisa), u pregled podataka o tužitelju i popis radnika iz iste organizacijske cjeline (str. 61-64 spisa), u pregled dostupnih procjena učinka tužitelja sačinjenih kroz prethodne godine (str. 65 spisa), Kolektivni ugovor Hrvatskog Telekoma d.d. objavljen u Glasniku HT dana 21.10.2022. (str. 66-122 spisa), u Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška (str. 139-151 spisa), u pregled tužiteljevih radnih e-mailova poslanih na neradne dane (str. 174-198 spisa), u popis naloga koje je tužitelj odobrio samo u ožujku 2023. (str. 215-245 spisa) u popis e- mailova (status CSO) za ožujak 2023. (str. 246 spisa), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka DN (str. 260-264 spisa), svjedokinje MNN (str. 296-298 spisa), svjedoka JN (str. 299-302 spisa), KN (str. 302- 304 spisa), ŠN (str. 306-309 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja MN kao stranke (str. 309-311 spisa).
4. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).
5. U čl. 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
6.U čl. 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom Odluka tuženika od 24.03.2023. o otkazu Ugovora o radu tužitelju zbog poslovno uvjetovanih razloga, te zahtjev da tuženik tužitelja vrati na rad na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza, a to je Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima tužitelja.
8. Među strankama je sporna pravna osnovanost tužbe.
9. U čl. 115. st. 1. toč. 1. i st. 2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23), a koji se odnosi na redoviti otkaz ugovora o radu, propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, pored ostaloga, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
10. U čl. 135. st. 3. ZOR/14 propisano je da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je radnik ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.
11. U konkretnom slučaju poslodavac, ovdje tuženik je radniku, ovdje tužitelju otkazao ugovor o radu, pa je teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu.
12. U čl. 127. Zakona o radu/14 propisano je da je poslodavac kod kojeg bi u razdoblju od devedeset dana mogla prestati potreba za radom najmanje dvadeset radnika, od kojih bi poslovno uvjetovanim otkazom prestali ugovori o radu najmanje petorice radnika, dužan pravodobno i na način propisan ovim Zakonom, savjetovati se s radničkim vijećem radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada radnika. (2) U višak radnika iz stavka 1. ovoga članka ubrajaju se radnici kojima će radni odnos prestati poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu i sporazumom poslodavca i radnika na prijedlog poslodavca. (3) Poslodavac je dužan, radi provođenja obveze savjetovanja iz stavka 1. ovoga članka, radničkom vijeću u pisanom obliku dostaviti odgovarajuće podatke o razlozima zbog kojih bi mogla prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i poslovima radnika za čijim bi radom mogla prestati potreba, kriterijima izbora takvih radnika, iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja radnicima te mjerama koje je poduzeo radi zbrinjavanja viška radnika. (4) Tijekom postupka savjetovanja s radničkim vijećem, poslodavac je dužan razmotriti i obrazložiti sve mogućnosti i prijedloge koji bi mogli otkloniti namjeravan prestanak potrebe za radom radnika. (5) O provedenom savjetovanju iz stavka 1. ovoga članka poslodavac je dužan obavijestiti nadležnu javnu službu zapošljavanja i dostaviti joj podatke iz stavka 3. ovoga članka, podatke o trajanju savjetovanja s radničkim vijećem, rezultatima i zaključcima provedenog savjetovanja, te priložiti pisano očitovanje radničkog vijeća, ako mu je ono dostavljeno. (6) Radničko vijeće može nadležnoj javnoj službi zapošljavanja i poslodavcu uputiti svoje primjedbe i prijedloge na dostavljenu obavijest iz stavka 5. ovoga članka. (7) Poslodavac je dužan provesti postupak savjetovanja iz stavka 1. ovoga članka i ako će nakon provedenog savjetovanja o višku radnika kod toga poslodavca i prestanku potrebe za njihovim radom odlučivati poslodavac koji nad njima ima vladajući utjecaj u skladu s posebnim propisom.
13. U čl. 150. Zakona o radu/14 propisano je da prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. (2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje. (3) Važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju se osobito odluke o: 1) donošenju pravilnika o radu, 2) planu te razvoju i politici zapošljavanja i otkazu, 3) prijenosu poduzeća, dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, kao i ugovora o radu radnika na novog poslodavca te o utjecaju takvog prijenosa na radnike koji su prijenosom obuhvaćeni, 4) mjerama u vezi sa zaštitom zdravlja i sigurnosti na radu, 5) uvođenju nove tehnologije te promjena u organizaciji i načinu rada, 6) planu godišnjih odmora, 7) rasporedu radnog vremena, 8) noćnom radu, 9) naknadama za izume i tehničko unapređenje, 10) kolektivnom višku radnika iz članka 127. ovoga Zakona te sve druge odluke za koje je ovim Zakonom ili kolektivnim ugovorom propisano sudjelovanje radničkog vijeća u njihovu donošenju, 11) imenovanju osobe koja je ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika. (4) Podaci o namjeravanoj odluci moraju se dostaviti radničkom vijeću potpuno i pravodobno, tako da mu se omogući davanje primjedbi i prijedloga, kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. (5) Ako sporazumom poslodavca s radničkim vijećem nije drukčije određeno, radničko vijeće je dužno u roku od osam dana, a u slučaju izvanrednog otkaza u roku od pet dana, dostaviti svoje očitovanje o namjeravanoj odluci poslodavcu. (6) Ako se radničko vijeće u roku iz stavka 5. ovoga članka ne očituje o namjeravanoj odluci, smatra se da nema primjedbi i prijedloga. (7) Radničko vijeće se može protiviti otkazu ako poslodavac nema opravdani razlog za otkaz ili ako nije proveden postupak otkazivanja predviđen ovim Zakonom. (8) Radničko vijeće mora obrazložiti svoje protivljenje odluci poslodavca. (9) Ako se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, a radnik u sudskom sporu osporava dopuštenost otkaza i traži od poslodavca da ga zadrži na radu, poslodavac je dužan radnika vratiti na rad u roku od osam dana od dana dostave obavijesti i dokaza o podnošenju tužbe i zadržati ga na radu do okončanja sudskog spora. (10) U slučaju iz stavka 9. ovoga članka, ako poslodavac izvanredno otkazuje ugovor o radu, može radnika privremeno udaljiti s posla do okončanja sudskog spora o dopuštenosti otkaza, uz obvezu isplate mjesečne naknade plaće u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca. (11) Ako je protivljenje radničkog vijeća izvanrednom otkazu očito neutemeljeno, odnosno protivno odredbama ovoga Zakona, poslodavac može od suda tražiti da ga privremeno, do okončanja sudskog spora, oslobodi obveze vraćanja radnika na rad i isplate naknade plaće. (12) Odluka poslodavca donesena protivno odredbama ovoga Zakona o obvezi savjetovanja s radničkim vijećem ništetna je.
14. Analizirajući materijalne dokaze (dokumentaciju) koja prileži spisu i svjedočke iskaze te iskaz tužitelja koji je stranka, sud je utvrdio:
- da je tužitelj u trenutku otkazivanja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 01.12.2020. bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1 u Odsjeku za upravljanje procesima, kompetencijama i korisničkom opremom (CPE);
- da je tužitelj bio dugogodišnji zaposlenik tuženika sa radnim stažom cca od 31 godinu;
- da tužitelj nije bio jedini izvršitelj na radnom mjestu Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1 u Odsjeku za upravljanje procesima, kompetencijama i korisničkom opremom (CPE);
- da je tuženik tužitelju Odlukom od 24.03.2023. otkazao Ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga;
- da je u obrazloženju tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu Ugovora o radu navedeno da je dana 17.02.2023. poslodavac donio Odluku o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika kojom su utvrđeni razlozi zbog koji prestaje potreba za radom radnika, broj ukupno zaposlenih radnika, broj, zvanje i poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba, kriteriji izbora takvih radnika, iznos i način obračuna otpremnine, te mjere zbrinjavanja; razlozi nastanka viška radnika su organizacijske promjene u procesu rada: ukida se Odsjek za upravljanje procesima, kompetencijama i korisničkom opremom (CPE) te se radnici preraspoređuju unutar Odjela za upravljanje korisničkim uslugama; zbog implementacije One ERP sustava, automatizira se izvještavanje i obračun radova za održavanje infrastrukture tuženika, te dolazi i do smanjenja potrebe radnika na radnom mjestu Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1, čiji poslovi će se rasporediti na ostale radnike radnog mjesta Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1 u Odjelu za upravljanje korisničkim uslugama;
- u obrazloženju se navodi i da je poslodavac prilikom odlučivanja o tome kojim će se radnicima otkazati ugovori o radu u cijelosti vodio računa o kriterijima iz čl. 115. st. 2. Zakona o radu (trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika), a osim zakonskih, poslodavac je primijenio i dodatke kao što su procjena učinka radnika za 2021. i 2022.;
- u obrazloženju se navodi i da je poslodavac vodio računa i o kriterijima za socijalni odabir propisane čl. 55. važećeg Kolektivnog ugovora Hrvatskog Telekoma d.d., te da je primjenom svih naprijed navedenih kriterija, radnik MN utvrđen viškom na poslovima Stručnjaka za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1, te mu je otkazan ugovor o radu;
- u obrazloženju Odluke o otkazu je navedeno je i da se prije donošenja odluke o otkazu poslodavac savjetovao sa Radničkim vijećem u smislu čl. 150. Zakona o radu;
- da tuženik do zaključenja prethodnog postupka, a ni kasnije nije dostavio u sudski spis podatke o tome koliko je bilo izvršitelja na radnom mjestu M za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1, njihova imena i prezimena, njihove ugovore o radu, podatke o procjeni učinka usporednih radnika, te podatke o drugim kriterijima otkazivanja;
- naprijed navedeno znači da sud nije mogao transparentno i provjerljivo utvrditi tko su sve, u trenutku utvrđivanja viška radnika, bili izvršitelji na radnom mjestu; njihova imena i prezimena; opis poslova koje su ti tzv. usporedni radnici obavljali kod tuženika bez obzira na formalni naziv radnog mjesta; podatke o primjeni zakonski i dodatnih kriterija za tužitelja i njemu usporedne radnike iz kojih bi bilo vidljivo da je upravo tužitelj ostvario najmanji broj bodova nakon bodovanja po zakonskim i dodatnim kriterijima;
- tuženik do zaključenja prethodnog postupka, a niti kasnije, nije dostavio u sudski spis procjenu učinka tužitelja za 2021. i 2022., a niti za njemu usporedne radnike, niti kriterije temeljem kojih je izvršena procjena učinka;
- u čl. 55. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika propisano je da u slučaju viška radnika će poslodavac radniku ponuditi posao u skladu s poslodavčevim poslovnim potrebama, pod uvjetima da radnik zadovolji uvjete za ponuđeno radno mjesto, te da radnik prihvati uvjete radnog mjesta koje mu se nudi. Poslodavac se u takvom slučaju obvezuje na transparentan način provesti postupak te o tome informirati sindikate potpisnike kolektivnog ugovora i Radničko vijeće. Poslodavac se obvezuje pri zbrinjavanju viška radnika voditi računa o posebno osjetljivim kategorijama kao što su radnici sa 5 ili više uzdržavanih članova obitelji, jedan od dva člana iste obitelji koji su istovremeno proglašeni viškom, te radnicima s osobito teškim socijalnim statusom. Ukoliko radnik prelazi na posao unutar HT grupe, sporazumno ili uslijed statusne promjene, radniku se priznaje kontinuitet radnog staža;
- da je tuženik dana 17.02.2023. donio Odluku o višku radnika za 2023. u nekoliko organizacijskih cjelina, te da prestaje potreba za radom ukupno 32 radnika;
- da je kod poslodavca izabrano Radničko vijeće te da je u konkretnom slučaju provedeno savjetovanje u pogledu kolektivnog viška radnika, a radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjena potrebe za prestankom rada radnika;
- da je među strankama sporno je li tuženik svoju obvezu pravilno ispunio odnosno je li u postupku savjetovanja sa Radničkim vijećem dostavilo sve podatke važne za donošenje odluke i sagledavanja njezinog utjecaja na položaj radnika;
- da je Radničko vijeće dopisima od 21.02.2023. i 24.02.2023. zatražilo dostavu podataka od tuženika potrebnih da bi se Radničkom vijeću omogućilo davanje primjedbi i prijedloga u pogledu namjeravanog rješavanja kolektivnog viška radnika;
- da poslodavac nije udovoljio zahtjevima Radničkog vijeća;
- da je Radničko vijeće dana 28.02.2023. uputio tuženiku svoje očitovanje u kojem je izrazilo izričito protivljenje najavljenom kolektivnom višku radnika, pri čemu je Radničko vijeće navelo da mu poslodavac nije dostavio sve potrebne podatke te da smatra da savjetovanje nije niti započelo;
- da je nakon toga poslodavac obavijestio Radničko vijeće o namjeri donošenja pojedinačnih odluka o otkazu, među kojima je i odluka o otkazu tužitelju MN;
- da je i u postupku savjetovanja vezano za pojedinačne odluke o otkazu ugovora o radu Radničko vijeće dva navrata, dopisima od 13.03.2023. i 22.03.2023. zatražilo dostavu dodatnih potrebnih podataka, na što se poslodavac nije očitovao, već je 24.03.2023. donio Odluku o otkazu ugovora o radu;
- da je između stranaka sporno je li postupka utvrđivanja kolektivnog viška radnika i postupak savjetovanja radi otkazivanja pojedinačnih ugovora o radu proveden u skladu sa zakonskom odredbom čl. 150. Zakona o radu;
- da je između stranaka sporno jesu li uopće provedene organizacijske promjene u procesu rada i implementacija sustava One ERP, te je li došlo do automatiziranja izvještavanja i sačinjavanja obračuna radova za održavanje infrastrukture Hrvatskog Telekoma, je li tužitelj u svom radu primjenjivao sustav One ERP i kada je taj sustav, ako je uveden i ako se njime koristio tužitelj, uveden u poslovne procese tužitelja;
- tuženik do zaključenja prethodnog postupka, a niti kasnije, nije dostavio u sudski spis primjerak izvještaja i obračuna radova za održavanje infrastrukture koje je tužitelj sačinjavao prije navodne automatizacije odnosno primjerak izvještaja i obračuna radova za održavanje infrastrukture tuženika nakon uvođenja sustava One ERP, niti je predložio provođenje dokaza eventualno informatičkim vještačenjem, a kako bi sud mogao utvrditi na provjerljiv način je li zaista došlo do bilo kakvih promjena u informatičkom sustavu tuženika koje se odnose na poslove tužitelja, a primjenom kojih bi se značajno ubrzao rad dotadašnjih poslova, te zbog primjene kojih je došlo do smanjena potrebe za brojem izvršitelja na poslovima koje je obavljao tužitelj;
- da je tužitelj protiv Odluke tuženika od 24.03.2023. pravovremeno podnio Zahtjev za zaštitu prava na koji tuženik nije odgovorio;
- da je tužitelj dana 15.05.2023. podnio tužbu u ovom predmetu.
15. Iz Odluke tuženika od 17.02.2023. o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u 2023. godini vidljivo je da je na dan 17.02.2023. u Hrvatskom Telekomu d.d. bilo zaposleno ukupno 3887 radnika, te da je broj radnika za čijim radom prestaje potreba 32. Između ostaloga navodi se da se zbog organizacijskih promjena u procesu rada ukida Odsjek za upravljanje procesima, kompetencijama i korisničkom opremom (CPE), te da se radnici preraspoređuju unutar Odjela za upravljanje korisničkim uslugama. Zbog implementacije One ERP sustava automatizira se izvještavanje i obračun radova za održavanje infrastrukture tuženika, te dolazi i do smanjenja potrebe za brojem radnika na radnom mjestu Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1, čiji će se poslovi rasporediti na ostale radnike radnog mjesta Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1 u Odjelu za upravljanje korisničkim uslugama. U čl. 120. st. 2. Zakona o radu/14 propisano je da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Navedeno ne znači samo puko zadovoljavanje forme već po svojoj svrsi nalaže da poslodavac svom radniku uistinu objasni razloge zbog kojih donosi takvu odluku. Ovaj sud smatra da poslodavac nije dokazao da bi zbog implementacije One ERP sustava (informatički program) došlo do automatizacije izvještavanja i obračuna radova za održavanje infrastrukture tuženika, a što bi za posljedicu imalo smanjenje broja izvršitelja na poslovima koje je obavljao tužitelj bez obzira na formalni naziv radnog mjesta. Poslodavac tvrdi da je prije uvođenja automatizacije, tužitelj izvještaje radio ručno, a što je višestruko sporije od automatskog izvještavanja odnosno sačinjavanja izvještaja. Međutim, svjedok KN iskazao je: "dodaje da je One ERP financijski sustav koji s radom tužitelja nije imao nikakve veze. Dodaje da su svjedoku podatke kratko slali D i J, a nakon toga je te podatke dobivao automatski na e-mail. Automatika šalje e-mail na 10 ili 15 adresa odnosno ljudi. U 9 mjeseci nakon što je tužitelj dobio otkaz i nakon što je svjedok došao raditi kod tuženika dogodio se taj prijelaz iz ručnog dostavljanja podataka o smetnjama u automatsko." Svjedok ŠN iskazao je da je tužitelj radio pripremu svih izvještaja za smetnje, tehničke procese, obračun internog rada i pripremu podataka za ključne pokazatelje uspješnosti. Taj posao nije bio samo administrativni, već je trebalo znati i suštinu procesa da bi se moglo iz sirovih podataka (baza) pripremiti upotrebljivi izvještaj koji će biti jasan operativnim ekipama na terenu. Isti je iskazao i: "što se tiče automatizacije izvještaja i ako se pri tome misli na tehničke procese za izvještaje koje je radio tužitelj do danas (svjedok je davao iskaz na ročištu od 06.05.2025.) nije napravljeno da netko dobiva gotov izvještaj na svoj uređaj, nego treba iz baze podataka koja se mijenja tjedno ili dnevno, preraditi podatke u uporabljivi izvještaj onako kako je to uporabljivo operativnim ekipama koje idu na teren, kako bi oni razumjeli što napraviti, gdje napraviti, odnosno organizirati se. Koliko ja znam 2023. ne sjećam se da je bilo nekih unapređenja koja bi skratila posao, koji je obavljao tužitelj, jer se njegov posao sastojao od prikupljanja podataka koje je tužitelj vadio iz baze podataka, te ih uobličio u formu koja je jasna i primjenjiva za ekipe koje idu na teren otkloniti greške u infrastrukturi tuženika. Te podatke je trebao ažurirati i osvježavati, što se radi i danas, samo što te poslove više ne radi tužitelj, već drugi ljudi." Po tom svjedoku ključne organizacijske promjene su nastale nakon što je tužitelju otkazan ugovor o radu jer su 01.01.2024. zaposlenici koji su bili outsorsani u tvrtku Ericsson vraćeni nazad u Hrvatski Telekom. Iduća organizacijska promjena je bila na početku 2025., a odnosila se na integraciju zaposlenika tuženika i zaposlenika koji su iz Ericssona vraćeni kod tuženika. Svjedok je iskazao i da sustav One ERP je program koji je nadogradanja programu SAP, a SAP je program za financijsko upravljanje. Svjedok je iskazao i: "tužitelj nije radio u SAP-u, te nije radio u sustavu One ERP jer je tužitelj radio pripremu podataka za interni rad, a ne financijske izvještaje za izvršenu vanjsku uslugu. Tužitelj MN saslušan kao stranka iskazao je da 2023. godine nije bilo nikakvih organizacijskih promjena, da nije točno da su se "gasili" poslovi koje je on obavljao. Automatizacija znači ne samo slanje sirovih podataka, nego obradu podataka, analiziranje podataka, formatiranje podataka prema potrebi korisnika. "Do sada se automatizacija svela na to da je netko dobio sirove podatke e-mailom, što je vremenski isto kao da ja uđem u bazu podataka i sam ih "skinem". Nakon toga slijedi opet obrada i analiza podataka na način kako sam ja to radio prije otkaza. Ovo što poslodavac zove automatizacijom, po meni se ne može zvati automatizacijom, jer cijeli proces nije automatiziran. One ERP je jedna nadogradnja financijskog SAP programa. U mom radu taj sustav nije bio bitan. Ja sam počeo raditi na One EROP obračunu 2022. kao zamjena kolegi na godišnjem odmoru. Prije nisam imao dodira sa tim programom i tom vrstom obračuna. Još neko vrijeme sam zajedno s tim kolegom radio kako bi ga mogao mijenjati dok njega nema. Primarno ja to nisam radio. Obračun radova OSV je obračun radova koji nema utrošak materijala. Tu su isprepleteni radovi magistralne i pretplatničke mreže. Ja sam taj obračun radio kako bi Ericsson mogao naplatit svoje radove. Za moj obračun radova One ERP sustav nije bio potreban. Nisam koristio niti jedan informatički sustav pri tome, već se radilo o mojoj analizi prikupljenih podataka iz baza podataka u sustavu Telekoma. Kada sam ja otišao primjerice na godišnji odmor došlo bi do nesnalaženja… Tvrdim da automatizacija naprijed navedenih poslova uopće nije bilo, jer se ti poslovi i sada rade na isti način." Iz navedenog proizlazi da razlog koji je tuženik naveo kao osnovni razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju nije postojao u trenutku kada je isti uvršten u višak radnika. Poslodavac, ovdje tuženik nije dokazao da je zbog implementacije One ERP sustava došlo do potrebe smanjenja broja radnika na formalnom radnom mjestu tužitelja. Kao što je već naprijed navedeno ukoliko je tuženik želio dokazati da je do automatizacije stvarno došlo, trebao je dostaviti u sudski spis izvještaje koje je prije otkaza radio tužitelj, iste izvještaje koji se rade nakon tužiteljevog otkaza, odnosno predložiti informatičko vještačenje kako bi sud mogao transparentno i provjerljivo utvrditi jesu li navodi poslodavca točni ili su samo način da se tužitelju otkaže ugovor o radu, a bez ulaska u suštinu problema. Iako je poslodavac tvrdio da tužitelj nije bio jedini izvršitelj na radnom mjestu Stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima 1, u sudski spis nisu dostavljeni podatci koji su to usporedni radnici tužitelju odnosno koji su to drugi izvršitelji na tom radnom mjestu. Nisu dostavljena ni njihova imena i prezimena, niti se ona navode kao usporedni radnici u obrazloženju Odluke o otkazu. Sporno je između stranaka jesu li radnici za koje tužitelj tvrdi da su usporedni radnici stvarno usporedni radnici tužitelju jer je sporno koje su oni poslove obavljali bez obzira na formalan naziv radnog mjesta. Tuženik nije dostavio podatke o tome što su drugi, navodno usporedni radnici tužitelju stvarno radili na svome radnom mjestu. U spis nije dostavljena tabela u kojoj bi bilo navedeno koliko je tužitelj, a koliko su usporedni radnici ostvarili bodova temeljem zakonskih kriterija i procjena učinaka za 2021. i 2022. godinu. Osim toga u spisu ne prileži dokaz da bi procjena učinka za 2021. i 2022. godinu tužitelju bile dostavljene, a trebale su biti. Iz dokumentacije koju je u spis dostavio tužitelj vidljivo je da zadnja procjena njegovog radnog učinka datira iz 2018. godine. Stoga tuženik nije jasno i transparentno dokazao kako je na konkretne radnike primijenio taj kriterij. S obzirom da tuženik nije dokazao da je pravilno i zakonito primijenio zakonske i dodatne kriterije na tužitelja i njemu navodno usporedne radnike, odluka je i iz navedenog razloga nedopuštena jer poslodavac nije postupio u skladu s čl. 115. st. 2. Zakona o radu/14. Osim toga ovaj sud smatra da niti postupak savjetovanja s Radničkim vijećem u smislu čl. 127. Zakona o radu/14, radi postizanja sporazuma u svrhu otklanjanja ili smanjenja potrebe za prestankom rada nije proveden zakonito jer poslodavac nije potpuno i pravodobno dostavio Radničkom vijeću podatke koji bi omogućavali davanje primjedbi i prijedloga i to popis usporednih radnika, neovisno o nazivu radnog mjesta, opise poslova pojedinih radnika i zadane ciljeve iz kojih bi se utvrdilo da su to usporedni radnici koji su obavljali iste poslove za kojima je prestala potreba, procjenu učinka usporednih radnika, socijalne prilike radnika. Svjedok FN predsjednik Radničkog vijeća kod tuženika, iskazao je slijedeće: "U veljači 2023. godine Radničko vijeće tuženika je dobilo prijedlog Odluke tuženika o kolektivnom višku radnika na savjetovanje. Prije no što je došlo do savjetovanja o kolektivnom višku provedeno je savjetovanje sa Radničkim vijećem o promjeni organizacije i sistematizacije radnih mjesta kod tuženika. To je bilo krajem siječnja 2023. Radničko vijeće se očitovalo pismeno na način navodeći da nije dobilo zatražene podatke od poslodavca vezano za novu organizaciju posla, popis radnih mjesta na kojima je smanjen opseg poslova i popis radnika čija su radna mjesta ukinuta, popis radnih mjesta na kojima se mijenja opseg poslova, i uvjete koji radnici trebaju zadovoljiti da bi radili na određenim radnim mjestima. Naše konačno očitovanje vezano za novu organizaciju rada i sistematizaciju radnih mjesta je bilo da se ne možemo se pisano očitovati jer nam nisu dostavljeni svi zatraženi podatci. Nakon toga je provedeno savjetovanje kolektivnom višku radnika. Poslodavac Radničkom vijeću nije dostavio sve podatke koje je Radničko vijeće tražilo. Tada, kao i prije prethodnog savjetovanja u konkretnom slučaju, tražilo smo da nam poslodavac dostavi transfer matrice iz kojih bi se vidjelo na kojim radnim mjestima su radnici radili prije, a na kojim radnim mjestima će raditi na novim radnim mjestima. Tražili smo i mikro organizaciju odnosno da nam se dostavi opis poslova na razini radnih grupa. Kako bismo utvrdili da li ljudi koje poslodavac proglašava viškom odnosno dali obavljaju poslove radnog mjesta koje se proglašava nepotrebnim. Naime kod tuženika ima oko 4000 radnika, i 2600 različitih radnih mjesta, a unatoč tako velikom broju različitih radnih mjesta, ne postoji toliko veliki broj poslova. Događa se da radnici koji imaju različite nazive radnih mjesta obavljaju iste poslove i da radnici koji imaju iste nazive radnih obavljaju različite poslove. Poslodavac nam nije udovoljio u cijelosti, već nam je samo dao dio. Za samo dio radnika koji je proglašen kolektivnim viškom Radničkom vijeću je dostavio dio posla i za dio njih je dostavio tablicu sa usporednim radnicima. Oni su nama dostavili 19 opisa poslova, a mi smo tražili opis poslova za 68 radnih mjesta, koja su istog naziva, a razlikuju se u rednom broju primjerice stručnjak 1, stručnjak 2, stručnjak 3 itd. Osim toga kod tuženika je zaposlen veliki broj agencijskih radnika pa smo mi tražili podatak koliko njih ima. Tražili smo da nam poslodavac dostavi i broj prekovremenih sati rada te podatak koliko je radnika zaposleno u odjelu gdje se utvrđuje višak u proteklih godinu dana. Tražili smo da nam za sve usporedne radnike, a to su oni koji imaju iste radne zadatke i ciljeve, da nam dostave po kojim kriterijima su vršili usporedbu radnika između onih koji su utvrđeni kolektivnim viškom i onih koji su usporedni radnici odnosno rade iste poslove kod tuženika, a nisu utvrđeni kolektivnim viškom. Tuženik nema opis poslova radnih mjesta na razini radnih grupa, već to ima na višoj razini, a viša razina je odsjeka ili odjela, pa nismo mogli usporediti prema tim opisima koji su u tom pravilniku koji radnici obavljaju koji posao. Iz onoga što se navodi kao naziv radnog mjesta ne može se zaključiti koje poslove obavlja kod tuženika. Osim toga poslodavac je naveo da će pri odabiru radnika primijeniti zakonske kriterije u visini od 50%, dok će ostalih 50% odnositi na poslodavčev kriterij na procjenu učinka radnika u 2021. i 2022. godini. Mi smo se očitovali da je poslodavčev kriterij potpuno ne provjerljiv jer mi u Pravilnik koji upravlja u ocjenama učinka nemamo mjerila gdje se navodi primjerice što znači da je netko 100% obavio posao na tom radnom mjestu. Pravilnik je takav da uopće ne obvezuje poslodavca da nagradi radnika za obavljene zadatke. Ciljevi nisu mjerljivi i nisu mjerljivi na standardizirani način. Ciljeve radniku zadaje nadređena osoba i ona određuje kako će ocijeniti postignuće radnika u promatranom razdoblju. Naše konačno očitovanje o višku radnika, s obzirom da nismo dobili zatraženu dokumentaciju, Radničko vijeće nije uopće moglo zaključiti kakav je opis i sadržaj poslova radnika koji su utvrđeni viškom što oni konkretno rade kod tuženika. Nije se moglo utvrditi ni jesu li pravilno identificirani odnosno navedeni radnici koji rade na istim poslovima. Radničko vijeće je po dostavljenim podatcima utvrdilo da nisu u usporedbu odnosno bodovanje svi radnici koji su obavljali iste poslove a na to su Radničko vijeće upozoravali i sami radnici. I iz internog imenika, a to je pregled radnika, njihova organizacijska cjelina i naziv njihova radnog mjesta, da u usporedbu sa radnicima koji su proglašeni viškom nisu stavljeni svi radnici koji imaju isti naziv radnih mjesta niti su stavljeni svi radnici koji obavljaju te poslove a imaju različite nazivi radnog mjesta. Na listi kolektivnog viška je bilo 30 radnika, a poslodavac je samo za 7 radnika dostavio dio usporednih radnika. I to one koje je on želio, a ne one koje je radničko vijeće tražilo. Radničko vijeće nije na temelju dostavljenih podataka moglo zaključiti da su kriteriji za utvrđivanje kolektivnog viška primjenjiv na sve usporedive radnike. Iako je poslodavac rekao da će se 50% bodova odnositi na zakonske kriterije, a 50% na poslodavčev kriterij procjene učinka, to se nije događalo, zato što je poslodavac davao 2 boda za 100% ostvarena učinka radnika, a radnik koji je ostvario 150% je dobio 6 bodova, a kako je tih 100 i 150% nešto netransparentno radilo se o proizvoljnoj volji poslodavca. Na taj način se poslodavac rješavao djela radnika, a naročito starih radnika jer prema omjerima radnika sa većim godinama života odnosno prema dobnim skupinama uočeno je da su ugovori u većoj mjeri otkazivani starijim radnicima. Provedeno je savjetovanje o namjeri poslodavac da tužitelju MN otkaže ugovor o radu. Radi se o dugogodišnjem radniku Hrvatskog telekoma, starijem od 50 godina, odnosno blizu 60 sa VSS. Na radnom mjestu stručnjak za upravljanje i podršku vanjskim partnerima na kojima je radio i tužitelj postojalo je 5 radnika koji su obavljali te poslove, odnosno koji su imali taj naziv radnog mjesta, a poslodavac Radničkom vijeću nije dostavilo koliko je još radnika obavljao te poslove ali pod drugim nazivom radnog mjesta. Poslodavac nije rekao da gasi taj posao već da gasi taj odjel i da će taj posao preuzeti radnici koji obavljaju iste poslove kao i tužitelj. Mi smo tražili da nam poslodavac da popis radnika koji obavljaju iste poslove koje je radio tužitelj i popis radnika na koje će prenijeti poslove na kojima je radio tužitelj, a poslodavac nam je to samo djelomično dostavio. Poslodavac zapravo ne želi pokazati da on ima potrebu za poslovima koje je primjerice obavljao konkretni radnik, a li ne može reći da te poslove gasi jer se oni i dalje moraju obavljati, pa daje otkaz starijem radniku. Za tužitelja je očitovanje Radničkog vijeća bilo takvo da smo napisali da ono što je poslodavac naveo u prijedlogu odluke o otkazu kao razlog za otkazivanje, da o tome odnosno o eventualno automatizaciji i promjenama u organizaciji rada nije uopće provedeno savjetovanje sa Radničkim vijeće niti prilikom savjetovanja o novoj organizaciji rada niti prilikom proglašenja viška radnika niti prilikom savjetovanja za konkretne otkaze, a Radničko vijeće je svaki puta to iznova tražilo. Prilikom savjetovanja o kolektivnom višku Radničko vijeće je tražilo i dodatni sastanak s poslodavcem, no na dodatnom sastanku poslodavac je samo ponavljao da smatra su podatci koje je dostavi Radničko vijeće su relevantni, a da podatci koje traži radničko vijeće nisu odlučujući kod viška radnika. Radničko vijeće se tome protivilo tvrdeći da Radničkom vijeću nije uopće omogućeno transparentno savjetovanje o sadržaju poslova koji se proglašavaju viškom, o razlozima zbog koji poslodavac tvrdi da je proveo reorganizaciju zbog koje je došlo do viška radnika, niti je moglo biti utvrđeno od strane RV jesu li radnici koji su utvrđeni viškom jedini koji obavljaju tu vrstu poslova jer RV nisu dostavljeni svi usporedni radnici. Poslodavac niz godina ostvaruje vrlo visoku dobit, otprilike 400 milijuna dobiti, stalno zapošljava nove radnike izvana, kod tuženika radi oko 600 agencijskih radnika i stalno cca 260 studenata. U 2023. je zaposleno 237 novih radnika, uglavnom sa VSS i ti poslovi su mogli biti ponuđeni radnicima koji su proglašeni viškom. To je RV predlagalo poslodavcu, a poslodavac je to odbio navodeći da je tim radnicima ponudio radno mjesto agenta u call centru. To radno mjesto je vrlo zahtjevno i vrlo malo plaćeno. Praktički RV ništa od podataka koje je tražilo od poslodavca nije dobilo, pri tome mislim na podatke koji su relevantni za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju. Ne postoje objektivne okolnosti zbog kojih poslodavac vrši utvrđivanje viška radnika jer smanjena dobiti nema jer se tržište promijenilo nije, dapače poslodavac zapošljava nove radnike koji su mlađi i koji su u st5aqrtu manje plaćeni i konstanto raste broj prekovremenih sati što znači da raste opseg posla a ne da se opseg posla smanjuje." Svjedok FN predsjednik Radničkog vijeća tuženika iskazao je i da im nije dostavljana procjena radnog učinka za ranika MN za 2021. i 2022. godinu, te da takve ocjene nisu dostavljane niti za usporedne radnike. Dodao je da procjena učinka za 2021.i 2022. radnicima nije uopće komunicirana, pa samim time nije mogla biti relevantna za taj proces jer poslodavac nije završio proces utvrđivanja stvarnog stanja pa te ocjene nisu mogle biti relevantne prilikom bodovanja i utvrđivanja viška radnika. Svjedok je iskazao i da poslodavac nije dostavio Radničkom vijeću tablicu sa ukupnim brojem izvršitelja svakog radnog mjesta na kojem se utvrđuje višak kao i podatke o svim usporednim radnicima. Iako tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je tuženik proceduru otkazivanja i savjetovanja s Radničkim vijećem proveo u skladu s odredbama Zakona o radu, da je primijenio odredbe o socijalnom odabiru, te da su opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu dokazi koji prileže spisu to ne potvrđuju odnosno suprotno tome iz dokumentacije, a i nakon saslušanja svjedoka u ovom predmetu sud je utvrdio da je Odluka tuženika od 24.03.2023. o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu nedopuštena jer nije dokazano da su postojali opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu tužitelju (organizacijske promjene i implementacija informatičkog programa koja bi ubrzala izvještavanje i obračun radova za održavanje infrastrukture tuženika); nije dokazao da je pravilno i zakonito proveden postupak sa Radničkim vijećem i u pogledu pojedinačnih odluka o otkazu ugovora o radu, jer savjetovanje između poslodavca i Radničkog vijeća podrazumijeva dijalog između njih zbog čega Zakon nalaže da se podatci o namjeravanoj odluci Radničkom vijeću dostave potpuno i pravodobno tako da bi se Radničkom vijeću omogućilo davanje primjedbi i prijedloga, a kako bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke (čl. 150. st. 4. Zakona o radu/14); nije dokazao da je pravilno primijenio zakonske i dodatne kriterije prilikom utvrđivanja viška radnika; nije jasno i transparentno dokazao koji radnici obavljaju iste poslove koje je obavljao i tužitelj, bez obzira na formalni naziv radnog mjesta, tko su usporedni radnici tužitelju i kako je primijenio dodatne kriterije (procjena učinka za 2021. i 2022., odnosno na čemu su se te procjene temeljile). Tuženik nije dokazao niti da je postupio u smislu čl. 55. Kolektivnog ugovora za radnike tuženika. Tužitelj je bio dugogodišnji radnik tuženika, iskusan i visoko obrazovan, diplomirani inženjer elektrotehnike i računarstva, koji posjeduje znanja i vještine koje ga čine sposobnim za obavljanje različitih poslova kod tuženika, a za koje tuženik kontinuirano otvara nove natječaje. Tuženik nije dokazao da je ponudio tužitelju obavljanje bilo kojih poslova u sustavu tuženika.
16. Slijedom naprijed navedenog prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti jer tuženik, ovdje poslodavac nije dokazao postojanje opravdanih razloga za otkazivanje ugovora o radu tužitelju (toč. I izreke presude).
17. S obzirom da je utvrđeno da otkaz poslodavca nije utvrđen i da radni odnos nije prestao, naloženo je vraćanje radnika na posao, a sve temeljem čl. 124. st. 1. Zakona o radu/14.
18. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a koji regulira da je stranka koja izgubi spor dužna protivnoj stranci nadoknaditi prouzročene parnične troškove. Odluka o trošku temelji se i na odredbi čl. 155. ZPP-a koji kaže da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.
19. Tužitelja je tijekom postupka zastupala odvjetnica koja je do zaključenja glavne rasprave zatražila naknadu parničnog troška (str. 313 spisa).
20. Tužitelj je uspio u sporu, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi prouzročene parnične troškove.
21. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 €. Sukladno Tbr. 7.2. važeće Tarife o nagradama i troškovima za rad odvjetnika, odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 250 bodova, koja obuhvaća najviše do 4 radnje za svaki prvostupanjski postupak, između ostalog u radnim sporovima radi poništenja (utvrđenja nedopuštenosti) otkaza. Svaku daljnju radnju u navedenim postupcima/postupku odvjetniku pripada nagrada u visini od 50 bodova. Slijedom navedenog tužitelju za prve četiri radnje u ovom postupku (sastav tužbe, sastav podneska od 05.03.2024., pristup na ročište od 05.03.2024., pristup na ročište od 18.04.2024.) pripada jednokratna nagrada od 250 bodova. Za svaku daljnju radnju odnosno za pristupe na ročišta od 04.06.2024., 24.10.2024., 13.01.2025., 06.03.2025. i 06.05.2025., odnosno daljnjih 5 radnji, za svaku 50 bodova odnosno zajedno 250 bodova. To zbrojeno iznosi ukupno 500 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 € (Tbr. 54 važeće OT). Sveukupan broj bodova izražen u novcu iznosi 1.000,00 €. Na sve obavljane radnje, temeljem Tarifnog broja 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 250,00 €. Sveukupno je tužitelju priznat trošak ove parnice u iznosu od 1.250,00 €.
22. Tužitelj je na dosuđeni trošak potraživao zatezne kamate na koje ima pravo temeljem odredbi čl. 67. st. 3. u vezi s čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12, 93/14 i 73/17), pa je njegov zahtjev prihvaćen, a zatezne kamate teku na parnični trošak od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 28. svibnja 2025.g. pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 28/19).
23. Tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18).
U Zagrebu, 28. svibnja 2025.
Sutkinja:
Jelica Pandurić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.
Dostaviti:
- pun. tužitelja odvj. Katarina Džimbeg iz Zgb
- pun. tuženika odvjetnici iz OD Ruždjak i partneri iz Zgb
