Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
48000 Koprivnica - Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-161/2023-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Sonji Gundić-Biškup kao sucu pojedincu u parničnom predmetu prvotužitelja MH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotužitelja ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], obojica s boravištem u [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Dejanu Pavloviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv prvotuženice FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i drugotuženika PH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Zlatku Žuliću, odvjetniku iz Ivanca, radi utvrđenja, nakon provedene usmene javne glavne rasprave zaključene dana 17. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, te objavljene presude dana 28. svibnja 2025., temeljem odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku, istog dana
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da dokument od 19. ožujka 2013., koji je na ostavinskoj raspravi iza pok. ZH u uredu javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar dana 20. prosinca 2013., pod poslovnim brojem O-2135/13, UPP-OS-Ivanec-493/13, proglašen oporukom, a koji započinje riječima “Ja IH, rođn. 5.4.1940 god.”, a završava riječima “i M, nije istinit i pravno valjan, odnosno ne predstavlja oporuku pokojnog ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1940., a umrlog **.**.2013.
II. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1.Utvrđuje se da postoji i da je pravovaljana vlastoručna pisana oporuka, sastavljena neutvrđenog datuma 2013., sada pokojnog IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1940., a umrlog **.**.2013., a kojom isti za slučaj svoje smrti svojim nasljednicima imenuje svoje sinove (ovdje tužitelje) MH i ZH, te unuke ĐH i ĆH, na način da unuku ĐH ostavlja osobni automobil marke Audi A6, unuku ĆH zlatninu, a sinovima AH i ZH kuću s okućnicom na adresi [adresa] (nalazeće na k. č. br. [katastarska čestica], a upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]).
2. Utvrđuje se da sada pokojni ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođen **.**.1940., a umro **.**.2013. i FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ovdje prvotuženica), nisu živjeli u izvanbračnoj zajednici, odnosno da između istih nije postojala izvanbračna zajednica."
III. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.
Obrazloženje
1.Prvo i drugo tužitelji podnijeli su tužbu Općinskom sudu u Varaždinu dana 15. prosinca 2022., a radi se o sporu iz nasljeđivanja.
1.1.U tužbi navode da su tužitelji Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj O-2749/2021 od 28. ožujka 2022., koje je u točkama I., III., IV., V. i VII. postalo pravomoćno, sukladno rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni br. Gž- 673/2022 od 29. srpnja 2022., a koje je dostavljeno tužiteljima 29. studenog 2022., točkom III. istog upućeni kao nasljednici da u roku od 15 dana od pravomoćnosti istog rješenja pokrenu parnicu protiv nasljednika FH i TH radi utvrđenja da oporuka oporučitelja ZH od dana 9. ožujka 2013., nije istinita i pravno valjana; točkom IV. upućeni su da u roku od 15 dana od pravomoćnosti istog rješenja pokrenu parnicu protiv nasljednika FH radi utvrđenja da postoji oporuka oporučitelja ZH iz 2013. koja je zatajena/skrivena, da je oporuka bila sastavljena u obliku propisanom u zakonu i da dokažu sadržaj oporuke; točkom V. upućeni su tužitelji kao nasljednici da u roku od 15 dana od pravomoćnosti istog rješenja pokrenu parnicu protiv nasljednika FH radi utvrđenja da između FH i sada pok. ZH nije postojala izvanbračna zajednica. U cilju ekonomičnosti postupka, a imajući u vidu međusobnu povezanost predmeta, tužitelji podnose ovu tužbu kao jedinstvenu te ističu kako se točke I. i IV. tužbenog zahtjeva odnose na prvo i drugo tuženike, a točke II. i III. tužbenog zahtjeva - samo na prvotuženicu.
1.2. U odnosu točku III. navedenog rješenja poslovni broj O-2749/21 od 28. ožujka 2022., tužitelji ističu kako je na ostavinskoj raspravi iza pok. ZH u uredu javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar dana 20. prosinca 2013. pod poslovnim brojem O-2135/13, UPP-OS Ivanec-493/13 proglašena “oporuka” od dana 19. ožujka 2013., koju je predala ovdje prvotuženica, a u istom se dokumentu navodi: “Ja ZH, Rođn. 5.4.1940 god. u punom razumu i svjesti poklanjam NH i njezinom sinu PH svoju kuću na (nečitko) Balinbirama 95. Ja dugujem HH i M 30 hiljade Euro pošto nemam novca dajim vratim ja im zato poklanjam kuću i rekli su dame budu dohranili do moje smrti pošto sam jedan Testamet ili oporuku napravijo da joj ostavljam Audi 6, Njemačke registracije MOS VR 39 audi je završijo na otpadu u Sloveniji … (preostali dio u pretežitom dijelu nečitak)”, te završava riječima “i M i nečitkim potpisom.
1.3. Ističe se kako isti dokument nije sastavljen u obliku propisanom zakonom kako bi isti imao pravni značaj oporuke, te se ni na koji način iz istog ne vidi da bi bilo riječ o oporuci, obzirom da pokojni ostavitelj u istom dokumentu navodi da "poklanja" neodređenu imovinu. Iz istog dokumenta eventualno bi moglo proizlaziti kako je riječ o darovanju, međutim u istome nedostaje suglasnost obdarenika, a jednako tako potpis darovatelja, kada bi doista bila riječ o darovanju nekretnine, na istom nije ovjeren, niti je precizno popisana imovina koja se daruje, posebno ako bi bila riječ o nekretnini (naznačena je ovdje tužiteljima nepoznata adresa). Osim toga, registarske oznake automobila koji je bio u vlasništvu ostavitelja pogrešno su navedene (ispravna oznaka glasila je MOS RV 39) , a jednako tako nije točno, što su tužitelji i naknadno utvrdili, da bi isti automobil završio u otpadu u Sloveniji. Upravo suprotno, isti automobil prodao je, na upitan način, ovdje 2. tuženik trećoj osobi te je registriran u [adresa], a pokojni ostavitelj doveden je od istog u zabludu da bi isti automobil završio na otpadu. Tužitelji su, naime, od susjeda, OH dobili informaciju da mu je pok. IH za života rekao kako mu je drugotuženik "uzeo" isti automobil te ga je prodao. Obzirom na navedeno, a kako je isto vozilo prema saznanjima tužitelja bilo odjavljeno u Njemačkoj u studenom 2012. godine, isti su zatražili podatke o istom vozilu od MUP-a RH, gdje im je javljeno da isti automobil nikada nije bio registriran u [adresa], te potom od Upravne jedinice Ljubljana. Iz podatka dobivenih od potonjeg tijela proizlazi da pokojni IH nikada nije bio zaveden kao vlasnik, odnosno, korisnik predmetnog osobnog vozila – Audi A6 Quattro, broj šasije [broj šasije], god. proizvodnje 2000., te da je isto osobno vozilo registrirano u [adresa], s prvom registracijom 12. studenog 2012. Drugim riječima, obzirom na priležeću dokumentaciju, sada pokojni IH jest bio vlasnik automobila navedenog broja šasije, a isti je 2012. godine, kao što je gore navedeno, na tužiteljima nepoznat način prodan i registriran u [adresa].
1.4. Nadalje, vezano za preostali dio sadržaja spornog dokumenta, odnosno "oporuke" od 19. ožujka 2013., tužitelji ističu kako bi u istom bi mogla biti riječ o svojevrsnom priznanju dugovanja uz obvezu namirenja istog, no nije definirana niti osnova istog dugovanja, a osim toga upitan je i iznos eventualnog duga, obzirom da je na istom dokumentu precrtana 0, no u svakom slučaju sasvim je jasno da nekretnina ostavitelja svakako vrijedi daleko više od iznosa naznačenog na istom dokumentu pa ne bi mogla biti riječ o prepuštanju vlasništva nekretnine u cilju namirenja eventualnog dugovanja. Posebno je pritom znakovito kako je sama ovdje 1. tuženica, u kaznenom postupku koji se vodio protiv iste pred Općinskim sudom u Varaždinu pod posl. brojem K-156/17 na raspravi dana 18. listopada 2018. iskazala kako pismeno od 19. ožujka 2013. (kojeg je upravo ona predala javnom bilježniku u ostavinskom postupku) ne smatra oporukom. Drugim riječima, obzirom da isti dokument ne nosi naziv oporuka niti se iz sadržaja istog uopće može zaključiti da bi bila riječ o oporuci, a osim toga upravo i obzirom da je prvotuženica sama iskazala kako isti ne smatra oporukom, nisu ostvarene zakonske pretpostavke da bi se isti dokument uopće smatrao oporukom.
1.5. U odnosu na točku IV. rješenja poslovni broj O-2749/21 od 28. ožujka 2022., tužitelji ističu kako je upravo prvotuženica tijekom ljeta 2013., u svojoj kući, pokazala prvo CH i BH, a nedugo nakon toga i JH, ĆH i ĐH te ZH (ovdje drugotužitelju), dokument naziva "oporuka" iz 2013., a kojeg je sačinio i vlastoručno potpisao upravo pok. ostavitelj, a koji ni prema formi, a niti sadržaju ne odgovara formi i sadržaju ovdje spornog dokumenta, a niti bilo kojeg drugog dokumenta koji je predan na ostavinskoj raspravi iza pok. ZH koja se vodila kod javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar pod posl. br. O-2135/13, UPP-OSIvanec-493/13.
1.6. Naime, na istoj ostavinskoj raspravi predani su dokumenti koji su proglašeni oporukom i to od 3. rujna 2008., 16. svibnja 2010., te ovdje sporan dokument od 19. ožujka 2013. Kao što je vidljivo iz zapisnika o ispitivanju svjedoka pred Policijskom upravom Varaždinskom, a potom i u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Varaždinu pod poslovnim brojem K-156/17, o sadržaju dokumenta, odnosno oporuke, koja je bila u posjedu ovdje prvotuženice, a ovo obzirom da je pok. ZH u određenom razdoblju živio u njezinoj kući, ista je taj dokument - oporuku sakrila, odnosno uništila. Ista oporuka, a kao što je razvidno iz iskaza svjedoka, pisana je na dva čista bijela lista papira, od ukupno stranicu i pol teksta pisanog ukošenim slovima u desno srednje veličine, na kojoj je u desnom gornjem kutu pisao datum iz 2013. godine, a na dnu ispod teksta s desne strane stajao je potpis ZH. U samom sadržaju teksta najprije su navedeni podaci pok. ZH s datumom rođenja, zatim izjava kako osobni automobil marke Audi A6 ostavlja svojem unuku ĐH, a zlatninu drugom unuku, ĆH. Nadalje je pisalo kako svu ostalu imovinu, kuću s okućnicom na adresi [adresa] ostavlja svojim sinovima AH i DH, ovdje 1. i 2. tužiteljima. U istom dokumentu pokojni ZH naveo je kako živi sa ovdje 1. tuženicom, FH u kući na adresi u [adresa], u koju ulaže u vidu obnove kupaone, kuhinje i ostalih prostorija te da mjesečno izdvaja oko 500 EUR za troškove kućanstva. Jednako tako pok. ostavitelj navodi da je kupio grobno mjesto od ŠH, a za koje moli ovdje prvotuženicu da se pobrine da samo on bude pokopan na tom mjestu te da ima spremljen novac u iznosu od 1.400,00 EUR za troškove pogreba. Ni ovdje prvotuženica, a niti drugotuženik nisu navedeni u istom dokumentu kao nasljednici iza pok. ZH. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je pok. ZH ostavio oporuku 2013., a kojom je svu svoju imovinu ostavio ovdje prvo i drugo tužiteljima RH i DH te ĐH i ĆH. Ista oporuka nalazila se u posjedu ovdje prvotuženice, a koja je istu sakrila, odnosno uništila tj. nije je predala u ostavinskom postupku iza pok. IH.
1.7. Vezano za točku V. rješenja poslovni broj O-2749/21 od 28. ožujka 2022., prvo i drugo tužitelji ističu kako nije sporno da je njihov pokojni otac u određenom razdoblju, neposredno prije svoje smrti, živio u kući ovdje 1. tuženice, FH, međutim istu je predstavljao kao svoju ''prijateljicu'', a ne kao izvanbračnu suprugu, kako se na ostavinskoj raspravi iza pok. ZH ista predstavila. U njezinoj kući pok. ZH boravio je samo privremeno i to uslijed nerazriješenih odnosa sa svojom ranijom suprugom, EH, a kao što je gore spomenuto, za troškove svojeg boravka u kući FH, mjesečno je izdvajao oko 500,00 €. Osim toga, upravo u dokumentu citiranom pod točkom II., pok. IH je naveo kako je dužan prvo i drugo tuženicima 3.000,00 € pošto nema novca da im vrati. Iz istog jasno proizlazi kako nije moguće da bi pok. ZH bio u izvanbračnoj zajednici sa ČH obzirom da je njihov odnos bio isključivo poznaničko/prijateljske prirode, a pok. ZH plaćao je troškove svojeg boravka u njezinoj nekretnini te čak štoviše, ostao dužan neutvrđeni novčani iznos FH. Ističe se pritom da sam odnos između pokojnog IH i FH nije predstavljao bilo koji oblik trajnije ekonomske i posebno emotivne zajednice dvoje ljudi, a koji bi bio izjednačen s brakom. Nedostatak obilježja trajnije ekonomske i emotivne zajednice aktualna sudska praksa smatra bitnim elementom za utvrđivanje ne postojanja izvanbračne zajednice. Čak i da je odnos između pok. IH i 1. tuženice imao određena obilježja izvanbračne zajednice, a nije jer su, između ostalog, nedostajali emotivni i intimni odnosi, isti svakako ne udovoljava zakonskim obilježjima izvanbračne zajednice obzirom da ista nije trajala tri godine.
1.8. Cijeneći sve navedeno, tužitelji predlažu donošenje presude kojom se u točki I. utvrđuje da dokument od 19. ožujka 2013., koji je na ostavinskoj raspravi iza pok. ZH u uredu javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar dana 20. prosinca 2013., pod poslovnim brojem O-2135/13, UPP-OS-Ivanec-493/13, proglašen oporukom, a koji započinje riječima “Ja IH, rođn. 5.4.1940 god.”, a završava riječima “i M, nije istinit i pravno valjan, odnosno ne predstavlja oporuku pokojnog ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1940., a umrlog **.**.2013. Nadalje, predlažu donošenje presude kojom će se točkom II. utvrditi da postoji i da je pravovaljana vlastoručna pisana oporuka, sastavljena neutvrđenog datuma 2013., sada pokojnog IH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1940., a umrlog **.**.2013., a kojom isti za slučaj svoje smrti svojim nasljednicima imenuje svoje sinove (ovdje tužitelje) AH i ZH, te unuke ĐH i ĆH, na način da unuku ĐH ostavlja osobni automobil marke Audi A6, unuku ĆH zlatninu, a sinovima AH i ZH kuću s okućnicom na adresi [adresa] (nalazeće na k. č. br. [katastarska čestica], a upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]), točkom III. izreke presude predlažu utvrđenje da sada pokojni ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođen **.**.1940., a umro **.**.2013. i FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ovdje prvotuženica), nisu živjeli u izvanbračnoj zajednici, odnosno da između istih nije postojala izvanbračna zajednica.
2. U odgovoru na tužbu tuženici osporavaju u cijelosti navode tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovane i netočne.
2.1. Ovo iz razloga jer je oporuka pok. DH od 19. ožujka 2013. koju tužitelji neosnovano pobijaju u ovom postupku pravovaljana i istinita, time da se radi o vlastoručnoj oporuci. Oporuka ima sve potrebne elemente koje propisuje zakon, te ima pravni značaj oporuke, a odredbe oporuke valja tumačiti prema oporučiteljevoj pravoj namjeri, koja namjera sasvim jasno proizlazi iz teksta oporuke, a to je da je ZH u istoj odredio da svoju preostalu imovinu, uključujući kuću i grobnicu, ostavlja tuženici FH i njezinom sinu TH, ovdje drugotuženiku. U predmetnoj oporuci također su jasno navedeni razlozi zašto se oporučitelj odlučio na takovu odluku i oporuku. Potpuno su neosnovani navodi tužitelja vezani uz automobil Audi A6, a poglavito navod da bi drugotuženik uzeo predmetni automobil DH, te ga prodao. U kaznenom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Varaždinu pod broj K- 156/17 i u kojem prvotuženica pravomoćno oslobođena optužbe, detaljno su raspravljeni svi navodi, provedena sva potrebna vještačenja i utvrđene sve činjenice i okolnosti vezane uz način na koji je sastavljena pobijana oporuka od 19. ožujka 2013. Jednako tako tuženici smatraju neosnovan tužbeni zahtjev pod točkom III. tužbe, u pogledu postojanja navodne oporuke iz 2013., a za koju tužitelji tvrde da bi istu prvotuženica navodno sakrila, odnosno uništila, te da se radilo o oporuci ZH, kojom raspolaže svom svojom imovinom, ali ne u korist ovdje tuženika, već u korist tužitelja i njihove djece. Postavlja se logično pitanje zašto bi pok. ZH, sastavljao 2013. novu oporuku u korist ovdje tužitelja, ukoliko je već ranije i to 3. rujna 2008., raspolagao svojom imovinom u korist i to konkretno 1. tužitelja, time da je istoj navedeno da je mlađi sin ZH, ovdje 2. tužitelj, već ranije namiren. Međutim, tu oporuku od **.**.2008. pok. ZH je precrtao i napisao preko nje da je poništena, i to 16. svibnja 2010. kada je prestao kontaktirati sa djecom, ovdje tužiteljima.
2.2. Prvotuženica je dana 27. veljače 2013. napisala Izjavu u kojoj je opisala svoj odnos sa pok. ZH , te je istu jednom prilikom pokazala ovdje drugotužitelju DH, te SH i ŽH, te se ne radi o nikakvoj oporuci. Suprotno tvrdnjama tužitelja, 1.tužena FH i pok. ZH, živjeli su u izvanbračnoj zajednici, obzirom da je trajala više od 4 godine, time da su od travnja 2009. živjeli na zajedničkoj adresi, u kući 1. tužene, te je postojao trajan ekonomski i emotivan odnos, te je njihova zajednica imala sva ostala zakonska obilježja koja karakteriziraju izvanbračnu zajednicu. Prvotuženica je vodila brigu o pok. ZH kada je bio bolestan, te kasnije i u Domu za starije, posjećivala ga redovno, te platila sve troškove vezane uz pogreb. Na raspravi u ostavinskom predmetu posl broj O- 2135/13, iza pok. ZH održanoj kod Javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar iz Ivancu od 20. prosinca 2013. u Zapisniku se navodi: "Nakon toga javni bilježnik zajedno sa nazočnima utvrđuje rodoslovlje... Nakon toga ostavitelj je od 2009., pa do svoje smrti živio u izvanbračnoj zajednici sa FH i u toj zajednici nije bilo djece te stoga kao zakonski nasljednici dolaze: 1. FH, izvanbračna supruga ostavitelja,...". Tužitelji očito na sve načine pokušavaju osporiti oporučno nasljeđivanje tuženicima, pa tako podnošenjem neosnovanih kaznenih prijava protiv tuženika, koja prijava je protiv drugotuženika odbačena, dok je u odnosu na 1. tuženu donijeta pravomoćna oslobađajuća odluka, tako da se i pokretanje ovoga postupka vidi samo kao nastavak ranijih pokušaja osporavanja tuženicima prava na oporučno nasljeđivanje.
3. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Ureda predsjednika suda, broj 32 Su- 7/2023-5 od 18. siječnja 2023. i rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, Ureda predsjednika suda, broj 32 Su-7/2023-8 od 24. siječnja 2023. određeni su Općinski sud u Čakovcu i Općinski sud u Koprivnici, kao drugi stvarno nadležni sudovi za postupanje u predmetima Općinskog suda u Varaždinu, iskazanim u tablicama u privitku rješenja. Stoga je ovaj predmet Općinskog suda u Varaždinu proslijeđen na daljnje postupanje ovom sudu, a prema Obavijesti Općinskog suda u Koprivnici, Ureda predsjednice suda, broj 31 Su-10/2023-10 od 13. veljače 2023.
4. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem spisa Općinskog suda u Varaždinu broj O-1709/2022, dopisa PP Ivanec od 2. travnja 2014., zamolbe za izdavanje potvrde od 16. svibnja 2014., podataka iz evidencije registriranih vozila, dopisa Upravne enemnote Ljubljana od 16. svibnja 2014. (list 20), te dopisa istog tijela na listu 21, ovjerenog prijevoda s njemačkog jezika, pismena na listovima 24-27, pismena koje počinje riječima "ja ZH" od 19. ožujka 2013. (list 28), spisa Općinskog suda u Varaždinu broj K-156/2017, dopisa MUP, PP Varaždina od 3. studenog 2015., zapisnika o ispitivanju svjedoka (listovi 38-45), izvatka iz zemljišne knjige na listu 46, pismena na listu 86, zapisnika javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar (listovi 87-88), izjave FH od 27. veljače 2013. (listovi 89-90), računa na listovi 93-98, zapisnika od 17. studenog 2023. s iskazima tužitelja i tuženika, zapisnika od 1. ožujka 2024. s iskazima svjedoka VH, CH, BH, KH, LH i ŽH, zapisnik od 15. svibnja 2024. s iskazima svjedoka GH, UH, MA, te zapisnika s ročišta od 17. travnja 2025. s iskazima svjedoka ZA, FA, PA i IA.
5. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; - dalje u tekstu: ZPP).
6. Primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, sud u postupku može utvrđivati samo one činjenice koje su stranke predložile tijekom postupka, te izvoditi samo one dokaze koje su stranke predložile tijekom postupka.
7. Uvidom u spis Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj O-1709/2022 utvrđeno je da je Rješenjem broj O-2749/2021-6 od 28. ožujka 2022. u točki I. izreke prekinut ostavinski postupak iza pok. IH iz [adresa], rođenog **.**.1940., a umrlog **.**.2013. Točkom II. izreke rješenja upućeni su nasljednici ZH i MH da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ovog rješenja pokrenu parnicu protiv nasljednice FH iz [adresa], radi utvrđenja da oporuka oporučitelja ZH od dana 16.5.2010. nije istinita i pravno valjana. Točkom III. izreke rješenja upućeni su nasljednici ZH i MH da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ovog rješenja pokrenu parnicu protiv nasljednika FH iz [adresa], i TH iz [adresa], radi utvrđenja da oporuka oporučitelja ZH od dana 19. ožujka 2013. nije istinita i pravno valjana. Točkom IV. izreke rješenja upućeni su nasljednici ZH i MH da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ovog rješenja pokrenu parnicu protiv nasljednika FH iz [adresa], radi utvrđenja da postoji oporuka oporučitelja ZH iz 2013. koja je zatajena/skrivena, da je oporuka bila sastavljena u obliku propisanom u zakonu i da dokažu sadržaj oporuke. Točkom V. nasljednici ZH i MH, upućeni su da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ovog rješenja pokrenu parnicu protiv nasljednice FH iz [adresa], , radi utvrđenja da između FH i sada pok. ZH nije postojanja izvanbračne zajednice. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-673/2022-2 od 29. srpnja 2022. odbijena je žalba zakonskih nasljednika AH i ZH kao neosnovana, te je potvrđeno Rješenje Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj O-2749/2021-6 od 28. ožujka 2022. u točkama I., III., IV. V. VI. i VII. izreke.
8. Čitanjem spisa Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj O-1709/2022 (ranije oznake spisa O-2749/2021, O-2135/2013, O-174/2014, O-109/2021) utvrđeno je da je na ročištu ostavinske rasprave kod javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar u Ivancu održanom 20. prosinca 2013. utvrđeno rodoslovlje, na način da su kao zakonski nasljednici prvog nasljednog reda utvrđeni FH izvanbračna supruga ostavitelja (na zapisniku se navodi da je ostavitelj od 2009., pa do svoje smrti živio u izvanbračnoj zajednici sa FH, u kojoj nije bilo djece), AH i IH, sinovi ostavitelja koji su bili prisutni ostavinskoj raspravi. Zakonski nasljednik MH predao je javnom bilježniku oporuku oporučitelja IH sastavljenu pred dvojicom svjedoka koja nosi datum 3. rujna 2009. i ista je proglašena temeljem čl. 204. i 205. Zakona o nasljeđivanju kao pismena oporuka pred svjedocima. Nakon toga FH predala je prvu pisanu oporuku oporučitelja IH sastavljanu pred dvojicom svjedoka, a koja nosi datum 16. svibnja 2010. Pisana je kemijskom olovkom na bijelom listu A4 formata, u oporuci nije ništa birano niti dodavano, niti je bila u bilo kojem dijelu oštećena. Nosi naziv "Oporuka", počinje riječima "Ja ZH, rođen **.**.1940.", a završava "...svoje ručno potpisao". Potpis oporučitelja i svjedoka oporuke Z i ŽH." I navedenu oporuku kao pisanu oporuku pred svjedocima proglasio je javni bilježnik na predmetnom ročištu. U zapisniku je napomena javnog bilježnika da se konstatira da ostavitelj ovom oporukom raskida, tj. poništava učinke ranije oporuke koju je napisao 3.9.2008. Potom je FH također predala javnom bilježniku još jednu oporuku ZH, a radi se o vlastoručnoj oporuci koja je pisana kemijskom olovkom na listu papira iz notesa sa memorandumom na istom Jegyzet Notes. U oporuci je na jednom mjestu kod iznosa od 30 hiljada eura prekrižena znamenka 0, a oporuka nije u bilo kojem dijelu oštećena. Nosi datum 19.3.2013., te potpisana po oporučitelju ZH. Počinje riječima "Ja ZH rođen **.**.1940. god, ... ", a završava" ..., tako da to sve HH i F poklanjam. "potpis ostavitelja". I navedena oporuka proglašena je na ročištu ostavinske rasprave kao vlastoručna oporuka ostavitelja. Na zapisniku ostavinske rasprave konstatirano je da je ostavitelj kao svoje nasljednike imenovao nazočnu ĐA i njenog sina TH i to u odnosu na kuću i grobnicu, obrazlažući kroz oporuku da prema istima ima dug od 3.000,00 €, te da obzirom da nema novaca, a ĆA i PH su mu se obvezali da će ga dohraniti, pa iz tog razloga raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti na navedeni način. Obzirom da se radi o kasnijoj oporuci ostavitelja, tj. od dana 19. ožujka 2013., a odredbe koje su u suprotnosti u odnosu na raniju oporuku, javni bilježnik utvrđuje da će se u ovom ostavinskom postupku nasljeđivati temeljem kasnije oporuke datirane s danom 19. ožujka 2013., a u skladu sa čl. 65. Zakona o nasljeđivanju, te će se nazočni nasljednici kroz svoje nasljedničke izjave očitovati u odnosu na oporuku od dana 19. ožujka 2013.
8.1. Na istom ročištu ostavinske rasprave kod javnog bilježnika od 20. prosinca 2013. kao ostavinska imovina utvrđene su nekretnine i to knjižno vlasništvo upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u cijelosti, nekretnine kao izvanknjižno vlasništvo pravo korištenja jednog grobnog mjesta na mjesnom groblju u [adresa], polje B, red 11, broj 19, površine 4,88 m2, te novčane tražbine neisplaćene mirovine kod HZMO Zagreb, Područna služba u Varaždinu, neisplaćene mirovine u neutvrđenom iznosu od mirovinskog društva u Republici Njemačkoj, sva novčana potraživanja po svim računima koji se vodi kod Zagrebačke banke d.d. i udjel u ZBIinvest Linku kod Zagrebačke banke d.d., za koji nasljednici mole pribavu podataka po javnom bilježniku. FH navodi da prijavljuje u ostavinsku imovinu svoja potraživanja koja čine dug ostavine, a koja se odnose na troškove sahrane, te na njeno potraživanje prema ostavitelju temeljem duga koji je imao po posudbi, a točne podatke dostaviti će naknadno. Ista navodi da je ostavitelj imao nenaplaćeno potraživanje i prema bivšoj supruzi AA. U svojom nasljedničkim izjavama AH i ZH očitovali su se da ne priznaju oporuku ostavitelja od 19. ožujak 2013. istinitom i pravovaljanom, smatraju da ostavitelj nije sastavio istu, odnosno da rukopis i potpis ostavitelja ne sliče njegovom potpisu.
FH priznala je navedenu oporukupravovaljanom.
8.2. Na ročištu ostavinske rasprave održanom **.**.2014. PH kao oporučni nasljednik priznao je istinom i pravovaljanom oporuku ostavitelja od 19. ožujka 2013. Predmet je potom dostavljen Općinskom sudu u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu.
9. U tijeku ostavinskog postupka iza pok. ZH došlo je do prekida postupka u određenom vremenskom periodu iz razloga jer su MH i ZH podnijeli optužnicu protiv FH zbog kaznenog djela iz čl. 232. st. 1. i 3. Kaznenog zakona.
10. Pravomoćnom Presudom Općinskog suda u Varaždinu broj K-156/2017-53 od 6. studenog 2019. okrivljenica FH oslobođena je od optužbe da je u razdoblju od svibnja 2010. do 20. prosinca 2013., u [adresa] i [adresa], na neutvrđeni način, pribavila dvije oporuke datirane od 16. svibnja 2010. i 19. ožujka 2013. koje u svom sadržaju predstavljaju posljednju volju oporučitelja IH, svjesna da se radi o oporukama koje nije napisao niti potpisao IH, znajući ujedno da sadržaj tih oporuka ne predstavlja stvarnu volju oporučitelja jer je znala da je isti neutvrđenog dana tijekom 2013. sastavio vlastoručnu oporuku koju je ona posjedovala i pokazivala članovima njegove obitelji u razdoblju ljeta 2013. i koju oporuku joj je IH ostavio na čuvanje, pa je nakon smrti IH na ostavinskoj raspravi 20. prosinca 2013. kod javnog bilježnika Nade Šagi Belcar u Ivancu, u cilju da ih prikaže istinitima, predala takve neistinite oporuke ostavitelja IH datirane od 16. svibnja 2010. i 19. ožujka 2013., dakle, da bi nabavila lažne isprave radi uporabe i uporabila ih kao prave, a djelo je počinjeno glede oporuka, čime bi počinila kaznena djela krivotvorenje isprave iz čl. 278. st. 3. u vezi st. 1. KZ/11. Navedena prvostupanjska presuda potvrđena je Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Kž-118/2020-4 od 26. ožujka 2020., s obzirom da je odbijena žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.
11. Čitanjem spisa Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj O-1709/2022 i u njemu pisanog dokumenta na str. 11 spisa utvrđeno je da se radi o dokumentu koji je proglašen na ročištu ostavinske rasprave 20. prosinca 2013., a koji nosi datum 19.3.2013. potpisan je po IH te je pisan na istrgnutoj stranici bloka "Jegyzet notes", a prema kojem sadržaju ZH rođ. **.**.1940. god. u punom razumu i svijesti poklanja NH i njenom sinu PH svoju kuću na Babinbirama broj 95, te se navodi da on duguje HH i F 30 hiljada eura (0 je prekrižena), pa im zato poklanja kuću pošto nema novca da im vrati i jer su rekli da ga budu dohranili do njegove smrti pošto je jednu oporuku napravio da joj ostavlja Audi njemačke registracije MOS VR- 39 koji je završio na otpadu u Sloveniji, zatim je sve prodao i platio dogradnju kuće tako da je ostala samo kuća i oranica tako da to sve HH i F poklanja.
12. Pok. IH, otac tužitelja tijekom života sastavio je više oporuka. Iz Zapisnika sa ročišta ostavinske rasprave od 20. prosinca 2013. vidljivo je da je MH sudu prezentirao oporuka od 3. rujna 2008. kojom je imovinu ostavio sinu MH. FH isto tako predala je sudu pismenu oporuku pred svjedocima od 16. svibnja 2010. te dokument od 19. ožujka 2013. za koji smatra da je oporuka, dok tužitelji tvrde da je postojala i vlastoručna oporuka iz 2013. koja je bila u posjedu prvotuženice, a koju je ona sakrila, odnosno uništila.
13. U odnosu na dokument od 19. ožujka 2013. analizirajući provedene dokaze sud je utvrdio slijedeće.
13.1. Prvotuženica FH u svome iskazu navela je da se radi o oporuci ostavitelja koju je pronašla u jednom rokovniku pok. IH poslije njegove smrti, a prije ostavinske rasprave te ju je prezentirala na ročištu ostavinske rasprave. U iskazu navodi da je istom njoj ostavio svoju imovinu pod uvjetom da ga dohrani. Iz provedenih dokaza saslušanjem stranaka i svjedoka zaključuje se da za postojanje navedenog dokumenta nitko osim nje nije znao i to do ročišta ostavinske rasprave.
13.2. Prema članku 40. st. 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03,35/05, 127/13, 33/15 i 14/19, u daljnjem tekstu: ZN) oporuka je valjana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i potpisao je. Prema st. 2. istog zakonskog članka za valjanost vlastoručne oporuke nije nužno, ali je korisno, da su u njoj naznačeni mjesto i datum kad je sastavljena. Cijeneći sadržaj navedenog dokumenta (spis O-1709/2022 Općinskog suda u Varaždinu Stalna služba u Ivancu, stranica 11 spisa) sud zaključuje da se navedeni dokument ne može smatrati vlastoručnom oporukom ostavitelja pok. ZH jer se iz istog, iako sadrži datum te vlastoručni potpis sastavljača dokumenta ne može nedvojbeno zaključiti da se radi o oporuci. Naime, oporuka predstavlja izraz posljednje volje ostavitelja kojom isti za života raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti na način da određuje koja imovina će pripasti kome od nasljednika. Tekst predmetnog dokumenta od 19. ožujka 2013. ne nosi naziv „oporuka“, što nije odlučno za njegovu pravovaljanost, međutim iz sadržaja navedenog dokumenta ne može se zaključiti da se radi o volji raspolaganja svojom imovinom za slučaj svoje smrti od strane pok. ZH. Ovo iz razloga jer u istoj pok. IH navodi da poklanja svoju kuću tuženicima jer im duguje novac i jer su mu rekli da će ga dohraniti do smrti, što znači da u ovom slučaju navedenim dokumentom on raspolaže svojom imovinom za života, a ne u slučaju smrti te bi isti predstavljao svojevrsni ugovor o darovanju. Ovdje bi se moglo postaviti pitanje je li pok. IH navedeni dokument, kao neuka osoba, smatrao oporukom, međutim iz dijela teksta navednog dokumenta zaključuje se da je on shvaćao značenje oporuke s obzirom da u tekstu navodi da je jednom oporukom odnosno testamentom ostavio automobil Audi njemačke registracije NH. Po ocjeni suda bespredmetno je analizirati ispunjava li dokument elemente i je li sastavljen u propisanoj formi kako bi se izvodio zaključak o pravnoj prirodi nekog pravnog posla koji se njime želio uspostaviti s obzirom da iz utvrđenja suda proizlazi, iz obrazloženih razloga, da se ne radi o oporuci. Cijeneći i okolnosti prema kojima iz iskaza prvotuženice proizlazi da je ona predmetni dokument slučajno pronašla u rokovniku pok. IH poslije njegove smrti, a prije ostavinske rasprave, te iskaz drugotuženika da je bio blizak sa pok. IH i imao je saznanja o svim njegovim oporukama osim o dokumentu od 19. ožujka 2013., koji pok. IH nikada nije spominjao, a za koji je drugotuženik saznao na ročištu ostavinske rasprave kada ga je njegova majka prezentirala sudu, može se posredno zaključiti da ga pok. IH nije prezentirao kao izraz svoje posljednje volje. Isto tako prvotuženica je u svome iskazu navela da je u kaznenom postupku iskazivala kako navedeni dokument ne smatra oporukom jer je tada mislila da je to dokument kojim je pok. IH zabilježio dugovanje prema njenom sinu.
13.3. Cijeneći provedene dokaze sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na oba tuženika, prema kojem dokument od 19. ožujka 2013. ne predstavlja oporuku pok. ZH, na način naveden u točki I. izreke presude.
14. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja iz točke II. izreke presude iz tužbe, a koji je postavljen u odnosu na prvotuženicu FH, kojim se predlaže donošenje presude kojom se utvrđuje da postoji i da je pravovaljana vlastoručna pisana oporuka sastavljena neutvrđenog datuma 2013. pok. ZH, a kojom isti za slučaj svoje smrti svojim nasljednicima imenuje tužitelje te unuke ĐH i ĆH na način da unuku ĐH ĆH ostavlja osobni automobil marke Audi A6, unuku ĆH zlatninu, a sinovima MH i ZH kuću sa okućnicom na adresi [adresa] utvrđeno je slijedeće.
14.1. Prvotužitelj MH u svome iskazu naveo je da je od brata ZH saznao za postojanje oporuke kojom je kuću ostavio njima dvojici i da je to poznato i njegovoj supruzi i dvijema osobama koje su je vidjela. Radi se o BH i CH. Navodi da nema osobna saznanja o toj oporuci jer je nije vidio s obzirom da je u to vrijeme bio u Njemačkoj.
14.2. Drugotužitelj ZH u svome iskazu naveo je da mu je otac na telefon početkom 2013. rekao da je napisao oporuku i da se ista nalazi kod prvotuženice u njenoj kući s time da mu nije rekao ništa o sadržaju oporuke. Kako je otac bio u Staračkom domu pred prvotuženicom mu je rekao da mu ona donese oporuku. Prvotuženica je tada rekla da idu k njenoj kući poslije posjete ocu kako bi mu predala oporuku i ključ od automobila. Prvi puta je nisu zatekli kod kuće, a u drugom navratu su je zatekli te je ona tada u njegovoj prisutnosti i u prisutnosti njegove supruge PA te oboje djece pročitala oporuku. Radilo se o vlastoručnoj oporuci njegovog oca na kojoj je na vrhu oporuke pisalo „utorak“ i bio je naveden datum, ali se ne sjeća koji. Oporuka nije imala naziv. Pisana je na bijelom papiru formata A4 i to na dva lista s time da je tekst bio na prvom listu napisan s prednje strane i na poleđini dok se na drugom listu nalazio dio teksta do polovice stranice. U oporuci je pisalo da je teško živio i da je imao petoro braće, napisao je da je rođen u [adresa] u [adresa] i pisao je datum njegova rođenja. Pisalo je da „anđelima“ odnosno ĐH i ĆH ostavlja i to ĐH automobil Audi A6, ĆH ostavlja zlato, narukvice i prstenje. Nadalje se navodi da je on uplatio za sprovod 1.400,00 €, da anđeli dobivaju kuću, a sinovima daje pravo da mogu u nju dolaziti. Na oporuci je bio njegov potpis. Oporuku su ostavili kod prvotuženice jer su u nju imali povjerenja.
14.3. U svome iskazu prvotuženica je osporila tvrdnje tužitelja da je postojala neka oporuka koju je sakrila. Navela je da je tužitelj ZH bio kod nje sa svojom ženom i dvoje djece, međutim ona je njima pročitala dokument koji nosi datum 27. veljače 2013., a koje je sastavljen kako bi se zaštitila jer su tužitelji nju okrivljavali da im je uza puno stvari od pok. oca, a i zbog razloga da je ne bi tražili neki udio u njenoj imovini poslije smrti. Taj dokumenta sastavljen je u pristutnosti dvoje svjedoka, a radi se o svjedocima koji su bili svjedoci oporuke.
14.4. U svome iskazu drugotuženik je osporio tvrdnje tužitelja da je njegova majka sakrila neku oporuku navodeći da su tužitelji protiv njih vodili zbog toga kazneni postupak u kojem je utvrđeno da nisu krivi i da nisu krivotvorili bilo kakve isprave.
14.5. Saslušan kao svjedok VH naveo je da mu je iz pričanja supruge poznato da je pok. ZH 2013. sastavio oporuku koju nije vidio. Prema pričanju supruge tom oprukom ostavio je autu unuku ĐH za osamnaesti rođendan, a unuku ĆH zlatninu. Ništa drugo u oporuci nije bilo navedeno. U vrijeme pisanja oporuke auto je bio u voznom stanju i pok. ZH ga je vozio.
14.6. Saslušana kao svjedok CH navela je da joj je prvotuženica u svojoj kući, u vrijeme dok je pok. ZH bio u bolnici u Ivancu pokazalo dokumenta u kojem je sa strane bio datum, ali ne zna koji, ali je pisala 2013. godina. Ne može se izjasniti da li je u dokumentu pisao naziv „oporuka“. Radilo se o dokumentu na dva lista bijelog papira. U istome je pisalo da oni žive zajedno ali ne traže nitko od ničije imovine ništa. Nadalje je pisalo „da stavi tri prsta na križ da ne traži ništa u njegovoj kući“. Nadalje je pisalo da da on svoj auto daje unuku ĐH, a nakit unuku ĆH te da kuću ostavlja svojim unucima i sinovima. U vrijeme pisanja oporuke auta više nije bilo, ali joj nije poznato gdje je završio. Navodi da je oporuku koju je danas opisivala vidio i TA.
14.7. Saslušan kao svjedok TA je naveo da je na terasi kuće drugotuženica njemu i njegovoj punici CH prvotuženica pokazala dokument koji je bio napisan na dva lista papira na način da je prvi list papira bio u cijelosti popunjen, a drugi je bio popunjen do polovice.Radilo se o tekstu koji je pisan rukom i poznto mu je da se radilo o rukopisu pok. ZH, čiji rukopis je poznavao i koji je imao nakošena slova. U desnom uglu nalazio se datum, ali se ne sjeća koji. Na drugoj stranici na desnoj strani na kraju je bio potpis ZH. Nije bilo ovjere na potpisu. Zbog proteka vremena ne sjeća se je li dokument imao neki naziv, odnosno je li pisalo da se radi o oporuci. Dokument je čitala prvotuženica i u njemu je pisalo da ZH ostavlja kuću unucima i sinovima, te unuku ĐH auto Audi A6, a ĆH zlatninu. Također je pisalo da prvotuženica neće ništa od Rajkove imovine. Svjedok KH u svome iskazu opisivao je sadržaj oporuke prema kojoj pok. ZH ostavlja imovinu onome tko će ga dohraniti tako da se ne radi o oporukama koje su predmet ovog postupka. Svjedok LH opisivao je sadržaj oporuke iz 2010. koja nije predmet ovog postupka navodeći da ne zna za postojanje drugih oporuka. Svjedokinja ŽH također je opisivala oporuku iz 2010. navodeći da joj je poznato iz razgovora sa pok. ZH da je kasnije sastavljao više oporuka, ali joj nije poznato o čemu se radi.
14.8. Svjedokinja GH iskazivala je da joj je iz pričanja drugih osoba poznato da je pok. ZH sastavio dvije oporuke, ali ne zna kada niti njihov sadržaj.
14.9. Svjedok UH naveo je da mu je pok. ZH jednom prilikom rekao da da kuću ostavlja sinovima, auto starijem unuku jer je napunio 18 godina dok drugom unuku ostavlja zlatninu.
14.10. Svjedok MA navodi da mu je pok. ZH pričao da je sastavio oporuku (škarniclu) i da se to kasnije prenijelo kod javnog bilježnika. To je bilo 2013., a istu nije vidio, ali zna da ju je poslao sinu MH u [adresa]. Istom je odredio da sinovima ostavlja kuću , zlatninu ĆH, a starijem unuku auto. Auto je s vremenom nestao, a pričalo se da je na otpadu, da je prodan.
14.11. U svome iskazu svjedok NA naveo je da je vidio oporuku 10-14 dana prije Uskrsa 2013. u kući prvotuženice, kada im je ona istu pokazala u kuhinji za stolom gdje su osim prvotuženice i njega bili prisutni i njegovi roditelji. Navodi da se radilo o dva lista odnosno 2,5 stranice teksta na običnom bijelom papiru. Ne može se izjasniti da li je bio naziv „oporuka“, ali se radilo o vlastoručno pisanom tekstu na kojem je na posljednjoj stranici bio potpis. Navodi da je prvotuženica tada rekla da da je to oporuka pok. ZH. Navodi da je u oporuci pisalo da će on na svoj 18-ti rođendan dobiti automobil marke „Audi“ A6, njegov brat dobiti će zlatninu: sat, prsten, narukvicu, ogrlicu kao i da će on i njegov brat dobiti kuću jer njegov otac i stric imaju na to pravo. U oporuci djeda njega i brata naziva „anđelima“, a kako ih je zvao i inače. Navodi da je pored toga termina u oporuci bilo navedeno ime i prezime njega i brata i njihovi datumi rođenja. Navodi da je oporuka ostala kod prvotuženice, ali ju ona nikada njima nije predala. Navodi da je djed u to vrijeme bio u staračkom domu. Oporuku je netko od prisutnih čitao na glas, ali se ne sjeća tko.
14.12. U svome iskazu svjedok ĆH naveo je da je njegov djed napisao oporuku 2013., a vidio ju je poslje njegove smrti kod HA kada su bili prisutni ona, njegov brat i roditelji. Oporuka je bila kod prvotuženice i onim je istu predočila. Navodi da je oporuku čitao netko od odraslih, ali ne zna tko. Prvotuženica nije htjela da tome budu prisutna djeca. Navodi da bi mogao opisati oporuku jer ju je nakratko vidio kako izgleda, ali je nije čitao. Ne može se izjasniti je li na njoj pisalo „oporuka“, ali je gore lijevo na prvom listu imala napomenu „važno“, a radilo se o vlastoručnoj oporuci. Imala je dva lista, jedan list je imao prednju i stražnju stranu popunjenu, a na drugom listu je bila popunjena od prilike 1/3 stranice i ispod potpis djeda ZH. U oporuci je pisalo da da će njegov brat dobiti automobil marke „Audi A6“ kada napuni 18 godina dok će on dobiti iza djeda nakit i zlato odnosno sve njegove vrijednosne stvari. U odnosu na drugu imovinu ne zna je li što pisalo jer ih je prvotuženica poslala iz prostorije. Saslušana kao svjedokinja JH iskazivala je da se vodio razgovor između pok. ZH, nje i supruga da će doći oko Uskrsa 2013. i da će im on dati oporuku s obzirom na njen sadržaj, međutim zbog školskih obaveza djece tada nisu došli. U kolovozu te godine kada su došli na godišnji odmor u [adresa] pok. ZH koji je bio u Domu u Ivancu rekao im je da se obrate prvotuženici kako bi im predala oporuku, što su i učinili. Početkom mjeseca kolovoza došli su kod HA ona, suprug i djeca te je prvotuženica donijela oporuku i pročitala je naglas pred svim prisutnim osobama. Oporuka je pisana na dva lista bijelog papira, bez ikakvih oznaka, s time da je popunjena tekstom na cijeloj prvoj i drugoj stranici, te na trećoj stranici do polovice ili 2/3 stranice, odnosno ta stranica nije bila puna, te je imala samo potpis pok. ZH. U desnom kutu oporuke pisalo je utorak i datum, ali se datuma ne sjećam, osim da je bila 2013. godina, te datum prije Uskrsa. Na lijevoj strani, odnosno suprotnoj strani od datuma pisalo je "važno" ili "vrlo važno". Oporuka je pisana vlastoručno pisanim slovima, a možda čak, u što nisam sigurna, ta napomena je pisala štampanim slovima. On je imao namjeru tu oporuku ići ovjeriti. U oporuci je ZH ostavio svoju kuću s okućnicom u [adresa] svojim unucima, a mojim sinovima, ĆH i ĐH. Prije toga u tekstu se navodi da njegov sin MH nema djece, opisao je da je rođen u [adresa], odnosno tako tekst i počinje "ja... rođen u [adresa] i onda biografija, koliko ima braće. U oporuci se navodi da se kuća ostavlja unucima, dok se isto tako navodi da sinovi imaju pravo doći, odnosno nešto u tom smislu. U oporuci je pisalo da auto marke "Audi A6" ostavlja ĐH, a kojega mu je već godinu dana ranije poklonio za 18. rođendan, ali se on i nadalje njime ostao služiti u dogovoru s ĐH. Taj automobil je pok. ZH prenio na ĐH, odnosno vlasništvo auta jednom prilikom kada je bio u Njemačkoj. Naime, pok. ZH mislio je darivati unuke kada napune 18 godina, pa je tako ĐH napunio 18 godina 2012. i dobio automobil, a ĆH je bio obećan nakit kada napuni 18 godina. ĆH je oporukom ostavljen nakit, s obzirom da u vrijeme pisanja te oporuke nije imao 18 godina.
14.13. Svjedokinja OA u svome iskazu navela je da su ona i suprug početkom 2013. Bili u posjeti kod ZH i HA kojom prilikom im je ZH rekao pred njima da svu svoju imovinu ostavlja „anđelima“ misleći na NA i ĆH. Prvotuženica je tada izjavila da ona od Rajkove imovine ne traži ništa. ZH je tada držao dva papira, ali nije pokazivao njihov sadržaj. Tada je rekao da je to sve za njegove „anđele“, da je to sve napisano, ali nije vidjela što piše. Prvotuženica je tada rekla da ona ima sve i da su njena djeca u Sloveniji namirena.
14.14. Prema članku 41. ZN-a oporuka uništena slučajem ili radnjom neke druge osobe, izgubljena, skrivena, zametnuta, prije ili nakon oporučiteljeve smrti, ali bez njegova znanja proizvest će učinke valjane oporuke ako zainteresirana osoba dokaže da je oporuka postojala, da je izgubljena, sakrivena ili zametnuta, da je bila sastavljena u obliku propisanom u zakonu i ako dokaže sadržaj onog dijela oporuke na koji se poziva.
14.15. Cijeneći provedene dokaze saslušanjem stranaka i svjedoka sud zaključuje da su iskazi istih kontradiktorni u pogledu sadržaja same eventualne oporuke. Prilikom čitanja iste od strane FH istome su bili prisutni, što znači da se radi o osobama koje imaju neposredna saznanja o sadržaju iste, drugotužitelj ZH, njegova supruga JH i djeca ĆH i NA. Iz iskaza drugotužitelja proizlazi da je pok. ZH kuću ostavio svojim unucima nazivajući ih „anđelima“, a sinovima daje pravo da u nju dolaze. Navodi da je u istoj oporučitelj opisao ukratko gdje je rođen i svoju obiteljsku situaciju iz mladosti. Svjedokinja PA navodi da je oporukom kuću s okućnicom u [adresa] ostavio svojim unucima ĐH i ĆH, a sinovi imaju pravo u nju doći. NA naveo je da je oporukom kuća ostavljena njemu i njegovom bratu jer njegov otac i stric na to imaju pravo. Svjedok ĆH iskazivao je da je djed predmetnom oporukom ostavio njemu nakit i zlato, a njegov brat osobni automobil dok ostalo nije čuo prilikom čitanja jer su on i brat poslani izvan prostorije od strane NH, a što je u suprotnosti sa iskazom drugotužitelja i svjedoka NA koji to nisu isticali, nego su naveli da je oporuka čitana u prisutnosti svih članova obitelji drugotužitelja. Svjedokinja CH, kojoj je, kako navodi, neposredno poznat sadržaj oporuke, iskazivala je da je oporukom pok. ZH ostavio kuću sinovima i unucima. Istovjetno je iskazivao i svjedok TA. Iz iskaza MA proizlazi da je kuća ostavljena sinovima. Iz iskaza svjedokinje IA proizlazi da je predmetnom oporukom pok. ZH svu imovinu ostavio unucima. Svjedoci JH i ĆH iskazivali su da je oporuka na prvom listu imala napomenu „važno“ što je prema stavu ovoga suda bitna karakteristika navedenog dokumenta, dok sam drugotužitelj i svjedoci koji su naveli da su vidjeli oporuku odnosno da je ista pred njima pročitana to uopće ne navode. Isto tako, potrebno je istaknuti da niti jedan od svjedoka koji su vidjeli oporuku nisu naveli isto tako njenu bitnu karakteristiku, a to je da je pisana na listu papira iz notesa sa memorandumom "Jegyzet Notes".
14.16. Cijeneći navedeno, zaključak je suda da tužitelji nisu dokazali da postoji vlastoručno pisana oporuka sastavljena neutvrđenog datuma 2013. sada pok. ZH, a iz razloga jer nisu dokazali sadržaj oporuke prema kojem pok. ZH kuću ostavlja tužiteljima, a sadržaj skrivene oporuke bitan je elemenat oporuke kako bi proizvodila pravne učinke u smislu članka 41. ZN-a. Stoga je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u odnosu na prvotuženicu FH, na način naveden u točki II. izreke presude.
15. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja koji je postavljen u odnosu na prvotuženicu FH, a to je utvrđenje da da sada pok. ZH i FH nisu živjeli u izvanbračnoj zajednici, utvrđeno je slijedeće.
15.1. U svome iskazu prvotužitelj AH naveo je da je prvotuženica bila prijateljica njegovog pok. oca jer da mu je bila nešto više, oni bi se oženili. Navodi da je viđao oca s prvo tuženicom, ali ih nije pitao o vrsti odnosa. Nije mu poznato je li otac ikada živio u kući prvo tuženice. Istu je upoznao 2012. i otac ju je predstavio kao svoju prijateljicu. Navodi da je s ocem bio u dobrim odnosima, ali je s njime češće kontaktirao brat ZH.
15.2. U svome iskazu drugotužitelj ZH naveo je da je njegov otac 2012. došao u Njemačku na rođendan unuka NA i sa sobom je doveo prvotuženicu koju je predstavio kao prijateljicu. S njom je živio od 2012., pa do svoje smrti u njenoj kući u mjestu [adresa], a iz razloga kako ne bi bio sam i kako bi imao društvo. Prvotuženici je plaćao 500,00 € mjesečno i to za hranu, režije i smještaj.
15.3. U svome iskazu prvotuženica FH navela je da se pok. ZH **.**.2009. doselio u njenu kuću sa svim svojim stvarima i to iz kuće CA iz [adresa], kod kojega je živio nakon povratka iz Njemačke, a što je bilo negdje krajem kolovoza 2008. U svojoj kući nije živio jer je u istoj živjela njegova bivša supruga sa svojim prijateljem i kuća je bila zaključana iznutra, tako da u nju nije mogao ući. Pok. ZH i njegova supruga bili su suvlasnici na jednake dijelove sve svoje imovine, pa tako i kuće. Pok. ZH živio je kod nje do lipnja mjeseca 2013. kada je otišao u starački dom jer je bio nepokretan i imao je probleme s pamćenjem. Mjesec dana je bio u domu Caritas u Ivancu, nakon toga se jako razbolio zbog nebrige osoblja i dala ga je odvesti na Odjel neurologije u Varaždinskoj bolnici gdje su ustanovili da je pothranjen i dehidriran. U bolnici je bio dva tjedna i dobro se oporavio. Potom ga je dovela u svoju kuću, gdje je bio mjesec dana i ona ga je njegovala. Kako je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja, odveden je u bolnicu u Novi Marof, gdje je bio mjesec dana i potom ga je smjestila u starački dom "Novi život" u Radovcu. Vodila je o njemu brigu, jer je imao dekubituse. Tamo je i preminuo **.**.2013. Osporava tvrdnje tužitelja da joj je pok. ZH plaćao 500,00 € za brigu o njemu dok je živio kod nje živio. Navodi da nisu živjeli u odnosu koji bi bio podstanarski, nego su od prvog dana kako je došao živjeti k njoj, živjeli kao muž i žena. Od prvoga dana zajedničkog života imali smo zajedničku blagajnu i zajednički su trošili novce za sve njihove potrebe i to za hranu, te za troškove održavanja njene kuće i njegove kuće u [adresa]. Naime, 2011. pok. ZH vodio je sud sa tada bivšom suprugom i u ovršnom postupku otkupio je njen suvlasnički dio. Poslije toga su oni odlazili tamo svaka 2-3 dana i održavali okućnicu i kuću, voćnjak i njivu, iako tamo nikada nisu ostajali na spavanju. Snosili su režijske troškove toga imanja i njenoga imanja. Tužitelji bi u Hrvatsku dolazili za vrijeme godišnjeg odmora, uglavnom u kolovozu i ostajali bi oko 14 dana. Tužitelji su kroz cijelo to vrijeme samo jednom bili kod njih u posjeti u njenoj kući. Navodi da je sa pok. ZH išla u Njemačku radi registracije automobila Audi A6, koji se spominje u ovom postupku i tada su svratili do drugotužitelja. Tužitelji su ponekad kontaktirali s ocem putem telefona. Pok. ZH posljednjih 6 mjeseci nije mogao razgovarati putem telefona, jer je samo šaputao.
15.4. U svome iskazu drugotuženik PH naveo je da je poznavao pok. ZH od vremena kada je doselio u domaćinstvo njegove majke 1. travnja 2009. Njihov odnos nije bio samo odnos poznanstva, nego je bio takav da su ga prihvatili i emocionalno i on je bio uključen u njihova događanja, kako u užoj, tako i u široj obitelji. Spavao je s njegovom majkom u bračnom krevetu, zajedno su posjećivali koncerte i družili se, bilo sami, bilo sa njegovom obitelji. Pok. ZH nije bio u domaćinstvo njegove majke najamnik, nego je bio član obitelji koji je doprinosio domaćinstvu koliko je mogao. Njegova majka je i prije Rajkovog dolaska u domaćinstvo bila situirana, imala je vlastiti automobil i vozačku dozvolu, obiteljsku mirovinu po suprugu, koja je bila nešto manja od Rajkove, ali su joj kćerka i on pomagali ako je trebalo. Pok. ZH imao je mirovinu 650,00 €, međutim ista nije bila dostatna za podmirenje svih njegovih potreba, s obzirom da je imao dugovanja s osnova troškova vođenja sudskih postupaka s bivšom suprugom oko podjele imovine. Osim toga, automobil koji se spominje stalno se kvario zbog čega je stalno imao troškove. Nadalje, navodi da je dolazio u domaćinstvo svoje majke barem jednom tjedno, a ukoliko je za to bilo potrebe i češće. Kroz cijelo to vrijeme samo jednom se susreo sa MH, dok s IH nikada nije imao bilo kakve kontakte niti u domaćinstvu majke niti izvan njega. Pok. IH ostao mu je dužan 3.000,00 €, a radi se o novcu kojega mu je posudio i on mu ga nije vratio zbog smrti, a namjena novca bila je legalizacija Rajkove kuće, a što je bilo 2011. ili 2012. godine. Navodi da je IH predao novac od prodaje automobila, iako mu je bio dužan jer je imao veće troškove nego što su bile njegove mogućnosti, s obzirom na visinu mirovine.
15.5. U svome iskazu svjedok VH naveo je da mu nije poznato tko je kuhao i vodio brigu o svakodnevnim obvezama domaćinstva, kao npr. pranje rublja jer nikada nije bio u kući prvotuženice u vrijeme kada je u njoj IH živio. U svome iskazu svjedokinja CH navodi da je prvi puta bila u kući prvotuženice kada je pok. IH bio u bolnici. Navodi da isti nije bio s prvotuženicom u nekom intimnijem odnosu, nego je kod nje živio jer se bojao živjeti sam u svojoj kući. Navodi da mu je ona kuhala povremeno, a što joj je poznato jer je on više puta dolazio k njima jesti jer mu HH nije ništa skuhala. Nije joj poznato je li mu prvotuženica prala rublje, te joj nije poznato je li među njima bio dogovor da mu ona kuha, ali pretpostavlja da je, s obzirom da joj je mjesečno plaćao 500,00 €. Ne zna koliko je dugo pok. IH živio kod prvotuženice. U svome iskazu svjedok TA naveo je da se s pok. IH družio za vrijeme života, dok s prvotuženicom nije kontaktirao i prvi puta je bio u njenoj kući radi oporuke. Navodi da pok. IH i prvotuženica dok je on živio kod nje, nisu bili u nikakvom odnosu, nego je on tamo stanovao, ali ne zna iz kojih razloga. Poznato mu je da je HH ostavljao 500,00 €, sredio joj je kuhinju i napravio joj kupaonicu.
15.6. U svome iskazu svjedok KH naveo je da je susjed prvotuženice i stanuje u prvoj kući do njene kuće, te se sa pok. HH družio svakodnevno dok je HH živio kod nje. Odnos HH i prvotuženice bio je odnos sa obilježjima bračne zajednice. Nikada mu pok. HH nije rekao da bi prvotuženici davao neke novce za stanovanje. Oni su jeli kod istog stola i ona je jako vodila brigu o njemu, a pogotovo kada je bio bolestan. Jednom prilikom HH je tražila policija zbog spora sa bivšom ženom i on nije bio prijavljen kod prvotuženice, te se potom prijavio sa boravištem kod nje i to je bilo oko 3-4 godine. Misli da je on živio kod nje više od 5 godina. Nije mu poznato na koji način su oni raspolagali novčanim sredstvima te mu nije poznato je li HH davao kakvu određenu konkretnu svotu za svakodnevne potrebe. HH je imao u vlasništvu automobil Audi A6 s kojim su puno putovali i kada se isti pokvario, HH je dao dozvolu drugotuženiku da taj auto proda. Odnos pok. HH i sinova bio je takav da kad su oni dolazili u Hrvatsku nisu uopće komunicirali s ocem.
15.7. U svome iskazu svjedok LH naveo je da je poznavao pok. HH još od vremena kada je bio u braku sa prvom suprugom. Svjedok navodi da je upoznao prvotuženicu 2006. godine, te je često zalazio u njemu kuću kada je živjela s pok. HH. Dok su živjeli zajedno pok. HH i FH bili su u takvim odnosima da je on nju zvao "ljubavi". Upoznali su se 2008. kada je pok. HH odlazio k njoj kupovati rakiju, a samo kako bi je vidio. Ona je prvo vrijeme odbijala vezu s njim iz razloga jer se bojala sina i kćerke, no međutim 1. travnja 2009. sin i kćerka dali su joj dozvolu da zasnuje vezu sa HH. Prvotuženica je pok. HH kuhala, prala mu rublje, on je njoj predložio da na ravne dijelove snose troškove domaćinstva. Misli da je s tog osnova prvotuženici predavao oko 400,00 tadašnjih DEM-a mjesečno.
15.8. U svome iskazu svjedokinja ŽH navela je da se družila sa pok. HH i prvotuženicom i poznato joj je da su oni živjeli zajedno od 2009. do 2013. godine i to u zajednici života jer su spavali u istoj sobi, jeli su zajedno, ona je prala njegovo rublje i vodila brigu o domaćinstvu. On joj je pomagao u održavanju njene nekretnine, a ona je pomagala njemu u održavanju njegove nekretnine. Oni su imali dogovor da na pola dijele troškove. Koliko je čula, njoj je HH za te potrebe davao 500,00 € mjesečno, ali to nije vidjela. S njima su se često družili i pomagali si. Dok je on otišao u bolnicu pa do njegove smrti, brigu o njemu je vodila prvotuženica. Navodi da je sinove pok. HH vidjela jedno 2- 3 puta kroz cijelo to vrijeme, a jednom su bili zajedno na popodnevnom druženju u kući HH u [adresa]. Koliko joj je poznato tužitelji su dolazili u Hrvatsku na godišnji odmor.
15.9. U svom iskazu svjedokinja GH, kćerka prvotuženice navela je da je pok. ZH njenu majku upoznao u siječnju mjesecu 2009., kada je došao k njoj kupiti rakiju. Već u travnju mjesecu iste godine uselio se u maminu kuću sa jednom torbom koju je sa sobom donio. Oni su živjeli zajedno do lipnja mjeseca 2013., kada je ZH smješten u starački dom jer se nije više mogao brinuti o sebi, nije mogao gutati, imao je poremećaj ravnoteže. Način na koji su živjeli bio je prava zajednica života sa svim njenim elementima, oni su zajedno spavali u istom krevetu, zajedno su radili, zajedno su se kretali. Među njima bila je velika ljubav. Koliko joj je poznato nisu imali nikakav dogovor oko toga da bi netko nekome plaćao nešto s osnova zajedničkog života. Djeca pok. ZH nisu ga vidjela od kolovoza 2008., odnosno od toga vremena pa do njegove smrti kontaktirala su s njim dva puta na način da su ga posjetili i to jednom kada je bio već u staračkom domu i jednom kada su došli u njegovu kuću u [adresa] na godišnji odmor. Nije joj poznato da li su kroz to vrijeme djeca kontaktirala s ocem putem telefona.
15.10. Iz iskaza svjedoka MA proizlazi da je pok. ZH poznavao dugo godina, međutim kada je stupio u vezi sa prvotuženicom, s njim je održavao kontakte na način da bi on znao doći u njegovo domaćinstvo. Pok. ZH upoznao je FH na penzionarskoj zabavi i otišao je k njoj živjeti jer ga je bilo strah u svojoj kući, odnosno svjedok navodi da mu pok. ZH nije govorio zašto je odselio k prvotuženici. Navodio je da se kod FH "naradio kao crnac", da je napravio kupaonicu, izolaciju, te druge radove u njenoj kući. ZH mu je isto tako pričao da je kod FH plaćao režije kao da je stanar u toj kući, međutim nije rekao da plaća najamninu. Pok. ZH i FH nisu živjeli kao muž i žena, nego više kao u podstanarskom odnosu.
15.11. Svjedok ZA u svome iskazu u odnosu na posjete svome djedu pok. ZH naveo je da je njegov djed bio u Njemačkoj 2012. i tada je s njime kontaktirao, a godinu prije on je s bratom i roditeljima bio je u posjeti kod djeda. Na pitanje gdje je djed tada živio, odgovara da je živio kod svoje poznanice FH, s time da se ne može izjasniti da li je njihov odnos bio odnos intime veze ili se radilo o najmnom odnosu. Oni su živjeli zajedno, tako da nitko ne bude sam. Navodi da je s djedom bio u jako dobrim odnosima jer je s njim provodio vrijeme dok je djed živio u [adresa], a kada se razbolio, odgovara da su ga jednom posjetili u staračkom domu. Saslušan kao svjedok ĆH naveo je da je s djedom bio u vrlo dobrim odnosima, te da su ga posjećivali 2-3 puta godišnje, a telefonom su se čuli i češće. Navodi da s prvotuženicom nikada nije imao kontakt. Navodi da je prvotuženica za njega bila poznanica od djeda i samo su se pozdravljali. Navodi da je djed jednom prilikom sa FH došao u Njemačku kod njih u posjetu, ali iz razloga što mu se ona nagurala kako djed njima ništa ne bi dao.
15.12. Iz iskaza svjedokinje PA proizlazi da je živjela u [adresa], u istoj kući s pok. svekrom ZH od njegovog odlaska u Njemačku 1988., pa do njegovog povratka u Hrvatsku 2008., te su bili u jako dobrim odnosima. On se vratio u Hrvatsku jer je vodio više sporova sa svojom bivšom suprugom, a kada se vratio, živio je u svojoj kući na adresi [adresa]. Nije joj poznato kada je on upoznao prvo tuženicu FH. Otišao je živjeti kod nje jer je imao fobiju od samoće i bojao se živjeti sam, a isto tako je FH bila sama jer su joj djeca bila u Sloveniji i među njima je postignut dogovor na način da žive malo kod njega, malo kod nje, a iz razloga potrebe održavanja obje kuće i okućnice. Na kraju ona više nije željela ići održavati njegovu kuću, a on je umjesto prvotnog dogovora o plaćanju režijskih troškova na ravne dijelove morao plaćati sve troškove, a to je bilo oko 500,00 €, a što je u to vrijeme bilo skoro sva njegova mirovina. Navodi da sa FH nisu puno kontaktirali, bili su u njenoj kući jednom kako bi upoznali njenu djecu i drugi puta kada su bili pozvani zbog Rajkove oporuke. Navodi da su tri puta godišnje dolazili u Hrvatsku i to za Uskrs, godišnji odmor i Božić, a s ZH su kontaktirali i putem mobitela dok mu tuženica isti nije uzela.
15.13. Svjedokinja OA u svome iskazu navela je da su ona i suprug bili u prijateljskim odnosima s pok. IH još u Njemačkoj, a njegov sin IH njezin je vjenčani kum. Nadalje navodi da je ona bila u posjeti kod IH i FH u njenoj kući 3-4 puta i IH je svaki puta bio tamo. Navodi da ih nije vidjela da jedu za istim stolom i da izlaze iz iste sobe, kao i da je isti tamo bio kako bi njoj fizički pomagao. Navodi da je od supruga čula da je IH rekao da je FH nešto morao davati i time je mislio na novce, ali ne zna u kojem iznosu.
16. Prema čl. 11. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 103/2015., 98/2019., 47/2020., 49/2023. i 156/2023.) odredbe ovog zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine, a kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili ako je nastavljena sklapanjem braka.
17. Cijeneći sve provedene dokaze, a posebice iskaz svjedoka KH, jer se radi svjedoku koji je nesrodan bilo u krvnom bilo u tazbinskom srodstvu sa strankama, zaključak je suda da su prvotuženica i pok. ZH živjeli u zajednici života koja ima obilježja izvanbračne zajednice, s obzirom da su oboje bili neoženjeni i da su živjeli zajedno od 1. travnja 2009., pa do lipnja mjeseca 2013. u kući prvotuženice, tj. živjeli su zajedno do odlaska pok. ZH u starački dom zbog nepokretnosti i problema sa pamćenjem. Svjedok VH nije imao saznanja o načinu na koji su prvotuženica i pok. ZH živjeli, pa se stoga ne može ni prihvatiti njegov iskaz o saznanju da pok. ZH s prvotuženicom nije bio u intimnom odnosu. Isto se odnosi i na iskaz svjedoka MA. Svjedoci NA, PA, te FA živjeli su u Njemačkoj, pa stoga sud smatra da nisu imali neposredna saznanja o načinu njihova života, iako iz njihovih iskaza proizlazi da je pok. ZH u biti kod prvotuženice bio u najamnom odnosu, te je plaćao najam u novcu. Sud poklanja vjeru iskazu svjedoka KH koji je susjed prvotuženice i stanuje u prvoj kući do njene, te se s njom i pok. ZH družio svakodnevno i na temelju njegovog iskaza može se zaključiti da su oni živjeli u zajednici života koja ima obilježja bračne zajednice jer su jeli kod istog stola, te je prvotuženica vodila brigu o pok. ZH kada je bio bolestan. Istovjetno iskazu tog svjedoka svjedočila je i ŽH, čijem iskazu sud poklanja vjeru jer se družila s prvotuženicom i pok. ZH, te je znala način njihova života, pa je tako prema njenom iskazu među njima postojala zajednica života jer su spavali u istoj sobi, jeli su zajedno, prvotuženica je prala njegovo rublje i vodila brigu o domaćinstvu. Da se između njih radilo o zajednici života zaključuje se iz činjenice što su oni zajednički održavali, kako nekretnine prvotuženice, tako i nekretnine pok. ZH, što sigurno ne bi činili da je pok. ZH bio u najamnom odnosu s prvotuženicom te joj plaćao najamninu za smještaj u njenoj kući. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedokinje JH, koja iako je navodila je pok. ZH živio kod prvotuženice jer se bojao živjeti sam, isto tako je navela da je između njih postignut dogovor da žive malo kod prvotuženice, a malo kod pok. ZH iz razloga potrebe održavanja obje kuće i okućnice. I svjedok LH iskazivao je da je često zalazio u kuću prvotuženice dok je živjela sa pok. ZH i da su bili u takvom odnosu koji predstavlja i emocionalni odnos. Navodi tužitelja da je pok. ZH plaćao prvotuženici najam, odnosno iznos od 500,00 € kako bi kod nje živio i kako bi ona o njemu vodila brigu, nije uvjerljiv jer suprotno proizlazi iz iskaza navedenih svjedoka, a činjenica što je pok. ZH davao određeni novac prvotuženici, prema zaključku ovoga suda odnosio se na njegov doprinos u sudjelovanju režija i troškova domaćinstva. Stoga je cijeneći provedene dokaze sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja postavljen u odnosu na prvotuženicu kojim se utvrđuje da između nje i pok. ZH nije postojala izvanbračna zajednica na način naveden u točki III. izreke presude.
18. I tužitelji i tuženici tražili su naknadu parničnih troškova prema troškovnicima predanim u spis. Sud je donio odluku da svaka stranka snosi svoj trošak postupka, s obzirom da su i tužitelji i tuženici uspjeli svaki u određenom dijelu tužbenog zahtjeva.
19. Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.
Koprivnica, 28. svibnja 2025.
Sutkinja:
Sonja Gundić-Biškup
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).
Dostaviti:
1. Odvjetnik Dejan Pavlović, Bosutska 31, Zagreb
2. Odvjetnik Zlatko Žulić, Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec
