Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-574/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miličeviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4249/2023-23 od 18. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4249/2023-23 od 18. veljače 2025.:

- u točci I. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnom dio ugovorne odredbe članka 4.1. ugovora o kreditu broj 9012216074 od 10. siječnja 2007. koji glasi: „… promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana…“ i u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 12.4. tog ugovora

- u točkama II., III. i IV. izreke.

II. Djelomično se preinačuje točka I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4249/2023-23 od 18. veljače 2025. u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 4.2. ugovora o kreditu broj: 9012216074 od 10. siječnja 2007. koja glasi: „Visinu kamatne stope banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 01.01., a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. tekuće godine i to na dan 01.07., a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. do 31.12. tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene.“ na način da se odbija zahtjev za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđen ništetnim članak 4.1. ugovora o kreditu broj 9012216074 koji su 10. siječnja 2007. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka, u dijelu kojim je ugovoreno ovlaštenje banke na jednostranu izmjenu stope promjenjive redovne kamate te članci 4.2. i 12.4. tog ugovora. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici 1.192,37 EUR sa zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke dok mu je točkom III. izreke naloženo isplatiti tužiteljici 852,16 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 27. siječnja 2007. do isplate. Točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 1.615,80 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 18. veljače 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih članka 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. , 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske presude do isplate.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge iz kojih se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik. Posebno, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda sadrži razloge zbog kojih je sud prvog stupnja ocijenio da je se o spornim ugovornim odredba predmetnog ugovora o kreditu nisu vodili pojedinačni pregovori, razloge zbog kojih je utvrdio da je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz testa poštenosti i razloge zbog kojih smatra da je riječ o odredbama koje, suprotno načelu dobre vjere, stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača.

6.1.1. Činjenica da tuženik osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da su sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštene (i ništetne) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

6.1.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti spornih ugovornih odredbi. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

6.1.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

7. S obzirom na to da je prvostupanjska presuda donesena na temelju pojedinačne ocjene spornih ugovornih odredbi koja je provedena nakon ocjene dokaza koji su izvedeni u postupku te je sud prvog stupnja u točci 29. obrazloženja pobijane odluke jasno izrazio pravno shvaćanje da se presuda iz kolektivnog spora za zaštitu prava i i interesa potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF ne može izravno primijeniti u ovom predmetu u kojem nije riječ o ugovoru s valutnom klauzulom u CHF, svi žalbeni razlozi navedeni pod točkom I. žalbe koji se temelje na netočnoj tvrdnji da prvostupanjski sud odluke donesene u tom kolektivnom sporu smatra primjenjivim i obvezujućim u ovom predmetu su bespredmetni.

8. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 9012216074 od 10. siječnja 2007. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koje su sadržane u tom potrošačkom ugovoru.

9. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 10. siječnja 2007. u Zagrebu između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za adaptaciju stambenog objekta) s ugovorenim iznosom kredita od 58.000,00 EUR po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 6,00% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 180 mjeseci

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile ovlaštenje tuženika da u skladu sa svojom odlukom mijenja ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužiteljici nije vidljivo da bi tuženik upoznao tužiteljicu s osnovnim informacijama o izračunu promjene kamatne stope

- da je dogovor stranaka o početnoj kamatnoj stopi od 6,00 % godišnje valjan

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da prije ili istovremeno s korištenjem kredita tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužiteljici nije vidljivo od čega se sastoji naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i naknadi za obradu kreditnog zahtjeva suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da razlika između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj (povećanoj) kamatnoj stopi (6,40%, 6,45%, 6,55%, 6,20%, 6,27% i 13%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (6,00%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 8.950,11 kn /1.187,90 EUR/[1] .

- da je tužiteljica 26. siječnja 2007. platila tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u ugovorenom iznosu od 6.420,60 kn /852,16 EUR/

- da je ugovor prestao ispunjenjem i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 26. svibnja 2023.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz članka 4.1. i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz članka 12.4. ugovora o kreditu uz primjenu članka 87. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnima te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon dana plaćanja (stjecanja na strani pravnog prednika tuženika) do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava, nalaza i mišljenja vještaka te saslušanja tužiteljice i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj niti kada navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

12. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o valjanosti spornih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

U odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz članka 12.4. ugovora o kreditu

13. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sadržana u članku 12.4. ugovora o kreditu u pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena. Ta je tvrdnja podudarna s utvrđenjem prvostupanjskog suda iz točke 12.1. obrazloženja pobijane odluke. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni visinu obveze koja iz toga za nju proizlazi (1,50% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi i provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. Osim toga i neovisno o tome, sama činjenica da je neka ugovorna odredba transparentna ne znači ujedno da je poštena, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. To stoga što transparentnost i poštenost nisu istoznačnice.

14. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne definira glavni predmet obveze tužiteljice te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, pravilan je zaključak suda prvog stupnja iz točaka 21. do 21.4. obrazloženja pobijane odluke da je riječ o ugovornoj odredbi koja u skladu s člankom 84. ZZP/2003 podliježe testu poštenosti iako je transparentna.

14.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ i na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022., dalje: ZPK) jer je riječ o propisima koji su u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjivi (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40. i članak 29. stavak 1. ZPK-a). Osim toga, pozivanje na te propise u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz obveznog tumačenja Suda Europske unije izraženog u presudi od 16. srpnja 2020., u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64., proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” u smislu članka 3. točke (g) Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZPP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Pritom je imao na umu okolnosti propisane u članku 83. ZZP-a te je iz razloga navedenih u točci 23.1. prvostupanjske odluke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, pravilno zaključio da prilikom unošenja u ugovor odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tuženik nije poštovao zahtjev dobre vjere. Imajući na umu da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, iako nije bilo zabranjeno, nije bilo predviđeno tada važećim kogentnim ili dispozitivnim odredbama članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005., dalje: ZOO) niti Zakona o bankama („Narodne novine“ br. 84/02. i 141/06.), pravilan je zaključak prvostupanjskog suda iz točaka 27.3. i 27.3.1. obrazloženja prvostupanjske presude da je ugovaranje odredbe o naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Zbog toga je i prema pravnom shvaćanju ovog suda riječ o ugovornoj odredbi koja stvara značajniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (tužiteljice) jer dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima, neovisno o kvantitativnom ekonomskom ocjenjivanju koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50%).

16. Isto tako, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda iz točke 27.3. obrazloženja prvostupanjske presude o tome da nepoznati troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi te da je tuženik ugovornom odredbom iz članka 12.4. ugovora o kreditu de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 (ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju) da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine. To utječe, i prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

16.1. Osim toga, zbog činjenice da troškovi i usluge obrade kreditnog zahtjeva nisu tužiteljici bili objašnjeni niti su samorazumljivi, tužiteljica prije i u trenutku zaključenja ugovora nije bila u mogućnosti provjeriti postoji li preklapanje različitih troškova koji se za nju predviđaju ugovorom ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. Posebno stoga što je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 12.4. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih i sudskih troškova solemnizacije ugovora i zemljišnoknjižnih postupaka, troškove ovjere isprave o zapljeni po pristanku dužnika, troškove ovjere zadužnice, podmirenje troškova osiguranja i drugih troškova.

17. Imajući na umu iznesenu pravnu argumentaciju prvostupanjskog suda koju u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud, neosnovani su u žalbi posebno istaknuti navodi da je odluka o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe donesena „automatski“ samo zbog činjenice da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

18. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja odredbu članka 12.4. ugovora o kreditu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita u iznosu koji je pravilno utvrđen financijskim vještačenjem i u žalbi nije osporavan, sa zateznom kamatama od prvog dan nakon dana kad je taj iznos primio do dana vraćanja (točka III. izreke). Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđeni su ti dijelovi prvostupanjske presude.

U odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke iz članka 4.1. ugovora o kreditu

19. Iz sadržaja ugovora o kreditu broj 9012216074 od 10. siječnja 2007. proizlazi da je sastavljen na standardnom obrascu tuženika koji sadrži unaprijed formuliranu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope, a zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 o tome da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tijekom postupka nije dovedena u pitanje. Iz sadržaja tog ugovora o kreditu i iz saslušanja tužiteljice proizlazi i to da ugovorna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz članka 4.1. ugovora o kreditu nije jasno i lako razumljivo sastavljena (transparentna). Transparentnost se ne može ograničiti isključivo na razumljivost ugovornih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini te podrazumijeva i da potrošači moraju biti u stanju procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora. To je tzv. materijalna transparentnost. Ona u smislu članka 85. ZZP/2003 zahtijeva od trgovca da potrošaču prije sklapanja ugovora pruži jasne informacije o ugovornim odredbama i njihovim posljedicama. Zahtjev transparentnosti je instrument za ispravljanje neravnoteže do koje dolazi zbog razlika u informiranosti trgovca koji u ugovoru nastupa kao profesionalac i potrošača koji nije profesionalac.

19.1. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost promjene kamatne stope već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisala tužiteljica, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja iz točaka 11.1. i 13. obrazloženja pobijane odluke da je ugovorna odredba iz točke 4.1. ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjena kamatne stope odlukom tuženika netransparentna.

19.2. Transparentnost i nepoštenost nisu istoznačnice, međutim prema članku 85. ZZP/2003, odredbe koje se nude potrošaču, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, uvijek moraju biti sročene jasno i lako razumljivo. Stoga je transparentnost svakako element koji se uzima u obzir prilikom ocjene poštenosti neke ugovorne odredbe. Naime, ako trgovac bez pregovaranja unese u ugovor odredbu koja je nerazumljiva, nejasna, i nedovoljno obrazložena, teško se može uzeti da je korištenjem takvih ugovornih odredbi trgovac nastupao u dobroj vjeri, vodeći računa o interesima potrošača. To tim više što je riječ o odredbi sadržanoj u točkama 11. i 13. članak 82. ZZP/2003 koji sadrži indikativan i netaksativan (sivi) popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. S time u vezi, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da sporna ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja omogućuje tuženom trgovcu da jednostrano izmijeni kamatnu stopu na štetu potrošača nepoštena ugovorna odredba. Imajući na umu da je tom odredbom koju je tuženik unio u ugovor bez pojedinačnih pregovora dopušteno tuženiku da bez udovoljena zahtjevu transparentnosti tijekom ugovora jednostrano mijenja kamatnu stopu na način koji povećava ugovornu obvezu tužiteljice, riječ je o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003. Ta odredba, imajući na umu odlučne okolnosti koje su u skladu s člankom 83. ZZP/2003 postojale najkasnije u trenutku sklapanja ugovora, stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga što je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 87. stavka 1. tog Zakona kada je u točci I. izreke pobijane presude utvrdio da je ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz članka 4.1. ugovora o kreditu ništetnta. Nalog tuženiku na vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope u iznosu koji je pravilno utvrđen financijskim vještačenjem i u žalbi nije osporavan sa zateznom kamatama od prvog dan nakon dana kada je pojedine iznose primio do dana vraćanja (točka II. izreke) utemeljeni su na pravilnoj primjeni materijalnog prava iz članaka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011.i 78/2015.). Zbog toga je odbijena žalba tuženika i potvrđeni su i ti dijelovi prvostupanjske presude (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

20. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope izuzeta iz testa poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003. Je li ili nije odredba ugovora koja omogućuje davatelju kredita da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu bitan dio činidbe dužnika koja se sastoji od otplate iznosa koji mu je davatelj kredita stavio na raspolaganje, stvar je sudske ocjene. Prilikom donošenja te ocjene sud treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i pravni i činjenični kontekst tih odredbi. Imajući na umu navedeno, odredba koja kreditoru omogućuju da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu, prema ocjeni ovog suda ne ulazi u glavni predmet ugovora. Prvo, odredbe koje kreditoru omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu navedene su u točkama 11. i 13. članka 82. ZZP/2003 koji sadrži indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. Uključivanje ovakvih odredbi u „sivi popis“ odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima ne bi imalo smisla ni učinka kada bi one bile uključene u glavni predmet ugovora jer bi od početka bile isključene iz ocjene eventualne nepoštenosti na temelju članka 84. ZZP/2003 koji iz testa nepoštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Osim toga, da je riječ o odredbi akcesornog značenja proizlazi i iz okolnosti da se ona, s obzirom na to da prije svega sadrži mehanizam prilagodbe koji kreditoru omogućuje da izmijeni odredbu kojom se određuje kamatna stopa, ne može odvojiti od te odredbe koja određuje kamatnu stopu (6,00%). Odredba kojom se određuje kamatna stopa može biti dio glavnog predmeta ugovora, a odredba kojom se određuje mehanizam promjene te stope, zbog svoje akcesornosti, ne. Naposljetku, uzrok nepoštenosti odredbe o mehanizmu izmjene kamatne stope ne leži u neprimjernosti između visine izmijenjene stope i protučinidbe obavljene za tu izmjenu, već zbog netransparentnosti uvjeta i kriterija koji kreditoru omogućuju da izvrši tu izmjenu.

21. Neosnovano tuženik tvrdi da je prilikom utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, tvrdeći kako u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije postojala zakonska obveza tuženika da u ugovore o kreditu uvrsti kriterije za izmjenu kamatne stope koja obveza tvrdi da je nastala tek 2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, obveza tuženika na ispunjenje zahtjeva transparentnosti kako je taj zahtjev opisan u točci 19.2. ovog obrazloženja određena je člankom 85. ZZP/2003 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.

U odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 4.2. ugovora o kreditu

22. Pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, ocjena je ovog suda da je utvrđujući nepoštenom ugovornu odredbu iz članka 4.2. ugovora o kreditu kojom su određeni kriteriji za promjenu kamatne stope po ovlaštenju banke ovisno o broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita, sud prvog stupnja nepravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003. Riječ je o ugovornoj odredbi iz koje proizlazi da, ovisno o broju grupa proizvoda koje korisnik kredita koristi u banci te urednosti njegova poslovanja, banka može korisniku kredita odobriti umanjenje redovne promjenjive kamatne stope (kao cijene kredita) u razdobljima određenim u tom članku ugovora i u visini koja je definirana općim aktima banke. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom se nagrađuje korištenje više bankovnih i/ili financijskih usluga ugovorenih s bankom i urednost poslovanja korisnika kredita uz gubitak prava na umanjenje u situaciji neurednog poslovanja, ne može se uzeti da je riječ o odredbi koja je u ugovor unesena protivno načelu dobre vjere i koja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Zbog toga je uz primjenu članka 373. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 4.2. ugovora o kreditu odbijen.

23. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude niti su u njezinom donošenju počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti. Na pravilnost i zakonitost te odluke ne utječe činjenica da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena jer je tužiteljica u povodu žalbe tuženika odbijena s kvantitativno i kvalitativno neznatnim dijelom zahtjeva u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude.

24. Tuženik čiji su žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanim i koji je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu zahtjeva i to (samo) iz razloga na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer