Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-1455/2023-39.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji tog suda Nataši Večković Jurman kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja RT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Čopor, odvjetnica u Varaždinu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju odvjetnici u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti zz tužitelja Kristine Kalauz, odvjetnica u Zagrebu i zz tuženika ST, odvjetničkog vježbenika u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 28. svibnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članaka 1, 2., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3208186380, kreditna partija: 7103458900, sklopljenog dana 02.01.2007.g. između tužitelja, AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika, ZAGREBAČKE BANKE d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Marijana Miškovića iz Ivanić Grada, Moslavačka 12, pod brojem OU-9/07 dana 05.01.2007.g., u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,50% do 01.01.2014.g., a nakon toga zakonski određene kamatne stope od 3,23 %, točnije redom slijedeće odredbe i dijelovi odredaba:

- dio odredbe članka 1. stavka 2. koji glasi: „… na način utvrđen ovim Ugovorom.“

- dio odredbe članka 2. stavka 1. koji glasi:“……..koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., …..“

- dio odredbe članka 2. stavka 3. koji glasi: „….kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive, odnosno….ukoliko budu više….“,

- odredba članka 7. stavka 2. koja glasi: “Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“

- dio odredbe članka 23. stavka 1. točke J) koji glasi: “Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d… Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu….. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune

navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, u dijelu u kojem se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. odnose na povišenja kamatnih stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

- odredba članka 23. stavka 1. točke L) koja glasi: „Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru službe poslovne knjige Kreditora i ostala dokazne sredstva s kojima Kreditor raspolaže.“, u dijelu u kojem su podaci u tim poslovnim knjigama i tim dokaznim sredstvima dobiveni povišenjem kamatnih stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,

pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (tužitelja i tuženika).

II. Utvrđuju se ništetnim odredbe članaka 1., 2., 7. i 23. Ugovora o namjenskom kreditu, broj: 3208186380, kreditna partija: 7103458900, sklopljenog dana 02.01.2007.g. između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika bilježnika Marijana Miškovića iz Ivanić Grada, Moslavačka 12, pod brojem OU-9/07 dana 05.01.2007.g., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, točnije redom slijedeće odredbe i dijelovi odredaba:

- dio odredbe članka 1. stavka 1. koji glasi: „….kredit u kunskoj protuvrijednosti od

41.000,00 CHF (slovima: četrdesetjednatisućašvicarskihfranaka) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“

- dio odredbe članka 1. stavka 2. koji glasi:„…. uz valutnu klauzulu ….“

- dio odredbe članka 2. stavka 1. koji glasi: „….41.000,00 CHF (slovima: četrdesetjednatisućašvicarskihfranaka).…u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“

- dio odredbe članka 7. stavka 1. koji glasi:„… u kunskoj protuvrijednosti 225,81 CHF (slovima: dvjestodvadesetpetcjelihosamdesetjedanšvicarskihfranaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.….“.

- dio odredbe članka 23. stavka 1. točke J) koji glasi: “Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu….. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora“, u dijelu u kojem se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF.

pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (tužitelja i tuženika).

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju, po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, iznos od 3.068,72 € sa zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

 na iznos od 1,24 € za razdoblje od 6.3.2008. do isplate,

 na iznos od 1,05 € za razdoblje od 4.4.2008. do isplate,

 na iznos od 0,84 € za razdoblje od 9.10.2008. do isplate,

 na iznos od 5,79 € za razdoblje od 9.11.2008. do isplate,

 na iznos od 3,42 € za razdoblje od 9.12.2008. do isplate,

 na iznos od 8,88 € za razdoblje od 9.1.2009. do isplate,

 na iznos od 11,48 € za razdoblje od 9.2.2009. do isplate,

 na iznos od 14,63 € za razdoblje od 9.3.2009. do isplate,

 na iznos od 9,74 € za razdoblje od 9.4.2009. do isplate,

 na iznos od 9,22 € za razdoblje od 9.5.2009. do isplate,

 na iznos od 8,4 € za razdoblje od 9.6.2009. do isplate,

 na iznos od 7,92 € za razdoblje od 9.7.2009. do isplate,

 na iznos od 7 € za razdoblje od 9.8.2009. do isplate,

 na iznos od 7,98 € za razdoblje od 9.9.2009. do isplate,

 na iznos od 6,78 € za razdoblje od 9.10.2009. do isplate,

 na iznos od 7,23 € za razdoblje od 9.11.2009. do isplate,

 na iznos od 7,92 € za razdoblje od 9.12.2009. do isplate,

 na iznos od 10,77 € za razdoblje od 9.1.2010. do isplate,

 na iznos od 12,47 € za razdoblje od 9.2.2010. do isplate,

 na iznos od 12,13 € za razdoblje od 9.3.2010. do isplate,

 na iznos od 15,29 € za razdoblje od 9.4.2010. do isplate,

 na iznos od 16,57 € za razdoblje od 9.5.2010. do isplate,

 na iznos od 19,38 € za razdoblje od 9.6.2010. do isplate,

 na iznos od 25,09 € za razdoblje od 9.7.2010. do isplate,

 na iznos od 20,23 € za razdoblje od 9.8.2010. do isplate,

 na iznos od 32,23 € za razdoblje od 9.9.2010. do isplate,

 na iznos od 26,96 € za razdoblje od 9.10.2010. do isplate,

 na iznos od 25,92 € za razdoblje od 9.11.2010. do isplate,

 na iznos od 32,39 € za razdoblje od 9.12.2010. do isplate,

 na iznos od 40,37 € za razdoblje od 9.1.2011. do isplate,

 na iznos od 33,9 € za razdoblje od 9.2.2011. do isplate,

 na iznos od 34,4 € za razdoblje od 9.3.2011. do isplate,

 na iznos od 31,73 € za razdoblje od 9.4.2011. do isplate,

 na iznos od 37,36 € za razdoblje od 9.5.2011. do isplate,

 na iznos od 45,84 € za razdoblje od 9.6.2011. do isplate,

 na iznos od 47,14 € za razdoblje od 9.7.2011. do isplate,

 na iznos od 65,33 € za razdoblje od 9.8.2011. do isplate,

 na iznos od 49,59 € za razdoblje od 9.9.2011. do isplate,

 na iznos od 44,88 € za razdoblje od 9.10.2011. do isplate,

 na iznos od 45,09 € za razdoblje od 9.11.2011. do isplate,

 na iznos od 44,52 € za razdoblje od 9.12.2011. do isplate,

 na iznos od 48,68 € za razdoblje od 9.1.2012. do isplate,

 na iznos od 51,24 € za razdoblje od 9.2.2012. do isplate,

 na iznos od 51,03 € za razdoblje od 9.3.2012. do isplate,

 na iznos od 49,69 € za razdoblje od 9.4.2012. do isplate,

 na iznos od 50,32 € za razdoblje od 9.5.2012. do isplate,

 na iznos od 52,2 € za razdoblje od 9.6.2012. do isplate,

 na iznos od 50,08 € za razdoblje od 9.7.2012. do isplate,

 na iznos od 50,59 € za razdoblje od 9.8.2012. do isplate,

 na iznos od 47,18 € za razdoblje od 9.9.2012. do isplate,

 na iznos od 47,8 € za razdoblje od 9.10.2012. do isplate,

 na iznos od 49,91 € za razdoblje od 9.11.2012. do isplate,

 na iznos od 49,77 € za razdoblje od 9.12.2012. do isplate,

 na iznos od 50,95 € za razdoblje od 9.1.2013. do isplate,

 na iznos od 47,7 € za razdoblje od 9.2.2013. do isplate,

 na iznos od 47,56 € za razdoblje od 9.3.2013. do isplate,

 na iznos od 48,13 € za razdoblje od 26.4.2013. do isplate,

 na iznos od 47,46 € za razdoblje od 9.5.2013. do isplate,

 na iznos od 46,56 € za razdoblje od 9.6.2013. do isplate,

 na iznos od 44,72 € za razdoblje od 9.7.2013. do isplate,

 na iznos od 45,83 € za razdoblje od 9.8.2013. do isplate,

 na iznos od 46,46 € za razdoblje od 9.9.2013. do isplate,

 na iznos od 49,48 € za razdoblje od 9.10.2013. do isplate,

 na iznos od 48,38 € za razdoblje od 9.11.2013. do isplate,

 na iznos od 50,07 € za razdoblje od 9.12.2013. do isplate,

 na iznos od 48,01 € za razdoblje od 9.1.2014. do isplate,

 na iznos od 45,87 € za razdoblje od 9.2.2014. do isplate,

 na iznos od 46,59 € za razdoblje od 9.3.2014. do isplate,

 na iznos od 45,87 € za razdoblje od 9.4.2014. do isplate,

 na iznos od 45,21 € za razdoblje od 9.5.2014. do isplate,

 na iznos od 44,87 € za razdoblje od 9.6.2014. do isplate,

 na iznos od 45,41 € za razdoblje od 9.7.2014. do isplate,

 na iznos od 46,64 € za razdoblje od 9.8.2014. do isplate,

 na iznos od 47,62 € za razdoblje od 9.9.2014. do isplate,

 na iznos od 47,33 € za razdoblje od 9.10.2014. do isplate,

 na iznos od 48,99 € za razdoblje od 12.11.2014. do isplate,

 na iznos od 49,31 € za razdoblje od 11.12.2014. do isplate,

 na iznos od 49,47 € za razdoblje od 10.1.2015. do isplate,

 na iznos od 49,58 € za razdoblje od 10.2.2015. do isplate,

 na iznos od 49,58 € za razdoblje od 10.3.2015. do isplate,

 na iznos od 49,58 € za razdoblje od 10.4.2015. do isplate,

 na iznos od 49,58 € za razdoblje od 9.5.2015. do isplate,

 na iznos od 49,58 € za razdoblje od 9.6.2015. do isplate,

 na iznos od 49,58 € za razdoblje od 9.7.2015. do isplate,

 na iznos od 49,58 € za razdoblje od 9.8.2015. do isplate,

 na iznos od 49,58 € za razdoblje od 9.9.2015. do isplate

po stopi određenoj do 31.12.2007. g. sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim, od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 2., 4., 5., 8., 9., 14. i 20. Dodatka Ugovoru o kreditu, broj računa: 7103458900, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, sklopljenog dana 11.01.2016.g. između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, koji dodatak je solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod brojem OV-1387/16 dana 29.01.2016.g., u dijelu u kojem su iste odnose na ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je tužitelj obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,50 % do 01.01.2014.g., a nakon toga zakonski određene kamatne stope od 3,23 %, te kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF:

- odredba članka 2. stavka 4. koja glasi: „Korisnik kredita potpisom ovog Dodatka ugovoru potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije koji mu je Kreditor dostavio u skladu s odredbama Zakona i suglasan je da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije, koji je sastavio dio ovog Dodatka ugovoru“.

- dio odredbe članka 4. stavka 1. koji glasi: „…. u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. ovog Dodatka ugovoru iznosi 32.136,74 CHF (slovima: tridesetdvijetisućestotridesetšest švicarskih franaka i sedamdesetčetiri rapena)……iznosi

224.339,25

HRK

(slovima:dvjestodvadesetičetiritisućetristotridesetidevet kuna i dvadesetpet).“

- dio odredbe članka 4. stavka 2. koji glasi: „…..197 (slovima: stodevedetisedam).“

- dio odredbe članka 5. stavka 1. koji glasi: „……….8.732,78 kn (slovima: osaamtisućasedamstotridesetidvije kune i sedamdesetiosaam lipa)“.

- dio odredbe članka 8. stavka 1. koja glasi: „……….20.682,09 EUR (slovima: dvadesettisućašestoosaamdesetiosam eura i devet centa)…“

- dio odredbe članka 9. stavka 1. koji glasi: „………..160,66 EUR (slovima: stošezdeset eura i šezdesetšest centa)….Visina ostalih anuiteta/rata iskazana je u otplatnom planu…“

- dio odredbe članka 14. stavka 5. koji glasi: „157.847,32 HRK (slovima: stopedesetisedamtisućaosaamstočetrdesetisedam kuna i tridesetidvije liea).“

pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (tužitelja i tuženika)..

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da isplati RT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi pogrešno utvrđene razlike u neotplaćenoj glavnici, iznos od 1.952,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.10.2015.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, 01.01.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju RT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.350,00 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana 28. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VII. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 258,07 EUR.

VIII. Odbija se tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadom parničnih troškova

kao neosnovanim.

IX. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je ka

o korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao kreditorom, dana 02.01.2007.g. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3208186380, kreditna partija: 7103458900, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Marijana Miškovića iz Ivanić Grada, Moslavačka 12, pod brojem OU-9/07 dana 05.01.2007.g.

(u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu).

Ugovorom o kreditu tuženik mu je odobrio kredit u iznosu od 41.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu: HNB) na dan isplate kredita, s rokom otplate od 25 godina.

Člankom 1. Ugovora o kreditu on se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen istom ugovorom. Člankom 2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da je dužan tuženiku platiti u anuitetima odobreni iznos kredita i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Istim člankom je ugovoreno i da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i da na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50 % godišnje. Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF, pri čemu prvi anuitet iznosi 225,81 CHF.

Istim člankom je također navedeno da iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, no da za slučaj promjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, on pristaje da tuženik povisi ili snizi gore navedeni iznos anuiteta/rate, te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.

Nakon sklapanja Ugovora o kreditu više se puta mijenjala visina prvotno ugovorene kamatne stope od 4,50 %, kao što se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj, što je imalo za utjecaj povećanje mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu, koje je on tako povećane i plaćao.

Ističe kako su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak, te u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a sve iz razloga kako slijedi.

Naime, buduća redovna kamata određena Ugovorom o kreditu kao promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika nije bila određena, niti odrediva u smislu odredbi čl. 270. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO), a njemu nisu objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da bi on mogao na temelju jasnih i razumljivih kriterija procijeniti i predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze, točnije on nije raspolagao s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju

Osim toga, odredbe o kamatnim stopama bile su sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je tuženik unaprijed sastavio, te o njima s njim kao potrošačem nije pregovarao niti je on imao kakav utjecaj na njihov sadržaj, što znači da je tuženik, kao trgovac i jača ugovorna strana, nametnuo mu obvezu koju nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, čime je tuženik postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

Nadalje, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između njega i tuženika, tuženik je propustio ga u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu.

On kao potrošač nije imao niti znanje niti mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i ekonomske posljedice vezanja njegove ugovorne obveze za tečaj švicarskog franka vezano za obim njegove obveze i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, o čemu ga je bio dužan informirati tuženik kao trgovac, a što je propustio učiniti.

Nije znao da valuta švicarski franak tzv. „valuta utočišta“, što znači da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne i za potrošače, o čemu je tuženik ga trebao obavijestiti. Zbog toga njemu odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nisu bile razumljive.

Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, tuženik je sporni “kreditni proizvod” s valutnom klauzulom u švicarskim francima prikazao kao povoljniji i sigurniji, te je on, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne.

Pri tom je tuženik svoje “kreditne proizvode” prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama, slijedom čega je postupajući protivno načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznog prava predmetnim ugovornim odredbama uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

Slijedom svega gore navedenog, ništetne su slijedeće odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu:

- dio odredbe članka 1. stavka 2. koji glasi: „… na način utvrđen ovim Ugovorom.“

- dio odredbe članka 2. stavka 3. koji glasi: „….kamate po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koje su promjenjive, odnosno….ukoliko budu više….“,

Isto tako, ništetne su slijedeće odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF:

- dio odredbe članka 1. stavka 1. koji glasi: „….kredit u kunskoj protuvrijednosti od

41.000,00 CHF (slovima: četrdesetjednatisućašvicarskihfranaka) obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.“

- dio odredbe članka 1. stavka 2. koji glasi:„…. uz valutnu klauzulu ….“

- odredba članka 23. stavka 1. točke L) koja glasi: „Ugovorne strane pristaju da kao dokaz o visini bilo koje tražbine po ovom Ugovoru službe poslovne knjige Kreditora i ostala dokazne sredstva s kojima Kreditor raspolaže.“, u dijelu u kojem su podaci u tim poslovnim knjigama i tim dokaznim sredstvima odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF, pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (njega i tuženika).

Ističe kako je u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule iz ugovora o kreditu u CHF vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 04.07.2013.g. donio presudu posl.br. P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09.04.2015.g. donio presudu posl.br. Revt-249/14- 2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.g. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g.u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.06.2018.g. donio presudu posl.br. Pž- 6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, u daljnjem tekstu: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19), sud je u ovom postupku vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu.

Dana 11.01.2016.g. on kao korisnik kredita, sklopio je s tuženikom, kao kreditorom, Dodatak Ugovoru o kreditu, broj računa: 7103458900, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba, Ilica 297, pod brojem OV-1387/16 dana 29.01.2016.g. (u daljnjem tekstu: Dodatak Ugovoru o kreditu).

Dodatkom Ugovoru o kreditu su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom.

Ističe kako su ništetne i nepoštene odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu u dijelu u kojem se iste odnose na ništetne odredbe Ugovora o kreditu, točnije u dijelu u kojem su izračuni navedeni u odredbama Dodatka Ugovoru o kreditu dobiveni temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu.

U Dodatku Ugovoru o kreditu prvenstveno je pogrešno obračun iznos pretplate po Ugovoru o kreditu.

Nadalje, u Dodatku Ugovoru o kreditu kao početni parametar izmijenjenog ugovornog odnosa utvrđen je iznos nedospjele/neotplaćene glavnice u CHF po Ugovoru o kreditu, koji je zatim pretvoren u EUR.

Međutim, taj iznos nedospjele/neotplaćene glavnice u CHF po Ugovoru o kreditu pogrešno je obračunat, jer je prilikom tog izračuna tuženik primijenio ništetne odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, točnije tijekom čitavog računskog razdoblja računao je s promijenjenim kamatnim stopama sukladno svojoj Odluci o promjeni kamatnih stopa te je računao i s promjenama tečaja CHF kroz navedeni period.

Rezultat toga je bio pogrešan izračun neotplaćene glavnice u EUR, pa samim time i pogrešno utvrđeni iznos mjesečnog anuiteta kojeg je tuženik dužan plaćati po Dodatku Ugovoru o kreditu.

Dakle, i iznos neotplaćene glavnice i iznos mjesečnog anuiteta izračunati su u većim iznosima nego što to bi to bilo kad bi se uzele u obzir njegove uplate tijekom cijelog kreditnog razdoblja do konverzije, te kada bi se uzela u obzir činjenica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF (točnije kada bi se visina anuiteta po Ugovoru o kreditu računala na način da se primjeni tijekom cijelog tog perioda početni tečaj CHF, te početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % do 01.01.2014.g., a nakon toga zakonski određena kamatna stopa od 3,23 %). Slijedom navedenog, ništetne su slijedeće odredbe i dijelovi odredaba Dodatka Ugovoru o kreditu u dijelu u kojem su iste odnose na ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je on obvezan platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 5,50 % do 01.01.2014.g., a nakon toga zakonski određene kamatne stope od 3,23 %, te kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF:

224.339,25

HRK

(slovima:dvjestodvadesetičetiritisućetristotridesetidevet kuna i dvadesetpet).“

- dio odredbe članka 4. stavka 2. koji glasi: „…..197 (slovima: stodevedetisedam).“

- dio odredbe članka 5. stavka 1. koji glasi: „……….8.732,78 kn (slovima: osaamtisućasedamstotridesetidvije kune i sedamdesetiosaam lipa)“.

- dio odredbe članka 8. stavka 1. koja glasi: „……….20.682,09 EUR (slovima: dvadesettisućašestoosaamdesetiosam eura i devet centa)…“

- dio odredbe članka 9. stavka 1. koji glasi: „………..160,66 EUR (slovima: stošezdeset eura i šezdesetšest centa)….Visina ostalih anuiteta/rata iskazana je u otplatnom planu…“

- dio odredbe članka 14. stavka 5. koji glasi: „157.847,32 HRK (slovima: stopedesetisedamtisućaosaamstočetrdesetisedam kuna i tridesetidvije liea).“

- dio odredbe članka 20. koji glasi: „…Korisnik kredita je upoznat s činjenicom da je otplatni plan izvještaj Kreditora koji sadrži sve informacije vezano uz obvezu Korisnika kredita na plaćanje Kreditoru.“ pa stoga navedene odredbe i dijelovi odredaba ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane (njega i tuženika).

Ističe da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu ne znači da je on izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenih iznosa po toj osnovi.

Ovakav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev- 2868/18-2 od 12.02.2019.g., u kojoj se također navodi i kako ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).

Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu on se nije odrekao tražbine prema tuženiku koju ima temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a niti je sklapanjem istog Dodatka ta ništetnost otklonjena.

Kako su, dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno članku 323. ZOO tuženik je dužan vratiti mu sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima.

Iako bi on imao pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi od 5,50 % za redovnu kamatu, a nakon 01.01.2014.g. (i početka primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/13)) prema zakonski određenoj kamatnoj stopi od 3,23 %, isti navedeni iznos preplate po osnovi promjenjivih kamatnih stopa ovom tužbom ne traži jer je u zastari, međutim traži iznos umanjenja glavnice koji je izravna posljedica ovih odredbi (a koji će u kasnijem dijelu tužbe pojasniti), radi čega je nužno i navedene odredbe također proglasiti ništetnima, pa ih se isključivo u tu svrhu (potraživanja iznosa umanjenja glavnice) i spominje i objašnjava u historijatu tužbe.

Dakle, prvenstveno, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Ovo sve iz razloga jer su jedino gore navedeni parametri glede kamatne stope i tečaja bili poznati njemu prilikom sklapanja Ugovora o kreditu.

Na svaki pojedinačno utvrđeni preplaćeni iznos dugovanja, njemu pripada i zatezna kamata koja teče od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a sukladno čl. 1115. ZOO.

Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa po Ugovoru o kreditu on je angažirao stalnog sudskog vještaka financijske struke dipl.oec. Zrinka Ručevića.

Vještak je u svom Izračunu naveo da, u razdoblju od isplate kredita do 30.09.2015.g., razlika nastala u isplatama mjesečnih anuiteta primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženika za CHF iznosi 3.326,79 EUR / 25.065,68 kn.

Nadalje, vještak je naveo i kako je tuženik prilikom konverzije Ugovora o kreditu iz CHF u EUR, a obzirom na primjenu ništetnih odredaba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, pogrešno izračunao visinu nedospjele i neotplaćene glavnice po Ugovoru o kreditu na dan 30.09.2015.g. Naime, u Informativnom sažetku izračuna konverzije utvrđeno je da neotplaćena glavnica po Ugovoru o kreditu na dan 30.09.2015.g. iznos 20.682,09 EUR-a, dok ista stvarno na taj dan iznosi 19.149,60 EUR 144.282,68 kn.

Dakle, kad bi se uzele u obzir njegove uplate tijekom cijelog kreditnog razdoblja do konverzije, te kada bi se uzela u obzir činjenica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF (točnije kada bi se visina anuiteta po Ugovoru o kreditu računala na način da se primjeni tijekom cijelog tog perioda početni tečaj CHF, te početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % do 01.01.2014.g., a nakon toga zakonski određena kamatna stopa od 3,23 %), postojala bi razlika u glavnici kod preračunavanja kredita iz CHF u kredit u EUR u visini od 19.149,60 EUR / 144.282,68 kn na dan 30.09.2015.g. Obzirom da je tuženik prilikom konverzije priznao navedenu razliku u glavnici u visini od 20.682,09 EUR na dan 30.09.2015.g., oštetio ga je za iznos od 1.532,49 EUR / 11.546.55 kn.

Stoga, i navedeni iznos razlike u glavnici predstavlja njegovu tražbinu kao potrošača u ovom postupku, za koji ga tuženik treba obeštetiti. Naime, zakonodavna intervencija u ugovorni odnos stranaka ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, jer potrošač ne smije biti na temelju takve zakonodavne intervencije stavljen u činjenično i pravno lošiji položaj u odnosu na situaciju u kojoj bi se on kao potrošač nalazio da nepoštene odredbe ugovora nisu postojale.

Na spomenuti iznos od 1.532,49 EUR / 11.546.55 kn njemu pripadaju zakonske zatezne kamate od 01.10.2015.g.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu koji je predan od strane tužiteljice na ročištu dana 14. travnja 2025. (list 534 do 540 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu koju je uskladio sa nalazom i mišljenjem vještaka.

2. U odgovoru na tužbu (list 73 do 87 spisa) tuženik navodi da je sa tužiteljem sklopio Ugovor o namjenskom kreditu 3208186380 od 02.01.2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 41.000,00 CHF (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).

U cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora.

Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a.

Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana njegovim postupanjem.

Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13.06.2023. godine, to ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.06.2018. godine nastupila zastara.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i on dana 11.01.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).

Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.

Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.

Postupio je u cijelosti sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama .

Nadalje je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s njim odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Sud EU je dana 5. svibnja 2022. godine donio odluku u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi.

Sud EU je utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova.

Sud EU je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge.

Tako je Sud EU u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je Sud EU zaključio u odluci C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Slijedom navedenog, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i njega kao trgovca.

Ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH, a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi:

‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

Pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit.

Ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

Očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove.

VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - R) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.

Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

U smislu navedenog, ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.

Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i njega, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i njega stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove;

Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 02.03.2007. godine, ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Ističe da iznos od 1.532,49 EUR / 11.546.55 kn koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR.

Dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od njegove strane te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od njega zahtijevati isplatu iznosa od 1.532,49 EUR / 11.546.55 kn te predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

(na okolnost konverzije kredita)

- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR).

(na okolnost utvrđene preplate na dan 30.9.2015.g. u članku 5. Dodatka Ugovoru o kreditu.)

- da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate , odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.

Predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da mu naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208186380 od 2.1.2007. (list 23 do 30 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 11.1.2016.(list 31 do 38 spisa), Promete po kreditu (list 40 do 55 spisa), Pregled promjena kamatnih stopa po kreditnoj partiji 7103458900 od 7.6.2023. (list 56 i 57 spisa), Efektivnu kamatnu stopu /Realna godišnja kamatna stopa (list 58 do 67 spisa), Dopis tuženika od 12.11.2015. (list 187 spisa), Izračun konverzije na dan 30.09.2015. sa informativnim sažetkom izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 189 do 195 spisa), Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.9.2015. (list 197 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti ZT iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 17.06.2024. (list 340 do 356 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja RT (list 482 i 483 spisa). Provedena je dopuna nalaza i mišljenja po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti ZT iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba 13.11.2024. (list 487 do 495 spisa), te dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 15.01.2025. (list 506 do 509 spisa).

Vještak je neposredno saslušan na glavnoj raspravi 14. travnja 20025. (list 531 i 532 spisa).

4. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tuženik je na pripremnom ročištu 29. veljače 2024. godine predlagao da ako sud provede dokaz financijskim vještačenjem, da predlaže da se kao zadatak vještaku, da izračun tzv. negativnih razlika za razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, kao i da se vještak očituje koliki je iznos preplate iz konverzije bio utvrđen prilikom konvertiranja predmetnog ugovornog odnosa.

5.1. Sud je prije zaključenja prethodnog postupka, odbio prijedlog tuženika, da vještak prilikom vještačenja izračuna tzv. negativne razlike, jer se radi o prijedlogu koji tužitelj nije utužio, a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja u kojem bi naveo točan iznos tj. istaknuo koliku tražbinu bi stavio u prijeboj, a s obzirom da se radi o instituciji kojoj izračun visine prijeboja ne bi trebao biti problem.

6. Tuženik se u odnosu na točku V. tužbenog zahtjeva u kojem tužitelj radi preinaku na način da povisuje tužbeni zahtjev, za iznos od 420,18 EUR izričito protivio učinjenoj preinaci te naveo da ukoliko sud dopusti preinaku da ističe i prigovor zastare. Također tuženik je istaknuo da se protivi povlačenju tužbenog zahtjeva koji je naveden u točci III. za iznos od 258,07 EUR te je predložio da sud odluči o tužbenom zahtjevu u cijelosti.

6.1. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva u odnosu na točku V. kojom je povišen tužbeni zahtjev, a u skladu s člankom 190. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014.,70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a).

7. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja čiji iskaz je sud u cijelosti prihvatio, smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim, te u suglasju s materijalnim dokazima,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208186380, 2.1.2007. godine kojim mu je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 41.000,00 CHF obračunatu prema srednjem tečaju hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora, ugovoreno da je korisnik krdita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 41.000,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,50% godišnje,

- da je člankom 3. predmetnog ugovora ugovoren rok otplate kredita na 25 godina,

- da je člankom 6. ugovorena namjena kredita-kupnja kuće,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 225,81 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta,

-da se tečaj CHF stalno mijenjao tj. povećavao, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja,

- da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba, a služio mu je za kupnju kuće u kojoj živi,

- da je tuženik kao kreditor imao mogućnosti i ovlasti kontrolirati u što će uložiti tužitelj sredstva od kredita,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio dana 11.1.2016. godine Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR,

- da je člankom 1 ugovoreno da Dodatak Ugovoru o kreditu je akt kojim se na Zakonu propisani način mijenjaju odredbe Osnovnog Ugovora, te eventualno do danas sklopljenih Dodataka Osnovnom Ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa sve na način kako to nalaže Zakon,

- da je člankom 4. Dodatka Ugovora o kreditu ugovoreno da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz članka 2. ovog Dodatka Ugovoru iznosi 32.136,74 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30.9.2015. iznosi 224.339,25 HRK,

- da je člankom 5. Dodatka Ugovoru ugovoreno da prema izračunu konverzije, zbog uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s Otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30.9.2015. Njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja/i na dan 30.9.2015. iznosi 8.732,78 HRK,

- da je Dodatkom Osnovnom Ugovoru izvršena denominacija u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK/15.,

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i da je provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je provedena konverzija i izračun iste nije bio sporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 3208186380 od 2.1.2007. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

15. Iz iskaza tužitelja RT (list 482 i 483 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Sredstva koja je dobio utrošio je u kupnju kuće koja mu je služila za život. Kredit u švicarcima je uzeo jer je tad bio najpovoljniji, također preporučivali su ga njegovi prijatelji, a djelatnica u banci je preporučila kao najpovoljniji. Nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu jer se radi o Ugovoru koji je unaprijed formuliran. Pročitao je Ugovor, razumio je Ugovor, međutim djelatnica banke ga uvjeravala da kredit tj. rata kredita ne bi mogla rasti u toj mjeri da bi bio nepovoljniji od drugih. Rate kredita su mu rasle, međutim kako njegova rata kredita inače nije bila velika, nije mu toliko rasla, ali osjetno je porasla. Kredit nije otplatio. Dodatak Ugovora o kreditu prihvatio je iz razloga što je to bilo jedino ponuđeno rješenje da se on kao stranka obešteti. Ne smatra se u cijelosti obeštećenim a u odnosu na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu.

16.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

16.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

16.2. Tijekom postupka tj. nakon preciziranja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja iznosa na ime razlike glavnice. Međutim ovaj sud smatra da je takav prigovor zastare neosnovan, a sukladno pravnom stavu koji je Građanski odjel VS RH zauzeo na drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine u kojoj je zauzeo stav da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Kako se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci, nije ni nastupila zastara potraživanja preinačenog tužbenog zahtjeva.

17.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o namjenskom kreditu za kupnju kuće i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je kupnja kuća i to na tono određenoj adresi koja je navedena u Ugovoru o kreditu i to članku 6. istog. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju kuće koja mu služi za život , a ne za nikakve druge djelatnosti. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

17.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom R izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba R potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se R nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

17.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

18. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

18.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Dodatak Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

18.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

18.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovn0g Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

18.4. Naime, sklapanjem dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2007. godine pa do sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 9 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

19. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 2.1.2007. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava, Dodatak Ugovora o kreditu također gledajući pojedine odredbe istog su ništave iz razloga jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo (članak 2., 4., 5., 8., 9., 14. i 20. Dodatka Ugovoru o kreditu), a da se nije o istima pregovaralo proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je decidirano iskazao da mu je jedino ponuđeno rješenje bio Dodatak Ugovoru o kreditu. Valja navesti da se također radilo o tipskom Ugovoru i da tužitelj također nije mogao utjecati ni na bilo koju odredbu Dodatka Ugovoru o kreditu.

19.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali kao i da mu ugovorne odredbe nisu bile razumljive. Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako ti ga u banci preporuče kao najpovoljniji.

Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa ili valuta, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja ekonomske struke na temelju koje bi mogao spoznati što znače pojedini izrazi u Ugovoru.

19.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

20. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Kako su pojedine odredbe Dodatka Ugovora o kreditu, također ništetne tužitelja ima pravo i na isplatu razlike glavnice sa zakonskom zateznom kamatom, u iznosu kao što je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka (1.952,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1.10.2015. do isplate).

22. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

22.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

22.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

23. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

24.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti ZT iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 17.06.2024.(list 340 do 356 spisa).

Vještak je u svojem nalazu i mišljenju na stranici 12 i 13 u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove promjena kamatne stope za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan), za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.251,67 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 12.196,22 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 1.618,69 EUR.

Nadalje je vještak u Tabeli na stranici 13, 14 i 15 svojeg nalaza i mišljenja prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan), za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 23.121,62 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 3.068,72 EUR.

Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan), za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 0,00 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 0,00 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 0,00 EUR. Navedeno je razvidno iz točke 3. Nalaza.

Također vještak je prikazao u Tabli na strani 15 i 16 svojeg nalaza i mišljenja razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos.

Ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje nakon 01.01.2014.g. na simulirani početni otplatni plan), za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -375,81 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi -49,86 EUR.

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađen je na temelju dokumentacije, tj. Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 195 spisa) i isto je prikazano u Tabeli na strani 16 nalaza i mišljenja.

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 14.712,37 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 1.952,67 EUR. Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Informativni sažetak izračuna konverzije na) iznosi 20.682,09 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan konverzije iznosi 157.847,32 HRK.

Iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 31.361,08 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita iznosi 143.134,95 HRK.

Razlika između iznosa 157.847,32 HRK i iznosa 143.134,95 HRK je 14.712,37 HRK. Prema Informativnom sažetku izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 195 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 1.144,22 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB iznosi 8.732,78 HRK.

25. Tuženik je u svojem podnesku od 26.7.2024. godine istaknuo da ne prigovara samom matematičnom izračunu vještaka u dijelu izračuna navodne preplate po osnovi navodne ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, međutim da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Tuženik je nadalje osporavao u citiranom podnesku izračun vještaka u dijelu utvrđene visine navodne razlike glavnice.

25.1. Tužitelj je na glavnoj raspravi 16. listopada 2024. godine predložio da se vještak očituje na primjedbe i prigovore tuženika pisanim putem, te je predložio da izradi dopunu nalaza i mišljenja na načn da se očituje o iznosu zakonskih zateznih kamata obračunatih na pojedinačne mjesečne iznose preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi, te da od navedenog iznosa oduzme iznos preplate utvrđen u Dodatku Ugovoru o kreditu.

25.2. S obzirom da su stranke bile suglasne, sud je Rješenjem od 18. listopada 2024. godine pozvao vještaka na izradu dopune nalaza i mišljenja.

26. Vještak je u svojoj dopuni nalaza i mišljenja od 13.11.2024. (list 487 do 495 spisa) između ostalog naveo slijedeće:

U odnosu na utvrđenu razliku glavnice naveo je kako je tuženik krivo naveo kako iznos nedospjele glavnice na 30.09.2015. prema inicijalnom otplatnom planu iznosi 32.136,74 CHF.

Iznos od 32.136,74 CHF predstavlja nedospjelu glavnicu na dan 30.09.2015. prema otplatnom planu u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa. Navedeno je razvidno iz točke 2.3. nalaza i mišljenja od 03. lipnja 2024. godine. Nedospjela glavnica na dan 30.09.2015.g. prema inicijalnom otplatnom planu, odnosno simuliranom početnom otplatnom planu u CHF, iznosi 31.361,08 CHF. Navedeno je razvidno iz točke 2.4. nalaza i mišljenja od 03. lipnja 2024. godine. Zbog navedenoga vještak ostaje pri svom nalazu i mišljenju od 03. lipnja 2024. godine, odnosno iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 195 spisa) iznosi 20.682,09 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan konverzije iznosi 157.847,32 HRK.

Razlika između iznosa 157.847,32 HRK i iznosa 143.134,95 HRK je 14.712,37 HRK.

Vještak je u svojoj dopuni nalaza i mišljenja prikazao zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove promjena kamatne stope u Tabeli na strani 3 i 4.

Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope do dana 30.09.2015. godine iznose 927,33 EUR.

Također je prikazao u Tabeli na strani 4, 5 i 6 dopune nalaza i mišljenja zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule.

Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 999,58 EUR.

Vještak je nadalje naveo da način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

Rekapitulacija potraživanja prikazana je u Tabeli na strani 6. dopune.

I. Vještak je naveo da su izračunate su zatezne kamate na razlike u anuitetima s osnove promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule, te ukupno iznose 1.926,91 EUR.

II. Preplate u anuitetima s osnove promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule ukupno iznose 4.687,41 EUR.

III. Preplata utvrđena konverzijom, prema Dodatak ugovoru o kreditu na temelju na dan 30.09.2015. iznosi 8.732,78 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.144,22 EUR.

IV. Ukoliko zbrojimo ukupne zatezne kamate i ukupne preplate razlika u anuitetima, te umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo ukupno 5.470,10 EUR.

V. Razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 1.952,67 EUR.

VI. Ukoliko bi u obzir uzeli i razliku preostale glavnice po konverziji u iznosu od 1.952,67 EUR sveukupna razlika iznosila bi 7.422,77 EUR.

VII. Manje plaćeni iznosi u anuitetima s osnove promjena kamatne stope i primjene valutne klauzule ukupno iznose -49,86 EUR.

VIII. Ukoliko bi u obzir uzeli i manje plaćene razlike po anuitetima u iznosu od -49,86 EUR ukupna razlika iznosila bi 7.372,91 EUR.

U svojem Zaključku u dopuni nalaza i mišljenja vještak je naveo da u odnosu na utvrđenu razliku glavnice, ostaje pri svom nalazu i mišljenju od 03. lipnja 2024. godine.

Izračunate su zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove promjena kamatne stope i s osnove primjene valutne klauzule.

Navedeno je prikazano u toč.1 očitovanja vještaka na podnesak tužitelja u Dopuni ovog nalaza i mišljenja.

Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove promjena kamatne stope do dana 30.09.2015. godine iznose 927,33 EUR.

Ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 999,58 EUR.

27. Na glavnoj raspravi 5 .prosinca 2024. godine tužitelj je naveo da je u ovom postupku utužena preplata tečaja, radi čega da je potrebno da vještak razgraniči koliko od ukupno priznatog iznosa u konverziji se odnosi na tečaj, a koliko na kamatnu stopu s obzirom da su samo u konverziji priznat iznos koji se odnosi na tečaj može oduzeti od ukupnog iznosa zateznih kamata koje se odnose na preplaćene iznose po osnovi tečaja, a koje su predmet ovog postupka. Nadalje je predložio da vještak za svaki preplaćeni iznos po osnovi tečaja u ovom postupku izračuna tablično i iznos zakonskih zateznih kamata od plaćanja do konverzije, a kako bi se točno znalo koji iznos zateznih kamata u odnosu na koje pojedinačne preplaćene iznose će se zatvarati priznatim iznosom u konverziji.

28. U svojoj dopuni nalaza od 15.1.2025. tj. očitovanja na prigovore i primjedbe tužitelja, (list 506 do 509 spisa)vještak je naveo da je u dopuni nalaza od 11. studenog 2024. prikazao preplaćene iznose s osnove valutne klauzule, te zatezne kamate obračunate na pojedinačne mjesečne iznose preplate na temelju ništetne ugovorne odredbe, te da prikazuje njihov zbroj na mjesečnoj osnovi.

U Tabeli na strani 2 i 3 predmetne dopune vještak je prikazao preplaćene iznose i zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove valutne klauzule.

Ukupno više plaćene razlike s osnove valutne klauzule iznose 3.068,72 EUR. Ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 999,58 EUR.

Ukupno više plaćene razlike s osnove valutne klauzule i zatezne kamate na više plaćene razlike iznose 4.068,30 EUR.

Vještak je ponovio kako za njega način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije i uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata utvrđena konverzijom oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

Ukoliko bi uzeli u obzir, preplaćene iznose po osnovi tečaja i iznose zakonskih zateznih kamata od plaćanja do konverzije, te ih umanjili za iznos priznat konverzijom, vještak je prikazao u Tabeli na strani 3 predmetne dopune i naveo da bi dobili:

-zatezne kamate i preplata u anuitetima s osnove valutne klauzule ukupno iznose 4.068,30 EUR,

-preplata utvrđena konverzijom, prema Dodatak ugovoru o kreditu na temelju na dan 30.09.2015. iznosi 8.732,78 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.144,22 EUR,

-ukoliko zbrojimo ukupne zatezne kamate i ukupne preplate razlika u anuitetima s osnove valutne klauzule, te umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom dobijemo

-ukupno 2.924,08 EUR.

29. Na glavnoj raspravi 12. veljače 2025. godine je i dalje ostao kod svojih primjedbi i prigovora na nalaz i mišljenje vještaka te dopune nalaza i mišljenja navodeći da vještak nije udovoljio zadatku.

30. S obzirom na prigovore i primjedbe tužitelja, vještak je neposredno saslušan na glavnoj raspravi 14. travnja 2025. godine, te je naveo da ostaje kod nalaza, dopunskog očitovanja od 11.studenoga 2024. i 15. siječnja 2025.

Nakon toga zz tužitelja postavila je pitanje vještaku koje glasi:

"Da vještak razgraniči koliko od ukupnog priznatog iznosa u konverziji se odnosi na razliku između tečaja CHF i tečaja EUR kao i na razliku između kamatne stope po CHF i kamatne stope po EUR".

Vještak je naveo da je sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju određeno da se obračun konverzije izvršava na način da se uzme u obzir kao da je zaključen eurski Ugovor o kreditu uz primjenu eurskih kamatnih stopa i da se uzmu u obzir sve uplate koje su izvršene za otplatu kredita, te je preliminiran izračun izvršen na isti način od strane banke, te ako je iz svih isplata koje je izvršavao tužitelj iznos uplata bio veći od iznosa anuiteta kojih je tužitelj do 30.9.2015. godine trebao platiti po eurskom kreditu se utvrdila razlika, da li pozitivna ili negativna. Po obračunu konverzije se ne utvrđuje razlika između uvjeta po kreditu u CHF i kredita u EUR.

31. Nakon neposrednog saslušanja vještaka, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopunu nalaza i mišljenja vještaka, jer je sve izrađeno temeljem dokumentacije koja prileži spisu, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

32. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

33.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

34. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

35. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude pod točkom I, II, III, IV., V. i VI.

36. U odnosu na točku VII. izreke ove Odluke, sud je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 258,07 EUR, jer prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog zahtjeva. Međutim , bez obzira što je djelomično odbijen tužbeni zahtjev, tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova, kao što će to biti obrazloženo.

37. Sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP), da bi bilo opravdano, ograničenje prava na pristup sudu ili prava na mirno uživanje vlasništva mora biti propisano Zakonom, slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa i prava pojedinaca.

38. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s čl. 6. stavkom 1. . Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006. dalje Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.

Protokola br. 1. uz Konvenciju.

38.1. U konkretnom slučaju imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja da je snizio tužbeni zahtjev tužitelj odmah nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev, da ukupni troškovi postupka gotovo u cijelosti apsorbiraju dosuđenu naknadu tužitelju, te da je takva Odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva to je u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku i odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka tužitelju, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju, jer bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu zajamčenog člankom 6. stav 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

39. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa sniženim tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi, jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti.

40. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

41.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 28.2.2024. i 12.02.2025. za svaki iznos od 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 19.2.2024., 16.9.2024., 5.12.2024., 12.2.2025. i 14.4.2025. za svako iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 400,00 eura.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 350,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.350,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

41.1. S preostalim zatraženim troškovima u iznosu od 200,00 eura a koji se odnose na sudsku pristojbu na tužbu i presudu, tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanim, jer u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama, tužitelj je oslobođen od plaćanja istih.

42. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 28. svibnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Ana Čopor, Varaždin, Ul.kardinala Franje Kuharića 42

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte