Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-402/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnici Božici Petak Vujec, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, OIB:87939104217, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 29. travnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz z. punomoćnika ŽU, odvjetničku vježbenicu iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina te z. punomoćnika tuženika LU, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Antuna Žanetića iz Zagreba, na ročištu za objavu i uručenje presude 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5302319452 od 17.12.2008. godine, zaključenog između tužiteljice MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB:87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „ Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,89 % (slovima: dva cijela osamdesetdevet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta'', te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB:87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 191,78 EUR (slovima: stotinudevedesetijedan euro i sedamdesetosam centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od 18.12.2008. godine do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5302319452 od 17.12.2008. godine zaključenog između tužiteljice MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, u dijelu koji glasi: „…naknada za prijevremeni povrat kredita sukladno točki 14 Općih uvjeta.'', te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 39,82 EUR (slovima: tridesetdevet eura i osamdesetdva centa) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od 29.10.2014. godine do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB:87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužiteljici MU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 297,12 eura (dvijestodevedesetsedam eura i dvanaest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude 28. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koju stopu je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je, po punomoćnicima, protiv tuženika podnijela tužbu radi ništetnosti i isplate, navodeći da je kao korisnik kredita s tuženikom 17.12.2008. zaključila Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 5302319452 (dalje: Ugovor o kreditu), da je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio tužiteljici potrošački kredit u iznosu od 50.000,00 kuna, da je člankom 6. Ugovora o kreditu broj 5302319452 od 17.12.2008. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 2,89 % od iznosa odobrenog kredita sukladno točki 6 Općih uvjeta, a da se naknada za prijevremeni povrat kredita naplaćuje sukladno točki 14 Općih uvjeta, da je uzevši u obzir da je tužiteljici odobren nenamjenski kredit u iznosu od 50.000,00 kuna, za zaključiti da su tužiteljici prije isplate kredita odbijeni troškovi obrade u iznosu od 1.455,00 kuna što je protuvrijednost od 191,78 EUR, a što da proizlazi i iz otplatne tablice za kredit broj 5302319452, da su 17.12.2008. odbijeni troškovi obrade kredita u iznosu od 1.455,00 kuna, da je tužiteljica prijevremeno otplatila predmetni kredit te joj je tuženik temeljem čl.6. Ugovora o kreditu dana 28.10.2014. naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 300,00 kuna, što je protuvrijednost iznosa od 39,82 EUR, da navedeno proizlazi iz analize otplate kredita za kredit broj 5302319452, da je čl.6. Ugovora o kreditu tuženik tužiteljici nametnuo obvezu plaćanja troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,89 % od iznosa odobrenog kredita, da je navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita bez da se istovremeno precizno odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu kredita, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, da ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 99. i 96. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), da je odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je navedeno osim toga protivno načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a da s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, ukazivala je na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (…) i C-259/19 (…) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima." Tužiteljica je navela da je odredbom čl.1024. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, da je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, da je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Člankom 6. tipskog ugovora o kreditu tuženik je tužiteljici nametnuo obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita koju je obračunao sukladno Općim uvjetima kreditora pa da tuženik navedenu naknadu iz čl. 6. ugovora o kreditu ne smatra štetom sukladno odredbi čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, a niti je prilikom sastava i dostave obavijesti o konačnoj otplati kredita na bilo koji način tužiteljicu obavijestio da bi pretrpio bilo kakvu štetu zbog prijevremenog zatvaranja kredita, te da bi iznos naknade za prijevremeni povrat u iznosu od 1.425,00 kuna predstavljao upravo nastalu štetu, da je odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbom čl. 324. istog Zakona propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Slijedom navedenog, tužiteljica je istaknula kako je tuženik protivno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, člankom 6. Ugovora o kreditu obvezao tužiteljicu na plaćanje protuzakonite naknade pa da je stoga i odredba čl. 6. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „…naknada za prijevremeni povrat kredita sukladno točki 14 Općih uvjeta.“ ništetna, da je odredbom čl.323. Zakona o obveznim odnosima propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog tužiteljica je tražila da se utvrdi ništetnosti čl.6 st. Ugovora o kreditu, obveže tuženika na vraćanje iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 1.445,00 kuna, odnosno protuvrijednost u iznosu od 191,78 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate, kao i na vraćanje iznosa plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 300,00 kuna, odnosno protuvrijednost u iznosu od 39,82 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate. Tužiteljica je u prilog osnovanosti svojih navoda dostavila sudsku praksu i to presudu Vrhovnog suda broj Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. godine kojom se odbija revizija tuženice kao neosnovana, a iz koje presude u točki 26. proizlazi kako je u konkretnom slučaju „nižestupanjski sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl.10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl.87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Tužiteljica je dostavila i pravomoćnu presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1516/2019-3 od 19.11.2020. godine, a kojom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3238/2018 od 11.03.2019. godine, te je utvrđenom ništetna odredba ugovora o kreditu a kojom je tuženik također tužitelju u slučaju prijevremene otplate kredita obračunao naknadu prema svojoj tarifi. Tužiteljica je smatrala da za naznačene naknade za obradu kredita kao i naznačene takse za prijevremenu otplatu kredita nije bilo zakonskog uporišta već se radi o protuzakonito naplaćenim naknadama pa je pokrenula ovaj postupak.

2. U odgovoru na tužbu (list 48-58 spisa), po punomoćniku, tuženik je predlagao sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnih troška tuženiku, opširno obrazlažući naknadu za obradu i administraciju kredita, smatrajući da tuženik prijevremenom otplatom kredita trpi štetu, da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kreditu nije neodrediva činidba, da su tvrdnje tužiteljice da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovane i neutemeljene, smatrajući da tužiteljica nije dokazala niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa da nema mjesta o raspravljanju o visini. Tuženik je prigovorio zastari potraživanja tužiteljice.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor broj 5302319452 o dugoročnom nenamjenskom kreditu klijentima banke od 17.12.2008. (list 9-10 spisa), otplatnu tablicu od 16. 12. 2008. (list 11-13 spisa), analizu otplate kredita od 26.04.2024. (list 14-16 spisa) te je saslušao tužiteljicu, kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Nesporno je da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 17. 12. 2008. zaključile Ugovor broj 5302319452 o dugoročnom nenamjenskom kreditu klijentima banke od 17.12.2008. (list 9-10 spisa).

5. Što se tiče tužbenog zahtjeva radi utvrđenja ništetnosti odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5302319452 od 17.12.2008., kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2,89% od iznosa odobrenog kredita, kao i radi utvrđenja ništetnosti iste odredbe Ugovora, kojom je ugovorena naknada za prijevremeni povrat kredita sukladno točki 14. Općih uvjeta Kreditora, tužiteljica je saslušana kao stranka na ročištu 29. travnja 2025. iskazala da nije od djelatnika banke bila upućena na predmetne odredbe ugovora, niti je raspravljala o njihovom značenju, a nije se sjećala je li prije potpisa ugovora kod javnog bilježnika pročitala, kao i da bi joj isti od strane javnog bilježnika bio pročitan te da nije sa nikim iz banke kontaktirala vezano za predmetni ugovor o kreditu.

6. Dakle, tužiteljica je u iskazu potvrdila činjenicu da kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, niti joj je djelatnik banke objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti joj je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Stoga sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

7. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,89% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (50.000,00 kuna), tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07), važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Glede ništetnosti ugovorne odredbe o troškovima prijevremene otplate kredita (tzv. izlazna naknada), uvažavajući iskaz tužiteljice, sud utvrđuje da je formulacija navedena u odredbi čl.6. Ugovora da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti naknadu sukladno važećim odlukama Banke, sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale, niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj. Navedena formulacija je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužiteljica nije upoznata s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik (važeća odluka Banke), njome je tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu za koju nije znala na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

10. Obzirom da tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

11. Slijedom navedenog, sud je utvrdio osnovanost tužbenih zahtjeva tužiteljice glede ništetnosti odredbe čl.6. predmetnog Ugovora o kreditu.

12. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

13. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, na ročištu 29. travnja 2025. tuženik nije osporavao visinu potraživanja pa je tuženik dužan isplatiti tužiteljici utužene iznose sa pripadajućom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.

14. Tuženik je prigovarao zastari.

15. Prigovor je neosnovan.

16. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).

17. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).

17.1. Sud je tužiteljici, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife i to u iznosu od 62,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 4. 3. 2025. i 29. 4. 2025., svaki u iznosu od 62,50 eura, trošak sastava obrazloženog podneska prema Tbr.8.1.Tarife od 13. 3. 2025. u iznosu od 62,50 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura. Tužiteljici je priznat i trošak kilometrine punomoćnika za dolazak na ročišta (2x20,24 eura), obzirom je postupak započeo u sjedištu suda, a potom je predmet proslijeđen ovoj Stalnoj službi, a što čini ukupni trošak tužitelja u iznosu od 297,12 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, dosuđen tužiteljici i platež naložen tuženiku.

18. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer visina istog nije određeno zatražena, kao i trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme održavanja ročišta jer isti nije nužan za vođenje ovog postupka.

Ivanec, 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Božica Petak Vujec, odvjetnica u ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina

2. Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba