REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8061/2019-33

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja AR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Petar Marković, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski Trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102145813 od dana 09.12.2004.g. koji glasi: „kamatna stopa je promjenjiva. Stranke su suglasne da za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke“.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102145813 od dana 09.12.2004.g. koji glasi: „iznos anuiteta = 694,07 CHF.

III. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 7. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102145813 od dana 09.12.2004.g. koji glasi:„ povrat obveza iz ovog ugovora ( iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi ) obračunat će po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski Trg 3/a, OIB:23057039320 u roku od 15 dana na temelju preplaćene kamate isplatiti tužitelju AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 448,85 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje do 31.07.2015.g. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena:

na iznos od 2,56 EUR od 02.02.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,60 EUR od 04.03.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,62 EUR od 03.04.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,55 EUR od 06.05.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,54 EUR od 02.06.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,55 EUR od 04.07.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,52 EUR od 02.08.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,52 EUR od 02.09.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,61 EUR od 10.10.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,71 EUR od 07.11.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,62 EUR od 02.12.2008.g. pa do isplate,

na iznos od 2,80 EUR od 02.01.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 2,82 EUR od 02.02.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 2,84 EUR od 02.03.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 2,77 EUR od 11.04.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,54 EUR od 12.05.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,45 EUR od 02.06.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,41 EUR od 22.07.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,29 EUR od 07.08.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,46 EUR od 08.09.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,36 EUR od 02.10.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,45 EUR od 26.11.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,45 EUR od 19.12.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 18,75 EUR od 02.01.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 19,02 EUR od 12.02.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 19,32 EUR od 25.03.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 19,28 EUR od 15.04.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 19,25 EUR od 25.05.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 20,00 EUR od 20.06.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 20,40 EUR od 16.07.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 20,41 EUR od 02.08.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 21,41 EUR od 15.09.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 20,87 EUR od 14.10.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 8,48 EUR od 04.11.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 9,01 EUR od 14.12.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 9,41 EUR od 12.01.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 9,10 EUR od 08.02.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 9,08 EUR od 12.03.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 8,97 EUR od 03.04.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 9,05 EUR od 02.05.2011.g. pa do isplate

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka,

Jadranski Trg 3/a, OIB:23057039320 u roku od 15 dana na temelju preplaćenog tečaja isplatiti tužitelju AR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.573,01 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje do 31.07.2015.g. uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022.g. određenim, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01.01.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena:

na iznos od 3,49 EUR od 02.02.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 5,47 EUR od 02.03.2009.g. pa do isplate,

na iznos od 6,23 EUR od 12.02.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 13,59 EUR od 25.03.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 12,71 EUR od 15.04.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 11,81 EUR od 25.05.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 30,04 EUR od 20.06.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 39,71 EUR od 16.07.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 39,87 EUR od 02.08.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 64,18 EUR od 15.09.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 51,13 EUR od 14.10.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 39,22 EUR od 04.11.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 69,81 EUR od 14.12.2010.g. pa do isplate,

na iznos od 93,51 EUR od 12.01.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 75,44 EUR od 08.02.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 74,20 EUR od 12.03.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 67,94 EUR od 03.04.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 72,35 EUR od 02.05.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 105,63 EUR od 14.06.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 141,98 EUR od 20.07.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 196,85 EUR od 13.08.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 114,44 EUR od 10.09.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 113,77 EUR od 06.10.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 100,28 EUR od 20.11.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 101,08 EUR od 06.12.2011.g. pa do isplate,

na iznos od 112,33 EUR od 02.01.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 117,95 EUR od 10.02.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 119,40 EUR od 06.03.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 115,19 EUR od 20.04.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 116,88 EUR od 11.05.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 121,50 EUR od 12.06.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 116,14 EUR od 11.07.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 118,15 EUR od 08.08.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 111,99 EUR od 08.09.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 108,97 EUR od 03.10.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 115,81 EUR od 02.11.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 118,23 EUR od 02.12.2012.g. pa do isplate,

na iznos od 105,11 EUR od 26.01.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 107,54 EUR od 02.02.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 108,85 EUR od 15.03.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 115,82 EUR od 02.04.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 103,41 EUR od 12.05.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 101,07 EUR od 18.06.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 101,19 EUR od 23.07.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 106,68 EUR od 29.08.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 110,58 EUR od 24.09.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 111,34 EUR od 12.10.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 114,22 EUR od 24.11.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 112,64 EUR od 02.12.2013.g. pa do isplate,

na iznos od 114,39 EUR od 02.01.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 100,51 EUR od 05.02.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 103,34 EUR od 02.03.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 101,81 EUR od 02.04.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 98,01 EUR od 10.05.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 97,86 EUR od 18.06.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 98,70 EUR od 08.07.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 102,27 EUR od 08.08.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 104,10 EUR od 04.09.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 105,30 EUR od 02.10.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 107,23 EUR od 02.11.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 109,99 EUR od 02.12.2014.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 02.01.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 10.02.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 04.03.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 08.04.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 12.05.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 13.06.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 21.07.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 18.08.2015.g. pa do isplate,

na iznos od 110,42 EUR od 17.09.2015.g. pa do isplate,

VI. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove ovog parničnog postupka iznos od 2.250,87 eur zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućima od 28. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom kao kreditorom dana 09.12.2004.g. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102145813 kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 122.376,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj dok se tužitelj obvezao iznos vratiti zajedno s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Odredbom čl. 8. Ugovora ugovoreno je kamata od 5,49% godišnje te je istim člankom ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno važećim odlukama banke. Navedene odredba Ugovora o kreditu po kojem banka svojevoljno mijenja kamatnu stopu, ovisno o svojoj odluci je neodređena, neodrediva i nerazumljive potrošačima i kao takve su dovele iste u neravnopravan položaj. Naime, o istoj se nije pojedinačno pregovaralo već je o promjenama iste, banka odlučivala samostalno, bez ikakvog utjecaja potrošača (ovdje tužitelja), dok potrošač (ovdje tužitelj) s druge strane, čak nije ni znao temeljem kojih parametara se ista određuje budući da u navedenom ugovoru o kreditu se nikakvi parametri ni ne spominju. Naime tuženik nije uopće na valjan i razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njeno formiranje tijekom trajanja ugovornog kreditnog razdoblja, a na temelju čega je tužitelj mogao kao potrošač spoznati učinke koje će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Također radi se o tipskoj odredbi banke koja je unaprijed bila formulirana u standardnim ugovorima o kreditima od strane banke te potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Na taj način dolazi do situacije značajne neravnopravnosti odnosno neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer banka jednostrano određuje obvezu potrošača koje promjene potrošač ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može čak ni provjeriti, budući da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navedena neravnopravnost i neravnoteža čini navedenu odredbu nepoštenom i kao takvu ništetnom sukladno čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003). Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Unatoč navedenom tuženik je mijenjao prvotno određenu kamatnu stopu od 5,49% jednostranom odlukom protivno načelu savjesnosti i poštenja, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja i bez da je tužitelj imao bilo kakve mogućnosti utjecaja na navedeno i bez mogućnosti pregovaranja. Navedenu kamatnu stopu tuženik je mijenjao s početne 5,49% i to: dana 08.01.2008.g. na 5,55%, dana 01.04.2009.g. na 5,90%, dana 12.10.2010.g. na 5,65%. Navedenim postupanjem tuženika, odnosno jednostranim promjenama kamatne stope došlo je do promjene u mjesečnim anuitetima tako da je tuženik je neosnovano stekao ukupno 4.633,37 KN. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012, Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-7129/13 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004.g. do 31.12.2008.g. a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna." Sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom ( ugovor o kreditu sklopljen dana 09.12.2004.g. a presuda se odnosi na razdoblje od 01. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g.) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezna za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske i Trgovačkog suda u Zagrebu. Također, u članku 7. ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih obroka te je u članku 7. ugovoreno da će se povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Navedena klauzula u ugovoru je također temeljem kolektivne tužbe presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12 i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Pž-6632/17 utvrđena nepoštenom u odnosu na potrošača te kao takvom ništetnom. Naime člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također u istom članku je navedeno da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u čl. 3. st. 2. koji glasi:

Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora". Tužitelj prilikom sklapanja ugovora nikako nije mogao utjecati na navedenu odredbu odnosno o navedenoj odredbi uopće nije pojedinačno pregovaralo već je ista bila sadržana u tipskom ugovoru tuženika. Također tužitelj ističe da tuženik nije tužitelju predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjima, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koja za njega proizlaze iz valutne klauzule u švicarskom franku. Naime, u vrijeme kada je sklapao ugovor, tužitelj nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula u CHF niti ga je tuženik uredno i u razumnoj mjeri obavijestio i upozorio na konkretne rizike koje ugovaranje valutne klauzule u CHF donosi. Samim time tužitelj nije ni mogao razumjeti sporne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili ne. Naime tužitelj nije bio upozoren da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, te da isto predstavlja sigurno ulaganje samo za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače kao primatelje kredita. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke uključujući i ovdje tuženika, a ne prosječni potrošač pa tako ni ovdje tužitelj. S navedenom okolnosti kao i opasnosti koje donosi ugovaranje valutne klauzule u Švicarskom franku kao specifične valute, tuženi je kao banka zbog svog stručnog znanja svakako znao odnosno bio je svjestan navedenog, dok s druge strane tužitelj kao obični građanin koji nije ekonomske struke, to isto nije mogao znati, a banka odnosno tuženik, protivno načelu savjesnosti i poštenja, nije tužitelja na navedeni rizik upozorila. Unatoč navedenom, cjelokupni rizik navedenog ugovornog odnosa prebačen je na tužitelja koji je kao potrošač nesumnjivo slabija strana u ugovornom odnosu. Dakle navedena odredba o kojoj se između ugovornih strana nije pojedinačno pregovaralo, a koja je sastavni dio tipskog ugovora koji je banka unaprijed sastavila, upravo zbog već opisanog nesavjesnog i nepoštenog postupanja banke predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama, i to na štetu potrošača. Ponovno napominjemo da tuženik kao stručnjak nije upozorio niti informirao tužitelja kao potrošača o rizicima koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u švicarskom franku, pa samim time tužitelj nije ni bio svjestan rizika koji preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu ovdje tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik zna ali ga prešućuje te istovremeno nudi kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima kao najpovoljniju priliku u odnosu na druge valute, bez da potrošača upozori o rizicima koji su vezani uz tu valutu. Na taj način potrošač je, protivno načelu poštenja i savjesnosti, navođen na sklapanje ugovora s rizičnom valutom. Pri tome dolazi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu potrošača jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao potrošač i dužnik ima obvezu vratiti tuženom i neizvjesna je cijena, jer se kamata plaća u istoj valuti, švicarskom franku. Dakle oba bitna elementa ugovora su promjenjivi i neizvjesni, s tim da tuženik kao vjerovnik zna da uz valutu u švicarskom franku postoji poseban rizik koji na kraju snosi kao potrošač isključivo tužitelj jer on navedeni kredit otplaćuje u kunama, a ne u švicarskim francima o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju tužitelj otplaćuje u kunama. Navedenim postupanjem, odnosno ugovaranjem odredbe kojom se glavnica veže uz švicarski franak, došlo je do znatne neravnoteže na štetu tužitelja kao potrošača jer banka kao kreditor prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i opći i posebni rizik valutne klauzule koji je vezan uz švicarski franak kao valutu utočišta, uz činjenicu da tuženik kao kreditor navedenu odredbu razumije, a potrošač uopće ne razumije kakav je rizik preuzeo. Također, neravnoteža postoji već u samoj činjenici da se radi o tipskom ugovoru tužitelja s navedenim ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a kojima je tužitelj preuzeo rizik franka na sebe, ne znajući za njega jer ga banka nije o tome informirala. Opisano nedopušteno postupanje tuženika je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 i Visokog Trgovačkog suda pod posl.br. Pž-6632/17 u povodu kolektivne tužbe te je navedenom presudom utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.04.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine" broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sukladno čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štitit. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Budući da je ugovor o kreditu nesporno sklopljen u periodu obuhvaćenom presudom ( ugovor o kreditu sklopljen dana 09.12.2004.g. a presuda se odnosi na razdoblje od 01. travnja 2004.g. do 31. prosinca 2008.g.) donesenom u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud vezna za pravna utvrđenja iz citiranih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Uvidom u rekonstrukciju otplate kredita razvidno je da je tužitelj po osnovi preplaćene kamate zbog jednostrane promjene kamate od strane banke, pretplatio ukupno 4.633,37 kn. Uvidom u rekonstrukciju otplate kredita razvidno je da je tužitelj po osnovi preplaćenog tečaja CHF u odnosu na početni tečaj švicarskog franka pretplatio ukupno 43.560,89 kn. Navedeni iznos je izračunat prema iznosu početnog anuiteta u švicarskom franku kao razlika između početnog tečaja i tečaja koji je bio na snazi u trenutku plaćanja, te u njemu nije sadržan povećani iznos anuiteta do kojeg je došlo zbog jednostranih odluka banke o povećanju kamatne stope. Tužitelj budući da nije sudski vještak, a da navedeni izračun zahtjeva veći stupanj stručnosti, zadržava pravo urediti tužbeni zahtjev, nakon što se provede financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost preplaćenih kamata i tečaja. Također tuženi je izvršio konverziju kredita te je tužitelj potpisao aneks ugovora o kreditu broj 5102145813 kojim ugovorom je izmijenjena valutna obveza, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Međutim navedenim aneksom tužitelj nije izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje o samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Navedeno je i potvrđeno u Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl.br. Rev-2868/2018. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Tužitelj predmetnom tužbom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe čl. 7. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 5102145813 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 09. prosinca 2004. godine (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa od kn 4.633,37 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama s osnove navodno preplaćenih kamata, a iznosa od kn 43.560,89 s osnove navodnih tečajnih razlika. Tužitelj i tuženik su dana 19.02.2016. godine sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 ('sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana....'") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na sljedeći način: 1. utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; 2. definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; 3. kreiran je otplatni plan za novi EURski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; 4. iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za EURski kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Dakle, osim što su tužitelj i tuženik predmetni kreditni odnos uredili sklapanjem Aneksa, prilikom samog postupka konverzije po ZIDZPK/15, sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju su priznate i uračunate odnosno uzete u obzir, stoga se bilo kakvo novčano potraživanje po osnovi koju navodi tužitelj ukazuje kao posve neosnovano. Tuženik ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani, a što proizlazi iz više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i iz stručnog članka prof.dr.sc. FR i doc.dr.sc. JR s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u "Pravo i porezi", izdanje ožujak 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Osim toga i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak istaknuo sljedeće: "Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004. -2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka." Dakle, argumentum a contrario iz citiranog dijela obrazloženja odluke VSRH-a proizlazi da je VSRH izrazio pravno stajalište prema kojem potrošači koji su izvršili konverziju svojih CHF kredita sukladno ZIDZPK (NN 102/15) nemaju valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Ovo iz razloga što je provedenom konverzijom upravo voljom potrošača izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR, dakle, provedenom konverzijom riješena su sva sporna pitanja među ugovornim stranama, a koja su i predmet ovoga spora. Stoga se i zbog navedenog tužbeni zahtjev ukazuje kao u cijelosti neosnovan. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog sljedećih razloga. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga, tuženik ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osnove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Stoga, uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 02.02.2008. godine pa do 02.12.2015. godine, to tuženik ističe kako je cjeloukupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je tužba podnesena dana 12.06.2019. godine. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite. VSRH u cit. odluci nije iznio nikakve nove okolnosti što se tiče navodnih povreda učinjenih s aspekta kolektivne zaštite, odnosno samo se pozvao na utvrđenja VTS-a iz pobijane odluke. S tim u vezi tuženik ističe da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Stoga, nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovoranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004; Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada...) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina: Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Iz Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. -. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. Iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz "Novi list", a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD- a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF = 4,2 kune do 1 CHF = 5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj bili informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje gđe. SR (voditelja Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te gđe ER i HR, kao osoba koje su ugovarale predmetni kredit. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. U prilog tome govori i činjenica da je gđa. SR svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijesti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Tuženik također ističe kako tužena niti je ostvarila, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama. Bilo kakvo odstupanje stvara valutni rizik koji si Banka ne može priuštiti. Odnosno, primjera radi, otplatom duga od strane korisnika kredita u iznosu od 100 CHF, banka podmiruje svoju obvezu u iznosu od 100 CHF prema svojem vjerovniku. Naravno, tuženik je imao na stotine različitih kredita vezanih uz CHF, a financirani su iz stotina različitih izvora u CHF, različite ročnosti u odnosu na pojedinačne plasmane klijentima. Samim time tijekom perioda otplate moguće da se Banci otvori devizna pozicija, ali zbog valutnog rizika tuženik ju uvijek zatvarao, pri čemu je iz podataka koji se dostavljaju razvidno u kojoj mjeri je bila otvorena devizna pozicija tuženika. Odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju strogo je reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti). Upravo iz toga razloga banka vodi konzervativnu politiku izloženosti valutnom riziku te sukladno tome poštujući gore navedenu Odluku HNB-a, kao i limit iz odluke, Banka ne može i ne smije kredite uz CHF valutnu klauzulu financirati iz kunskih izvora već isključivo iz CHF izvora. Plasmani Banke denominirani u CHF-u su pokriveni adekvatnim obvezama Banke u istoj toj valuti u skladu sa svim pozitivnim propisima. To je razvidno i iz dopisa HNB-a od 10. lipnja 2013. godine, a iz kojeg jasno proizlaze i sljedeće dvije činjenice: promjena tečaja kune prema bilo kojoj valuti ne može bitno utjecati na financijski rezultat kreditnih institucija (strana 2. dopisa HNB-a), banke su imale uredno evidentiranu obvezu u CHF (strana 3. dopisa HNB-a), tuženik se vodio izrazito konzervativnim pristupom po pitanju otvorenosti svoje devizne pozicije. Dakle iz svega nesporno proizlazi da je i Banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. U slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da Banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama. Tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog ne može se smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je to u ovoj stvari uredno činio. Tuženik posebno napominje da je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. godine snižena ispod početno ugovorene kamatne stope. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,49%, dana 01.05.2011. godine snižena je na 5,35%, a od 01.10.2011. godine tužitelju je kamatna stopa još snižena i to na 5,00%, te je kao takva vrijedila sve do zakonskog fiskiranja kamatne stope na visinu od 3,23%, a sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine (NN 143/13). U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, pa time i nepoštena (ništetna), a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01.05.2011. godine bila snižena ispod početno ugovorene. Tuženik nadalje ističe kako se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Tuženik isto tako ističe kako je tužitelju pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tuženik je dakle spomenutoj obvezi udovoljio tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. Tuženik je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik i učinio. Slijedom navedenog, razvidno je da su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope pa tužitelj nema pravo tražiti i dodatnu zaštitu od suda podnošenjem predmetne tužbe. Potrebno je istaknuti i da je takav način usklađenja u više navrata i od više institucija potvrđen kao zakonit (Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Hrvatska narodna banka, VSRH u presudi Revt-294/2014, str. 35., Visoki prekršajni sud u presudi posl.br. FPž-139/18 od 29.03.2018. godine). Prema tome, već je kroz ZPK tužitelju pružena takva razina radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, pri čemu je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope, i da je polazeći upravo od tog odabira koncipirao režim pravne zaštite koji je ustanovljen ZPK. ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Uvođenje fiksne kamatne stope u ovaj ugovorni odnos stoga nije slučajnost, te ga treba sagledati kroz širi kontekst, i to upravo kao restituciju koja se spominje u odredbi čl.138.a ZZP. U tom se smislu ističe i da je Ustavom Republike Hrvatske određeno da se prava određenih osoba moraju ograničiti razmjerno potrebi za ograničenjem u konkretnom slučaju (čl. 16.). Prisilno uvođenje fiksne kamatne stope jest upravo takvo ograničenje koje se mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima koji su istaknuti prema. Besmisleno je i protivno citiranoj odredbi Ustava ne uvažiti zakonsku restituciju prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu tužitelja, jer će usvajanjem cijelog tužbenog zahtjeva za isplatu sud negirati činjenicu zakonske restitucije, i time će narušiti razmjer između samog ograničenja i potrebe za ograničenjem na štetu tuženika. Tuženik skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,49%). Slijedom navedenog, podnošenjem ove tužbe, tužitelj se odrekao uživati blagodat odredbe čl. 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Prema tome, prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja, ne može se zanemariti restitucija s osnove odredbe čl.11.a st.5. ZPK, te u vezi s njome odredba čl. 16. Ustava Republike Hrvatske. Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,49% godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (ĆR, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Naime, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu. Tužitelj se stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. U ovoj stvari nije sporno da je tuženik kao pružatelj financijskih usluga, u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenih zakona, u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje sud bi ipak trebao odgovarajuće cijeniti, budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, Zakon o zaštiti potrošača (NN 41/14) odredbom čl. 118., odnosno 138.a (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete. Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira. Tuženik osporava i navode tužitelja kako bi predmetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila neodređena odnosno neodrediva. Naime, ovakvo zaključivanje tužitelja ne samo da nije pravno utemeljeno, nego je isto nelogično i u cijelosti neuvjerljivo, osobito iz razloga što se pojmovi određenosti odnosno odredivosti ne odnose na pojedine odredbe ugovora, nego na činidbu, koja predstavlja bitan sastojak ugovora, a sve sukladno odredbama kako slijedi. Stoga, tuženik polazi od činjenice kako je odredbom čl. 269. st. 1. propisano kako je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, dok je odredbom čl. 1021. ZOO-a propisano kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, tuženik upire i na odredbu čl. 270. ZOO-a, a kojom odredbom je propisano kako je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Dakle, objekt ugovorne obveze na strani tužitelja je činidba na plaćanje ugovorene kamate i vraćanja iskorištenog iznosa u vrijeme i način kako je ugovoreno. Iz navedenog proizlazi kako činidba ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju se radi o takvoj vrsti pravnog posla, nije i ne može biti samo kamatna stopa, nego plaćanje ugovorene kamate i vraćanje iskorištenog iznosa novca u vrijeme i način kako je ugovoreno, dakle, činidba se sastoji u davanju. Pored navedenog, tuženik ističe kako se ne može govoriti o neodređenosti odnosno o neodredivosti činidbe iz razloga što je predmetna činidba plaćanja ugovorenih kamata u odnosu na Ugovor o kreditu itekako bila određena te je podrazumijevala u trenutku ugovaranja visinu od 5,49%. Također, ista je bila i odrediva iz razloga što je promjenjivost bila uvjetovana odlukama Banke. Naime, odredbom čl. 272.st.1. propisano je kako je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti, a što je predmetni ugovor i sadržavao. Stoga, budući da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva, odnosno, odredivost činidbe sadržana je u činjenici da je voljom ugovornih strana bila prepuštena mogućnost promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, ni u kojem slučaju se ne može govoriti o neodredivosti činidbe. Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 9.292,71 zajedno sa zateznim kamatama i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. stv. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo naknadno korigirati prigovor radi prebijanja, do zaključenja glavne rasprave u ovoj stvari. U odnosu na dio tužbenog zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio način podešavanja kamatne stope, između stranaka bi se smatralo kako se ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja otplate kredita (5,49%), pa bi, stoga, tužitelj bio dužan vratiti svaki potplaćeni anuitet od 01.05.2011. godine pa nadalje, jer je tužitelju kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene već od tog datuma. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 5.096,57 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102145813 od 9.12.2004., plan otplate kredita, nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o., aneks ugovora broj 1 od 19.2.2016., iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je da je tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili namjenski ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51400607-5102145813 od 9.12.2004. kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 122.376,21 CHF.

5. Nesporno je prema čl. 7. ugovora o kreditu da je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF, nesporno je prema čl. 8. navedenog ugovora da je ugovorena redovna kamata 5,49 % godišnje te promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama ovdje tuženika. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 19.2.2016. godine sklopili aneks broj 1 ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju.

6. Sporno je da li je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je time tužitelj doveden u neravnopravan položaj, sporna je zastara potraživanja, da li je aneksom izmijenjen osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove kao i osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva.

7. U odnosu na prigovor zastare tijek zastare za valutnu klauzulu je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od dana 14.06.2018., a prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana kada je vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze, od dana utvrđenja ništetnosti, počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu, te je tužba podnesena u roku manjem od 5 godina. Sud je rješenjem dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva od 16.12.2020., a prema odredbi čl.191 st 2 ZPP jer temeljem iste činjenične osnove zahtjev za isplatu višeg iznosa a koji je tužitelj mogao postaviti nakon provođenja financijskog vještačenja, jer su navedene okolnosti nastale nakon provođenja financijskog vještačenja iz iste osnove. Za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba s obzirom da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičkog zahtjeva kao što je ovaj određen činjeničnom osnovom.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit bio nužan radi kupnje stana jer u je supruga bila trudna. Sjeća se da je išao kod tuženika jer je samo tamo ima otvoren tekući račun. Razgovarao je za zaposlenicom tuženika koja mu je ponudila ugovor o kreditu u švicarskim francima u protuvrijednosti kune, rekla je da je to najpovoljniji kredit. Tužitelj je na taj kredit pristao jer nije imao načina kako da dođe do novaca da kupi stan. Kolik ose sjeća zaposlenica tuženika nije govorila o riziku tečaja valutne klauzule. Nakon što je pročitao odredbe ugovora o kreditu nije imao primjedbi, nije imao primjedbu na početni iznos mjesečne rate koju je mogao otplaćivati. Nakon nekoliko godina tuženik mu je dostavljao dopise u kojima je bilo navedeno da je povećana mjesečna rata 70% od početnog iznosa. Tužitelj je plaćao mjesečne rate kredita redovito. Stanu su koristili tužitelj i supruga za življenje. Nakon što je izgubio posao osnovao je firmu i registrirao je na stan gdje su živjeli 2009. godine, a stan je prodao 2017. da bi s tim iznosom kupio veći stan. Tuženik mu je ponudio aneks ugovora u eurima i na to je pristao. Navodi da mu nitko nije obrazlagao promjenjivu kamatu stopu.

9. Prema odredbi čl. 296. st. 2. ZOO-a, ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroče očigledno neravnopravnost u obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak iako su opći uvjeti koji sadrže odobreni od nadležnog tijela. Prema odredbi istog čl. st. 2. ZOO-a prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimam se u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge, koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovor kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana. Nesporno je da je dana 07.04.2013. Trgovački sud u Zagrebu donio presudu br. P-1401/2012., a koja je potvrđena presudom br. Pž-6632/2017. od 14.06.2018. Visokog trgovačkog suda RH, u odnosu na promjenjivu redovnu kamatu u skladu s jednostranim odlukama tuženika je nepoštena i ništetna, a u odnosu na valutnu klauzulu utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, u odnosu na ugovornu valutnu klauzulu koja glavnica je vezana švicarski franak. Valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula i njena je funkcija čuvanje vjerovnika i dužnika od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. Sva plaćanja za navedeni kredit i iznos ugovora o kreditu kojeg je tuženik ispatio tužitelju te anuitete koje je tužitelj plaćao tuženiku, plaćali su se isključivo u hrvatskim kunama. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala, te je tuženik bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti a ne u hrvatskoj kuni. Iz navedenog proizlazi da je funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, očuvanje jednake vrijednosti činidaba iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način koji je to tuženik činio, ništetna. Prema odredbi čl. 502c ZPP-a, propisuje se direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošači obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u kolektivnoj tužbi. Sud je utvrdio da se na tužitelja primjenjuje Zakon o potrošačima jer je tužitelj potpisao ugovor kao fizička osoba- potrošač i plaćao je sve mjesečne rate, a što je i iskazao u svom iskazu, stoga ne stoji prigovor da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku. Teret dokazivanja je bio na strani tuženika, a prema čl. 221a ZPP-a. Tuženik nije dokazao da li je zaposlenik tuženika dao odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora, na okolnost pregovaranja o značenju promjenjive kamatne stope i o metodi i parametrima kod ugovaranja promjenjive kamatne stope i rizika tečaja CHF-valutne klauzule te da li su stranke pregovarale o potrebnim parametrima i metodi kod obračuna promjenjive kamatne stope i da li je tuženik upozorio tužitelja na rizik vezivanja kredita u stečaj CHF, promjene tečaja CHF i promjene kamatne stope na financijske obveze tužitelja po ovom kreditnom odnosu, a što je i tužitelj iskazao da su mu nudili kredit u švicarcima jer je najstabilniji i nisu ništa rekli u odnosu na rizik valutne klauzule. Sud zaključuje da je tuženik nesavjesni stjecatelj, a radi ništetnosti dijela navedenog ugovora u odnosu na promjenjivu kamatu i valutnu klauzulu, a prema odredbi čl. 1111 koji je u svezi s čl. 1115 ZOO-a, jer u ovom slučaju je stjecatelj nepošten od dana stjecanja iz razloga jer je tuženik nesavjesni stjecatelj.

10. Vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. zaključuje da je razlika između anuiteta s osnove promjene kamatnih stopa za sve anuitete za koje je nalazom utvrđeno više plaćeni iznos 664,96 CHF. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete nalazom je utvrđen više plaćeni iznos tada 49.524,33 kune. Ukupna razlika između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje uplaćeni iznos iznosi 3.393,04 CHF. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za koje je nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi 10.791,04 kune.

11. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka dok je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju u dijelu u kojem je isto suprotno sa do sada iznesenim navodi mi prigovorima tuženika, ističe da nalaz i mišljenje nisu cjeloviti i jasni te sadrže pogreške u metodologiji izračuna. Po mišljenju suda vještak je, a prema zadatku suda izračunao po kamati računa kao razliku anuiteta, izraženu u CHF, prema inicijalnom otplatnom planu i anuiteta prema stvarnoj otplati koju je pretvorio u kunski iznos množenjem s tečajem CHF prema HRK na dan plaćanja. Vještaku nije bio zadatak da izradi račun samo u odnosu na dio anuiteta koji se odnosi na kamatu. Vještak je, a prema zadatku zasebno iskazao razlike s osnove ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule. Na ročištu održanom 1.10.2020. sud je odredio zadatak vještaku te nije bilo prigovora na određeni zadatak vještaku, stoga vještak nije imao potrebe da se očituje na okolnost je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja ja aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne pretplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije te da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita.

12. Sud je dao vjeru vještaku da je svoje vještačenje iznio savjesno u skladu s pravilima znanosti i vještine prema čl. 258. ZPP-a, stoga nije bilo potrebe pozivati vještaka jer je svoj nalaz sačinio prema rješenju određenom od strane suda.

13. Sporazum o konverziji je sklopljen temeljem zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačko kreditiranju koji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Sud je mišljenja da u sudskom postupku kao što je ovaj i nakon izvršene konverzije po odredbama zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju može se zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao potrošača i banaka kao davatelja kredita. Korisnik kredita, ovdje tužitelj, ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima zakona o potrošačkom kreditiranju. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19c st. 1 toč. 6 Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenog iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove. Sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koje je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenom prema odredbama navedenog zakona uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih, a iz sadržaja dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava koji u ovom postupu zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama istog zakona već je tom odredbom čl. 41 Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. U konkretnom slučaju sklapanjem dodatka ugovora o kreditu tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i konačno uredili svoj pravni odnos za razdoblje njegova sklapanja, a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo stoga aneks ugovora ne utječe na osnovanost potraživanja tužitelja s osnove ništetnosti za promjenjivu kamatnu stopu kao i za tečaj valutne klauzule.

14. Budući da je sud utvrdio da je promjenjiva kamatna stopa ništetna u dijelu čl. 8. kao i valutna klauzula u dijelu čl. 7. navedenog ugovora, jer je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, a prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a, sud je tužitelju na ime stjecanja bez osnove dosudio iznos od 448,85 eur zbog preplaćene kamatne stope, te iznos od 6.573,01 eur u odnosu na preplaćenu valutnu klauzulu (čl. 1111. ZOO-a koji je u svezi s čl. 1115. ZOO-a.) sve to sa zakonskim zateznim kamatama, a mjesečne iznose tekuće od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa sve do isplate, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a, koji je u svezi s čl. 183. ZOO-a.

15. Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a iznos od 2.250,87 eur, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 28.1.2020. 100 bodova, podnesak 11.9.2020. 100 bodova, ročište 1.10.2020. 100 bodova, podnesak 16.12.2020. 100 bodova, podnesak 9.8.2023. 100 bodova, ročište 12.9.2023. 50 bodova, ročište 8.4.2025. 100 bodova, a što ukupno iznosi 1.500,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 375,00 eur, trošak financijskog vještačenja 265,45 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 110,42 eur.

U Zagrebu, 28. svibnja 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika