Poslovni broj: P-157/2025-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje d.d., Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 27. svibnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja ŠŽ, dipl.iur. i punomoćnika tuženika Krešimira Matoševića, odvjetnika, dana 28. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 kojim isti od tuženika Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849 potražuje na ime isplaćene invalidske mirovine iznos od 9.563,55 EUR zajedno uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 05.07.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvlačenjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 1.055,37 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 05.07.2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvlačenjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje d.d., Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623 naknaditi tuženiku Allianz Hrvatska d.d., Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849 trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 563,55 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 13. siječnja 2025. godine navodi da je osiguranik HZMO ZŽ stradao ozlijeđen u prometnoj nesreći dana 9.12.1995. godine u Kutini kao biciklist kada je na njega naletio teretni automobil reg. oznaka [registarska oznaka], a koju nesreću je skrivio osiguranika tuženika JŽ upravljajući osobnim vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] koje je u vrijeme nezgode bilo osigurano kod naslova policom broj [broj police]. Pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Kutini broj K-47/96 JŽ proglašen je krivim za navedenu nezgodu.

Na osnovu navedene nesreće rješenjem broj IN-920889 od 18.4.1997. godine osiguraniku HZMO je priznato pravo na invalidsku mirovinu dok mu je rješenjem broj IN- 920889 od 17.4.1997. godine priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Tužitelj je za razdoblje od 1.4.2022 do 31.5.2024. godine s osnova mirovine isplatio ukupno 17.077,76 EUR od čega 70 % s osnova ozljede na radu iznosi 11.954,43 EUR, dok je temeljem naknade zbog tjelesnog oštećenja za isto razdoblje isplaćeno ukupno 1.319,21 EUR što ukupno iznosi 13.273,64 EUR. kako je naš osiguranik djelomično suodgovoran za prometnu nesreću u omjeru 20 % ukupna šteta iznosi 10-618,92 EUR (80 % od 11.954,43 EUR i 80 % od 1.319,21 EUR. Zahtjevom od 13.6.2024. godine tužitelj se obratio tuženiku da isplati naknadu štete nastalu isplatom invalidske mirovine i naknade zbog tjelesnog oštećenja kao je to navedeno u točki III tužbe, ali se tuženik oglušio.

Kako mu tuženik nije usvojio zahtjev u mirnom postupku, to tužitelj predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako priznaje nastanak štetnog događaja te legitimaciju stranaka u ovom postupku. Ne osporava činjenicu da je osiguranik tužitelja ZŽ stradao u prometnoj nesreći koja se dogodila u Karlovcu dana 09.12.1995.godine u kojoj je zadobio tjelesnu ozljedu i to potres mozga, te da je nakon toga tužitelj svom osiguraniku zbog ozljede na radu priznao pravo na invalidsku mirovinu kao i pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Tuženik nadalje osporava osnov i visinu utuženog potraživanja tužitelja kao neosnovanu i protivnu pozitivnim zakonskim propisima koji se primjenjuju na njegovo potraživanje s osnove naknade štete s osnove isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje za utuženo razdoblje od 01.04.2022.g. do 31.05.2024.

Tuženik naglašava činjenicu da se između tužitelja i tuženika pred Naslovnim sudom vodi postupak pod poslovnim brojem P-4537/2023 (ranije P-2892/2020) a u kojom je predmet postupka također potraživanje tužitelja s osnove isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje svom osiguraniku ZŽ za ranije razdoblje od 01.03.2018.g. do 31.01.2020.g. iz istog štetnog događaja. U tom postupku je Županijski sud u Slavonskom Brodu u predmetu oznake 8 Gž-439/2022-3 od 06.04.2023.g. usvojio žalbu tuženika te je ukinuo raniju presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu zbog pogrešne primjene materijalnog prava te je vratio predmet na ponovno suđenje koje još traje. U ponovljenom postupku je u predmetu oznake P-4537/2023 provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku medicine rada dr. med. Damiru Vodopivcu u kojem je isti utvrdio da je osiguranik tužitelja ZŽ umirovljen i zbog ozljeda na radu iz ovog štetnog događaja i zbog bolesti te da je ranija bolest utjecala na njegovo umirovljenje u omjeru od 80% dok su ozljede iz ovog štetnog događaja utjecale na umirovljenje u omjeru od 20%. Stoga tuženik predlaže da se, radi ekonomičnosti, u ovom postupku koristi kao dokaz vještačenje vještaka dr. Vodopivca koje je izrađeno za potrebe predmeta oznake P 4537/2023 koji se vodi između istih stranaka povodom istog štetnog događaja. Tuženik također ističe da je sam tužitelj u tužbi učinio nespornim da je njegov osiguranik ZŽ suodgovoran za nastanak prometne nesreće u kojoj je ozlijeđen u omjeru od 20 %. Županijski sud u Slavonskom Brodu je svojoj ranije naznačenoj odluci potvrdio osnovanost stanovišta tuženika da se na ovu pravnu situaciju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 i kasnije izmjene) koje su bile na snazi u vrijeme kada je tužitelj vršio isplatu invalidske mirovine. Navedeno pravno shvaćanje je u skladu sa važećom sudskom praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske ( pravno shvaćanje istog Suda u odlukama oznake Rev-x-388/2018-2 od 25.kolovoza 2020.g., Rev- 909/2021-2 od 08.rujna 2021-2 , Rev 12/2022 od 12.01.2022.g., Rev-184/2022-2 od 23.ožujka 2022, Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022.g.,, Rev-958/2024-2 od 10.07.2024.g., Rev-713/2024-2 od 05.11.2024.g. ) koji je jasno istaknuo da za ovaj spornije mjerodavan Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 i njegove kasnije izmjene) i njegove odredbe iz čl. 161. i 164. kako to pogrešno smatra tužitelj.

Tuženik dalje citira Zakon o obveznim osiguranjima u prometu te ističe da navedeni Zakon u svom čl. 27. propisuje slijedeće:

- Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju,

- Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji.

Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Drugim riječima, obveza tuženika postoji samo ukoliko postoji razlika između iznosa invalidske mirovine zbog ozljede izvan rada koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i iznosa invalidske mirovine koju bi tužitelj isplaćivao istom kada bi njegov razlog umirovljenja bila ozljeda na radu. Budući da tužitelj isplaćuje svom osiguraniku ZŽ invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu, jasno je da da tužitelj ne trpi uopće nikakvu štetu koju bi imao pravo potraživati od tuženika iz ovog štetnog događaja.

Podredno, tuženik ističe da je osiguranik tuženika rođen 1948. godine te da je nesporno da je isti već prije više godina ispunio zakonske pretpostavke za odlazak u redovnu mirovinu; pa je tijekom ovog postupka potrebno dodatno utvrditi da li uopće postoji razlika u visini između invalidske mirovine koju je tužitelj u utuženom razdoblju isplatio svom osiguraniku i redovne starosne mirovine koja bi mu bila isplaćivana u tom razdoblju na temelju njegovih ranijih uplata u mirovinski sustav da nije isti pretrpio ozljedu na radu zbog koje je umirovljen.

Zbog svega ranije iznesenog tuženik predlaže sudu da odbije tužitelja u cijelosti sa njegovim tužbenim zahtjevom i uz naknadu njemu prouzročenog parničnog troška zajedno sa propadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja odluke do isplate.

Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao prijavu o povredi na radu (list 3-6 spisa), presudu Općinskog suda u Kutini posl.br. K-47/96 (list 7-11 spisa), presudu Županijskog suda u Sisku broj Gž-441/1998-3 (list 13-15 spisa), utvrđivanje invalidnosti (list 17-24 spisa), rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 18.4.1997.(list 25-26 spisa), rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske od 17.4.1997. (list 27-28 spisa), podaci o isplati (list 29-30 spisa), banku podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 31-52 spisa), zahtjev za naknadu štete s povratnicom (list 53-54 spisa), sudsku praksu (list 62-71 spisa).

Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

Sud je izvršio uvid u prijavu o ozljedi na radu (ER-8) te je utvrdio da je ista sačinjena povodom štetnog događaja ZŽ a koja se povreda dogodila 09.12.1995. godine. Nadalje, sud je izvisio uvid i u kaznene presude općinskog suda u Kutini K-47/96 i Županijskog suda u Sisku Gž-441/98 te je iz istih utvrdio da je okrivljeni JŽ oglašen krivim za nastanak i posljedice štetnog događaja u kojem je stradao ZŽ. Oštećenom je navedeni štetni događaj priznat kao ozljeda na radu obzirom da je u tom trenutku išao. na posao.

Sud je izvršio uvid u Rješenje RF MIORH broj UP/I 8322/96 od 18.4.1997. godine te je istom utvrđeno pravo ZŽ na invalidsku mirovinu zbog bolesti i povrede na radu.

Sud je izvršio uvid u rješenje RF MIORH od 17.4.1997. g. te je utvrdio da je istim ZŽ priznato pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje obzirom da kod njega postoji tjelesno oštećenje šestog stupanja, odnosno od 50%.

Sud je izvršio uvid u izračune koje je napravio tužitelj putem svojih službi te je utvrdio da za razdoblje od 01.04.2022. g. do 31.05.2024. g., a nakon umanjenja za suodgovornost od 20% isplaćena invalidska mirovina za ZŽ iznosi 9.563,55 EUR. Za isti period tužitelj je ZŽ isplatio na ime naknade za tjelesno oštećenje, nakon umanjena za 20% suodgovornosti, iznos od 1.055,37 EUR.

Među strankama je sporno koje propise treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, a sukladno navodima iz tužbe i odgovora na tužbu.

Naime, iz teksta tužbe i njoj priloženih isprva u vidu dokaza proizlazi da tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju dok tuženik navodi da je to pogrešno te da se navedena problematika treba rješavati primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu obzirom da se radi o ozljedi na radu do koje je došlo uslijed prometne nesreće sudara dva motorna vozila u pokretu.

Vezano uz ovo sporno pitanje sud upozorava da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 9. lipnja 2022. promijenjeno je pravno shvaćanje prihvaćeno na 26. Sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. tako da promijenjeno shvaćanje glasi:

"U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje obvezno je za sva vijeća i suce pojedince ovog suda sukladno odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20). Do promjene pravnog shvaćanja ovog suda došlo je zbog usklađivanja s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u većem broju odluka (primjerice: odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. i dr.)."

Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

Stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tuženik smatra da tužitelj od njega kao društva za osiguranja, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

Kako je prema rješenju tužitelja (str. 3-6 spisa) ZŽ zbog ozljede na radu određena invalidska mirovina, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbe članka 27. ZOOP-a. Budući da je iz podataka u spisu razvidno da je tužitelj svom osiguraniku ŽŽ u utuženom razdoblju isplatio mirovinu uslijed ozljede na radu u 70 %, odnosno invalidsku mirovinu je isplaćivao na temelju povrede (ozljede) na radu te istu još i umanjio za 20 % suodgovornsoti, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Zbog navedenog razloga, tužitelj nije dokazao da trpi štetu, pa je ovaj sud utvrdio da tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.).

Zatim, iz samih navoda tužitelja u tužbi te tijekom postupka bilo je jesno vidljivo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev napravio sukladno odredbama čl. 161-170 ZMO-a, a da pri tom nije uzeo u obzir odredbu čl. 27. st. 1. ZOOP-a. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj svoj zahtjev utemeljio na pogrešnom materijalnom pravu zbog čega njegov tužbeni zahtjev nije osnovan.

Nadalje, tužitelj nije dostavio u spis sam obračun iz kojeg bi se moglo vidjeti kako je isti napravljen (od kojih elemenata) pa se taj obračun niti nije mogao ispitati bez provođenja financijskog vještačenja što tužitelj nije htio predložiti. Stoga je stav ovog suda da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja pa da i iz ovog razloga valja odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

U oba ova slučaja teret dokaza je sukladno čl. 219 i 221a ZPP-a bio na tužitelju, a ocjena ovog suda je da te bitne elemente tužitelj nije dokazao pa je stoga ovaj sud odbio njegov tužbeni zahtjev glede isplaćene invalidske mirovine u cijelosti te je stoga odlučeno kao u tč. I. izreke ove presude.

Vezano uz dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje s osnova isplaćene naknade za tjelesno oštećenje sud je utvrdio slijedeće.

Odgovornost i pasivnu legitimaciju tuženika je sud utvrdio uvidom u kaznene presude dok je visinu isplaćenog iznosa s osnova naknade za tjelesno oštećenje utvrdio iz isprava koje je sastavio i dostavio sam tužitelj obzirom da je on pravna osoba s javnim ovlastima iz ove domene.

Prvenstveno valja naglasiti da je tjelesno oštećenja i prava koja proizlaze iz utvrđenog postotka tjelesnog oštećenja organizma regulirana su u prvom redu Zakonom o mirovinskom osiguranju. Naknada zbog tjelesnog oštećenja predstavlja novčano primanje iz mirovinskog osiguranja zbog tjelesnog oštećenja kao posljedice ozljede na radu ili profesionalne bolesti.

Pravo na naknadu za tjelesno oštećenja stječe osiguranik kod kojeg tjelesno oštećenja od 30 % nastane kao posljedice ozljede na radu ili profesionalne bolesti s tim da se vrste tješenih oštećenja i postoci tih oštećenja na osnovi koji se stječe spravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja utvrđuju posebnim propisom.

Naknada zbog tjelesnog oštećenja se određuje ovisno o utvrđenom postotku tjelesnog oštećenja i odgovarajućem postotku od osnovice za određivanje novčane naknade. Ta osnovica se prema čl. 88 Zakona o mirovinskom osiguranje usklađuje s općim aktom Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,

U odnosu na primjenu materijalnog prava valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Rev 954/2022 od 25. siječnja 2023. odlučujući o pitanju revidenta „Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan Zakon o obveznom osiguranju u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u odnosno u trenutku kada su izvršene isplate, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (prometne nezgode) iznio sljedeće shvaćanje: „Prema pravnom shvaćanju ovoga suda sadržanom u brojnim odlukama (Rev-1067/2012 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020, Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022. i Rev-12/2022-2 od 12. siječnja 2022.) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnova mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovina.

S obzirom na gore navedeno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ZOOP kao posebni zakon primjenjuje se i u parnicama za naknadu štete koju HZMO potražuje po osnovi isplaćenih naknada za tjelesno oštećenje njegovom osiguraniku.

Stoga prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe članka 27. stavka 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Člankom 27. stavkom 2. ZOOP je propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

Nastavno, kako članak 27. stavak 1. ZOOP priznaje pravo na naknadu štete zavodima zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja, to se po ocjeni ovog suda ne može se prihvatiti tumačenje suda prvog stupnja da tužitelju ne bi pripadala naknada štete u odnosu na isplaćenu naknadu za tjelesno oštećenje.

Na takav zaključak upućuje i odredba članka 27. stavka 4. ZOOP po kojoj se pravila o subrogacijskim zahtjevima nositelja socijalnog osiguranja (kao generički pojam za sve tri vrste osiguranja iz članka 27. stavka 1.) primjenjuju i na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Nije logično i pravno prihvatljivo da bi dobrovoljna osiguranja zbog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja ima privilegirani položaj glede prava na naknadu štete prema društvu za osiguranje naspram zavoda za obvezna socijalna osiguranja.

Prema odredbi članka 1046. ZOO šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

Slijedom naprijed navedenog, po ocjeni ovog suda, svi izdaci koji su uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu. Takvo shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1437/2021 od 5. siječnja 2022.

Zaključno, ovaj sud smatra da u takvim okolnostima tužitelju bi na temelju odredaba članka 27. stavaka 1. i 2. ZOOP pripadala naknada štete po osnovi izdataka na ime naknade za tjelesno oštećenje koje je tužitelj isplatio svom osiguraniku u razdoblju od 01.04.2022. do 31.05.2024. godine, a nakon umanjenja za 20 % suodgovornosti, u ukupnom iznosu od 1.055,37 EUR. Tužitelju je priznato i pravo na zakonske zatezne kamate prema članku 12. ZOOP koje potražuje od 05.07.2024. godine (po proteku 15 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva) pa mu je od tada i dosuđena te je o ovom dijelu zahtjeva sud odlučio kao u tč. II. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

Kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio u omjeru do 12,43 %, a tuženik u omjeru od 87,57 %, to je sud utvrdio da kada se od većeg odbije manji postotak. Da je tuženik u ovoj pravnoj stvari uspio u omjeru od 75,14 % te mu je u tom omjeru i priznat trošak.

Sud je tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu d 12.02.2025. godine sa 100 bodova (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 18.03.2025. i 27.05.2025. godine sa 100 bodova za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 300 bodova, a što uz cijenu jednog boda od 2,00 EUR iznosi 600,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 46) u iznosu od 150,00 EUR, što daje iznos od 750,00 EUR, odnosno nakon primjene uspjeha u sporu sveukupni trošak tuženika iznosi 563,55 EUR te mu je isti dosuđen na teret tuženika.

Tuženiku je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tuženiku od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 28. svibnja 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po pun.