Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-109/2024-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Ljubici Kovač Katalinić, u pravnoj stvari tužiteljice PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Marini Lacković, odvjetnici u Daruvaru, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupane po punomoćnici Željki Lisec, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko & partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave 23. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženice, 28. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženoj Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužiteljici PŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], plati novčani iznos od 6.325,96 eura (šest tisuća tri stotine dvadeset pet eura i devedeset šest centi), uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se određuje do 31. prosinca 2022., uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom da joj tuženik isplati iznos od 1.341,55 eura na ime razlike glavnice zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku po navedenoj stopi od 1. listopada 2015. do isplate kao neosnovanim.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.021,88 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na predmetni iznos teku od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Tužiteljica je 10. lipnja 2019. podnijela tužbu radi isplate. U tužbi navodi da je s tuženikom 2. travnja 2007. zaključila Ugovor o namjenskom kreditu broj 9012380466 kojim joj je tuženik omogućio korištenje kredita u novčanom iznosu od 44.000,00 CHF sa promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje i valutnom klauzulom u CHF. Za vrijeme otplate kredita tuženik je jednostranim odlukama mijenjao visinu ugovorene redovne kamate u više navrata, zbog čega su (i zbog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu) kontinuirano rasle rate anuiteta.

1.2. Tužiteljica u tužbi tvrdi da su ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamate stope bez pravnog učinka, kao i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, pozivajući se pritom na pravna shvaćanja zauzeta u sudskom postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vođeni pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/2012 u kojem je 4. srpnja 2013. donesena presuda kojom je utvrđeno da su banke, između ostalog i tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmijeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF. Ista presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima su utvrđene ništetne ugovorne odredbe sadržane u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a kojima se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom banke (kreditora) i kojima se budući anuitet u otplati kredita veže uz neizvjesni tečaj CHF na dan plaćanja. Tužiteljica navodi da su ove odluke donesene u kolektivnom postupku obvezujuće za sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene protiv banke (trgovca).

1.3. U tužbi se nadalje navodi, a obzirom da su odredbe ugovora o kreditu ništetne, da se iste ne mogu primijeniti i tužiteljica ima pravo potraživati sve ono što je tuženiku ispunila temeljem takvih odredbi, tj. ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, kako zbog ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope, tako i zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Po osnovi svega što je preplatila tužiteljica potražuje iznos od 42.615,85 kuna.

1.4. Nadalje, tužiteljica ističe da je izvršila konverziju 30. rujna 2015. sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) te sklopila Dodatak ugovora o kreditu. No, bez obzira na izvršenu konverziju, nalazi da joj i dalje pripada pravo na povrat svega što je u ispunjenju ugovora s ništetnim ugovornim odredbama isplatila. Osim toga, potražuje i razliku između glavnice po početnom otplatnom planu na dan 30. rujna 2015. koja je trebala iznositi 32.186,88 CHF te u konverziji utvrđene glavnice od 20.509,94 eura, a koja razlika iznosi 10.288,67 kuna. Predlaže, stoga, da sud presudom naloži tuženiku da joj isplati iznos od 42.615,85 kuna uz zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose preplate od dana plaćanja svakog anuiteta pa do isplate.

1.5. Podneskom od 19. ožujka 2025. tužiteljica je postavila, po provedenom financijskom vještačenju, konačni tužbeni zahtjev kojim po osnovi preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF te razlike glavnice potražuje iznos od 7.667,49 eura sa pripadajućom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava zahtjev tužiteljice kao neosnovan, kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine. U odgovoru na tužbu tuženik prvotno ističe prigovor mjesne nenadležnosti te prigovor neurednosti tužbe navodeći da ista nije podobna za raspravljanje jer ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu. Obzirom da tužba ne sadrži takav zahtjev, tuženik drži da nema procesnih pretpostavki ni za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatu. Nadalje, tuženik tvrdi da sud nije vezan za pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora, obzirom da tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbama o stjecanju bez osnove, dok je sukladno odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku sud vezan uz pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora samo u parnici radi naknade štete. Nadalje, tuženik osporava i istovjetnost ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli tvrdeći da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu identične sa sadržajem onih po kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, tj. da nema objektivnog identiteta ugovornih odredbi. Za tuženika je odlučna činjenica u ovoj pravnoj stvari - konverzija kredita koja je izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 14. prosinca 2015. sklopili Dodatak ugovora o kreditu. Tim dodatkom provedena je konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom te su sve tužiteljičine uplate (s osnove svakog povišenja kamatne stope i povišenja tečaja) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporedivog EUR kredita.

2.2. Tuženik tvrdi da je tužiteljica svojom slobodnom voljom pristala na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, a koja je činjenica od odlučne važnosti za ovaj spor jer je tužiteljica imala mogućnost izbora te je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti izračun konverzije kredita. Konverzijom kredita prijašnji ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF valuti je prestao postojati sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija kredita i tužiteljica ne može imati nikakva prava na temelju tog prijašnjeg ugovora. Pravna osnova može biti samo novi ugovor o kreditu, dok tužiteljica u ovom postupku potražuje isplatu na temelju prijašnjeg ugovora, koji pravno ne egzistira i ne postoji.

2.3. Tuženik navodi da je sadržaj Dodatka ugovora o kreditu detaljno uređen zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tako da su uzete u obzir sve uplate koje je tužiteljica tijekom otplate kredita u ispunjenju svojih obveza izvršila prema tuženiku i sva su plaćanja preračunata kao da je tužiteljica od početka otplate kredita bila korisnik kredita denominiranog u kunama uz valutnu klauzulu u EUR. Obzirom da je tužiteljica na temelju slobodnog i informiranog izbora prihvatila konverziju i sklopio Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu, tuženik nalazi da ista nema i ne može imati nikakva daljnja potraživanja iz osnovnog Ugovora o kreditu niti ima pravni interes za nastavak daljnjeg postupka kojim postavlja zahtjeve na temelju ugovornog odnosa koji je prestao postojati. Tuženik nalazi da je već i iz obrazloženja ZID ZPK vidljivo da je isti donesen s ciljem rasterećenja sudova upravo zbog značajne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa u kreditima koji su vezani uz CHF u odnosu na kredite u valuti EUR, zbog čega je i doneseno ovo zakonsko rješenje.

2.4. Tuženik u odgovoru na tužbu, ali i tijekom postupka, detaljno iznosi svoja shvaćanja o učincima konverzije, navodeći da je njome ne samo promijenjena valuta obveze, već su u obračun uključena i sva plaćanja od početka trajanja ugovora o kreditu, i ta plaćanja preračunata su kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Tužiteljica je prihvatila takvo zakonsko rješenje, pa bi usvajanje ovakvog tužbenog zahtjeva zapravo značilo dvostruku naplatu.

2.5. Tuženik, nadalje, tvrdi da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i o jednostranoj promjeni kamatne stope nisu nepoštene ni ništetne odredbe. Tvrdi da se radi o odredbama koje su izrijekom dopuštene i propisane Zakonom o obveznim odnosima, te da je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljicom, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužiteljicu sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, a s tim rizikom tužiteljica je morala biti upoznata obzirom da je i Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema CHF. Ugovaranjem valutne klauzule stranke nisu bile u nejednakom položaju već je njezin smisao da se kroz cijelo vrijeme postojanja ugovorne obveze zaštiti vrijednost novčane tražbine. Jednako tako, zakonom je dopuštena i mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope te u odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da je kamatnu stopu mijenjao isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta, s time da tužitelj niti jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba i niti jednu odredbu ugovora nije označila kao spornu, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika, a osim toga ugovor o kreditu solemniziran je od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

2.6. Tuženik tvrdi i da tužiteljica nije niti pokušala pregovarati o spornim ugovornim odredbama te da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer je to, obzirom na specifičnost usluge, jednostavno nemoguće te bi poskupilo i produžilo postupak odobravanja kredita. Tuženik tvrdi i kako tužiteljica pogrešno tumači presudu donesenu u kolektivnom sporu i zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa jer to ni na koji način ne proizlazi iz presude donesene u kolektivnom sporu. Pri tom naglašava da tuženik do stupanja na snagu Izmjena ZKP iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjena i usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tuženik tvrdi da ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša nego zakonom dozvoljena.

2.7. Zaključno u odgovoru na tužbu tuženik ističe kako iz svih relevantnih zakona kojima je uređeno poslovanje banaka, kao i Zakona o zaštiti o potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijable kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda, jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru određene su na temelju ugovorene ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Nijedna od primjenjivanih kamatnih stopa ne prelazi najvišu zakonom dopuštenu stopu ugovorene kamate. U konkretnom slučaju, ugovorna volja stranaka je bila ugovaranje promjenjive kamate, a ne fiksne kamatne stope. Tuženik stoga tvrdi da je u potpunosti postupio prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljicom, u skladu s pozitivnim propisima kao i načelima Hrvatskog pravnog poretka te nije niti na koji način počinio povrede koje navodi tužitelicaj. Ističe i prigovor zastare. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu svega što je tužiteljica preplatila po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba sadržanih u izvornom ugovoru o kreditu što ga je zaključila s tuženikom 2. travnja 2007.

4. Nesporno tijekom postupka je da je tužiteljica 2. travnja 2007. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje novčani iznos u kunskoj protuvrijednosti od 44.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a kojim se ugovorom tužiteljica obvezala vratiti kredit u roku od 263 mjeseci. Nesporno je i da su stranke 14. prosinca 2015. zaključile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

5.1. Sporno je da li se na predmetni postupak mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Sporni su pravni učinci konverzije kredita, odnosno ništetnosti ugovornih odredaba, obzirom da je tužiteljica prihvatila konverziju kredita.

5.2. Sporno je i da li je potraživanje tužiteljice u zastari.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 5-7), plan otplate (str. 8-9), knjigovodstvenu karticu (str. 10-41), pregled uplata po kreditu na dan 16.4.2019. (str. 42-44), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 45-47), dodatak ugovoru o kreditu broj 3012380466 (str. 48-50), vještački nalaz na zahtjev korisnika kredita (str. 51-66), informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke (str. 83-86), opće uvjete poslovanja s građanima (str. 87-91), pročitan je zapisnik sa iskazom svjedokinje SŠ (str. 138-140), izvršen je uvid u plan otplate (str. 143-147), nalaz i mišljenje vještakinje (str. 192-207), očitovanje vještakinje (str. 224-229), dopunski vještački nalaz (str. 272-287), saslušana je tužiteljica (str. 184-185) te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13. i 89/14., dalje u tekstu: ZPP), sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

8. Na temelju izvedenih dokaza, utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tužiteljica 2. travnja 2007., u svojstvu potrošača i korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu čija je namjera definirana u odredbi članka 2.1 i 3.3. predmetnog Ugovora, tj. za otplatu kredita u Banci koji je bio odobren za kupovinu stambenog objekta; kredit je denominiran u švicarskim francima (CHF) prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita,

- da je kredit, u iznosu od 44.000,00 CHF, tužiteljica kao korisnik kredita trebala otplatiti u 263 mjesečna obroka, uz valutnu klauzulu, zajedno s ugovornom kamatom, koja je ugovorena kao promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,75% godišnje, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja,

- da je 14. prosinca 2015. tužiteljica s tuženikom tj. kreditorom zaključila Dodatak ugovoru o kreditu kojim su promijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu od 2. travnja 2007. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK 2015 - Zakon o konverziji),

- da je navedenim Dodatkom utvrđeno da zbroj uplaćenih iznosa po kreditu CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta kroz rata po kreditu u EUR u skladu sa otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. Predmetna razlika predstavlja preplatu koja iznosi 21.882,81 kuna – 2.865,18 eura te će se koristiti za namirenje budućih dospjelih anuiteta,

- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka (pa tako i tuženika) kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom, odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli,

- da su u trenutku stupanja na snagu ZID ZPK- Zakona o konverziji ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope već u sudskoj praksi bile utvrđene ništetnim, dok je u to vrijeme prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske valutna klauzula u CHF bila valjana, ona je utvrđena nepoštenom i ništetnom tek nakon stupanja na snagu ZID ZPK i nakon što je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu između stranaka,

- da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) prošao ustavnu kontrolu zakonitosti jer je Ustavni sud u svome rješenju U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017. istaknuo da isti ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanja produbljivanja dužničke krize te je navedena mjera razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku svojim rješenjem Gos- 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. ocijenio kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je dugovanje tužiteljice po osnovi glavnice temeljem ugovora o kreditu u trenutku kada joj je isplaćen kredit, tj. prema tečaju koji je tada bio važeći od 4,549323 kn za 1 CHF, iznosilo 200.166,21 kuna,

- da je na dan konverzije, tj. 14. prosinca 2015. (tj. nakon 8 godina otplate), dugovanje tužiteljice po osnovi glavnice iznosilo 32.753,97 CHF (str. 145), tj. prema tečaju na dan konverzije od 6,3900 kn za 1,00 CHF- 209.297,87 kuna,

- da je otplatni anuitet zbog promjene tečaja, ali i porasta kamatnih stopa od početnih 1.193,91 kuna (str. 225) porastao tako da je u trenutku konverzije iznosio 1.597,96 kuna (str. 228), što je porast od 403,78 kuna,

- da je tužiteljica u otplati kredita u valuti CHF, zbog povećanja stope ugovorne kamate u vremenskom razdoblju od travnja 2007. do rujna 2015. godine preplatila kredit za iznos od 16.502,26 kuna (2.190,23 eura),

- da je uslijed rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, tužiteljica u otplati kredita u valuti CHF, preplatila isti u iznosu od 31.196,05 kuna (4.140,43 eura).

9.1. Iako se tuženik tijekom postupka protivio konačno postavljenom zahtjevu navodeći da se protivi preinaci tužbe, sud je istu dopustio raspravnim rješenjem od 23. travnja 2025. To stoga jer je preinaka tužbe, nakon provedenog financijskog vještačenja, dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru u kojem je tužiteljica kao potrošač slabija ugovorna strana, pa joj je preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka dozvoljena i dopuštena, a što je i sukladno pravnom shvaćanju iz zaključka sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela VSRH održanog 26. studenog 2021. poslovni broj Su-IV-162/2021 u kojem je usvojen stav da u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9.2. Protivljenje tuženika u cijelosti je neosnovano iz razloga što tužiteljica činjenično nije ništa promijenila u svojoj tužbi jer otpočetka traži preplatu temeljem nepoštenih ugovornih odredaba o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF na dan plaćanja. Osim toga, pitanje dopuštenosti preinake tužbe je u cijelosti i riješeno odlukom Ustavnog suda RH pod brojem U-III 4474/2019 od 29. ožujka 2022. gdje je Ustavni sud RH utvrdio da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi članka 190. st. 2. ZPP-a prema kojem tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. U toj odluci Ustavni sud RH posebno naglašava da nije dopušteno strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama čl. 190. ZPP-a. Osim toga, valja imati na umu kako to posebno ukazuje Ustavni sud RH da se ova presuda donosi kada je na snazi ZPP ("Narodne novine" broj 70/19) pa se ima primijeniti aktualni Zakon o parničnom postupku gdje je jasno i nedvojbeno navedeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, jer se ovaj Zakon primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na dan kada je tužba u tom predmetu podnesena. (O prigovoru zastare na preinačeni dio zahtjeva - točka 18.3. Obrazloženja).

10.1. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na činjenici da je izvršila plaćanja po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u ugovoru o kreditu u CHF, tj. o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stope, smatrajući da joj to pravo pripada iako je s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu. Naime, tužiteljica nalazi da je tim Dodatkom izjednačena s korisnikom kredita u EUR, no iako ju je to izjednačavanje stavilo u položaj korisnika kredita u EUR od početka otplate kredita, ipak ju nije u potpunosti stavilo u položaj u kojem bi se nalazila da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe niti se ona odrekla prava koja joj pripadaju kao potrošaču.

10.2. Tuženik se tomu protivi tvrdeći da je predmetni Ugovor o kreditu konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK tako da su sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila nakon očitovanja volje tužiteljice da je suglasna s istom, dok je sam način izračuna konverzije propisao zakonodavac te je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici konverziju.

10.3. Za predmet spora je od utjecaja činjenica da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj promjeni kamatne stopi u kolektivnom sporu već ocjenjene kao nepoštene, a time i ništetne. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o ugovornoj redovnoj kamati koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u tim ugovorima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud je imao na umu i da iz odluke Vrhovnog suda RH u dijelu u kojem su potvrđene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH proizlazi da navedene ugovorne odredbe nisu bile razumljive prosječnom potrošaču, odnosno da su iste mogle biti razumljive samo osobama visoke ekonomske naobrazbe koje se bave bankarskim poslovanjem, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorene kamate u trenutku sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena ni odrediva, a nisu od strane banaka bili na valjan način informirani o tečajnom riziku vezanom za valutu CHF, slijedom čega potrošači nisu imali potrebne i valjane informacije potrebne za procjenu valjanog rizika te opsega svojih zaduženja tijekom otplate kredita.

10.4. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12.2022., toč. 19. obrazloženja).

11.1. Polazeći od shvaćanja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite prava potrošača, tužitelj se u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj tih odluka radi individualne pravne zaštite, a sud je te odluke bio dužan uzeti u obzir.

11.2. Pravna utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi se mogla primijeniti u konkretnom slučaju samo u situaciji da je tuženik (kreditor) dokazao da se konkretni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Stoga, na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18- 11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi mogao pozvati pri donošenju odluke u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – da ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli nisu identične odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu - ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja ugovora, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.

11.3. Tuženik je u odgovoru na tužbu tvrdio da nedostaje objektivni identitet ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da predmetna odredba u konkretnom ugovoru o kreditu nije identična odredbi koju je imao u vidu sud u kolektivnom postupku. Međutim, predmetno nije dokazao niti to slijedi iz stanja spisa jer je iz preslike ugovora o kreditu (str. 5) vidljivo da je istim u odredbi članka 4. KAMATA NA KREDIT ugovoreno da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje banci platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana … Visoki trgovački sud u presudi i rješenju poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. upravo navodi da je standardni ugovor ovdje tuženika, a tamo drugotuženika, sadržavao odredbu prema kojoj je redovna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana (str. 53 citirane presude i rješenja). Prema tomu, sporna odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke u konkretnom ugovoru o kreditu identična je odredbi koju je tuženik koristio u svojim standardnim ugovorima, a koja je u kolektivnom postupku pravomoćno utvrđena nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom. Isto je i sa ugovornom odredbom kojom se otplata kredita tj. budući anuiteti otplate vežu uz neizvjesni tečaj CHF valute na dan plaćanja, pri čemu kreditor prilikom sklapanja ugovora nije jasno i transparentno upozorio korisnika kredita na povećani tečajni rizik valute CHF u odnosu na opći tečajni rizik kod ostalih valuta.

11.4. Nije osnovan ni prigovor neurednosti tužbe i to zbog toga što ista ne sadrži deklaratorni tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojim se tužitelj obvezao tuženiku platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, odnosno kojim se otplata kredita veže uz neizvjesni tečaj CHF na dan plaćanja, čime tuženik smatra da nema procesnih pretpostavki za postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Naime, da bi sud mogao ocijeniti osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva za isplatu, sud kao prethodno pitanje mora utvrditi da li je odredba citiranog ugovora zaključenog između stranaka o promjenjivoj kamati i o valutnoj klauzuli ništetna, pa nije odlučno što tužitelj nije postavio i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba konkretnog ugovora o kreditu.

11.5. Ne stoje ni tvrdnje tuženika da su tužiteljici odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive jer tužiteljica kao poslovno sposobna osoba nije nijednu odredbu ugovora označila kao spornu unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika. Tuženik nije dokazao da je njegov službenik tužiteljici doista objasnio sve parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope, odnosno na koji način valutna klauzula u CHF može utjecati na njezinu financijsku situaciju, na razumljiv i transparentan način, jer u tom smjeru nije ni ponudio odgovarajuća dokazna sredstva. Sud je, po prijedlogu tuženika, saslušao svjedokinju SŠ (str. 138), no iz njezina iskaza slijedi da je sve dogovore oko kredita i u vezi s kreditom tužiteljica obavljala sa osobnim bankarom u poslovnici u kojoj je podnijela zahtjev, te da osobno nikada nije s tužiteljicom komunicirala. Iz njezina iskaza, stoga, slijedi da ista nije pojedinačno pregovarala s tužiteljicom, već je samo obradila zahtjev, no u nikakvim dogovorima oko uvjeta kredita nije sudjelovala. Uzevši u obzir iskaz tužiteljice (koji navodi da je sporni ugovor sklopila najprije u valuti EUR uz jamce, te je isti odlučila refinancirati u CHF valutu upravo kako bi jamca oslobodila obveze, pri čemu nije bila obaviještena o parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope niti o samom kretanju valute CHF), a koji sud u cijelosti prihvaća, kao i nedostatak drugih dokaznih prijedloga od strane tuženika na okolnost odgovarajućeg obavještavanja potrošača prilikom sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, sud je o činjenici odgovarajuće obaviještenosti tužiteljice odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja, propisanog odredbom članka 221. a ZPP-a, te našao da tuženik nije dokazao da je, u pojedinačnim pregovorima, obavijestio tužiteljicu o svim kriterijima na točan i razumljiv način da bi mogla predvidjeti koje su posljedice koje proizlaze iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF valuti na njezinu kreditnu zaduženost. Sud nalazi da tuženik nije dokazao da je u procesu pojedinačnih pregovora na razumljiv i transparentan način obavijestio tužiteljicu o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u valuti CHF, odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF valuti utjecati na njezinu financijsku sudbinu. Činjenica što je tužiteljica potpuno poslovna sposobna osoba ne znači da je ista u trenutku sklapanja ugovora o kreditu dobila od tuženika na razumljiv način sve potrebne informacije o parametrima i načinu na koji se formira kamatna stopa – ili o tome na koji će način ugovaranje valutne klauzule u CHF utjecati na njezinu financijsku sudbinu, dok tuženik u tom smjeru nije ni ponudio nikakve dokazne prijedloge iz kojih bi slijedilo da su tužiteljici – od trenutka kada se obratila banci – dane sve potrebne informacije i podaci na temelju kojih je mogla donijeti informiranu odluku o načinu na koji će sklapanje ugovora o kreditu utjecati na njezinu daljnju ekonomsku sudbinu.

11.6. Sud nije usvojio dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika jer prema stabilnoj praksi i redovnih sudova i Ustavnog suda saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu koji je solemnizirao, niti je imao zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Ustavni sud U-III-422/2012 od 1. prosinca 2021.).

11.7. Tuženik, dakle, nije dokazao da se o spornim ugovornim odredbama konkretnog (tipskog) ugovora pregovaralo. Iz njegovih navoda slijedi da tužiteljica nije ni pokušala pregovarati o spornim ugovornim odredbama, dok naknadno navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, te bi poskupilo i produžilo postupak odobravanja kredita. Dakle, i sam tuženik priznaje da tužiteljica kao potrošač nije bila u ravnopravnom položaju s bankom, na način da bi mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

11.8. Također, navodi tuženika o razlozima ugovaranja promjenjive kamatne stope ne dovode u pitanje utvrđenje iz kolektivnog postupka iz kojeg slijedi da je tuženik u ugovorima koristio nepoštenu ugovornu odredbu (koja je identična odredbi sadržanoj u konkretnom ugovoru o kreditu), a koja odredba nije razumljiva jer ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način određivanja promjene kamatne stope. Stoga, predmetna odredba ne samo da nije razumljiva prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, obzirom da jedini sigurni element o kojem ovisi visina kamatne stope – Odluka banke, koja može, ali i ne mora biti u skladu s kriterijima iz općih uvjeta kada bi i oni bili razumljivi.

11.9. Navodi tuženika da nije imao zakonsku obvezu da definira parametre promjenjivosti kamate stope stoje, jer doista, u spornom periodu nije bila propisana obveza banke da promjenjive kamatne stope nužno moraju biti ugovorene povezivanjem na određenu referentnu kamatnu stopu uvećanu za promjenjivi dio. Međutim, tuženik je kao svjesni gospodarstvenik sukladno načelu savjesnosti i poštenja, trebao voditi računa i o interesima druge strane – potrošača i u ugovoru odrediti neku referentnu vrijednost, kako promjena stope, a time i obveza potrošača ne bi bila prepuštena jednostranoj odluci.

11.10. Pozivanje tuženika na Opće uvjete poslovanja u kojim su navodno sadržani kriteriji za promjenu kamatne stope, nije dostatno, da bi se utvrdilo da je ova ugovorna odredba razumljiva. Naime, brojni i nepovezani kriteriji koji sadrže opći uvjeti ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, dok sam ugovor niti opći uvjeti ne sadrže referentnu stopu na početnu kamatnu stopu niti precizan način određivanja promjene kamatne stope.

11.11. Navodi tuženika u kojem obrazlaže na koji način banka određuje cijenu kredita, nisu sporni, oni međutim, ne utječu na činjenicu da je tuženik u ugovorima koristio nerazumljivu ugovornu odredbu prema kojoj se promjenjiva ugovorna kamata čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentu stopu za koju se veže.

12.1. No, u ovom postupku, predmet spora je i pitanje pravnih posljedica ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope jednostranom odlukom i o valutnoj klauzuli u CHF, imajući u vidu da je 30. rujna 2015. stupio na snagu ZID ZPK – Zakon o konverziji u smislu prava na puno obeštećenje – restituciju. Drugim riječima, može li se smatrati da je potrošač koji je izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF obeštećen time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu situaciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom EUR.

12.2. U konkretnom slučaju, stranke su Ugovor o kreditu sklopile 2. travnja 2007., kada je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), pa se stoga odredbe predmetnog zakona i imaju primijeniti u ovom konkretnom slučaju. Zakon o zaštiti potrošača (ZZP/2003) kao poseban propis propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, no ne i pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (ZOO). Tako nepoštenu odredbu valja smatrati kao da nikada nije postojala i ista ne može imati učinak u odnosu na potrošača. To, naime, slijedi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 jer ništetnost djeluje od početka, ex tunc.

12.3. Odredbe ZZP/2003, koje postavljaju visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, implementirane su putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993).

12.4. Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

12.5. Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementirala je u nacionalni okvir još 2003. uslijed obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.

12.6. Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske Europskoj uniji 2013. godine ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.

12.7. U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP- a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.

12.8. Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela, kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.

12.9. Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.

13.1. Stoga je, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva ključno pitanje bilo uređuje li ZID ZPK restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama u valutnu klauzulu u CHF na način da zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003. Ukoliko je potrošač izvršio plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, uz utvrđenje ništetnosti, ima pravo i na povrat plaćanja. Bez tog prava, nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc.

14.1. ZID ZPK uređuje konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF glavom IV.a – člancima 19.a do 19.l. Istim odredbama je propisano i njezino temeljno načelo te način na koji se ista provodi (odredbom članka 19.c istoimenog zakona).

14.2. Načelo konverzije kredita propisano je odredbom članka 19.b. ZID ZPK iz kojeg slijedi da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14.3. Način izračuna konverzije također je propisan zakonom, a on se u biti sastoji od usporedbe otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima.

14.4. ZID ZPK 2015, odnosno Zakon o konverziji izrijekom ne proglašava ništetnim niti jednu ugovornu odredbu ugovora o kreditu te s time u vezi sam zakon izrijekom ne propisuje niti restituciju potrošača. Zakon je donesen u trenutku kada je presuda u kolektivnom sporu kojom je odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope ugovorne kamate bila utvrđena ništetnom već postala pravomoćna, no u trenutku njegova donošenja odredba o valutnoj klauzuli po praksi Vrhovnog suda bila valjana (vidi točku 8 Obrazloženja). Cilj zakonodavca je bio uklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize. Stoga, iznosi koji su naplaćeni na temelju nepoštenih ugovornih odredbi - kako one valutnoj klauzuli u CHF (čija je ništetnost utvrđena nakon stupanja na snagu ZID ZPK 2015 - Zakona o konverziji), tako i one o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate, nisu vraćeni potrošaču nego su iskorišteni za ispunjenje njegovih ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu.

14.5. Sukladno zakonom propisanom načinu izračuna konverzije, tijekom tog postupka, nije ni utvrđivano koliko je potrošač preplatio kredit uslijed nepoštenih ugovornih odredaba, obzirom da se izračun konverzije temeljio na usporedbi otplate kredita koje je izvršio potrošač s uvjetima koji proizlaze iz fiktivnog kredita denominiranog u eurima. Iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZID ZPK, slijedi da sam postupak konverzije usklađen s ciljevima konverzije, a to je osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

14.6. U konačnom prijedlogu ZIDZPK/15, rečeno je da je cilj konverzije osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja osiguravajući ravnopravan položaj s korisnicima kredita u EUR-u. Prema tomu, intencija zakonodavca nije bila proglasiti odredbe izvornog Ugovora o kreditu ništetnim, a time niti urediti pitanje restitucije, već prvotno osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja. Predmetno proizlazi i iz činjenice da su iz primjene ZIDZPK isključeni korisnici kredita koji su već otplatili kredite (iako u samom obrazloženju konačnog prijedloga Zakona o konverziji nisu navedeni razlozi isključenja tih potrošača). Mišljenje je ovog suda da isključenje tih korisnika kredita od primjene konverzije ukazuje da zakonodavac pri donošenju tog zakona nije razmatrao o obeštećenju potrošača, pa tako ni onih koji su otplatili kredite, ali su u ispunjenju svojih obveza izvršili plaćanja temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi. Cilj tog zakona bio je osigurati redovnu otplatu kreditnih zaduženja na način da je izjednačio položaj onih korisnika koji kredit nisu otplatili sa korisnicima kredita u EUR- u, a ne urediti pravne posljedice ništenosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenja. Kada bi tumačili odredbe ZIDZPK drugačije, odnosno da je njegov cilj bio urediti pitanje pravih posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, odnosno obeštećenje uslijed istih, to bi značilo da zakonodavac smatra da oni korisnici kredita koji su već isplatili svoje kredite nemaju pravo na restituciju, odnosno da u odnosima između tih potrošača i banaka nije došlo do značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.7. Osim toga, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovoru koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15, nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o jednostranoj izmjeni kamatne stope ni o valutnoj klauzuli u CHF. Kao što je prethodno navedeno, pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne.

15.1. U konkretnom slučaju, Dodatkom ugovora o kreditu od 14. prosinca 2015. u odredbi članka 1. utvrđeno je da Ugovorne strane suglasno konstatiraju da se ovaj Dodatak osnovnom ugovoru sklapa radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama uz valutnu klauzulu u CHF u kredit denominiran u kunama uz valutnu klauzulu u EUR na način i u rokovima propisanim ZID ZPK; te je tako odredbom članka 3. u skladu sa spomenutim zakonom utvrđena preplata u iznosu od 21.882,81 kunu (2.865,18 EUR).

15.2. Provedenim vještačenjem utvrđeno je, pak, da je tužiteljica u otplati kredita u valuti CHF, zbog rasta tečaja CHF preplatila kredit u iznosu od 31.196,05 kuna (4.140,43 eura), a zbog povećanja stope ugovorne kamate u iznosu od 16.502,26 kuna (2.190,23 eura).

15.3. Konverzijom je, stoga, tužiteljica stavljena u položaj korisnika kredita denominiranog u EUR, jer je tijekom postupka i izračuna konverzije utvrđeno da je usporedbom s otplatnim planom kredita denominiranog u EUR platila više 21.882,81 kunu (2.865,18 EUR). No, konverzijom tužiteljica nije stavljena u položaj u kojem bi se nalazila da izvorni ugovor nije sadržavao nepoštene ugovorne odredbe, jer je ona zbog tih odredbi u otplati kredita u valuti CHF u izvršenju svojih obveza platila više 4.140,43 eura (zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF) i 2.190,23 eura (zbog ništetne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope).

16.1. Stoga, sud nalazi da tužiteljica ostvaruje pravo na zaštitu od nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi u skladu s odredbama ZZP/2003 kojim je odredbama implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske Unije u vidu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Sukladno odredbama ZZP/2003 nepoštene odredbe su ništetne i smatra se kao da nisu ni postojale, i ne mogu imati učinak, uslijed čega potrošač ima pravo na potpuni povrat svih prednosti koje je banka stekla u vezi s odredbama sadržanim u izvornom ugovoru. Takvo tumačenje u skladu je s duhom prava Europske unije jer je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjerena na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošača u neravnopravan položaj.

16.2. Iz prakse Europskog suda slijedi da i u situaciji kad su te ništetne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugima, intervencijom zakonodavca sa ciljem da se ugovor održi na snazi, predmetno ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača (predmet C-118/17 P od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019: 2017). Sud nalazi da izmjena ništetnih odredbi osnovnog ugovora s ciljem održavanja na snazi tog ugovora, ne smanjuje zajamčenu zaštitu potrošača ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana izvršenom temeljem zakonske odredbe, kao što je ovdje slučaj.

16.3. Takvo pravno shvaćanje proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. iz koje slijedi da „sklapanjem dodatka ugovora kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 se ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji.“

16.4. Predmetno pravno shvaćanje iz odluke VSRH broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022. nije u suprotnosti sa pravnim shvaćanjem u predmetu suda EU broj C- 118/2017 P, u kojem predmetu se raspravljala činjenično slična situacija unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama članka 6. stavka 1. Direktive 93/13, te je jasno ukazano da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništetnim te zamijenjene novim odredbama, kako bi se ugovor održao na snazi i da to ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

16.5. Uzevši u obzir sve navedeno, sud nalazi da konverzija nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, tj. konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed korištenja nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjeni kamatne stope jednostranom odlukom banke.

16.6. Stoga, sud nalazi da tužiteljica i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1., 324. i 1111. ZOO.

16.7. Iako dodatak ne sadrži odredbe koje bi regulirale pravo na restituciju, valja skrenuti pozornost da se dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače u skladu koji je povoljniji za potrošača (članka 86. stavak 1. ZZP/03), članka 101. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07 i članka 54. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14. Dakle, kada bi odredbe Dodatka ugovora i bile dvojbene, a one to nisu, trebale bi se tumačiti na način koji je povoljniji za potrošača, dakle, na način da potrošač ima pravo na restituciju.

17.1. Tužiteljičino pravo na restituciju moglo je prestati odricanjem, ali nije ni na taj način prestalo. Sud EU je u odluci u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje po kojemu ugovorna odredba koju su sklopili potrošač, s jedne strane, i prodavatelj robe ili pružatelj usluge, s druge strane, koja se može utvrditi nepoštenom u sudskom postupku, može valjano obnoviti i potrošač se nakon sklapanja sporazuma, kojim se zamjenjuje ništetna ugovorna odredba novom odredbom, može odreći zaštite (prava na restituciju) koju mu pruža Direktiva 93/13, pod uvjetom da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče te da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

17.2. Obzirom da je izračun konverzije usklađen sa njezinim ciljem, tj. osiguranje redovne otplate kreditnih zaduženja stavljanjem potrošača u položaj kao da je od početka otplate kredita bio korisnik kredita u eurima, tužiteljičin se pristanak na konverziju u predmetnim okolnostima, ne može tumačiti kao odricanje od prava na restituciju. Osim toga, tužiteljica, uzevši u obzir pravni i činjenični kontekst prije sklapanja Dodatka kojim je provedena konverzija kredita, nije mogla znati čega se odriče, pa se pristanak ne bi mogao smatrati ni slobodnim.

17.3. Naime, provedenim vještačenjem utvrđeno je da je neotplaćena glavnica tužiteljice u trenutku konverzije, tj. nakon punih 8 godina otplate kredita, iznosila 32.753,97 CHF (str. 145), tj. prema tečaju na dan konverzije od 6,3900 kn za 1,00 CHF - 209.297,87 kuna, dok je na dan isplate kredita ona iznosila 200.166,21 kuna; što znači da ne samo da tužiteljica uplatama kredita u razdoblju od osam godina nije ni malo umanjila glavnicu, već je ona bila veća za 9.131,66 kuna. Osim toga, i otplatni anuitet je rastao, tako da je sa početnih 1.193,91 kuna (str. 225) u trenutku konverzije dosegao iznos od 1.597,96 kuna (str. 228), što je porast od 403,78 kuna. U svom je iskazu tužiteljica navela da je pristala na konverziju jer joj je predstavljena kao nešto što se mora učiniti jer joj je smanjena glavnica, a i rata je nakon konverzije bila manja. Uzevši stoga u obzir da je tužiteljici ponuđeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena promjena valute kredita, a da u tom trenutku tužiteljica nije mogla znati da je ugovorna odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF ništetna ugovorna odredba (jer je prema praksi Vrhovnog suda u tom trenutku bila valjana), pa samim time nije mogla ni znati koliko je preplatila kredit zbog te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljičin pristanak na konverziju, u kojoj je utvrđena određena preplata, i kojom joj je neotplaćena glavnica umjesto 209.297,87 kuna (po kreditu u CHF valuti) smanjena na iznos od 156.533,46 kuna (po kreditu u EUR valuti, str. 200), zasigurno nije bio slobodan niti bi se mogao tumačiti kao odricanje prava na potpuno obeštećenje. Da je tomu tako, slijedi i iz činjenice da je njezino dugovanje po osnovi glavnice u trenutku konverzije bilo veće nego u trenutku isplate kredita, a i mjesečni anuitet u odnosu na početni joj je rastao, pa je konverzija predstavljala značajno olakšanje financijske situacije, u biti je tužiteljica bila u poziciji u kojoj je, ukoliko je željela stabilizirati mjesečni anuitet i smanjiti iznos neotplaćene glavnice, morala sklopiti dodatak.

17.4. Neosnovano tuženik osporava tužiteljici pravo na obeštećenje zbog činjenice da je tužiteljica pristala na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, pozivajući se na stajalište VSRH iz oglednog postupka gdje se u slučaju dodatka osnovnom ugovoru radi o novom sporazumu koji predstavlja potpuno novu pravnu osnovu, uslijed čega tužiteljica po ranijoj pravnoj osnovi (osnovni Ugovor o kreditu) ne može potraživati daljnju isplatu. To stoga što pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u Rješenju Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem shvaćanju Sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora na koje se tuženik poziva tijekom postupka ne isključuje pravo tužiteljice kao korisnika kredita na obeštećenje temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko isti nije u cijelosti obeštećena provedenom konverzijom. VSRH u navedenoj odluci se nije bavio pitanjem kondemnacije, a to je da li sklapanje Dodatka ugovora o kreditu utječe na pravo korisnika kredita na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog Ugovora, već je na postavljeno pitanje: "je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli" odgovorio da: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli". Osim toga, sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su samo izmijenile uvjete i način otplate kredita, što potvrđuje i činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, pa je stoga neprihvatljivo i pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao.

18.1. Prigovor zastare nije osnovan, jer zastara tužiteljičinog potraživanja počinje teći danom pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, u kolektivnom sporu, a pravomoćnost je nastupila donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 - 14. lipnja 2018.

18.2. Tužiteljičina tražbina zastarijeva u općem zastarnom roku (pet godina), a tužba je podnesena 10. lipnja 2019. Računajući od dana kada je kolektivni spor pravomoćno završio 13. lipnja 2014. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope) i 14. lipnja 2018. (u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF), pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 10. lipnja 2019., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.). Imajući u vidu dan podnošenja tužbe te izraženo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu zastare restitucijskih zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem iz Odluka Suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/2019 prema kojem shvaćanju potrošač koji je sklopio ugovor o zajmu u stranoj valuti nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor ne može biti izložen roku zastare za povrat plaćenih iznosa na temelju te ugovorne odredbe, sud nalazi da tužiteljičina tražbina nije zastarjela.

18.3. Nije osnovan niti prigovor zastare za preinačeni dio tužbenog zahtjeva, obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“ To je shvaćanje primijenio i u kasnijim odlukama, pa tako i u odluci Rev-655/2024-2 od 18. lipnja 2024. Slijedom navedenog, nije došlo do zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva.

19.1. U odnosu na tuženikove prigovore o nedostatku pravnog interesa, treba reći da je tužiteljica istaknula samo kondemnatori zahtjev, tj. zahtjev za isplatu, kod kojeg se postojanje pravnog interesa presumira. Osim toga, o postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a stranke ugovora su zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u spisu predmeta Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje, da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

19.2. Korisnik kredita tvrdi da provedbom konverzije nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima Narodne novine broj 35/05., 78/15. dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO. Potpuno identičan pravni stav VSRH je izrazio i u kasnije donesenoj odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

19.3. Isto tako u svojoj odluci broj Rev-2743/2018-6 od 11. listopada 2022. Vrhovni sud RH potvrđuje svoje dosadašnje pravno shvaćanje o utvrđivanju ništetnosti - odnosno da samim sklapanjem konverzije tužitelj nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer sklapanjem Dodatka kojim je izvršena konverzija nije moglo doći do konvalidacije osnovnog ugovora o kreditu.

20.1. Provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe kojom se otplata kredita veže uz primjenu valutne klauzule u CHF na dan plaćanja, preplatila kredit u iznosu od 31.196,05 kuna tj. 4.140,43 eura. Isto tako, provedenim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope preplatila kredit u iznosu od 16.502,26 kuna tj. 2.190,23 eura. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka glavnica konvertiranog kredita (u EUR) na dan provedbe konverzije – tj. 14. prosinca 2015. u kunskom iznosu veća je od kunskog iznosa glavnice CHF kredita prema otplatnom planu bez primjene odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za 10.107,88 kuna/1.341,55 eura. Iz provedenog vještačenja utvrđeno je da zatezne kamate na preplaćene iznose uslijed korištenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi (od dana plaćanja do stupanja na snagu ZID ZPK/15) tj. do 30. rujna 2015. – iznose ukupno 21.552,11 kuna, koji je iznos prebijen sa iznosom preplate koji je utvrđen u konverziji tj. sa iznosom od 21.882,81 kune (str. 278 spisa).

21.1. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica potražuje iznos od 7.667,49 eura, predmetni iznos sastoji se od preplate koja je utvrđena vještačenjem temeljem ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope u visini od 2.190,23 eura, i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u visini od 4.140,43 eura s time da na predmetne iznose potražuje i zatezne kamate od 1. listopada 2015. Tužbenim zahtjevom potražuje se i razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana u iznosu od 1.341,45 eura sa zateznim kamatama od 1. listopada 2015. do isplate. Predmetni iznos umanjen je za 4,71 eura, koliko je preostalo od preplate utvrđene u konverziji, nakon što je iznos od 2.865,17 eura (preplata u konverziji) umanjen za obračunate zatezne kamate na preplaćene anuitete uslijed korištenja ništetnih ugovornih odredbi tj. za iznos od 2.860,46 eura.

21.2. Kako tužiteljica iznos preplate po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF temelji na nalazu i mišljenju vještaka, koji je sud kao stručan i objektivan u cijelosti prihvatio, jer stranke nisu ni prigovarale matematičkom obračunu, uslijed svih gore iznesenih razloga o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredbi unatoč sklopljenom Dodatku ugovora kojim je provedena konverzija, sud je u točki I izreke presude naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 6.325,96 eura. Naime, radi se o iznosu koji je tužiteljica preplatila zbog nepoštenih ugovornih odredbi kojima je tuženik jednostranim odlukama mijenjao kamatnu stopu i kojima su se budući anuiteti vezali uz neizvjesni tečaj u CHF. No, pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je pošao i od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 1096/2022- 2 od 8. studenog 2022. - da korisnici kredita ne mogu kumulirati preplatu koja im je priznata konverzijom i onu koja im proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije, nego imaju pravo na razliku ukoliko ona postoji. Vještačenjem su zatezne kamate na preplaćene iznose (po osnovi ništetnih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF) iskazane u apsolutnom iznosu – od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. – tako da iste iznose - 2.860,46 eura. Tako obračunate zatezne kamate prebijene su, sukladno odredbi članka 172. ZOO-a, s preplatom utvrđenom u konverziji –u visini od 2.865,18 eura (str. 278 spisa). Obzirom da tužiteljica ne može kumulirati preplatu utvrđenu u konverziji s onom koja proizlazi iz ništetnih ugovornih odredbi, sukladno nalazu i mišljenju vještaka (str. 278) od obračunatih kamata na preplaćene iznose na dan 30. rujna 2015. (2.860,46 eura) valjalo oduzeti preplatu koja je tužiteljici priznata u konverziji (2.865,18 eura). Stoga je sud, od ukupnog potraživanja tužiteljice, po osnovi preplate temeljem ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, oduzeo iznos od 4,72 koliko je preostalo od pretplate priznate u konverziji i točkom I izreke dosudio tužiteljici iznos od 6.325,96 eura (4.140,43 + 2.190,23 – 4,72= 6.325,94).

21.3. Obzirom da je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, uslijed čega on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, zatezna kamata na stečeni iznos sukladno odredbi članka 1015. ZOO-a se obračunava počevši od dana stjecanja, tj. dana plaćanja anuiteta. Kako je vještačenjem utvrđen iznos obračunatih zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos od trenutka plaćanja do trenutka konverzije, te je od tog iznosa oduzeti iznos preplate koji je tužiteljici priznat u konverziji, sud je tužiteljici na dosuđeni iznos priznao i dosudio zateznu kamatu od 1. listopada 2015. po stopi koja se temelji se na odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15., 114/22., 156/22. i 155/23.).

22. Sud pri tomu nalazi da nema mjesta umanjivanju potraživanja po osnovi tzv. negativnih razlika, odnosno za ona razdoblja kada je tužiteljica platila manje jer je tečaj bio niži od početnog. Sukladno pravnom shvaćanju VSRH izraženom u odluci broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023., da bi uopće postojale postupne pretpostavke za odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti tuženikovog potraživanja, isti je tijekom postupka trebao istaknuti određeni zahtjev u obliku protutužbe, procesnopravnog prigovora radi prebijanja iz odredbe članka 333. ZPP-a ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz članka 195. i 196. ZOO-a.

23.1. Tužiteljica je konačno postavljenim zahtjevom potraživala i razliku glavnice u iznosu od 1.341,55 eura, koja predstavlja razliku između glavnice konvertiranog kredita na dan 30. rujna 2015. u kunskom iznosu te kunskog iznosa glavnice CHF kredita prema otplatnom planu bez primjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještakinje proizlazi da je razlika glavnice kredita na dan konverzije izračunata uvažavajući početnu stopu ugovorne kamate i tečaj valute. Već iz navedenog sasvim jasno proizlazi da su navedene razlike nedospjele glavnice izravna posljedica, s jedne strane povećanja stope ugovorne kamate, a s druge strane povećanja tečaja valute CHF, a zbog čega je tužiteljici priznato obeštećenje, tj. dosuđena joj je preplata točkom I izreke ove presude. Sud, stoga, nalazi da tužiteljici ne pripada razlika glavnice koju je vještakinja izračunala u simuliranom planu otplate u valuti kuna na dan konverzije. Ovo stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka Ugovoru pa tužiteljici ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu glavnice u iznosu od 1.341,55 eura sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate. Naime, Dodatak ugovora o kreditu isključen je iz ispitivanja nepoštenosti obzirom da je njegov sadržaj u cijelosti uređen zakonom, dok je računska ispravnost konverzije potvrđena provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Osim toga, Dodatak ocijenjen valjanim i odlukom Vrhovnog suda u oglednom postupku iz koje slijedi da je isti valjan i u situaciji kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora. Kako navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze, a sam sadržaj tog dodatka u cijelosti je uređen zakonskim odredbama, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan u predmetnom dijelu.

23.2. Dakle, sud nalazi da nije osnovan zahtjev radi isplate razlike glavnice jer bi se radi ocjene osnovanosti tog dijela zahtjeva, koji nije posebno činjenično obrazložen, morale preispitivati i odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu, a obzirom da je Dodatak Ugovoru o kreditu isključen od ispitivanja poštenosti te da se na takve tvrdnje ne bi mogla primijeniti utvrđenja iz spora radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je tako u točki II izreke ove presude te odbijen zahtjev tužiteljice radi isplate razlike glavnice u iznosu od 1.341,55 eura (tako i Županijski sud u Bjelovaru Gž- 379/2024-2 od 3. listopada 2024., Gž- 109/2023-2 od 23. kolovoza 2023.).

24.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. stavka 1. istog Zakona. Prilikom ocjene uspjeha tužiteljice u sporu, sud je uzeo u obzir ne samo njezin uspjeh u pogledu visine tužbenog zahtjeva, već i uspjeh u dokazivanju osnove koja se svodila na pravno pitanje – odnosno da li i nakon sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita ima pravo potraživati razliku koju je preplatila temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. U odnosu na konačno postavljeni zahtjev, sud cijeni da je tužiteljica uspjela u ovom postupku u omjeru od 91,25 % (osnov 100% i visina 82,50%), a tuženik od 8,75% (osnov 0% i visina 17,5%). Stoga je valjalo od postotka tužiteljice, tj. od 91,25% oduzeti postotak tuženika, tj. 8,75% jer je tužiteljica stranka koja je u većoj mjeri uspjela. Na taj način dobiven je postotak uspjeha tužiteljice u sporu od 82,5% te joj je u tom omjeru tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su nastali vođenjem ove parnice, a koji su mu bili nužni i potrebni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.; u nastavku Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95., 57/96., 137/02., (26/03.), 125/11., 112/12. i 157/13.).

24.2. Tužiteljici stoga pripada trošak za sastav tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje žalbe 50 bodova (Tbr.10. st. 5. Tarife) za zastupanje na ročištima 6. veljače 2020. (str. 116), 9. studenog 2020. ((str. 138-140), 11. travnja 2024. (str. 183- 186), 23. travnja 2025. (str. 294-295)- 100 bodova za svako ročište (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podneska od 13. studenog 2019. (str. 98 -101), 23. travnja 2020. (str. 129-131), 29. veljače 2024. (str. 161-164) te 5. rujna 2024. (str. 217- 221) - 100 bodova za svaki podnesak (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastav ostalih obrazloženih podnesaka od 10. listopada 2024. (str. 232-236), 25. listopada 2024. (str. 256-258) i 18. ožujka 2025. (str. 278-288) –50 bodova za svaki podnesak (Tbr.8. toč.3. Tarife) te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova, odnosno ukupno 1150 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 2.300,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 575,00 eura, što onda iznosi 2.875,00 eura.

23.3. Tužiteljici nije priznata naknada troška za sastav podneska od 5. veljače 2020., obzirom da taj trošak po ocjeni ovog suda nije bio potreban. Predmetni podnesak predan je sudu na pripremnom ročištu (za koji je tužiteljici priznat trošak zastupanja), pa bi se priznavanjem troška sastava tog podneska tužiteljici priznala dvostruka nagrada jer se isti procesni učinak mogao postići i usmenim izlaganjem sadržaja tog podneska na ročištu. Tužiteljici nije priznat niti trošak za sastav podneska od 3. studenog 2020. (str. 134) kojim je predložila prekid postupka. Naime, predmetni podnesak dostavljen je sudu šest dana prije održavanja ročišta, za koje je tužiteljici priznat trošak zastupanja, poziv na koje je zaprimila još 9. srpnja 2020. (4 mjeseca prije), zbog čega je prijedlog za prekid postupka mogla iznijeti na tom unaprijed određenom ročištu. Zbog istih razloga tužiteljici nije priznat kao potreban niti trošak za sastav podneska od 15. travnja 2025. (str. 292-293), jer je isti predan sudu u trenutku kada je već bilo zakazano ročište za 23. travnja 2025., koji je tužiteljica zaprimila 8. travnja 2025. pa se takvo dostavljanje podnesaka u trenutku kada je već zakazano ročište ukazuje nepotrebnim. Za sastav podnesaka od 10. listopada 2024. (str. 232- 236), 25. listopada 2024. (str. 256-258) i 18. ožujka 2025. (str. 278-288) tužiteljici je priznata naknada u visini od 50 bodova, tj. 50% nagrade, obzirom da se radi o daljnjim obrazloženim podnescima, a prema Tbr.8. točka 1. Tarife/23 tužiteljici pripada nagrada po Tbr.7. točka 1. Tarife/23 samo za četiri obrazložena podneska. Tužiteljici nije priznat kao opravdan niti trošak izbivanja iz pisarnice i naknade prijevoza njezine punomoćnice – odvjetnice jer će sud kao opravdan trošak potreban za vođenje parnice priznati taj trošak samo ako u sjedištu suda nema odvjetnika koji bi stranku mogao zastupati pred tim sudom.

23.4. Tužiteljici ne pripada ni trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, obzirom da tužiteljica nije dokazala da je predmetni trošak podmirila, a Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23.) odredbom članak 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe u postupcima koje kao potrošač pokreće na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

23.5 Tužiteljici je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.875,00 eura, od kojeg joj, obzirom na uspjeh u postupku pripada 82,5%, odnosno 2.371,88 eura. Pored navedenog iznosa, tužiteljici pripada i trošak obavljenog vještačenja u cijelosti, tj. u visini od 650,00 eura, obzirom da je predmetni trošak bio potreban, budući da sud ne raspolaže sa stručnim znanjem potrebnim za utvrđivanje činjenica zbog kojih je određeno vještačenje. Tužiteljici stoga pripada ukupan trošak u visini od 3.021,88 eura, koji joj je dužan nadoknaditi tuženik, zbog čega je i odlučeno kao u točki III izreke ove presude.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Virovitici 28. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovač Katalinić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Marina Lacković, Stjepana Radića 14, Daruvar

2. Odvjetničko društvo Leko & partneri, Domagojeva 18, Zagreb