Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1624/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Lucije Lasić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĐZ, [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Toni Kurtović odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Hrvatske vode, pravna osoba za upravljanje vodama, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 220, OIB:28921383001, radi stečenog bez osnove, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-568/2021 od 7. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-568/2021 od 7. ožujka 2024. i sudi:

"1. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju 8.112,38 eura (61.122,73 kn), zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022., a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje zatezne kamate na:

- iznos od 5.738,43 eura (43.236,20 kn) teku od 4. lipnja 2018. do konačne isplate;

- iznos od 5,56 eura (41,89 kn) teku od 4. lipnja 2018. do konačne isplate;

- iznos od 1.434,71 eura (10.809,82 kn) teku od 4. lipnja 2018. do konačne isplate;

- iznos od 933,68 eura (7.034,81 kn) teku od 4. lipnja 2018. do konačne isplate;

dok se za više traženu kamatu potraživanu na

- iznos od 5.738,43 eura (43.236,20 kn) od 31. listopada 2012. do 4. lipnja 2018.

- iznos od 5,56 eura (41,89 kn) od 02. studenoga 2012. do 4. lipnja 2018.

- iznos od 1.434,71 eura (10.809,82 kn) od 06. studenoga 2012. do 4. lipnja 2018.

- iznos od 933,68 eura (7.034,81 kn) od 04. prosinca 2012. do 4. lipnja 2018. tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju 134,63 eura (1.014,37 kn), zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 4. lipnja 2018. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,

dok se za više traženu kamatu potraživanu na iznos od 134,63 eura od 31. listopada 2012. do 4. lipnja 2018. tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

3.Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.547,18 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 7. ožujka 2024. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

4. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka."

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„1. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju 8.112,38 eura (61.122,73 kn), zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća dana 10. veljače 2021 g. po stopi sukladno čl.29 Zakona o obveznim odnosima, za više zatražene kamate na - iznos od 5.738,43 eura (43.236,20 kn) koje teku od 31. listopada 2012. do konačne isplate; - iznos od 5,56 eura (41,89 kn) koje teku od 02. studenoga 2012. do konačne isplate; - iznos od 1.434,71 eura (10.809,82 kn) koje teku od 06. studenoga 2012. do konačne isplate; - iznos od 933,68 eura (7.034,81 kn) koje teku od 04. prosinca 2012. do konačne isplate; tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju 134,63 eura (1.014,37 kn), zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 10. veljače 2021g. po stopi sukladno čl.29 Zakona o obveznim odnosima, za više zatražene kamate za razdoblje od 31. listopada 2012. godine do 9. veljače 2021 g. tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

3. Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.547,18 Eura, uvećano za zatezne kamate po stopi sukladno čl.29 Zakona obveznim odnosima pa do isplate koje na predmetni iznos teku od donošenja odluke 7. ožujka 2024 g. sve do konačne isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.

2.Protiv odbijajućeg dijela presude žali se tužitelj držeći kako je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio relevantno činjenično stanje i dao pogrešne razloge u dijelu odluke kojom je zahtjev odbijen. Predloženo je stoga donijeti odluku sukladno žalbenim navodima.

2.1.Protiv citirane presude u cijelosti žali se tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući je ukinuti.

2.2.Na žalbe nije odgovoreno.

3.Žalba tužitelja djelomično je osnovana.

3.1.Žalba tuženika je neosnovana.

4.Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.112,38 eura (61.122,73 kn) te i 134,63 eura (1.014,37 kn) sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine obroke od dana dospijeća do isplate, kako je to pobliže navedeno u tužbi te kasnije kod konverzije u valutu Eur kao pod I. i II. tužiteljevog podneska od 10. rujna 2023. za koje tužitelj tvrdi da su mu naplaćeni u ovršnom postupku na temelju osnove koja je kasnije otpala, uslijed čega, pozivom na stjecanje bez osnove, potražuje povrat tih iznosa.

5.U postupku koji je prethodio pobijanoj odluci u bitnom je utvrđeno:

-kako je ovdje tuženik kao ovrhovoditelj dana 26. lipnja 2012. podnio Općinskom sudu u Splitu prijedlog za ovrhu protiv ovršenika, ovdje tužitelja, na temelju ovršne isprave – Rješenja Hrvatskih voda Vodnogospodarskog odjela za vodno područje dalmatinskih slivova VGI2 Srednjodalmatinsko primorje – otoci Klasa UP/I-325-08/07- 01/7789, ur.broj 374-3404-2-07-3 od 31. listopada 2007. radi naplate tražbine vodnog doprinosa u iznosu od 96.388,28 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od tamo navedenog dospijeća pa do isplate (prema obveznicima IĐ i AĐ) te je Rješenjem o ovrsi br. Ovrv-4334/2012 od 27. rujna 2012. određena predložena ovrha protiv kojeg rješenja je ovršenik, ovdje tužitelj, podnio žalbu povodom koje je isti sud dana 14. prosinca 2012. donio rješenje Ovrv- 4334/12 kojim je u točki I. izreke djelomično preinačio citirano rješenje o ovrsi (smatrajući kako ovršenik nije solidarni dužnik s ČĐ te da se radi o djeljivoj obvezi koja se među obveznicima dijeli na jednake dijelove) na način da je odbijen kao neosnovan ovršni zahtjev u dijelu kojim je ovrhovoditelj tražio da se odredi ovrha radi naplate novčane tražbine u iznosu od 9.846,66 kn s kamatom od 1. ožujka 2008. do isplate; iznosa od 9.746,65 kn s kamatom od 1.lipnja 2008 do isplate; iznosa od 9.640,90 kn s kamatom od 1. rujna 2008. do isplate; iznosa od 9.532,85 kn s kamatom od 1. prosinca 2008. do isplate i iznosa od 9.427,09 kn s kamatom od 1. ožujka 2009. do isplate, dok je u preostalom dijelu određeno da će se ovrha provoditi, time da je ovršenik upućen u parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe (zbog žalbenog razloga iz članka 46. stavak 1. točka 11. primjenjivog Ovršnog zakona o kojemu se ovrhovoditelj nije očitovao) radi naplate iznosa od 9.846,66 kn s kamatom od 1. ožujka 2008. do isplate; iznosa od 9.746,65 kn s kamatom od 1.lipnja 2008 do isplate; iznosa od 9.640,90 kn s kamatom od 1. rujna 2008. do isplate; iznosa od 9.532,85 kn s kamatom od 1. prosinca 2008. do isplate i iznosa od 9.427,09 kn s kamatom od 1. ožujka 2009. do isplate,

-kako je ovršenik kao tužitelj i pokrenuo parnični postupak radi nedopuštenosti ovrhe u kojemu je pravomoćno odlučeno (presuda Općinskog suda u Splitu P-843/2016- 9 od 28. studenog 2017. u svezi presude Županijskog suda u Splitu Gž-628/18-2 od 15. ožujka 2018.) tako što je proglašena nedopuštenom ovrha Ovr-4334/12 radi naplate iznosa od 9.846,66 kn s kamatom od 1. ožujka 2008. do isplate; iznosa od 9.746,65 kn s kamatom od 1. lipnja 2008. do isplate; iznosa od 9.640,90 kn s kamatom od 1. rujna 2008. do isplate, iznosa od 9.532,85 kn s kamatom od 1. prosinca 2008. do isplate, dok je odbijen zahtjev tužitelja radi proglašenja nedopuštenom ovrhe u istom predmetu u preostalom dijelu radi naplate iznosa od 9.427,09 kn sa zateznom kamatom od 1. ožujka 2009. do isplate,

- kako je u ovršnom postupku ukupno naplaćeno (glavni dug) 4.527,00 Eura te kamata 7.378,95 Eura,

-kako je ovršni postupak dovršen 14. siječnja 2013.

6.Polazeći od specifikacije izvršenja osnove za plaćanje Financijske Agencije, prostor za poslovne mreže RC Split (dalje: Fina) kao vjerodostojnog dokumenta te pozivom na članak 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22,155/23, dalje:ZOO) uz otklanjanje prigovora zastare potraživanja, sud prvog stupnja tužbeni zahtjev djelomično prihvaća, obvezujući tuženika na isplatu utužene glavnice u cijelosti a smatrajući tuženika poštenim stjecateljem, na taj iznos dosuđuje zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe do isplate (članak 1115. ZOO), odbijajući tužbeni zahtjev u dijelu zatraženih kamata tekućih od naplate pojedinog obroka u korist tuženika pa do isplate.

7.U ovoj fazi postupka sporno je je li bilo u zastari potraživanje tuženika kao ovrhovoditelja iz osnova vodnog doprinosa utvrđeno ovršnim rješenjem nadležnog upravnog tijela koje je od tužitelja kao ovršenika naplaćeno u postupku Općinskog suda u Splitu Ovrv-4334/12 temeljem rješenja o ovrsi od 17. rujna 2012. koje tužitelj potražuje temeljem stjecanja bez osnove a pozivom na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Splitu P-843/2016-9 od 28. studenog 2017. djelomično preinačenu presudom Županijskog suda u Splitu Gž-628/18-2 od 15. ožujka 2018. kojom je proglašena nedopuštenom spomenuta ovrha u iznosu glavnice od 8.112,38 Eura (61.122,73 kn) s kamatama na pojedine obroke koje teku od dospijeća svakog obroka i to: na iznos od 5.738,43 Eura (43.236,20 kn) od 31. listopada 2012. do isplate; na iznos od 5,56 Eura (41,89 kn) od 2. studenog 2012 do isplate;na iznos od 1.434,71 Eur (10.809,82 kn) od 6. studenog 2012. do isplate; na iznos od 933,68 Eura (7.034,81 kn) od 4. prosinca 2012. do isplate te i potraživanje troškova ovršnog postupka od (koje tužitelj cijeni na 80% sveukupnih troškova) od 134,63 Eura (1.014,37 kn) s kamatama od 31. listopada 2012. do isplate, je li tuženik bio pošteni stjecatelj u ovrsi naplaćenih iznosa te je li tužitelj već ostvario naplatu tog potraživanja.

8.Prema općem pravilu iz odredbe članka 1111. ZOO-a pretpostavke za nastanak stjecanja bez osnove kao izvanugovornog obveznopravnog odnosa su: povećanje imovine na jednoj strani, umanjenje imovine na drugoj strani, kauzalna povezanost između umanjenja i povećanja, pravno valjan način stjecanja i nepostojanje valjane osnove, bilo da ta osnova nije uopće postojala ili kada je ta osnova postojala, ako je kasnije otpala.

9.Kada je u presudom P-843/2016 Općinskog suda u Splitu od 28. studenog 2017. djelomično preinačenom presudom Županijskog suda u Splitu Gž-628/2018 od 15. ožujka 2018. proglašena nedopuštenom ovrha Ovr-4334/12 radi naplate iznosa od 9.846,66 kn s kamatom od 1. ožujka 2008. do isplate; iznosa od 9.746,65 kn s kamatom od 1. lipnja 2008. do isplate; iznosa od 9.640,90 kn s kamatom od 1. rujna 2008. do isplate, iznosa od 9.532,85 kn s kamatom od 1. prosinca 2008. do isplate, onda je u tom opsegu otpao pravni osnov koji je postojao u korist tuženika (kao ovrhovoditelja) za naplatu tražbine od tužitelja (kao ovršenika) određene rješenjem o ovrsi nadležnog suda, uslijed čega je naplatom došlo do stjecanja bez osnove u korist tuženika kao stjecatelja, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud (članak 1111. stavak 3. ZOO).

10.Pri tome nije od značaja što je u razlozima prvostupanjske presude na stranici 4. st. 3. pogrešno navedena slovna oznaka i poslovni broj spisa Županijskog suda u Splitu koji su inače točno navedeni na stranici 3. tako da nije upitan identitet spisa, već se radi o omašci pri ispisivanju koju je prvostupanjski sud ovlašten u bilo koje doba ispraviti (članak 342. ZPP).

11.Pravilno je zaključio prvostupanjski sud i da od primitka spomenute presude Županijskog suda u Splitu pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu nije protekao opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO za ostvarenje zahtjeva temeljem stjecanja bez osnove. Međutim, iz stanja spisa nije vidljivo da je tuženik uopće isticao prigovor zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe.

12.Naprotiv, tužitelj je kao ovršenik zbog isticanja prigovora zastare potraživanja iz osnova vodnog doprinosa koje je tuženik kao ovrhovoditelj ostvarivao protiv njega u ovršnom postupku Ovrv-4334/12 bio upućen na parnicu radi nedopustivosti ovrhe P- 843/2016 (ranije Pi-72/2013), u kojoj je tuženik osporavao osnovanost tog prigovora a sud ga djelomično prihvatio utvrđenjem nedopustivosti ovrhe u ranije navedenom opsegu.

13.Tuženik i u ovom postupku te u žalbi ponavlja u spomenutoj pravomoćno okončanoj parnici već iznesene i kao neosnovane ocijenjene tvrdnje kako je ovrha bila zatražena i naplaćeno potraživanje koje predstavlja tužiteljev dug iz osnova vodnog doprinosa koje je utvrđeno ovršnom odlukom nadležnog upravnog tijela (Rješenje Hrvatskih voda Vodnogospodarskog odjela za vodno područje dalmatinskih slivova VGI2 Srednjodalmatinsko primorje – otoci Klasa UP/I-325-08/07-01/7789, Ur.broj 374-3404-2- 07-3 od 31. listopada 2007.) te da se ne radi o zastari potraživanja vodnog doprinosa, već potraživanja utvrđenog pravomoćnom odlukom nadležnog upravnog tijela koje smislu članka 233. ZOO-a zastarijeva u roku od 10 godina, kao i sva druga potraživanja utvrđena odlukom suda ili drugog nadležnog tijela.

14.O tom prigovoru u kojem tuženik ustraje u žalbi, prvostupanjski sud se uopće nije izjasnio. Nadalje, glede tijeka kamata izreka pobijane presude je proturječna jer su u točki I. na glavnicu od 8.112,38 Eura dosuđene zatezne kamate od 10. veljače 2021., a istovremeno odbijen zahtjev za isplatu ranije zatraženih kamata na pojedine obroke tekućih do isplate (umjesto do 9. veljače 2021).

14.1.Slijedom navedenog presuda se ne može ispitati, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju osnovano žalitelji upućuju.

14.2.Iako je počinio spomenutu bitnu povredu, s obzirom na isprave koje su priložene spisu i koje je pregledao prvostupanjski sud, ovaj sud smatra kako sukladno odredbi članka 373a. ZPP-a može odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, a djelomično uvažiti žalbu tužitelja preinačenjem odluke o kamatama jer je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

15.Naime, na žalbeni prigovor tuženika da je pogrešan pravni pristup suda podvođenjem konkretnog slučaja pod pravne norme koje nisu mjerodavne za ovaj pravni odnos, već kako je bitno u ovom postupku da je tuženikova osnova za naplatu odluka nadležnog javnog tijela-Rješenje Hrvatskih voda Vodnogospodarskog odjela za vodno područje dalmatinskih slivova VGI2 Srednjodalmatinsko primorje – otoci klasa UP/I-325- 08/07-01/7789, Ur. broj 374-3404-2-07-3 od 31. listopada 2007. uz specifikaciju naplate te da tom odlukom utvrđena tražbina zastarijeva u roku od 10 godina po članku 233. ZOO-a koji nije istekao do ovrhe, a ne odluka Županijskog suda u Splitu Gž-628/18, odgovoriti je kako je isti neosnovan.

15.1.Naime, o tome je već pravomoćno odlučeno u parnici između istih stranaka presudom Općinskog suda u Splitu P-843/2016-9 od 28. studenog 2017. u svezi presude Županijskog suda u Splitu Gž-628/2018-2 od 15. ožujka 2018. na način što je zauzeto pravno shvaćanje da se na zastaru te tražbine koja je bila predmet ovrhe primjenjuju odredbe članaka 94., 95. i 96. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj 147/08, 18/11, 78/12, 136/12 i 73/13, dalje: OPZ) kojima je uređeno pitanje porezne zastare, a ne odredba članka 233. ZOO-a.

15.2.Pri tome je ukazano i na jednako pravno stajalište o pitanju zastare tražbina utvrđenih na temelju odredaba Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine" broj 153/09, 90/11, 56/13, 154/14, 119/15 i 120/16, ZFVG) zauzeto u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2846/14 od 4. svibnja 2016. i Rev-3035/14 od 30. ožujka 2016., s kojima je u cijelosti suglasan i ovaj sud.

15.3.Navedenom pravomoćnom odlukom kojom je ovrha proglašena nedopuštenom glede naplaćenih tražbina koje su predmet ovog postupka,čime je prestao postojati pravni osnov za naplatu potraživanja u ovrsi sud je vezan pa tuženik isti prigovor u ovoj parnici s uspjehom ne može isticati, pri čemu nisu od značaja odluke drugih županijskih sudova u predmetima u kojima tužitelj nije bio stranka.

16.Što se tiče tuženikova žalbenog prigovora da se tužitelj glede potraživanja koja ostvaruje u ovom postupku već izravno naplatio putem Fine od Hrvatskih voda temeljem presude Županijskog suda u Splitu Gž-628/2018 koja je postala ovršna 20. lipnja 2018. te pozivanja na odluku Ustavnog suda odgovoriti je kako sadržaj ustavne odluke RH U- III/1798/2021 od 9. studenog 2022. kojom je usvojena ustavna tužba ovdje tužitelja u dijelu u kojem je podnesena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, određena primjerena naknada zbog toga od 17.600,00 kn te odbijena u preostalom dijelu (kojim je utvrđeno kako podnositelju-ovdje tužitelju nije ograničeno pravo na pristup sudu time što je njegov prijedlog za protuovrhu pravomoćno odbačen jer mu ostaje na raspolaganju mogućnost pokretanja parničnog postupka radi povrata stečenog s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala) nema utjecaja na meritum ove pravne stvari budući se ta odluka odnosila na okolnosti koje su raspravljene u ovršnom postupku.

17.Stoga je tuženikovu žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu.

18.Međutim, pravilno tužitelj prigovara odluci glede početka tijeka vremena u kojem teče zatezna kamata na tražbinu koju je prije toga naplatio tuženik kao ovrhovoditelj temeljem rješenja o ovrsi koja je nakon toga pravomoćnom sudskom odlukom proglašena nedopuštenom.

19.Prema odredbi članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20.Sporno je je li dužnik stečenog bez osnove, ovdje tuženik, nepošten od dana kada je izvršen prijenos novčanih sredstava u njegovu korist ili od dana kada je vjerovnik prava na povrat, ovdje tužitelj zatražio povrat stečenog bez osnove.

21.Shvaćanje je ovog suda da u konkretnoj situaciji odredbu članka 1115. ZOO treba tumačiti i primijeniti na način da obveza plaćanja zatezne kamate teče od dostave odluke Županijskog suda u Splitu Gž-628/18 od 15. ožujka 2018. kojom je pravomoćno odlučeno o nedopustivosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Ovrv-4334/12 glede naplate tražbina čiji povrat temeljem stjecanja bez osnove je predmet ovog postupka jer od tada stjecatelj postaje nepošten.

21.1.Ovakvo pravno shvaćanje u skladu je i sa stabilnom sudskom praksom u odlukama revizijskog suda (Rev-1630/98 od 12. listopada 2003., Rev-111/2016 od 25. kolovoza 2020., Rev-1868/2016 od 4. ožujka 2020., Rev-1094/2022-2 od 3. studenog 2022., Rev- 3378/15-2 od 12. prosinca 2008. i Rev-1422/18-2 od 22. kolovoza 2018.).

21.2.Naime, s obzirom na to da je otpala osnova za prijelaz novčanih sredstva iz imovine tužitelja u imovinu tuženika donošenjem spomenute sudske odluke Županijskog suda u Splitu, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik postao nepošten tek nakon što je tužitelj podnio tužbu kojom je pokrenut ovaj parnični postupak, već je jedini logičan i razuman zaključak da je tuženik postao nepošten uručenjem te odluke jer je tog dana saznao za prestanak osnove stjecanja i od tog dana je dužan platiti zateznu kamatu.

22.Kako iz stanja spisa proizlazi (članak 373.a. ZPP) da je tuženik po punomoćniku odluku Županijskog suda u Splitu Gž-628/2018 zaprimio 4. lipnja 2018. a ne 25. listopada 2018., kako pogrešno utvrđuje prvostupanjski sud (tada je primljeno rješenje Županijskog suda u Splitu Gž-2260/18 od 10. listopada 2018. o sudskim pristojbama), to tužitelj osnovano potražuje zateznu kamatu na dosuđeni glavnični iznos i za razdoblje od 4. lipnja 2018. do 9. veljače 2021.

23.Glede tužiteljevog žalbenog prigovora da dosuđena kamata nije precizno određena i da odluka stoga nije podobna za ovrhu po ocjeni ovog suda odredbe o tijeku i visini zakonske zatezne kamate su odredbe materijalnog prava uređene Zakonom o obveznim odnosima kada je riječ o novčanim obvezama građanskog prava i sudovi su ih dužni primjenjivati onako kako su one propisane zakonom (Rev-1094/22 od 3. studenog 2022.).

24.Naime, prije stupanja na snagu ZOO/05 stopa zateznih kamata bila je jedinstvena u svim odnosima pa je sudska praksa prihvatila određivanje zahtjeva za isplatu zateznih kamata formulacijom „zakonske zatezne kamate“. Odredba članka 29. stavka 2. koja se primjenjuje od 1. siječnja 2008. propisuje drugačiju stopu zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava i u odnosu na ostale odnose, pa se iz izreke sudske odluke mora jasno vidjeti o kojoj kamatnoj stopi se radi.

25.Dakle, nakon početka primjene odredbe članka 29. stavka 2. ZOO samo pozivanje na tu odredbu ili formulacija „zakonske zatezne kamate“ nije u skladu sa zakonom jer ne određuje po kojoj je stopi tuženik dužan platiti zatezne kamate.

26.Stoga, kada je potraživanje zakonske zatezne kamate osnovano, kao što je ovdje slučaj, sud je dužan dosuditi zakonsku zateznu kamatu po stopi koja je propisana zakonom.

27.Radi navedenog je valjalo u tom dijelu prihvatiti tužiteljevu žalbu kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu, a u preostalom dijelu glede tijeka zateznih kamata tekućih na pojedine obroke: na iznos od 5.738,43 Eura (43.236,20kn) od 31. listopada 2012. do 4. lipnja 2018.; na iznos od 5.56 Eura (41,89 kn) od 2. studenog 2012. do 4. lipnja 2018; na iznos od 1.434,71 Eur (10.809,82 kn) od 6. studenog 2012. do 4. lipnja 2018.; na iznos od 933,68 Eura (7.034,81) od 4. prosinca 2012. do 4. lipnja 2018. te i potraživanje troškova ovršnog postupka od 134,63 Eura (1.014,37 kn) s kamatama od 31. listopada 2012. do 4. lipnja 2018. tužbeni zahtjev odbiti (članak 373.a. ZPP).

28.Odluka o troškovima postupka kojoj žalitelji i ne ističu konkretnih prigovora pravilna je i zakonita, radi čega je odlučeno kao u izreci.

29. Tužiteljev zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka sud je odbio budući se žalba odnosi na sporedno potraživanje u kojem je uspio u mjeri koja ne opravdava dosudu troškova žalbenog postupka, radi čega je odlučeno kao u izreci (članak 166. ZPP).

U Splitu, 28. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić