Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-12/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća u pravnoj stvari pravnoj stvari tužitelja IF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Mariji Petri Sokač odvjetnici iz Križevaca, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćnicima Odvjetničkog društva Hanžeković i Partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima posl.br. P- 488/2019-47 od 18. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I.Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima posl.br. P-488/2019-47 od 18. kolovoza 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II.Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o [broj kredita], broj partije [broj kredita], sklopljenog 25. listopada 2006. između tužitelja kao korisnika i tuženika kao kreditora koji je 27. listopada 2006. potvrđen kod javnog bilježnika Nataše Jelić-Veršić iz Križevaca pod brojem OU462/06, u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci banke u dijelu kojim je ugovorena isplata i povrat kredita po valutnoj klauzuli CHF valute. U točki II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 39.095,95 kn /5.188,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. pa do isplate. U točki III. izreke odbijen je tuženik s prigovorom radi prijeboja u iznosu od 1.869,34 kn/248,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 14.416,00 kn/416,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stranka 25. listopada 2006. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope prema jednostranoj odluci tuženika te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te posljedično tome restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 39.095,95 kn /5.188,92 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos.

7. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje:

- da je Ugovor o kreditu od 25. listopada 2006. standardni Ugovor unaprijed pripremljen po tuženiku,

- da promjena kamatne stope ovisi isključivo o jednostranoj odluci tuženika

- da odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom se definira da će se kamata mijenjati sukladno odluci banke nije određena a niti odrediva te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer tužitelj kao prosječan potrošač ni približno nije mogao ocijeniti zašto, kada i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa,

- da tužitelju nije na valjan i razumljiv način bio objašnjen postupak formiranja kamatne stope odnosno isti nije raspolagao osnovnim parametrima po kojima bi mogao zaključiti kakvo će biti kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, odrediva pa i razumljiva, a isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak CHF odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita te da su se pregovori stranka prije sklapanja predmetnog ugovora sveli samo na podatak o iznosu kredita, visini rate kredita i trajanju otplate kredita, dok se tužitelj u svemu ostalom oslonio na informacije koje je dobio od tuženika a to je da se kamatna stopa neće znatno mijenjati što utvrđuje temeljem iskaza tužitelja.

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a,

- da je u smislu odredbe čl. 502.c. ZPP-a vezan utvrđenjem iz navedenih presuda te da je tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu s tužiteljem koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe,

- da je tužitelj zbog povećanja početno ugovorene kamatne stope temeljem jednostrane odluke tuženika više platio iznos od 10.818,36 kn/1.435,84 eura a zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći u vrijeme sklapanja Ugovora pretplatio iznos od 50.856,25 kn/6.749,78 eura visinu kojih utvrđuje vještačenjem po vještaku financijske struke Marinele Vuković,

- da su stranke 19. siječnja 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/15) konverzija - kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

- da Aneskom br. 1. Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. utvrđena pretplata time da nakon uračunavanje pretplate priznate u konverziji a uzimajući u obzir preplaćene anuitete po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ukupnom iznosu od 61.674,61 kn/8.185,63 eura te zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete do dana 30.rujna 2015., potraživanje tužitelja na ime preplaćeni anuiteta iznosi 39.095,95 kn/5.188,92 eura što utvrđuje temeljem dopune nalaza i mišljenja vještaka financijske struke.

8. Temeljem naprijed iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud kao neosnovan otklanja prigovor tuženika o nedostatku pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog postupka pozivajući se pritom i na izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Tužitelj kao korisnik kredita da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita iz razloga jer da sklapanjem Aneksa ugovora nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim uvjetima koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

9. Zaključuje da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer da Aneksom ugovora nije uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Izvršenom konverzijom tužitelj da nije u cijelosti obeštećen niti se je konverzijom odrekao zahtijeva koje ima na temelju ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu pa kako je prema odredbi čl. 323.st.1.ZOO-s u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim potrošač da stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da tužitelj unatoč konverziji nije potpuno obeštećen te da unatoč konverziji tužitelj tuženiku temeljem ništetnih odredbi pretplatio iznos od 39.095,95 kn/ 5.188,92 eura smatra da je tuženik dužan tužitelju isplatiti navedeni iznos zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. godine /slijedećeg dana od dana izračuna konverzije/ pa kao osnovan prihvaća zahtjev tužitelja te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude cijeneći neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare zaključujući da sukladno izraženom stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa da sukladno navedenom utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

10. Nadalje prvostupanjski sud kao neosnovan odbija tuženikov prigovor radi prijeboja iznosa od 1.869,34 kn/248,10 eura sa zakonskom zateznom kamatom te odlučuje kao u točki III. izreke smatrajući da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnova manje plaćenih i povlaštenih anuiteta jer da tužitelj plaćanjem manjih anuiteta od početnog radi s osnova razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja nije ništa stekao bez pravne osnove odnosno nije stekao nikakvu korist na teret i štetu tuženika.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika u pobijanoj presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i isti nisu nejasni niti proturječe sadržaju priloženih isprava. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) na koju upire tuženik u žalbi.

12. Isto tako u postupku nije počinjena niti jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

13. Međutim ostvaren je žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog čega se pravilnost materijalnog prava ne može ispitati.

14. Osnovano tuženik sadržajem žalbe upire da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje vezano uz vođenje pojedinačnih pregovora te ugovaranja valutne klauzule vezano uz valutu CHF i promjenjivosti kamatne stope vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu od 25. listopada 2006. propuštanjem saslušanja zaposlenika tuženika.

15. Na okolnosti da je zaposlenik tuženika tužitelju objasnio značenje promjenjivih kamata i valutne klauzule, da je tužitelj imao pravo izbora dakle, da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, tuženik je predlagao saslušanje svog zaposlenika, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje ZZP/03), koji dokaz prvostupanjski sud nije proveo uz zaključak da je u ovom postupku vezan pravnim utvrđenjima iz pravomoćnih presuda donesenih u sporu zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača te prihvaćajući u cijelosti iskaz tužitelja da pregovori nisu vođeni.

16. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se s obzirom na to moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom postupku odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

17. U postupku kolektivne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kao što je konkretni, kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja pa tako i omogućavanja tuženiku kao banci dokazivanja tvrdnje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ( unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) na drugi način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč potpunoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

18. Naime, prema odredbi čl. 81. ZZP/03 ugovorna odredba u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (st. 1.), te ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. U konkretnom slučaju tuženik je predložio dokaz saslušanjem svjedoka GF na okolnosti da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi za koju osobu tvrdi da je s tužiteljem pregovarala vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu od 25. listopada 2006.

20. S obzirom na navedeno, predloženi dokaz trebalo je izvesti jer okolnosti na koji je isti predložen nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučan dokaz koji bi bio od utjecaja na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Ovo iz razloga jer načelo procesne ravnopravnosti podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima, tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, jer odluka suda utemeljena je na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama sklopljenog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti predmet dokazivanja u ovom pojedinačnom postupku.

21. Stoga, tuženik, osnovano tvrdi pozivajući se na načelo jednakosti oružja da mu je prvostupanjski sud morao omogućiti dokazivanje činjenice da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu dao potrošaču odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obavijesti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

22. S obzirom na navedeno tuženiku je u ovom postupku onemogućeno dokazivanje činjenica iz čl. 81. st. 4. ZZP/03.

23. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će saslušati predloženog svjedoka po tuženiku na sve bitne okolnosti radi utvrđenja je li se u konkretnom slučaju pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora za koji se traži utvrđenje ništetnosti, na koji način se pregovaralo, koje obavijesti u pogledu parametara promjene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF su dane tužitelju i na koji način je li bio upoznat sa povećanim rizikom zaključenja ugovora u kojem se glavnica veže uz CHF, odnosno jesu li mu pružene sve bitne i odlučne informacije da bi mogao sagledati sve rizike posla kojeg zaključuje te ako jesu, na koji način te će nakon toga ocjeno iskaza saslušanog svjedoka te tužitelja u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a donijeti novu na zakonu utemeljenu odluku.

24. Iz navedenog razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu temeljem odredbe čl. 370.st.1. ZPP-a ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sud na ponovno suđenje.

25. Sukladno odredbi čl. 166.st.3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.

U Rijeci 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković