Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-419/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji toga suda Nataši Sever, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Božici Petak Vujec, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 29. travnja 2025., održane u nazočnosti tužitelja uz z. punomoćnika ER, odvjetničku vježbenicu iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina te z. punomoćnika tuženika LR, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Antuna Žanetića iz Zagreba, na ročištu za objavu i uručenje presude 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5301807542 od 20.10.2006. godine sklopljenog između tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 4. st. 2. glasi: „Komitent se obvezuje prilikom isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita.'', te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 600,00 EUR (slovima: šeststotina eura) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od 04.11.2006. godine do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5301807542 od 20.10.2006. godine sklopljenog između tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 9. st. 2. glasi: „U slučaju prijevremene otplate kredita komitent se obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom o naknadama važećoj na dan prijevremene otplate kredita, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 1,25 % (slovima: jedan posto i 25/100) iznosa koji se ranije vraća.'' , te odredba čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu broj 5301807542 od 20.10.2006. godine sklopljenog između tužitelja ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, kao davatelja kredita, a koja glasi: „Visina naknade za prijevremeni povrat kredita je promjenjiva, sukladno odluci Banke o naknadama, a koja ovisi o promjeni tržišnih uvjeta, promjeni načina izvješćivanja i ostalim promjenama uvjetovanim promjenom zakonskih propisa.“, te stoga iste odredbe ne proizvode nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 138,21 EUR (slovima: stotinutridesetosam eura i dvadesejedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od 05.02.2008. godine do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. godine pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, 10000 Zagreb, da tužitelju ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 763,27 eura (sedamstošezdesettri eura i dvadesetsedam centi), sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 28. svibnja 2025. pa do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je, po punomoćniku, podnio tužbu protiv tuženika, podnio tužbu radi ništetnosti i isplate, navodeći da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom 20.10.2006. godine zaključio Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 5301807542 (dalje: Ugovor o kreditu), da je Ugovorom o kreditu tuženik odobrio tužitelju potrošački kredit u iznosu od 20.000,00 eura, da je čl.4. st.2. Ugovora o kreditu broj 5301807542 od 20.10.2006. godine ugovoreno da se komitent obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % od iznosa kredita. Nadalje je čl.9. st.2. ugovoreno da se u slučaju prijevremene otplate kredita komitent obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom o naknadama važećoj na dan prijevremene otplate kredita, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 1,25 % iznosa koji se ranije vraća, da je također čl.9. st.3. ugovoreno da je visina naknade za prijevremeni povrat kredita promjenjiva, sukladno odluci banke o naknadama, a koja ovisi o promjeni tržišnih uvjeta, promjeni načina izvješćivanja i ostalim promjenama uvjetovanim promjenom zakonskih propisa pa da je uzevši u obzir da je tužitelju odobren nenamjenski kredit u iznosu od 20.000,00 EUR, za zaključiti da su tužitelju prije isplate kredita odbijeni troškovi obrade u iznosu od 600 EUR, da navedeno proizlazi i iz otplatne tablice za kredit broj 5301807542, da su 03.11.2006. odbijeni troškovi obrade kredita u iznosu od 600,00 eura, a osim toga tužitelj je prijevremeno otplatio predmetni kredit te mu je tuženik temeljem čl. 9. st. 2. i st. 3., 04.02.2008. naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 138,21 eura, da je čl.4. st.2. Ugovora o kreditu tuženik tužitelju nametnuo obvezu plaćanja troškova obrade kreditnog zahtjeva u iznosu od 600,00 eura, da je navedena ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita bez da se istovremeno precizno odrede koji su to nastali troškovi i pružene usluge na temelju kojih je naplaćena naknada za obradu kredita, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, da ništetnost ugovorne odredbe proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu o savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, navedeno je osim toga protivno načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, a s obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega je takva odredba ništetna, da je prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, valja ukazati na presudu Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, sud Europske unije presudom u spojenim predmetima C-224/19 (…) i C-259/19 (…) zaključuje: "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima." Nadalje, odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Također, propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Člankom 9. st. 2. i 3. tipskog ugovora o kreditu tuženik je tužitelju nametnuo obvezu plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kredita koju je obračunao sukladno odluci kreditora. Dakle, tuženik navedenu naknadu iz čl. 9. ugovora o kreditu ne smatra štetom sukladno odredbi čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, a niti je prilikom sastava i dostave obavijesti o konačnoj otplati kredita na bilo koji način tužitelja obavijestio da bi pretrpio bilo kakvu štetu zbog prijevremenog zatvaranja kredita, te da bi iznos naknade za prijevremeni povrat u iznosu od 138,21 EUR predstavljao upravo nastalu štetu, da je odredbom čl.322. st.1. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbom čl. 324. istog Zakona propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Slijedom navedenog, tužitelj je istaknuo kako je tuženik protivno odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, člankom 9. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu obvezao tužitelja na plaćanje protuzakonite naknade, stoga da je i odredba čl. 9. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu ništetna. Odredbom čl. 323. Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Slijedom navedenog, tužitelj je tražio da sud uz utvrđenje ništetnosti čl. 4 st. 2. i čl. 9. st. 2. i 3. Ugovora o kreditu, obveže tuženika na vraćanje iznosa plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 600,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate, kao i na vraćanje iznosa plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 138,21 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja pa nadalje do isplate. Tužitelj je u prilog osnovanosti svojih navoda dostavio sudsku praksu i to presudu Vrhovnog suda broj Rev 673/2023-2 od 13.02.2024. godine kojom se odbija revizija tuženice kao neosnovana, a iz koje presude u točki 26. proizlazi kako je u konkretnom slučaju „nižestupanjski sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).“ Također je tužitelj dostavio daljnju sudsku praksu i to presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž 2076-2022-2 od 04.052023. godine te presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž 4683-2022-3 od 17.01.2023. godine kojim presudama je na jednak način odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, a dostavio je i pravomoćnu presudu Županijskog suda u Osijeku broj Gž- 1516/2019-3 od 19.11.2020. godine, a kojom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3238/2018 od 11.03.2019. godine, te je utvrđenom ništetna odredba ugovora o kreditu a kojom je tuženik također tužitelju u slučaju prijevremene otplate kredita obračunao naknadu prema svojoj tarifi. Tužitelj je smatrao da za naplatu naznačene naknade za obradu kredita kao i naznačene takse za prijevremenu otplatu kredita nije bilo zakonskog uporišta već se radi o protuzakonito naplaćenim naknadama pa je pokrenuo ovaj postupak.

2. U odgovoru na tužbu (list 48-56 spisa), po punomoćniku, tuženik je prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda, prigovorio je zastari tužiteljevog potraživanja, osporava osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja obrazlažući naknadu za obradu i administraciju kredita, smatrajući tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu neosnovanim i neutemeljenim, kao i da naknada za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu nije ništetna. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je napomenuo da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa da nema mjesta raspravljanju o visini.

3. U dokaznom postupku, sud je izvršio uvid u priležeću dokumentaciju u spisu: Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 5301807542 od 20.10.2006. (list 10-13 spisa), otplatnu tablicu od 3. 11. 2006. (list 14-18 spisa), analizu otplate kredita od 25. 4. 2024. (list 19- 20 spisa) te je saslušao tužitelja, kao stranku u svrhu dokazivanja.

4. Tuženik je prigovarao mjesnoj nadležnosti ovoga suda.

5. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 5301807542 od 20.10.2006. (list 10- 13 spisa), utvrđeno je da su ugovorne strane u članku 15.1. ugovorile u slučaju spora, nadležnost suda u sjedištu Banke.

6. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i načela, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7. Predmetni Ugovor o kreditu zaključen je u podružnici tuženika u [adresa] te kako se radi o standardnom ugovoru tuženika o kojem stranke nisu o pojedinim odredbama pregovarali, a što tuženik niti ne osporava, već ih je tuženik unaprijed formulirao kao trgovac, to je tužitelj stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na tuženika koji ima sjedište u [adresa] jer bi tužitelj za putovanje do Zagreba trebao prijeći više od 100 km pa bi se time pogodovalo tuženiku u svim sporovima proizašlim eventualno iz sklopljenih ugovora o kreditu, dakle prema njegovom sjedištu koje samo njemu prouzrokuje daleko manje troškove.

8. Prema Direktivi Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14, 110/15, 14/19) postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

9. U odnosu na obvezu tumačenja nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, za navesti je presudu Suda Europske unije od 27. lipnja 2000. u predmetima C 240/98 do C 244/98, u kojem je sud zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojim je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl.3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U tom predmetu zauzet je stav da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost daje tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim. Prema tome, na temelju nepoštene odredbe ugovora, ne može se zasnivati nadležnost, u ovom slučaju Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

10. Prema odredbi čl.59. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 26/91, 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP-a), za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. U ovom parničnom predmetu radi se o sporu koji je nastao u povodu ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, pa se smatra da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je ugovor zaključila, a to je poslovna jedinica u [adresa].

11. Primjenom navedenih zakonskih odredbi, tuženikov prigovor o mjesnoj nenadležnosti ovog suda je neosnovan.

12. Tuženik je prigovorio zastari utuženih potraživanja.

13. Prigovor je neosnovan.

14. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/11 – dalje ZOO/ (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga zastara restitucijskog zahtjeva s osnova nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti ove presude kojom je utvrđena ništetnost, uzimajući pritom u obzir i Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH od 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2 (tako i u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).

15. Nesporno je da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 20. 10. 2006. zaključile Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 5301807542 (list 10-13 spisa).

16. Tužitelj je tražio da se utvrdi ništetnom odredba čl. 4. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5301807542 od 20.10.2006., a koja glasi: „Komitent se obvezuje prilikom isplate kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3 % (slovima: tri posto) od iznosa kredita.'', te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

17. Također je tražio da se utvrdi ništetnom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5301807542 od 20.10.2006., a koja glasi: „U slučaju prijevremene otplate kredita komitent se obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj odlukom o naknadama važećoj na dan prijevremene otplate kredita, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 1,25 % (slovima: jedan posto i 25/100) iznosa koji se ranije vraća.'' , kao i odredba čl. 9. st. 3. istog Ugovora, a koja glasi: „Visina naknade za prijevremeni povrat kredita je promjenjiva, sukladno odluci Banke o naknadama, a koja ovisi o promjeni tržišnih uvjeta, promjeni načina izvješćivanja i ostalim promjenama uvjetovanim promjenom zakonskih propisa.“.

18. Tužitelj je iskazao da se ne sjeća da mu je netko govorio koliko će biti troškovi i kako će isti biti naplaćeni, odnosno da bi od tuženika bio upućen u plaćanje troškova obrade niti je o tome razgovarao, da je u banci razgovarao o iznosu, a sam sadržaj ugovora nije mu predočen, već je ugovor vidio kod javnog bilježnika.

19. Analizirajući iskaz tužitelja, sud je utvrdio da je tužitelj potvrdio činjenicu da kao potrošač nije pregovarao s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita, niti mu je djelatnik banke objasnio na što se ta naknada odnosi i koje troškove pokriva, a niti mu je na temelju jasnih i razumljivih kriterija objašnjena ova odredba ugovora. Dakle, sud zaključuje da se radi o standardnoj ugovornoj odredbi koju je unaprijed formulirao tuženik i na koju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao i u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

20. Plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3% od iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita (20.000,00 eura), tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita nedvojbeno imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom. Međutim sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Stoga se u konkretnom slučaju radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl.81. st.1. ZZP/03, koja je time sukladno članku 87. stavku 3. ZZP/03 i ništetna (tako i primjerice u odluci Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž- 3849/2022-2 od 29. studenoga 2022., odluci Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž- 914/2023-2 od 21. ožujka 2024.).

21. Također je, uvažavajući iskaz tužitelja, sud utvrdio da je formulacija navedena u članku 9.2. i 9.3. Ugovora da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti naknadu sukladno važećim odlukama Banke, sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale, niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj. Budući da je navedena formulacija neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužitelji nije upoznat s parametrima odlučnim za njezinu primjenu, takva odredba je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik (važeća odluka Banke), njome je tužitelj stavljen u poziciju platiti naknadu za koju nije znao na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama povodom restitucijskog zahtjeva potrošača s osnova nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. i Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

23. Tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada pa ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno savjesnosti i poštenju uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Slijedom navedenog, osnovani su tužbeni zahtjevi kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

25. Prema čl.323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje:ZOO-a), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl.1111. ZOO-a.

26. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, tuženik je na ročištu 29. travnja 2025. istu učinio nespornom pa je tuženik dužan isplatiti tužitelju utužene iznose sa pripadajućom zateznom kamatom od izvršene uplate do isplate, primjenom čl.1115. ZOO-a jer se tuženik koji je stekao navedene novčane iznose temeljem dijela ništetne odredbe koju je unio u sadržaj ugovora smatra nepoštenim stjecateljem.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

28. Odluku o troškovima ovog postupka, sud je donio temeljem čl.154. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP-a), primjenjujući važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23).

28.1. Sud je tužitelju, kao trošak koji je bio potreban za vođenje ovog postupka, priznao trošak sastava tužbe prema Tbr.7.1. Tarife i to u iznosu od 187,50 eura, trošak zastupanja prema Tbr. 9.1. Tarife na ročištu 4. 3. 2025. i 29. 4. 2025., svaki u iznosu od 187,50 eura, trošak sastava obrazloženog podneska prema Tbr.8.1.Tarife od 13. 3. 2025. u iznosu od 187,50 eura, u koje iznose je uračunat PDV 25% prema Tbr. 46. Tarife, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, a što čini ukupni trošak u iznosu od 763,27 eura, koji je, primjenom čl.151. st.3. ZPP-a, uz zatezne kamate od donošenja presude do isplate, tužitelju dosuđen i platež naložen tuženiku.

29. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer visina istog nije određeno zatražena, kao i trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme održavanja ročišta jer isti nije nužan za vođenje ovog postupka, dok je zatraženi trošak kilometrine punomoćnika tužitelja za dolazak na ročišta 4. 3. 2025. i 29. 4. 2025. dosuđen u ovosudnom predmetu broj: P-402/2024 obzirom su ročišta u ovom i u tom predmetu održana istog dana.

Ivanec, 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude, dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Božica Petak Vujec, odvjetnica u ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina

2. Ivo Šućur, odvjetnik iz Zagreba