REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zadru
Borelli 9, 23000 Zadar
Poslovni broj: P-860/2024-41
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužitelja NA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupan po punomoćnicima Ivanu Šalina i Boži Vrkiću, odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Addiko Bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. svibnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja OA odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, te nakon objave dana 28. svibnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I.Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 12.281,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 384,68 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine
− iznos od 375,91 EUR sa kamatom od 31.1.2013. godine
− iznos od 402,82 EUR sa kamatom od 28.2.2013. godine
− iznos od 405,17 EUR sa kamatom od 31.3.2013. godine
− iznos od 394,62 EUR sa kamatom od 30.4.2013. godine
− iznos od 361,81 EUR sa kamatom od 31.5.2013. godine
− iznos od 360,98 EUR sa kamatom od 30.6.2013. godine
− iznos od 369,04 EUR sa kamatom od 31.7.2013. godine
− iznos od 381,96 EUR sa kamatom od 31.8.2013. godine
− iznos od 399,85 EUR sa kamatom od 30.9.2013. godine
− iznos od 390,62 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine
− iznos od 397,16 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine
− iznos od 404,57 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine
− iznos od 320,79 EUR sa kamatom od 31.1.2014. godine
− iznos od 328,43 EUR sa kamatom od 28.2.2014. godine
− iznos od 325,93 EUR sa kamatom od 31.3.2014. godine
− iznos od 317,48 EUR sa kamatom od 30.4.2014. godine
− iznos od 314,77 EUR sa kamatom od 31.5.2014. godine
− iznos od 315,99 EUR sa kamatom od 30.6.2014. godine
− iznos od 325,58 EUR sa kamatom od 31.7.2014. godine
− iznos od 333,66 EUR sa kamatom od 31.8.2014. godine
− iznos od 331,98 EUR sa kamatom od 30.9.2014. godine
− iznos od 338,96 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine
− iznos od 343,71 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine
− iznos od 340,91 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 31.1.2015. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 28.2.2015. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 31.3.2015. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 30.4.2015. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 31.5.2015. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 30.6.2015. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 31.7.2015. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 31.8.2015. godine
− iznos od 341,69 EUR sa kamatom od 30.9.2015. godine po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 31. srpnja 2007. godine pa do 30.lipnja 2011.godine, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine godine pa do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14 % polugodišnje za razdoblje od 1.kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
II.Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja za daljnji iznos od 110,41 Eur-a uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
III.Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 5.439,56 Eur-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj NA u tužbi, u bitnom, navodi da je s tuženikom 22. svibnja 2007. zaključio Ugovor o kreditu broj: 236-113/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojom je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 280.250,00 CHF, te je spomenutim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 4,20 %. (čl. 3. i 6. ugovora). Tuženik je s obzirom na odredbe citiranog ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor.Tužitelj je istina kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Sa niti jednom promjenom tužitelj se dakle nije usuglasio. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba u tomu nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga: - Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što je protivno čl. 97. st. 1. alineja 10. i 11 . Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne su odredbe koje su protivne čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102. istoga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296. ZOO-a. Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82. st.1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl. 110. st. 1. i 2. Alineja 8. te čl. 111. st. 1. i 2. Alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. U svakom slučaju nepoštena praksa je prema čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Osim što je, dakle, nepoštena i samim time ništetna odredba u citiranom ugovoru o promijeni kamatne stope što je, u konačnici, utvrđeno od strane Trgovačkog suda u Zagrebu po kolektivnoj tužbi to je, također, utvrđeno i da bi odredba o valutnoj klauzuli bila ništetna.Sve ovo, ponavlja se, utvrđeno je u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br. P-1401/12. Takvo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno je odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C- 118/17, C-260/18 u identičnoj pravnoj stvari. Tužitelj nažalost, tim više što mu tuženik nije dostavljao cjelokupnu dokumentaciju, ne raspolaže sa potpunom dokumentacijom vezanom za cit. Ugovor o kreditu.
2.Tuženik Addiko bank d.d. u odgovoru na tužbu, u bitnom, je naveo da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe. Tuženik ističe da tužba nije razumljiva odnosno da nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku sve u smislu odredbi čl. 106. i 109. ZPP. Iz tužbe naime proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku, navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora o kreditu broj 236-113/2007 od 22. svibnja 2007. godine (dalje: ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Sklopljenim Aneksom uz ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredite s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF) budu iskorišteni za namirenje anuiteta po Aneksu uz ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom tuženik niti ne tvrdi da se sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu konvalidirane odredbe o kreditu koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste sukladno prisilnom propisu zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom ex tunc. Kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kako je dakle zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača pa je stoga tužitelj pravo kojeg traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu na koju je slobodnom voljom pristao tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu nije osnovan. Naime sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredba kojom je tuženik ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, a što tuženik osporava, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 te presude VS RH u predmetu posl. br. Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502c. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ukazuje da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi navodeći da je jasna, razumljiva i uočljiva odredba o valutnoj klauzuli. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača, da nije u pitanju potrošački ugovor te istaknuo prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije.
3.U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: obavijest o promjeni kamatne stope sa otplatnim planom (l.s.14-l.s.67), obavijest o provedenoj konverziji (l.s. 68), otplatni plan (l.s.69-70), Aneks uz ugovor o kreditu broj: 236- 113/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. travnja 2016. godine, izvadak iz zemljišne knjige (l.s.84,85, 86), specifikaciju uplata (l.s. 92-93), izjavu svjedoka (l.s.103-105), metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (l.s.106), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (l.s. 192-194), simulirani otplatni plan u eurima (l.s. 95-201), popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (l.s. 202-204), obavijest o provedenoj konverziji (l.s. 205-206), Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 236-113/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. studenog 2011., Aneks br. 2 uz ugovor o kreditu broj 236-113/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 9. svibnja 2012. (l.s. 207-209, 218-221, 213-215, 224-227), novi zapisnik sa 20. sjednice Kreditnog odbora za fizičke osobe dana održanog 14. svibnja 2007. (l.s.230-231), kreditni prijedlog (l.s.232-236), specifikacija uplata (l.s. 237-239), proveo financijsko vještačenje po vještaku Petru Bajlu mag. oec. (l.s.156-168), saslušao svjedoka TA (l.s.195-196), izveo dokaz stranačkog saslušanja PA (l.s.196-197), proveo dopunsko financijsko vještačenje po vještaku Petru Bajlu mag. oec. od 07.07.2024.g. (l.s.416-420), izveo dokaz stranačkog nadoslušanja tužitelja (l.s.521-522).
4.Podredni tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.
5.U ovoj pravnoj stvari Općinski sud u Zadru je donio presudu 19P-2129/2020-37 od 22.rujna 2023.g. kojom je odbio kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja, te djelomično usvojio eventualno kumuliran tužbeni zahtjev tužitelja, na koju presudu su žalbu podnijeli tužitelj i tuženik.
6.Povodom žalbe tužitelja i tuženika Županijski sud u Splitu je donio presudu i rješenje Gž-2563/2023-3 od 7.ožujka 2024.g. kojima je odlučeno: I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 19 P-2129/2020-37 od 22. rujna 2023. u pobijanom dijelu pod točkama I. 1., II. 2. i III. izreke. II. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća kao osnovana žalba tuženika te se presuda.: - potvrđuje; u dijelu pod točkom II. 1. izreke, - ukida; u dijelu pod točkom II. 2. izreke te u odluci o parničnom trošku te u navedenom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.
7.U obrazloženju te drugostupanjske odluke se navodi da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., da je donesena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt2221/18 od 3. rujna 2019. Temeljem navedenih činjeničnih utvrđenja sud prvog stupnja da je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, uređen sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, držeći da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule, a jednako tako i povrat razlike glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak svom u nalazu i mišljenju. Naime, u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud navodi kako prema odredbi Direktive 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Dalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor. Također se navodi da nije dovoljno da korisniku kredita odredbe ugovora budu gramatički jasne i vidljive, već je potrebno da korisnik kredita može procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora, a na temelju preciznih i razumljivih kriterija, odnosno da korisnik kredita kao potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute i da taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Nadalje se navodi kako se u odnosu na promjenu kamatne stope potrošaču već u vrijeme sklapanja ugovora moraju izložiti jasni i egzaktni parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa, a što je u konkretnom slučaju izostalo u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu. Ovakav zaključak da proizlazi i iz naprijed navedenih pravomoćnih odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i iz iskaza tužiteljice iz kojeg proizlazi da je banka pripremila tekst ugovora, te da ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu. Kako prema obrazloženju prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju banka ni prije, a niti u vrijeme zaključivanja ugovora nije informirala tužitelja kao korisnika kredita (potrošača) o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezano uz svaku valutnu klauzulu, te da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, niti ga je informirala o povećanom riziku zbog istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, to su sporne ugovorne odredbe ništetne, pa prema zaključku suda prvog stupnja tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka i pripada joj pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi članka 323.st.1. u svezi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), radi čega je prihvatio tužbeni zahtjev. Međutim, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravo na povrat jer je s tuženom bankom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu broj 5103525762 kojim je konvertiran kredit, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15 – ZID ZPK), kojim je prije svega uspostavljen ravnopravni odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u valuti EUR, pa je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i zakonodavac je cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača (čl.19.b. ZID ZPK -načelo konverzije), te da predmet postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije odnosno postupanje tuženika u skladu sa ZID ZPK, a egzistentni odnos između parničnih stranaka jest onaj koji proizlazi iz Aneksa Ugovora o kreditu kojim je utvrđen iznos preplate. Ovakav stav tuženika da se za sada ne može prihvatiti. Naime, iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj 5103525762 proizlazi da je navedeni dodatak ugovora sklopljen između stranaka na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređena je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF (IV a - čl. 19. a - čl. 19. i) odnosno citiranim zakonskim odredbama uređen je predmet konverzije, načelo konverzije kredita, način izračuna konverzije kredita, informiranje, konverzija kredita, prijelazno razdoblje, prava osobe koja je ispunila obvezu iz kredita, porezni tretman učinka konverzije i izvješće o provedbi konverzije kredita. Aneksom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valutne klauzule u kreditu u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje naplate je došlo uslijed nepoštenog postupanja banaka te se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZIDZ PK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose između stranaka. U odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužiteljica nema pravnog interesa za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u europski kredit, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa da su tako u cijelosti izmijenjena i sporna ugovorna odredba članka Ugovora o kreditu, za koju tužiteljica tvrdi da je ništetna, za istaknuti je da prema mišljenju tog suda činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, ističe da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Naime, tužitelj se u navodima tužbe poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a. U postupku nije bilo sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.
8.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.
9.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
10.Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Naime, prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužitelju utuženi iznos, po konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. To je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.
11.Naime, odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12.U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je tuženiku da sukladno odredbi članka 20 točka 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine“ broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) Vrhovni sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Stoga zbog vezanosti stavom u smislu odredbe članka 40 stavak 2. Zakona o sudovima ispravno je otklonjen prigovor zastare.
13.U svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ 21.1. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.
14.Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.). Slijedom iznesenog, kao odlučno u postupku da je trebalo utvrditi ne samo je li dodatak ugovora o kreditu sklopljen u
1 0
skladu s uvjetima iz ZID ZKP-a, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, te kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana. Pritom da je skrenuti pozornost kako se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 također ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF. Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
15.Dakle, da je potrebno utvrditi ne samo je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, iznos preplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK-a ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c stavak 1. točka 6. ZID ZPK-a ako je on utvrđen, već i postoje li razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost), te je li njome uspostavljena (ili barem ublažena) narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača. Navedena utvrđenja da predstavljaju relevantne okolnosti koje Vrhovni sud Republike Hrvatske spominje i u svojem rješenju iz oglednog spora i to kao eventualne osnove za postavljanje kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali svoj kredit. Slijedom navedenog, da je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je u pobijanom dijelu odlučeno u toč. I.1., I.2. te u dijelu kojim je odlučeno o deklatantnom zahtjevu toč. II. 1. izreke te na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti presudu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu i naknadu troškova postupka te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje. U nastavku postupka sud prvog stupnja da će razmotriti ono na što je u ovoj odluci ukazano, nakon čega će ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka - odlukom o predmetu spora s obrazloženjem prema odredbi članka 338. stavak 4. ZPP-a.
16.Postupajući po uputi iz odluke drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je proveo dopunu vještačenja po vještaku Petru Bajlu mag.oec. koji je u svojem nalazu i mišljenju od 07.07.2024.g. naveo da gospodin NA, u ovom slučaju tužitelj, sklopio je sa Addiko bankom d.d. (u to vrijeme se zvala Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), u ovom slučaju tuženikom, Aneks Ugovora o kreditu broj 236 - 113/2007 (str.sp.84-85). Sukladno navedenom Aneksu ugovora o kreditu dogovorena je konverzija kredita iz CHF u EUR, a obračun konverzije napravljen je zaključno s danom 30.09.2015. god. Sve uplate tužitelja po kreditu u CHF do 30.09.2015.god. iskoristile su se prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu do 30.09.2015. godine, dakle konverzija je napravljena zakonito i računski točno, a sve sukladno odredbama ZID ZPK-a (Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/2015). Detaljan izračun konverzije priložen je spisu (str.sp. 192-194). Sukladno članku 19.c stavak 1 točka 5.
1 1
ZID ZPK-a utvrđena je preplata tužitelja prilikom konverzije i iznosila je 60.905,48 HRK (odnosno 8.083,55 EUR preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije). Preplata se odnosi na razliku između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate i zbroja rata/anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR. Računski gledano, konverzijom je djelomično ublažena narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača, obzirom da je iznos preplate od 60.905,48 HRK (odnosno 8.083,55 EUR preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije) tuženik sukladno Aneksu ugovora o kreditu tužitelju podmirio na način da mu je u tom iznosu smanjio obveze po konvertiranom kreditu, a sve sukladno odredbama ZID ZPK-a (Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/2015), odnosno tužitelj je iskoristio preplatu za podmirenje anuiteta po konvertiranom kreditu. Zaključno u mišljenju navodi da sve uplate tužitelja po kreditu u CHF do 30.09.2015. godine tuženik je iskoristio prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu do 30.09.2015. godine, dakle konverzija je napravljena zakonito i računski točno, a sve sukladno odredbama ZID ZPK-a (Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/2015). Sukladno članku 19.c stavak 1 točka 5. ZID ZPK-a utvrđena je preplata tužitelja prilikom konverzije i iznosila je 60.905,48 HRK (odnosno 8.083,55 EUR preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije). Računski gledano, konverzijom je djelomično ublažena narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača, obzirom da je iznos preplate od 60.905,48 HRK (odnosno 8.083,55 EUR preračunato u EUR po fiksnom tečaju konverzije) tuženik sukladno Aneksu ugovora o kreditu tužitelju podmirio na način da mu je u tom iznosu smanjio obveze po konvertiranom kreditu, a sve sukladno odredbama ZID ZPK-a (Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, NN 102/2015), odnosno tužitelj je iskoristio preplatu za podmirenje anuiteta po konvertiranom kreditu.
17.Dakle, prvenstveno treba kazati da sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu broj 236-113/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe u pogledu kamatne stope i valutne klauzule.
18.Konverzija kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu izvršena je temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ 102/2015.: dalje-ZIDZOPK), a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZOPK – a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni prvostupanjskog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to je to riječ u konkretnom slučaju.
1 2
19.Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Stoga nisu osnovane tvrdnje o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenjem predmetne tužbe.
20.Aneks ugovora o kreditima i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen je temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.
21.Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge
- izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom.
22.U odnosu na navode tuženika od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile aneks - dodatak uz ugovor o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je prvostupanjski sud utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja zauzima i stav da tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koju ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama .
23.Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet
1 3
transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.
24.Međutim, prema ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u aneksu - dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu iz 2007. godine.
25.Zakljčno, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je konverzija napravljena zakonito i računski točno, utvrđen je i iznos preplate iz članka 19.c stavak 1. točka 5. ZID ZPK-a, utvrđeno je da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a (npr. poslovna nesposobnost) kako u pogledu osnovnog ugovora o kreditu, tako i kasnijeg sklopljenog dodatka-aneksa, te da je tim dodatkom uspostavljena samo djelomično narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača, međutim ne i u cijelosti, slijedom čega je tužbeni zahtjev usvojen za preostali iznos po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, koji je umanjen za prvotno utvrđeni iznos preplate od 7.973,14 Eur-a za koji je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev i dodatni iznos od 110,41 Eur-o u ovom postupku, kao iznos ukupne preplate koju je vještak utvrdio u iznosu od 8.083,55 Eur-a, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.
26.Tužitelju je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.1. Zakona o parničnom postupku – ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje ZPP) te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 118/14,107/15, 37/22, 126/22) te su tužitelju prema vrijednosti predmeta spora priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 199,08 EUR (1.500,00 kn) (Tbr.br. 7. Tarife), za pristup na ročišta 19.listopada 2022., 28. studenog 2022., 05. rujna 2023., sve po 199,08 EUR (1.500,00 kn) (Tbr.br. 9.1. Tarife), te za sastav četiri podnesaka od 9. ožujka 2021., 11. listopada 2022., 28. listopada 2022. i 31.ožujka 2023., svaki od po 199,08 EUR (1.500,00 kn) (Tbr.br. 8.1. Tarife),a što uz vrijednost boda od 1,99 EUR(Tbr.50) a sve uvećano za iznos PDV-a od 25% iznosi 1.998, EUR-a (15.053,93 kuna), te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 187,14 EUR-a (1.410,01 kuna), te trošak vještačenja od 398,17 EUR-a (3.000,00 kn), sveukupno 585,31 EUR-a (4.410,02 kn), što sveukupno iznosi 19.463,95 kuna odnosno 2.583,31 EUR-a, u ponovljenom postupku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav žalbe od 03. listopada 2023.g. u iznosu od 312,5 bodova (Tbr.10.1.),za zastupanje na ročištu od 24. svibnja 2024. godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 21. ožujka 2025.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 20. svibnja 2025.godine u iznosu od 250 bodova (Tbr.9.1.),ukupno 1.062,50 bodova, uz vrijednost boda po ovoj Tarifi koja iznosi 2,00 Eur-a (Tbr.54.) – 2.125,00 Eur-a, uz pdv - 2.656,25 Eur-a, uvećano za trošak dopunskog financijskog vještačenja u iznosu od 200,00 Eur-a - ukupno 2.856,25 Eur-a, sveukupno 5.439,56 Eur-a.
1 4
27.Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zadru, 28. svibnja 2025. godine
S u d a c
Marko Baraka
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na nadležni Županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka za sud i protivnu stranku.
DNA:
1.Tužitelju po punomoćnicima
2.Tuženiku po punomoćnicima
