Poslovni broj 6 P-111/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Metkoviću

Stalna služba u Pločama

Vladimira Nazora 14, Ploče

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, Stalna služba u Pločama, u pravnoj stvari tužiteljice SĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Sandri Wagner, odvjetnici iz Metkovića, Andrije Hebranga 6, protiv tuženika Addiko bank d.d. Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB:1403633387, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, Petrova 182, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 30. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika parničnih stranaka, prema članku 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP), 28. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. 256-114/2004, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 21. rujna 2004. godine, i koji ugovor je solemniziran dana 24. rujna 2004. godine od strane Vlade Nikolića, javnog bilježnika iz Metkovića, br. OU-203/2004.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredbe sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu br. 256-114/2004 – kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 21. rujna 2004. godine, i koji ugovor je solemniziran dana 24. rujna 2004. godine od strane Vlade Nikolića, javnog bilježnika iz Metkovića, br. OU- 203/2004 – dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF), dok se kao neosnovan odbija tužbeni zahtjev u ostalom dijelu što glasi:

"Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu br. 256-114/2004 – kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 21. rujna 2004. godine, i koji ugovor je solemniziran dana 24. rujna 2004. godine od strane Vlade Nikolića, javnog bilježnika iz Metkovića, br. OU- 203/2004 – dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF)"

III. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 3.525,43 EUR uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31.prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 1,24 EUR počevši od 29.listopada 2004.g. do isplate,

-na iznos od 7,55 EUR počevši od 27.studenog 2004.g. do isplate,

-na iznos od 0,51 EUR počevši od 22.prosinca 2004.g. do isplate,

-na iznos od 1,58 EUR počevši od 31.siječnja 2005.g. do isplate,

-na iznos od 0,91 EUR počevši od 28.veljače 2005.g. do isplate,

-na iznos od 5,50 EUR počevši od 31.listopada 2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,56 EUR počevši od 31.listopada 2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,53 EUR počevši od 4.prosinca 2008.g. do isplate,

-na iznos od 22,15 EUR počevši od 9.siječnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 24,88 EUR počevši od 2.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 24,88 EUR počevši od 2.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 22,71 EUR počevši od 20.travnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 23,46 EUR počevši od 11.svibnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 19,05 EUR počevši od 6.lipnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,63 EUR počevši od 7.kolovoza 2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,63 EUR počevši od 7.kolovoza 2009.g. do isplate,

-na iznos od 9,90 EUR počevši od 30.listopada 2009.g. do isplate,

-na iznos od 40,07 EUR počevši od 24.studenog 2009.g. do isplate,

-na iznos od 7,46 EUR počevši od 24.studenog 2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,17 EUR počevši od 31.prosinca 2009.g. do isplate,

-na iznos od 19,78 EUR počevši od 19.siječnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 26,26 EUR počevši od 6.veljače 2010.g. do isplate,

-na iznos od 24,80 EUR počevši od 6.ožujka 2010.g. do isplate,

-na iznos od 30,78 EUR počevši od 6.travnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 29,45 EUR počevši od 30.travnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 31,44 EUR počevši od 7.lipnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 48,69 EUR počevši od 5.srpnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 46,04 EUR počevši od 6.kolovoza 2010.g. do isplate,

-na iznos od 55,99 EUR počevši od 4.rujna 2010.g. do isplate,

-na iznos od 52,68 EUR počevši od 12.listopada 2010.g. do isplate,

-na iznos od 46,69 EUR počevši od 13.studenog 2010.g. do isplate,

-na iznos od 59,88 EUR počevši od 14.prosinca 2010.g. do isplate,

-na iznos od 72,97 EUR počevši od 8.siječnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 61,30 EUR počevši od 11.veljače 2011.g. do isplate,

-na iznos od 65,35 EUR počevši od 12.ožujka 2011.g. do isplate,

-na iznos od 60,57 EUR počevši od 9.travnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 61,66 EUR počevši od 11.svibnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 85,25 EUR počevši od 13.lipnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 83,59 EUR počevši od 9.srpnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 103,71 EUR počevši od 17.kolovoza 2011.g. do isplate,

-na iznos od 95,61 EUR počevši od 13.rujna 2011.g. do isplate,

-na iznos od 85,07 EUR počevši od 15.listopada 2011.g. do isplate,

-na iznos od 79,62 EUR počevši od 12.studenog 2011.g. do isplate,

-na iznos od 79,96 EUR počevši od 10.prosinca 2011.g. do isplate,

-na iznos od 85,47 EUR počevši od 11.siječnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 EUR počevši od 13.veljače 2012.g. do isplate,

-na iznos od 89,11 EUR počevši od 12.ožujka 2012.g. do isplate,

-na iznos od 86,56 EUR počevši od 11.travnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 89,33 EUR počevši od 10.svibnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 89,43 EUR počevši od 12.lipnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,88 EUR počevši od 9.srpnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,85 EUR počevši od 6.kolovoza 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,18 EUR počevši od 12.rujna 2012.g. do isplate,

-na iznos od 82,59 EUR počevši od 12.listopada 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,25 EUR počevši od 9.studenog 2012.g. do isplate,

-na iznos od 88,21 EUR počevši od 14.prosinca 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,67 EUR počevši od 7.siječnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 79,88 EUR počevši od 8.veljače 2013.g. do isplate,

-na iznos od 86,52 EUR počevši od 12.ožujka 2013.g. do isplate,

-na iznos od 86,56 EUR počevši od 16.travnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 84,81 EUR počevši od 14.svibnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 77,07 EUR počevši od 14.lipnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 75,78 EUR počevši od 17.srpnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 78,26 EUR počevši od 14.kolovoza 2013.g. do isplate,

-na iznos od 81,74 EUR počevši od 19.rujna 2013.g. do isplate, te

-na iznos od 64,82 EUR počevši od 31.listopada 2013.g. do isplate,

sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Dužan je tuženik isplatiti tužitelji iznosu od 26,54 eura uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 17. travnja 2019. godine do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

V.Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.418,33 eura u roku 15 dana, dok se u ostalom dijelu tužiteljičin zahtjev u iznosu od 853,46 eura odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi tvrdi da su ona i tuženik – tada pod tvrtkom (nazivom) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. - sklopili su dana 21. rujna 2007. god. Ugovor o kreditu, broj 256- 114/2004, koji ugovor je solemniziran dana 24. rujna 2004. godine od strane Vlade Nikolića, javnog bilježnika iz Metkovića pod brojem: OU-203/2004, a temeljem kojeg Ugovora je tužiteljici odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita. Dana 25. ožujka 2014. godine tužiteljica je sklopila Suglasnost br. 1 za uvođenje moratorija uz Ugovor o kreditu broj: 256/114/2004. Dana 27. siječnja 2016. tužiteljica je sa tuženikom sklopila Aneks ugovora o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama sa valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je u međuvremenu promijenio naziv te od 11. srpnja 2016. godine posluje pod nazivom Addiko bank d.d.

U čl. 3. Ugovora o kreditu navedeno je da se na naprijed navedeni iznos kredita obračunavaju kamate od 5,25 % dekurzivno godišnje.

Međutim, čl. 6. predmetnog Ugovora određeno je da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama (tada) Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.

Dakle, naprijed navedenom odredbom - kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa - nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene redovne kamate.

Drugim riječima, predmetnom odredbom – koju je sastavio tuženik i na koju tužiteljica nije imala apsolutno nikakav utjecaj – određeno je samo da visina kamatne stope zapravo ovisi isključivo o odluci Banke - tuženika (dakle, jedne ugovorne strane), bez da su pritom precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, odnosno bez da su utvrđene bilo kakve pojedinosti glede promjene kamatne stope.

Slijedom navedenog, ta veoma važna ugovorna odredba (kojom je zapravo određena cijena) sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu je potpuno nerazumljiva tužiteljici, posebice kada se uzme u obzir da je isti zapravo prosječni potrošač, koji ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i bankarskog poslovanja.

Ovdje valja naglasiti i da je presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. god. u predmetu C-26/13 određeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva – a što u konkretnom slučaju znači da su tužiteljici u ugovoru morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora i općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, temeljem čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Prema odredbi čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

U konkretnom slučaju, upravo je o tome riječ. Naime, Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Nadalje, ističemo da se, sukladno odredbi st. 1. istog članka, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO/05), kojom odredbom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. To zapravo znači da su sudionici obveznih odnosa prilikom zasnivanja i za vrijeme trajanja takvih odnosa dužni postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana – a što tuženik sasvim sigurno nije činio kada je, koristeći tužiteljev nepovoljniji položaj, ugovorio promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci, a bez ugovaranja bilo kakvih kriterija i parametara o kojima ovisi promjena kamatne stope.

Budući da je promjenjivost kamatne stope, a što je nesumnjivo jedna od ključnih ugovornih odredbi, ovisila isključivo o odluci jednog ugovaratelja – i to tuženika, prouzročena je znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

Naime, jednostranim određivanjem promjena kamatnih stopa, bez ugovaranja bilo kakvih egzaktnih kriterija, odnosno parametara – dakle, potpuno izbjegavajući utjecaj druge ugovorne strane na cijenu - tuženik, kao vjerovnik, je zapravo jednostrano određivao obvezu tužiteljice, kao dužnika.

S druge pak strane, tužitelj nije mogao niti otprilike predvidjeti promjenu kamatne stope (cijene), a samim time niti ekonomske posljedice koje iz takvih promjena za njega proizlaze. Isto tako, tužiteljica nije mogla niti provjeriti pravilnost promjene nakon što je do nje već došlo.

Obzirom da je iz svega navedenog sasvim razvidno da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, ističe se da je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Osim što je ništetna na temelju pozitivnih propisa o zaštiti potrošača, predmetna ugovorna odredba ništetna je i temeljem odredbi Zakona o obveznim odnosima, budući da je iz naprijed navedenih razloga činidba neodređena i neodrediva.

Naime, odredbom čl. 269. st. 2. ZOO/05 jasno je određeno da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 272. st. 1. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi

– a što ovdje nije slučaj.

Da je ugovorna odredba kojom je na prethodno opisani način ugovorena promjenjivost redovne kamatne stope nepoštena i ništetna nedvojbeno je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Citiranim presudama, donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača.

Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora određeno je da tuženik odobrava tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 3. st. III Ugovora određeno je da se kamata obračunava mjesečno i da su uključene u anuitete, te se plaćaju u skladu sa stavkom II toga članka. Odredbom čl.3. st. II određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 369,78 CHF obračunato po srednjem tečaju (tada) Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća.

Međutim, u konkretnom slučaju tuženik (kao trgovac) nije informirao tužiteljicu (kao potrošača) – niti prije sklapanja niti u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu – o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica nije bila informirana, odnosno upozorena niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.

Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužiteljicu na sljedeće činjenice:

- da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom;

- da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj;

- da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta;

- da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan;

- da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama;

- te, na koncu, da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužiteljici

- budući da tužiteljica, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa joj nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) je o tome ni na koji način nije informirao.

Tužiteljica je od strane tuženika bila informirana samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužiteljica znala i ranije.

Međutim, budući da nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike – tužiteljica je Ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate samo neznatno oscilirati. Glede (ne)razumljivosti ugovornih odredbi potrošaču, i ovdje treba skrenuti pažnju na presudu Europskog suda u predmetu broj C-26/13, kao i na presudu istog suda u predmetu broj C-186/16.

Tako je već citiranom presudom Europskog suda od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

Nadalje, presudom Europskog suda od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

Dodatno i opetovano se ističe kako se prema odredbi čl. 81. st. 2. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj - poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

U konkretnom slučaju – ponavljamo - upravo je o tome riječ, obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužiteljica nije imala nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga.

Odredbom st. 1. istog članka određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 87. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, ogleda se prvenstveno u činjenici što je ugovaranjem ovakvih odredbi neizvjestan iznos glavnice kojeg je tužiteljica, kao potrošač, (bila) dužna vratiti tuženiku.

Štoviše, zbog predmetne odredbe (kao i zbog odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika) neizvjesna je i cijena, budući da se i kamata plaća u kunskoj protuvrijednosti iste valute – CHF.

Dakle, tuženik (kao trgovac - Banka) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužiteljica, kao potrošač, prihvatila i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Ovdje valja naglasiti utvrđenje Visokog trgovačkog sud RH iz „kolektivne“ presude Pž- 6632/17 – a to je da banka (pa tako i ovaj tuženik) po logici stvari ovakve odredbe i njihove posljedice razumije, a tužiteljica (kao potrošač) ih ne razumije te čak i nije svjesna da ih ne razumije, jer su joj na prvi pogled jasne pa misli da je preuzela samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

Inače, ustaljeno je stajalište Europskog suda da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (trgovce - u konkretnom slučaju Banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno u položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena naprijed cit. presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Tužiteljica u ovom postupku predlaže, dakle, utvrditi ništetnim dio ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta (dakle, i otplata redovne kamate) veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. ZOO/05

– od tuženika potražuje preplaćene iznose po tim osnovama.

Prema mišljenju tužiteljice, radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu – 5,25 % te srednji tečaj za CHF tečajne liste tuženika koji je na dan korištenja (isplate) kredita.

Obzirom da tužiteljica zbog proteka vremena ne može decidirano reći na koji točno dan joj je isplaćen odobreni iznos kredita, a imajući u vidu da ista ne posjeduje dokumentaciju iz koje je to sa sigurnošću vidljivo – predlaže se Sudu naložiti tuženiku dostavu podatka o datumu isplate kredita. Prije pokretanja ovog postupka tužiteljica se obratila tuženiku sa zahtjevom za izdavanjem dokumentacije koja je potrebna radi određivanja visine tužbenog zahtjeva, no banka se do danas nije očitovala na zahtjev tužiteljice, iako traženu dokumentaciju zasigurno posjeduje te ju je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati tužiteljici, te je za taj zahtjev uplatila banci iznos od 200,00 kuna, povrat kojeg iznosa traži ovom tužbom jer tuženik nije udovoljio njenom zahtjevu.

Obzirom da tužiteljica, dakle, u ovom trenutku ne raspolaže dokumentacijom (osim Ugovora o kreditu) temeljem koje bi bilo moguće utvrditi visinu novčane tražbine čiju isplatu zahtjeva ovom tužbom, ista objektivno nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev za isplatu u smislu njegove visine. Stoga se – pozivom na odredbu čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku – predlaže Sudu naložiti tuženiku dostavu tražene dokumentacije, nakon čega će tužiteljica (po provedbi financijsko- knjigovodstvenog vještačenja) točno odrediti visinu tužbenog zahtjeva, kao i tijek pripadajuće zakonske zatezne kamate koja teče od uplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do konačne isplate. Tužiteljica u ovom trenutku može samo pretpostaviti da je riječ o tražbini u iznosu ne manjem od 11.000,00 kn pa je u tom smislu i naznačena možebitna vrijednost predmeta spora. Naposljetku, ističe se da je odredbom čl. 20. Ugovora o kreditu za sve sporove iz istoga ugovorena nadležnost suda u Metkoviću

Predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev što glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. 256-114/2004, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 21. rujna 2004.g.i koji ugovor je solemniziran dana 24. rujna 2004. godine od strane Vlade Nikolića, javnog bilježnika iz Metkovića, pod br. OU-203/2004.

2. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 3. Ugovora o kreditu br. 256-114/2004, kojeg su tužiteljica, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 21. rujna 2004.g., i koji ugovor je solemniziran dana 24. rujna 2004. godine od strane Vlade Nikolića, javnog bilježnika iz Metkovića, pod br. OU- 203/2004 – u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

3. Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužitelju novčani iznos, uvećan za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, a visina kojeg iznosa će se – kao i tijek zatezne kamate - odrediti tek nakon što tuženik dostavi sve potrebne podatke i nakon što se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

(Tužiteljica će određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji joj za to tijekom postupka odredi nadležni sud - a u kojem je slučaju, sukladno odredbi članka 186.b st. 5. ZPP- a, ovlaštena iznova naznačiti vrijednost predmeta spora).

4. Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici iznos od 200,00 kuna uvećano, za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 17. travnja 2019. godine do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

5.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate - po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

1.1. Tužiteljica je u podnesku od 16. ožujka 2023. godine uredila tužbeni zahtjev tako da u točki III. tužbenog zahtjeva zahtijeva plaćanje iznosa od 3.525,43 EUR/ 26.563,00 kuna uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate - a koje se do 31.prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Nije sporno da je sa tužiteljem sklopio ugovor o kreditu broj 256-114/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini 21. rujna 2004. godine (dalje: ugovor o kreditu). Tužitelj je predmetni ugovor izmijenio, u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Ankes uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks), 27. siječnja 2016. Tuženik je bio obvezan ponuditi tuženiku sklapanje predmetnog Aneksa sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). U odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi člankom 19.e. zakona o potrošačkom kreditiranju (narodne novine br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 143/13 dalje ZKP) naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužitelju sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama. Tako je tužitelj sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenio odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno od dana sklapanja ugovora o kreditu, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužitelj primio uz aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to oda dana početka otplate ugovora o kreditu. Stoga je nesporno da je Aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to čl. 3. na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR te se ista u skladu s EURIBOR-om usklađuje odnosno mijenja. Odredba čl. 3. usklađena je sa čl. 11.a ZKP, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa. Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik. Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. Aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno.

Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Tuženik ističe da sukladno čl. 105. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 107. st.1. ZOO-a koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor. Naime, smisao odredbe čl. 107. st. 1. ZOO-a ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nulla) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (dr. S, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978. str. 468). Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora zakonodavac odredbom čl. 105. st. 1. ZOO-a podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (dr. S, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978. str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanim. Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: ''Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknado utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredne ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da će ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.'' Članak 19.e ZPK 102/15 naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom isti je predložio tuženiku sklapanje aneksa kojim se mijenjanu odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama. Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena Aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

U odnosu na konvalidaciju

Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom ništetna odredba nije konvalidirana, odnosno nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojim se ugovorene strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom, i koje nisu ništetne.

3.U dokaznom postupku pregledani su: ugovor o kreditu (listovi 7-12 spisa i poleđina lista 12), aneks uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novačene tražbine (listovi 13-17 spisa), suglasnosti br. 1 (listovi 18-19 spisa), potvrda o plaćanju (list 20 spisa), specifikacija uplata za ugovor o kreditu, pregled prometa za ugovor o kreditu, obavijest o promjenama kamatnih stopa, početni otplatni plan, otplatni plan, obavijest o provedenoj konverziji, otpis izračuna konverzije (listovi 44-97 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić od 03.11.2022.g., dopis RĐ (list 126 spisa) sa njenom izjavom (list 127-130 spisa), sudska praksa, izvod iz zapisnika sjednice građanskog odjela VSRH, sudska praksa, simulirani otplatni plan, obavijest o parametrima kamatne stope i otplatni plan (listovi 185-191 spisa), saslušana je tužiteljica SĐ na ročištu od 17.01.2023.g., te su pregledani očitovanje vještaka na prigovor tuženika (listovi 200-201 spisa) i dopuna nalaza i mišljenja vještaka (listovi 202-214 spisa).

3.1.Sud je odbio prijedlog izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje ŽĐ (bankarske službenice) jer se izvođenjem toga dokaza neće bitnije utvrditi činjenično stanje.

4. Između parničnih stranaka nije sporno da su zaključili aneks temeljnom ugovoru i tim aneksom su izmijenili svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu. Zaključujući aneks ugovora o kreditu kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute, nego i u pogledu kamate jer su od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje predmetnu razliku. Među strankama je sporno je li sklapanjem aneksa predmetnog ugovora o kreditu sukladno ZIDZPK prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom postupku.

5. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1140/2023-3 od 13. veljače 2025. ukinuta je presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P- 549/2019-27 od 28. travnja 2023.u točki I te u usvajajućem dijelu točke II izreke presude.

6. U obrazloženju odluke Županijskog suda u Rijeci se navodi:

"7. Sud prvog stupnja je utvrdio nespornim:

- da su stranke postupka zaključile 27. siječnja 2016. Aneksa broj Ugovora o kreditu kojim su izmijenile temeljne odredbe Ugovoru u pogledu valute i ugovorene kamatne stope.

8. Nastavno je utvrdio:

- da je Anex ugovora koji podrazumijeva konverziju kredita iz chf u eur izvršen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15) i da je Vrhovni sud u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020. zauzeo stajalište da Sporazom o konverziji sklopljen osnovom ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, od trenutka zaključenja ugovora i da je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti eur,

- da su se sklopljenim Anexom Ugovora stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze sukladno čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje ZOO) te da su time riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika, a po kojoj osnovi tužiteljica i potražuje potraživane iznose po odredbi članka 19. c., članka 19. e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78,15 i 102/15, dalje ZPK),

- da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eur-ima i u kunama sa valutnom klauzulom u eur- ima na način propisan glavnom 4., (člancima 19. a. do 19. i.) Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je tužiteljici dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te da je tužiteljica ovaj izračun prihvatila iako nije bila obvezna niti prinuđena iz čega proizlazi da je sklapanjem aneksa izmijenila svoj ugovorni odnos u pogledu valute i ugovorene kamatne stope pa da je tužbeni zahtjev neosnovan. Sud nije naveo na čemu temelji utvrđenje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i nije analizirao dokaze predložene na te okolnosti iako bi sadržaj priloženih dokaza uz utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u predmetu Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. opravdavalo tvrdnju tužiteljice o ništetnosti navedenih odredbi predmetnog ugovora.

10. Pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice za isplatom preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule temeljem utvrđenja da je tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu, izgubila pravo zahtijevati razliku isplaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, u smislu odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje-ZOO) pa kako nije analizirao osnovanost visine tog dijela tužbenog zahtjeva valjalo je ukinuti pobijanu presudu i u tom dijelu.

11. Uzgred valja istaknuti da postupanjem po odredbi članka 19. b., 19. s. t. 6. ZID ZPK i sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica ne bi bila u potpunosti obeštećena jer se tim Sporazumom rješava samo pitanje određivanja kamatnih stopa nakon zaključenja Sporazuma, a ne i pitanje pretplaćenih kamata za ranije razdoblje. Stoga ne bi bilo pravično, odnosno bilo bi diskriminirajuće kada potrošači koji su sklopili Sporazum o konverziji kako bi si olakšali tešku financijsku situaciju i prekinuli dužničku krizu nastalu nepoštenom praksom tuženice kao kreditne institucije ne bi imali pravo na obeštećenje za razliku od onih potrošača koji nisu sklopili Sporazum o konverziji i koji su potpuno obeštećeni. Takav zaključak proizlazio bi i iz odredbe članka 326. stavak 1. ZOO-a koja propisuje kako ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

12. Ne bi bilo prihvatljivo ni utvrđenje o nedostatku pravnog interesa za podnošenje tužbe, odnosno o neosnovanosti prava na isplatu i to ne bi proizlazilo ni iz odluke Vrhovnog suda u oglednom postupka Gos-1/2019. na koju se poziva sud prvog stupnja. U oglednom postupku odgovaralo se na pitanje da li Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i je li valjan u slučaju ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Odgovor Vrhovnog suda RH-a iz tog postupka da je Sporazum o konverziji valjan ne može dovesti do takvog zaključka.

13. Iz navedenih razloga valjalo je ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak kako bi taj sud u ponovnom postupku prije svega otklonio bitnu povredu postupka i analizom svih provedenih dokaza utvrdio ispunjenje pretpostavki ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu kao i o osnovanosti zahtjeva za isplatu temeljem utvrđenja o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

14. Zbog ukidanja presude u dijelu glavnog zahtjeva valjalo ju je ukinuti i u dijelu troškova postupka kako bi prvostupanjski sud u ponovnom postupku ovisno o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio i o cjelokupnim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

15. Nepobijani, odbijajući dio točke II izreke presude ostaje neizmijenjen."

8. Županijski sud u Rijeci navodi da bi sadržaj priloženih dokaza uz utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u predmetu Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. opravdavalo tvrdnju tužiteljice o ništetnosti navedenih odredbi predmetnog ugovora.

9. Tužiteljica kao korisnica kredita i pravna prednica tuženice Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Zagreb kao kreditor, sklopile su Ugovor o kreditu broj 256-114/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. rujna 2004., prema kojem je pravna prednica tuženice odobrila i isplatila tužiteljici kredit u iznosu od 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (članak 2. Ugovora), uz ugovorenu kamatnu stopu redovnih kamata od 5,25% dekurzivno godišnje (članak 3. Ugovora), i rok otplate kredita od 15 godina, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 369,78 CHF obračunatih po srednjem tečaju kreditora Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, počevši od 31.10.2004., a dospijeće svakog posljednjeg anuiteta je svakog posljednjeg dana u mjesecu. Ujedno je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope, tako da je kreditor ovlašten izmijeniti kamatnu stopu prema Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (članak 6. Ugovora).

10. Predmetni Ugovor o kreditu od 21. runa 2004. predstavlja potrošački ugovor prema kojem je tužiteljica sudjelovala kao potrošač, a pravna prednica tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac, pa da se stoga na sporni pravni odnos između stranaka parničnog postupka i to tuženice kao pravne slijednice kreditora, primjenjuju pravni stavovi iz presuda donijetih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača i u ovom parničnom postupku s obzirom:

- da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u parničnom predmetu P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv pravne prednice tuženice Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. Zagreb, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača,

- da je u navedenom predmetu dana 4. srpnja 2013. godine donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su pak potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i

Rev-2221/18 od 17. rujna 2019.,

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i pravne prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

- da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i pravne prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača,

- da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivosti stope ugovornih kamata odlukom pravne prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženice kao kreditora,

- da tuženica tijekom postupka nije dokazala da bi stranke o navedenim ugovornim odredbama posebno pregovarale te da bi tužitelji mogli utjecati na njihov sadržaj,

- da se radilo o jasnim i lako uočljivim ugovornim odredbama, ali istovremeno nerazumljivim odredbama jer iste ne sadrže nikakve objektivne parametre o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate,

11. Dakle, ovom parničnom postupku je prethodila parnica u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, vođena u skladu sa odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – „Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. – dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga Zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tome ili drugim zakonima. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14), i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužiteljica se je u predmetnoj parnici ovlaštena temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici, već je potrebno utvrditi sve pretpostavke uslijed kojih je pojedina ugovorna odredba potrošačkog ugovora nepoštena, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud u odnosu na predmetnu Ugovor o kreditu i ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i primjeni valutne klauzule kod otplate kredita i o tome izložio jasne i neproturječne razloge.

12. Prema tome, sagledavajući prethodno izloženo, u ovom parničnom postupku valja imati u vidu:

- da je pravna prednica tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb ujedno bila stranka kolektivnog spora u svojstvu tuženika pa prema njoj djeluju pravomoćne odluke donesene u tom sporu;

- da je navedenim pravomoćnim odlukama u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, utvrđeno da su banke, a među njima i pravna prednica tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita,

a) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i

b) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da iz navedenih odluka proizlazi da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila ni određena, niti odrediva, niti su banke kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, u pogledu ugovorne odredbe o otplati kredita kada je glavnica vezana za valutu švicarski franak.

13. S obzirom na navedeno, tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom pozvali na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača što, nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na koju je vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na koju je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu s time, na tuženici je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u „kolektivnom sporu“, da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu članka 7. i članka 219. stavka 1. ZPP- a, u vezi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.), takve tvrdnje ničime nije dokazala, niti takav zaključak proizlazi iz izvedenih dokaza pa se stoga ne mogu prihvatiti tuženičine tvrdnje da se pravni stavovi iz odluka donesenih u parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ne mogu primijeniti i u ovom parničnom postupku. Stoga ovaj sud primjenjujući pravne stavove iz odluka donijetih u tzv. kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a u vezi navedenog pravilno primjenjujući materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača/03, utvrdio da su nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe iz članka 3. i članka 6. predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom (članak 6) te kojima je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za tečaj valute švicarski franak (CHF) prema valuti Republike Hrvatske. Pri tome, prilikom ocjene nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03. – dalje: ZZP/03), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, treba se osvrnuti i na odredbe Direktive 93/13/EEZ, čije područje primjene su i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi članka 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo dok se kao nepoštene odredbe mogu smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog i jasno određenog razloga predviđenog ugovorom.

14. Međutim, prethodno izneseni pravni stavovi iz odluka u tzv. kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača ne mogu se primijeniti na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu od 21. rujna 2004., prema kojoj je odredbi ugovoren iznos kredita od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita jer je takva ugovorna odredba dopuštena u hrvatskom pravnom sustavu prema članku 22. stavak 1. ZOO-a, a očigledno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo između ugovornih strana, jer su ugovorne strane ugovorile tako određeni iznos kredita i svrhu kredita (stambeni kredit), pa u tom dijelu ne može se zaključiti da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je sporazumno ugovorena između stranaka predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je u navedenom dijelu na temelju članka 22. stavak 1. ZOO-a, valjalo djelomično odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu kojim se utvrđuje da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 256-114/2004 od 21. rujna 2004. u dijelu u kojem je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

15. Nesporno je između stranaka parničnog postupka da je sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 256-114/2004 od 27. siječnja 2016., međutim neosnovano tuženica ističe da tužiteljica nema pravni interes podnositi tužbu u ovom parničnom predmetu budući su stranke sklopile dodatak predmetnog ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita uz valutnu klauzulu prema valuti CHF na kredit u valuti eur, budući za podnošenje kondemnatorne tužbe kakva je podnijeta u ovom parničnom postupku u pravilu, procesna pretpostavka nije postojanje pravnog interesa kao kod tužbe za utvrđenje pa stoga nema procesnih zapreka za podnošenje kondemnatorne tužbe u smislu odredbe članka 187. stavka 2. ZPP-a pa niti kada su stranke sklopile dodatak predmetnog ugovora o kreditu.

16. Nadalje, u pogledu navoda tuženice da tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe u ovom parničnom postupku, a s obzirom da je sklopljen naznačeni dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, valja istaći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., a također i u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., iznio pravno stajalište da činjenica što su stranke sklopile ugovor o konverziji na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15., dalje: ZID ZPK), ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – dalje: ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), te da korisnik kredita stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Prema tome, i s obzirom na naznačeno pravno stajalište Vrhovnog suda nisu osnovani navodi tuženice prema kojima tužiteljica nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe u ovom parničnom postupku, budući iz naznačenog pravnog stajališta proizlazi da potrošači kao korisnici kredita pod navedenim pretpostavkama imaju pravni interes i za podnošenje deklaratorne tužbe radi utvrđenja ništetnosti određenih ugovornih odredaba, za čije je podnošenje procesna pretpostavka postojanje pravnog interesa.

17. Iz pismenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Stefani Gardašanić proizlazi da je tužiteljica tijekom razdoblja otplate kredita do 30.09.2015. tuženiku platila više 33.972,91 Kn (Tablica 2, stupac 6), što prema tečaju konverzije (7,53450) iznosi 4.508,95 EUR (Tablica 2, stupac 8). Tužiteljica je tijekom razdoblja otplate kredita platila manje tuženiku 4.514,57 Kn (Tablica 2, stupac 7), što prema tečaju konverzije (7,53450) iznosi 599,17 EUR (Tablica 2, stupac 9) Ako bi se te dvije komponente uzele u obzir tj. ako bi se izvršio prijeboj, onda je tužiteljica više platila tuženiku 29.458,34 kn (33.972,91 kn – 4.514,57 kn). Prema tečaju konverzije (7,53450) tužiteljica je više platila tuženiku 3.909,78 EUR (4.508,95 EUR – 599,17 EUR).

18. Tuženik prigovara predmetnom nalazu i mišljenju.

Prije svega, vještak nije prikazao ispravan iznos razlike zbog toga što nije ispravno prikazao uplate tužitelja. Ukupne uplate iznosile su 251.716,50 kn dok je vještak prikazao ukupne uplate u iznosu od 253.148,88 kn. Isto je vidljivo iz Pregleda prometa.

Osim toga, anuitet od 30. rujna 2015. nije plaćen do provođenja konverzije, a vještak je prikazao kao da je naplaćen.

Tuženik je napravio vlastitu simulaciju iz koje proizlazi da bi eventualna preplata zbog promjene kamatne stope i tečaja iznosila 26.563,07 kn (odnosno samo pozitivne razlike: 33.224,05 kn)

Tuženik također osporava metodologiju koju je vještak koristio u nalazu i mišljenju budući da je isti izvršeni na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit. Naime, izračunom kakav je prezentiran u ovom predmetu ugovor o kreditu pretvara se u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja, budući da je bila ugovorena CHF valuta obveze i promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik također napominje da bi trebalo uzeti u obzir isključivo izračun vještaka u koji je uračunao i negativne razlike, odnosno i manje plaćene iznose.

Ukoliko je ništetna odredba kojom je ugovoreno da su određeni parametri promjenjivi (kamata i tečaj), a čemu se tuženik izričito protivi, onda je ništetna promjena tih parametara i kad se isti smanjuju u odnosu na početno ugovorene, jer i smanjenje predstavlja promjenu!

Takav stav je zauzela i sudska praksa pa tako npr. Županijski sud u Bjelovaru u presudi posl. broj Gž-242/2022 od 26. svibnja 2022. ističe kako se:

„ništetne odredbe ugovora ne primjenjuju, pa se obveza tužitelja i za mjesece kada je primjenom ništetnih odredbi manje platio ima svesti na one iznose koliko je trebao platiti ako se ne primjenjuju ništetne odredbe. Budući da se radi o jedinstvenom pravnom odnosu, potrebno je visinu preplate izračunati uračunavanjem manje plaćenih iznosa po pojedinim mjesecima.“

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi u presudi posl. broj Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021. navodi:

„Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.“

Tuženik se očituje i na dosadašnji tijek postupka, a posebno s obzirom na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352).

U ODNOSU NA ODLUKU SUDA EUROPSKE UNIJE U PREDMETU C-567/20

Tuženik ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije.

U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je Sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske, a koje pitanje se odnosi na prava potrošača na puno obeštećenje i kod tzv. konvertiranih kredita, odnosno kredita u kojima je sklopljen Aneks o konverziji, utvrdio kako:

„38. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.“

Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ne može se primijeniti Direktiva 93/13 budući da je isti sklopljen 21. rujna 2004.

Tako u hrvatskom pravu ne postoji ni tzv. pravo na puno obeštećenje potrošača uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi koje su naknadno izmijenjene. U tom smislu tuženik ukazuje i na t. 40 presude C- 567/20 gdje se zaključuje: 3

„40.…eventualna obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka na može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.“

Stoga je na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi te eventualnu restituciju na temelju osnovnog ugovora o kreditu primjenjivo isključivo hrvatsko pravo i tumačenja stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj.

I Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenim u oglednom postupku Gos 1/2019 također utvrdio da se na tzv. „konverzije“ ne može primijeniti tumačenje iz predmeta R. Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje:

„Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“

Iako su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima, nesporno je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu denominirane u CHF, a koji su nakladno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR, ne može primijeniti tumačenje o „punom obeštećenju potrošača“ nakon provedbe konverzije.

Međutim, tužitelj, kao i većina potrošača koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu, tvrdi kako je matematički obračun u odnosu na kunske kredite puno veći od onih utvrđenih konverzijom koja je izvršena u odnosu na EUR te smatraju, upravo zbog većeg obračuna, da usprkos tome što su sklopili Aneks ugovora o kreditu imaju pravo na dodatnu isplatu.

Tuženik ističe da matematički izračun proizlazi iz pravne osnove, a što je u ovom slučaju isključivo Aneks ugovora o kreditu. Stoga, sud ne može ignorirati Aneks prilikom donošenja odluke u ovom predmetu.

Pored toga, konverzija je rađena na način da je tužitelj od prvog dana imao sklopljen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, kako su i odredbe čl. 19. ZIDZP i nalagale pa stoga primjena fiksnog tečaja u CHF (početni tečaj) na temelju čega bi preplata bila viša ovdje nije primjenjiv jer bi bio suprotan odredbama ZIDZP-a.

S druge strane, u odnosu na Aneks ugovora o kreditu Sud Europske unije u predmetu C-567/20 zauzeo je stav kako se na isti primjenjuje Direktiva 93/13:

„Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 primjenjuje se na Dodatak originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen 8. siječnja 2016., dakle nakon datuma pristupanja…“

Stoga se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke Suda Europske unije, a što se svakako odnosi i na odluku C-567/20, A.

H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352).

Općinski građanski sud u Zagrebu je svojim pitanjem u biti tražio tumačenje Suda Europske unije o sukladnosti čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudske prakse u predmetu R sa ZIDZPK tj. Aneksom ugovora o kreditu, a kako bi se utvrdilo da li potrošači, usprkos sklopljenom Aneksu, „imaju pravo ostvariti povrat sve koristi koje je banka neopravdano stekla“.

U odnosu na tako postavljeno pitanje, Sud Europske unije je dao jasno i nedvosmisleno tumačenje kako su, sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi (t. 55., 56. i 57. presude).

Naime, smatra se da je zakonodavac pri donošenju zakona uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza adresata (t. 57. presude) pa su odredbe ugovora, koje su unesene na temelju zakona, poštene. U tom smislu je na ovom sudu, pred kojim se vodi pojedinačni postupak, utvrditi jesu li odredbe Aneksa u cijelosti u skladu sa ZIDZPK-a (t. 58. presude). Također Sud Europske unije utvrđuje da sud koji je uputio zahtjev navodi kako je Dodatak u cijelosti u skladu sa glavom IV. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015.

Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužitelj i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Slijedom navedenoga, odredbe Aneksa obvezuju ugovorne strane i sud mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora.

Tuženik ponovno ističe kako je isto utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, kada je zauzeo pravni stav da:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

PITANJE RETROAKTIVNE PRIMJENE ANEKSA O KONVERZIJI

Iz otplatnog plana uz Aneks očito je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno.

Ta retroaktivnost je određena na temelju ZIDZPK jer se u suprotnome ne bi moglo staviti tužitelja u isti položaj kao da je sklopio ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost.

U odnosu na retroaktivnost ZIDZPK, banke su pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., isticale prigovor zabrane retroaktivne primjene ZIDZPK, a koje prigovore je Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio uz sljedeće obrazloženje:

„U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“

Tako je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu te da je ista dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava.

Stoga je potpuno nejasno kako tužitelj može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske, a sada i tumačenje Suda Europske unije, i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da nikada nije sklopio Aneks ugovora o kreditu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021., a u kojem je tužitelj nakon sklapanja Aneksa povukao tužbu, zauzeo je stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tako se utvrđuje:

„Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“

Naime, kada se radi o troškovima postupka i naknadi istih tužitelju nakon povlačenja uslijed sklapanja Aneksa, VSRH je zauzeo stav da isti padaju na teret tuženika budući da je došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva.

Tuženik navodi da se ne može očekivati da VSRH zauzme drugačiji stav, kada bude odlučivao o tužbenom zahtjevu radi isplate nakon sklapanja Aneksa, jer bi različito pravno utvrđenje u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i troškove postupka grubo narušilo pravnu sigurnost i pravni poredak.

Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno.

Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. Navedeni stav potvrdio je i Općinski sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i u presudi posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021. gdje se navodi:

„Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana 6

podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“

Tuženik uz ovaj podnesak dostavlja obavijest o parametrima kamatne stope od 30. prosinca 2013. U navedenoj obavijesti je navedeno od čega se kamatna stopa sastoji, odnosno koji ju parametri formiraju, te su isti tužitelju jasno objašnjeni.

Slijedom navedenoga, a čak i kad bi ranije promjene bile nedopuštene, o ništetnosti se ne bi moglo govoriti nakon 30. prosinca 2013., pa se niti razlika ne bi smjela računati za to razdoblje.

Tuženik ponovno ističe kako je zastarni rok radi stjecanja bez osnove pet godina te su eventualna potraživanja tužitelja u zastari.

Tuženik smatra da pravno tumačenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi posl. br. Rev-2245/17, kako se čl. 241. ZOO može primijeniti u pojedinačnim postupcima, dovodi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava.

Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te da naloži tužitelju da naknadi parnične troškove tuženiku.

19. Tužiteljica potvrđuje primitak nalaza i mišljenja Stefani Gardašanić, stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije od 03.studenog 2023.g., te navodi kako nema primjedbi na isti.

Iz toga vještva proizlazi da je tužiteljica, tijekom razdoblja otplate kredita do 30.rujna 2015.g., tuženiku platila više 33.972,91 HRK, što prema tečaju konverzije iznosi 4.508,95 EUR. Tijekom otplate kredita tužiteljica je tuženiku manje platila 4.514,57 HRK, što prema tečaju konverzije iznosi 599,17 EUR, pa izvršenjem prijeboja preplate i manje plaćenog iznosa, ostaje da bi tužiteljica više platila tuženiku 29.458,34 HRK/ 3.909,78 EUR, s tim da će tužiteljica taj prijeboj izvršiti na način da će iznos od 4.514,57 HRK/ 599,17 EUR odbiti od zbroja više plaćenih iznosa za razdoblje od 28.veljače 2014.g. do 30.rujna 2015.g., što ukupno iznosi 4.845,56 HRK/ 643,12 EUR, te će na ime potraživanja iznosa preplate umjesto posljednjeg iznosa u tablici 2. stupac 7. i stupac 9. pod rednim brojem 113., u tužbenom zahtjevu potraživati iznos od 330,99 HRK/ 43,93 EUR.

Slijedom navedenog tužiteljica ovim podneskom, dakle, uređuje točku 3. tužbenog zahtjeva tako da ista sada glasi:

Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 29.458,34 HRK/ 3.909,78 EUR, uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate

- a koje se do 31.prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 01.siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 11,51 HRK/1,53 EUR počevši od 31.listopada 2004.g. do isplate,

-na iznos od 55,25 HRK/7,33 EUR počevši od 30.studenog 2004.g. do isplate,

-na iznos od 40,17 HRK/5,33 EUR počevši od 31.prosinca 2004.g. do isplate,

-na iznos od 7,40 HRK/0,98 EUR počevši od 31.siječnja 2005.g. do isplate,

-na iznos od 4,10 HRK/0,54 EUR počevši od 28.veljače 2005.g. do isplate,

-na iznos od 4,58 HRK/0,61 EUR počevši od 31.listopada 2008.g. do isplate,

-na iznos od 76,06 HRK/10,09 EUR počevši od 31.listopada 2008.g. do isplate,

-na iznos od 41,36 HRK/5,49 EUR počevši od 4.prosinca 2008.g. do isplate,

-na iznos od 165,54 HRK/21,97 EUR počevši od 9.siječnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 184,63 HRK/24,50 EUR počevši od 2.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 192,01 HRK/25,48 EUR počevši od 2.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 170,73 HRK/22,66 EUR počevši od 20.travnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 174,02 HRK/23,10 EUR počevši od 11.svibnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 137,68 HRK/18,27 EUR počevši od 6.lipnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 110,93 HRK/14,72 EUR počevši od 7.kolovoza 2009.g. do isplate,

-na iznos od 118,03 HRK/15,67 EUR počevši od 7.kolovoza 2009.g. do isplate,

-na iznos od 132,14 HRK/17,54 EUR počevši od 30.listopada 2009.g. do isplate,

-na iznos od 130,91 HRK/17,37 EUR počevši od 24.studenog 2009.g. do isplate,

-na iznos od 116,66 HRK/15,48 EUR počevši od 24.studenog 2009.g. do isplate,

-na iznos od 143,41 HRK/19,03 EUR počevši od 31.prosinca 2009.g. do isplate,

-na iznos od 164,88 HRK/21,88 EUR počevši od 19.siječnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 195,40 HRK/25,93 EUR počevši od 6.veljače 2010.g. do isplate,

-na iznos od 188,40 HRK/25,00 EUR počevši od 6.ožujka 2010.g. do isplate,

-na iznos od 229,83 HRK/30,50 EUR počevši od 6.travnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 221,96 HRK/29,46 EUR počevši od 30.travnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 237,28 HRK/31,49 EUR počevši od 7.lipnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 369,85 HRK/49,09 EUR počevši od 5.srpnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 342,56 HRK/45,47 EUR počevši od 6.kolovoza 2010.g. do isplate,

-na iznos od 425,94 HRK/56,53 EUR počevši od 04.rujna 2010.g. do isplate,

-na iznos od 397,13 HRK/52,71 EUR počevši od 12.listopada 2010.g. do isplate,

-na iznos od 350,80 HRK/46,56 EUR počevši od 13.studenog 2010.g. do isplate,

-na iznos od 448,56 HRK/59,53 EUR počevši od 14.prosinca 2010.g. do isplate,

-na iznos od 549,29 HRK/72,90 EUR počevši od 8.siječnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 462,10 HRK/61,33 EUR počevši od 11.veljače 2011.g. do isplate,

-na iznos od 495,65 HRK/65,78 EUR počevši od 12.ožujka 2011.g. do isplate,

-na iznos od 456,71 HRK/60,62 EUR počevši od 9.travnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 463,81 HRK/61,56 EUR počevši od 11.svibnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 628,58 HRK/83,43 EUR počevši od 13.lipnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 644,64 HRK/85,56 EUR počevši od 9.srpnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 782,31 HRK/103,83 EUR počevši od 17.kolovoza 2011.g. do isplat

-na iznos od 711,59 HRK/94,44 EUR počevši od 13.rujna 2011.g. do isplate,

-na iznos od 634,18 HRK/84,17 EUR počevši od 15.listopada 2011.g. do isplate,

-na iznos od 608,08 HRK/80,71 EUR počevši od 12.studenog 2011.g. do isplate,

-na iznos od 602,16 HRK/79,92 EUR počevši od 10.prosinca 2011.g. do isplate,

-na iznos od 638,81 HRK/84,78 EUR počevši od 11.siječnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 670,78 HRK/89,03 EUR počevši od 13.veljače 2012.g. do isplate,

-na iznos od 675,06 HRK/89,60 EUR počevši od 12.ožujka 2012.g. do isplate,

-na iznos od 652,94 HRK/86,66 EUR počevši od 11.travnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 667,87 HRK/88,64 EUR počevši od 10.svibnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 678,08 HRK/90,00 EUR počevši od 12.lipnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 660,90 HRK/87,72 EUR počevši od 9.srpnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 665,43 HRK/88,32 EUR počevši od 6.kolovoza 2012.g. do isplate,

-na iznos od 652,54 HRK/86,61 EUR počevši od 12.rujna 2012.g. do isplate,

-na iznos od 625,10 HRK/82,97 EUR počevši od 12.listopada 2012.g. do isplate,

-na iznos od 654,78 HRK/86,90 EUR počevši od 9.studenog 2012.g. do isplate,

-na iznos od 668,80 HRK/88,77 EUR počevši od 14.prosinca 2012.g. do isplate,

-na iznos od 658,84 HRK/87,44 EUR počevši od 7.siječnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 602,66 HRK/79,99 EUR počevši od 8.veljače 2013.g. do isplate,

-na iznos od 650,21 HRK/86,30 EUR počevši od 12.ožujka 2013.g. do isplate,

-na iznos od 654,37 HRK/86,85 EUR počevši od 16.travnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 635,73 HRK/84,38 EUR počevši od 14.svibnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 577,77 HRK/76,68 EUR počevši od 14.lipnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 576,30 HRK/76,49 EUR počevši od 17.srpnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 590,53 HRK/78,38 EUR počevši od 14.kolovoza 2013.g. do isplate,

-na iznos od 613,36 HRK/81,41 EUR počevši od 19.rujna 2013.g. do isplate,

-na iznos od 644,97 HRK/85,60 EUR počevši od 31.listopada 2013.g. do isplate,

-na iznos od 628,66 HRK/83,44 EUR počevši od 29.studenog 2013.g. do isplate,

-na iznos od 640,21 HRK/84,97 EUR počevši od 19.prosinca 2013.g. do isplate,

-na iznos od 653,31 HRK/86,71 EUR počevši od 31.prosinca 2013.g. do isplate,

-na iznos od 460,53 HRK/61,12 EUR počevši od 31.siječnja 2014.g. do isplate,

- te na iznos od 330,99 HRK/43,93 EUR počevši od 28.veljače 2014.g. do isplate,

sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

U ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

20.Iz dopune nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica tijekom otplate kredita do 30.09.2015. tuženiku platila više 33.224,00 kn (Tablica 2, stupac 6), tj. 4.409,55 eur (Tablica 2, stupac 8). Tužiteljica je tijekom otplate kredita do 30.09.2015. tuženiku platila manje 6.661,00 kn (Tablica 2, stupac 7) tj. 884,12 EUR (Tablica 2, stupac 9). Ako bi se te dvije komponente uzele u obzir tj. ako bi se izvršio prijeboj, onda je tužiteljica više platila tuženiku 26.563,00 kn (33.224,00 kn – 6.661,00 kn) tj. 3.525,43 EUR (4.409,55 EUR - 884,12 EUR).

21. Tužiteljica potvrđujeprimitak dopune nalaza i mišljenja Stefani Gardašanić, stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije od 9.veljače 2023.g., te navodi kako nema primjedbi na to dopunsko vještvo.

Iz dopunskog vještva proizlazi da je tužiteljica, tijekom razdoblja otplate kredita do 30.rujna 2015.g., tuženiku platila više 33.224,00 kuna, što prema tečaju konverzije iznosi 4.409,55 EUR. Tijekom otplate kredita tužiteljica je tuženiku manje platila 6.661,00 kuna, što prema tečaju konverzije iznosi 884,12 EUR, pa izvršenjem prijeboja preplate i manje plaćenog iznosa, ostaje da bi tužiteljica više platila tuženiku 26.563,00 kuna/ 3.525,43 EUR, s tim da će tužiteljica taj prijeboj izvršiti na način da će iznos od 6.661,00 kuna/884,12 EUR odbiti od zbroja više plaćenih iznosa za razdoblje od 30.rujna 2013.g. do 30.rujna 2015.g., što ukupno iznosi 7.149,79 kuna/948,94 EUR, te će na ime potraživanja iznosa preplate umjesto posljednjeg iznosa u tablici 2. stupac 6. i stupac 8. pod rednim brojem 131., u tužbenom zahtjevu potraživati iznos od 488,39 kuna/ 64,82 EUR.

Slijedom navedenog tužiteljica ovim podneskom, dakle, uređuje točku 3. tužbenog zahtjeva tako da ista sada glasi:

Nalaže se tuženiku da na ime ukupnog iznosa preplate po predmetnom kreditu isplati tužiteljici iznos od 3.525,43 EUR/ 26.563,00 kuna uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od uplate svakog pojedinog anuiteta pa do isplate

- a koje se do 31.prosinca 2007.g. određuju po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008.g. do 31.srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje na pojedine novčane iznose teku kako slijedi:

-na iznos od 1,24 EUR/9,38 kuna počevši od 29.listopada 2004.g. do isplate,

-na iznos od 7,55 EUR/56,88 počevši od 27.studenog 2004.g. do isplate,

-na iznos od 0,51 EUR/3,88 počevši od 22.prosinca 2004.g. do isplate,

-na iznos od 1,58 EUR/11,88 počevši od 31.siječnja 2005.g. do isplate,

-na iznos od 0,91 EUR/6,88 kuna počevši od 28.veljače 2005.g. do isplate,

-na iznos od 5,50 EUR/41,44 kuna počevši od 31.listopada 2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,56 EUR/41,88 kuna počevši od 31.listopada 2008.g. do isplate,

-na iznos od 5,53 EUR/41,69 kuna počevši od 4.prosinca 2008.g. do isplate,

-na iznos od 22,15 EUR/166,88 kuna počevši od počevši od 9.siječnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 24,88 EUR/187,48 kuna počevši od 2.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 24,88 EUR/187,48 kuna počevši od 2.ožujka 2009.g. do isplate,

-na iznos od 22,71 EUR/171,11 počevši od 20.travnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 23,46 EUR/176,78 kuna počevši od 11.svibnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 19,05 EUR/143,56 kuna počevši od 6.lipnja 2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,63 EUR/110,22 kuna počevši od 7.kolovoza 2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,63 EUR/110,22 kuna počevši od 7.kolovoza 2009.g. do isplate,

-na iznos od 9,90 EUR/74,56 kuna počevši od 30.listopada 2009.g. do isplate,

-na iznos od 40,07 EUR/301,88 kuna počevši od 24.studenog 2009.g. do isplate,

-na iznos od 7,46 EUR/56,18 kuna počevši od 24.studenog 2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,17 EUR/106,74 počevši od 31.prosinca 2009.g. do isplate,

-na iznos od 19,78 EUR/149,07 počevši od 19.siječnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 26,26 EUR/197,86 kuna počevši od 6.veljače 2010.g. do isplate,

-na iznos od 24,80 EUR/186,88 kuna počevši od 6.ožujka 2010.g. do isplate,

-na iznos od 30,78 EUR/231,88 kuna počevši od 6.travnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 29,45 EUR/221,88 kuna počevši od 30.travnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 31,44 EUR/236,88 kuna počevši od 7.lipnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 48,69 EUR/366,88 kuna počevši od 5.srpnja 2010.g. do isplate,

-na iznos od 46,04 EUR/346,88 kuna počevši od 6.kolovoza 2010.g. do isplate,

-na iznos od 55,99 EUR/421,88 kuna počevši od 4.rujna 2010.g. do isplate,

-na iznos od 52,68 EUR/396,88 kuna počevši od 12.listopada 2010.g. do isplate,

-na iznos od 46,69 EUR/351,78 kuna počevši od 13.studenog 2010.g. do isplate,

-na iznos od 59,88 EUR/451,17 kuna počevši od 14.prosinca 2010.g. do isplate,

-na iznos od 72,97 EUR/549,83 kuna počevši od 8.siječnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 61,30 EUR/461,88 kuna počevši od 11.veljače 2011.g. do isplate,

-na iznos od 65,35 EUR/492,36 kuna počevši od 12.ožujka 2011.g. do isplate,

-na iznos od 60,57 EUR/456,34 kuna počevši od 9.travnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 61,66 EUR/464,11 kuna počevši od 11.svibnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 85,25 EUR/642,34 kuna počevši od 13.lipnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 83,59 EUR/629,79 kuna počevši od 9.srpnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 103,71 EUR/781,39 kuna počevši od 17.kolovoza 2011.g. do isplate,

-na iznos od 95,61 EUR/720,38 kuna počevši od 13.rujna 2011.g. do isplate,

-na iznos od 85,07 EUR/640,96 kuna počevši od 15.listopada 2011.g. do isplate,

-na iznos od 79,62 EUR/599,92 kuna počevši od 12.studenog 2011.g. do isplate,

-na iznos od 79,96 EUR/602,44 kuna počevši od 10.prosinca 2011.g. do isplate,

-na iznos od 85,47 EUR/644,01 kuna počevši od 11.siječnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 88,01 EUR/663,12 kuna počevši od 13.veljače 2012.g. do isplate,

-na iznos od 89,11 EUR/647,41 počevši od 12.ožujka 2012.g. do isplate,

-na iznos od 86,56 EUR/652,17 kuna počevši od 11.travnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 89,33 EUR/673,05 kuna počevši od 10.svibnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 89,43 EUR/673,80 kuna počevši od 12.lipnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,88 EUR/662,16 kuna počevši od 9.srpnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,85 EUR/661,88 kuna počevši od 6.kolovoza 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,18 EUR/656,88 kuna počevši od 12.rujna 2012.g. do isplate,

-na iznos od 82,59 EUR/622,24 kuna počevši od 12.listopada 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,25 EUR/657,37 kuna počevši od 9.studenog 2012.g. do isplate,

-na iznos od 88,21 EUR/664,65 kuna počevši od 14.prosinca 2012.g. do isplate,

-na iznos od 87,67 EUR/660,57 kuna počevši od 7.siječnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 79,88 EUR/601,88 kuna počevši od 8.veljače 2013.g. do isplate,

-na iznos od 86,52 EUR/651,88 kuna počevši od 12.ožujka 2013.g. do isplate,

-na iznos od 86,56 EUR/652,22 kuna počevši od 16.travnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 84,81 EUR/638,99 kuna počevši od 14.svibnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 77,07 EUR/580,68 kuna počevši od 14.lipnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 75,78 EUR/570,96 kuna počevši od 17.srpnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 78,26 EUR/589,65 kuna počevši od 14.kolovoza 2013.g. do isplate,

-na iznos od 81,74 EUR/615,89 kuna počevši od 19.rujna 2013.g. do isplate,te

-na iznos od 64,82 EUR/488,39 kuna počevši od 31.listopada 2013.g. do isplate, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

U ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

22. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka Stefani Gardašanić, jer je isti u skladu s pravilima znanosti, iskustva i vještine, a stranke nisu prigovarale dopuni nalaza i mišljenja vještaka (tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev u skladu s dopunom, a tuženik jena ročištu od 27.03.2025. izjavio da nema primjedbi na matematički izračun pretplate).

23. Prigovor zastare je u potpunosti neosnovan jer je podnošenjem kolektivne tužbe, odnosno pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, došlo do prekida zastare, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev.2245/17 od 20.03.2018., kojom je utvrđeno da u ovakvom postupku dolazi do prekida zastare temeljem članka 241. ZOO/05 (prije članak 388. ZOO/91), te da zastara induvidualnih restitucujskih zahtjeva počinje teći od početka, i to tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe, koja je u ovom predmetu podnesena 29.05.2019., dakle prije proteka roka zastare.

24. Zbog svega izloženog presuđeno je kao u izreci.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a i o troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl.154.st.1.ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine", broj: 138/2023).

25.1. Tužiteljici su priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištima 10. prosinca 2019., 03. ožujka 2020., 17. siječnja 2023., 27. ožujka 2023., 28. travnja 2023. i 30. travnja 2025. za svako ročište po 200,00 eura ili ukupno 1.200,00 eura, sa sastav podneska od 09. siječnja 2021., 16. ožujka 2023. za svaki podnesak 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura, za sastav žalbe 250,00 eura, za pristojbu na tužbu 49,79 eura, za troškove vještačenja 265,45 eura, pristojba za presudu 53,09 eura, što daje ukupan trošak 2.418,33 eura. Tužiteljica je zahtijevala troškove u ukupnom iznosu od 3.271,79 eura, ali ih je očito pogrešno zbrojila u zahtjevu u iznosu od ukupno 2.877,74 eura. Stoga je u ostalom dijelu u iznosu od 853,46 eura tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

U Pločama, 28. svibnja 2025.

S u d a c :

Darko Jelčić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Rijeci u roku 15 dana od dana kada je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. Punomoćnica tužitelja Sandra Wagner, odvjetnica iz Metkovića. A. Hebranga 6

2. Punomoćnik tuženice Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, Petrova 181