Poslovni broj: P-3731/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja FH (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojega zastupa punomoćnik Ivan Poličić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (87939104217), Zagreb, Jurišićeva 4, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. svibnja 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. isplatiti tužitelju EH iznos od 806,34 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 12,90 EUR od 2. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 50,06 EUR od 1. rujna 2010. do isplate, na iznos od 43,27 EUR od 1. listopada 2010. do isplate, na iznos od 37,22 EUR od 1. studenoga 2010. do isplate, na iznos od 54,59 EUR od 1. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 63,96 EUR od 3. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 55,38 EUR od 1. veljače 2011. do isplate, na iznos od 56,43 EUR od 1. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 52,66 EUR od 1. travnja 2011. do isplate, na iznos od 56,99 EUR od 2. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 70,65 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate te na iznos od 252,23 EUR od 7. lipnja 2011. do isplate, i to za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. naknaditi tužitelju EH troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 20.9.2004. s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio Ugovor o kreditu br. 916093 kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.238,00 CHF obračunato po srednjem tečaju te banke važećem za devize na dan isplate kredita. U čl. 2. Ugovora određeno je da će tužitelj platiti tuženiku redovnu kamatnu stopu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatama i naknadama tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,99 % godišnje. Isto tako, stranke su u čl. 8. Ugovora ugovorile tužiteljevu obvezu povrata kredita uz valutnu klauzulu u CHF i to na način da tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize tuženika, važećem na dan dospijeća. U kolektivnom sporu vođenom između ostaloga i protiv prednika tuženika utvrđeno je da je isti u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. S obzirom da je sve navedeno postojalo i u konkretnom kreditnom odnosu stranaka, tužitelj se ovdje poziva na ta utvrđenja. S osnova povećanja kamatne stope i rasta tečaja tužitelj je tuženiku isplatio veći iznos od onoga koji bi isplatio da tog povećanja i promjene nije bilo, zbog čega je tuženik u obvezi vratiti tužitelju tako stečeno bez osnove. Slijedom toga, tužitelj u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku isplata iznosa od 806,34 EUR, sve sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni isplaćeni iznos kao u izreci i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor zastare. Nastavno u bitnom navodi da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne mogu primijeniti na ovaj konkretan predmet, već bi tužitelj trebao dokazati odnose li se ta utvrđenja na istoga kao prosječnog potrošača, odnosno postoje li pretpostavke za eventualno utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli. Tuženik navodi da su takve odredbe u ugovoru bila jasne, uočljive i razumljive zbog čega njihovu ništetnost nije niti moguće utvrđivati, dok je prednik tuženika kamatnu stopu mijenjao u skladu sa svojim internim aktima na čiju primjenu je tužitelj pristao te prema vladajućim tržišnim uvjetima, odnosno tužitelj je prilikom sklapanja ugovora bio informiran i upoznat s promjenljivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja. Stoga osporene odredbe nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nisu uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 916093 od 20.9.2004. s potvrdom javnog bilježnika, informativni otplatni plan po kreditu, prometnu karticu po kreditu, saslušan je tužitelj.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. 20.9.2004. sklopili Ugovor o kreditu br. 916093 potvrđen po javnom bilježniku Ivanu Adžiji iz Zaprešića istoga dana pod br. OU-533/2004, kojim je prednik tuženika kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 24.238,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju naznačene banke za devize važećem na dan isplate. U čl. 4. ugovorena je valutna klauzula, a rok otplate kredita bio je 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima koji dospijevaju na naplatu svakog 1. -og u mjesecu počev od 1.11.2004. u iznosu od 353,97 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize važećem na dan dospijeća, dok je kredit bio namijenjen za kupnju vozila. U čl. 2. ugovora ugovorne strane su odredile da je redovna kamatna stopa 5,99 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Nadalje, nije sporno da je tuženik doista u skladu sa svojom Odlukom tijekom trajanja ugovornog odnosa stranaka povećao redovnu kamatnu stopu u odnosu na početnu i tako je naplaćivao tužitelju, kao i da je u tom razdoblju dolazilo do rasta tečaja. Nesporno je i da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio. Isto tako, nije sporno da izvršena pretplata u otplati kredita s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početnu, kao i s osnova rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, ukupno iznosi 806,34 EUR.

7. Također nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4.7.2013. br. P-1401/12 između ostaloga utvrđeno da je ovdje tuženik tada pod nazivom Sberbank d.d. (još ranije Volksbank d.d.) u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time naznačena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. - ZZP 03) u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP 07) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, odnosno da je spomenuta banka u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je sklapala ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke spomenute banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP 03 u razdoblju od 10.9.2003. do 6.8.2007., a od 7.8.2007. pa nadalje protivno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP 07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Citirana presuda u tim bitnim dijelovima potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17-10 te je stoga glede istih pravomoćna, dok je revizija ovdje tuženika protiv naznačene drugostupanjske presude odbijena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3.9.2019. br. Rev-2221/18. Sukladno odredbi čl. 138. ZZP 07 i odredbi čl. 502. c ZPP- a takve odluke obvezuju i ovaj sud u predmetnom postupku te se tužitelj može ovdje pozivati na pravna utvrđenja iz te odluke koja onda vezuju i sud, što tužitelj i čini u ovom postupku.

8. Cijeneći izloženo, a uzimajući u obzir da je ugovor o kreditu između prednika tuženika i tužitelja sklopljen u razdoblju na koji se odnosi gornja presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a ovdje tuženik ničim ne dokazuje da je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora bio od strane istoga informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno da su prednik tuženika i tužitelj prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope ugovorene kamate (upravo suprotno proizlazi i iz iskaza tužitelja koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv te u skladu s gornjim utvrđenjima iz kolektivnog spora), a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, sud odredbe ugovora o kreditu od 20.9.2004. koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivost ugovorene redovne kamatne stope jednostranim odlukama i internim aktima tuženika, nalazi nepoštenim i stoga ništetnim (čl. 87. ZZP 03).. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama formalna ugovorna odredba da je tužitelj upoznat s pravima i obvezama te pravnim posljedicama iz tog Ugovora, a cijeneći da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informiran glede ugovorene valutne klauzule. Nadalje, a u odnosu na spornu ugovornu odredbu kojom je bila predviđena promjena ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate sve u skladu s važećim odlukama tuženika, za dodati je da u spomenutom ugovoru o kreditu nema nikakvih pobližih odredaba o načinu utvrđivanja promjene kamatne stope odnosno parametara na temelju kojih se ista mijenja i utvrđuje, što pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju mogao donositi odluke i mijenjati kamatnu stopu, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina kamatne stope isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužitelju su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni rizici, razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz ugovora mogu proizaći (stoga nije dovoljno da je tužitelj općenito znao i bio svjestan da je kamatna stopa promjenjiva), pa kako je odredba ugovora o promjenjivosti kamatne stope u skladu s odlukama tuženika od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti promjenjivosti, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer nastaje situacija da tuženik, kao vjerovnik, jednostrano određuje obvezu tužitelja koju isti ne može predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti pravilnost promjene zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja.

9. S obzirom na utvrđenje da se stoga radilo o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu citiranih odredaba ZZP 03 koje su ništetne (čl. 87. ZZP 07 u svezi odredaba čl. 103. i čl. 105. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 104. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti (ništavosti) tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nesavjestan stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koji predstavljaju razliku između iznosa uplaćenih kamata po povećanoj kamatnoj stopi i iznosa kamata koji su trebali biti isplaćeni po prvotnoj kamatnoj stopi iz ugovora, odnosno iznose po osnovi rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

10. Slijedom svega toga, valjalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku isplatu zatraženog iznosa od 806,34 EUR. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužitelja teku od dana stjecanja svakog pojedinačno isplaćenog iznosa pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

11. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu potraživanja tužitelja. Za ovaj sud nije sporno da u naznačenom ugovoru o kreditu nije bila ugovorena fiksna već promjenjiva kamatna stopa, no s obzirom na gornja utvrđenja o ništetnosti tih odredaba u dijelu u kojem je ista promjenjiva na način da se mijenja u skladu s odlukama tuženika, za istaknuti je da odredba o početnoj redovnoj kamatnoj stopi nije nepoštena i time ništetna (to stranke niti ne tvrde), zbog čega nema razloga da se ta valjana odredba ovdje ne primjenjuje. Prema odredbama čl. 109. i čl. 110. ZOO-a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba (što tužitelj kao ugovorna strana svakako jest), dok se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, pri čemu je za napomenuti da predmet spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava nije niti bila ocjena valjanosti odredaba konkretnih pojedinačnih ugovora kao u ovom postupku. Posljedice ništavosti ugovora regulirane su odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a u smislu vraćanja onoga što je primljeno po tom ugovoru, konkretno ovdje vraćanja novčanih iznosa primljenih po odredbama predmetnog ugovora o kreditu koja su utvrđene ništetnima i koja kao takve stoga kao da nisu niti postojale, slijedom čega nisu od utjecaja navodi tuženika kojima naknadno opravdava izvršene promjene kamatnih stopa. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan, budući da je u odgovarajućem smislu odredbe čl. 241. ZOO-a zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4.4.2012. u predmetu br. P-1401/12 te je ponovno počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2018. br. Pž-6632/17- 10, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7.6.2023., to je razvidno da zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) koji se ovdje primjenjuje svakako nije protekao, dakle zastara nije nastupila.

12. Trošak tužitelja odnosi se na trošak zastupanja istoga po punomoćniku odvjetniku i to: za sastav tužbe – 75 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 4.2.2025. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) - 75 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 7.2.2025. i 16.5.2025. – 2 x 75 bodova = 150 (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), i to do 3.2.2025. prema vrijednosti predmeta spora od 1.130,72 EUR, a nadalje prema konačnoj vrijednosti predmeta spora od 806,34 EUR, što ukupno čini 300 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 600,00 EUR. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i ovu presudu budući da za istoga nije nastao (tužitelj je u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama /"Narodne novine", br. 51/23./ oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi u ovoj vrsti spora),

13. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odlučio da mu tuženik naknadi gornje troškove postupka u cijelosti, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova zbog potpunog neuspjeha u parnici odbijen.

14. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 28. svibnja 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

Presuda u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. tuženiku