REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-535/2022-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 5. svibnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, zamjenice punomoćnika tužitelja VE, odvjetničke vježbenice i zamjenika punomoćnika tuženika DE, odvjetničkog vježbenika, dana 28. svibnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 029-50-3641519 od 5. rujna 2006. solemniziran od strane javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod posl.br. OU-1901/06 od 8. rujna 2006. sklopljen između tužitelja CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koja glasi u čl. 7. „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.“.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju CE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 1.050,35 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

- 8,65 EUR od 02.10.2008.

- 11,56 EUR od 30.11.2008.

- 13,67 EUR od 01.01.2009.

- 14,62 EUR od 01.02.2009.

- 12,15 EUR od 25.02.2009.

- 12,66 EUR od 02.04.2009.

- 8,61 EUR od 29.04.2009.

- 5,62 EUR od 21.05.2009.

- 6,41 EUR od 28.06.2009.

- 7,99 EUR od 30.07.2009.

- 7,85 EUR od 29.08.2009.

- 6,26 EUR od 30.09.2009.

- 9,25 EUR od 27.10.2009.

- 11,64 EUR od 29.11.2009.

- 15,04 EUR od 29.12.2009.

- 14,26 EUR od 26.01.2010.

- 18,88 EUR od 29.02.2010.

- 18,01 EUR od 02.03.2010.

- 19,71 EUR od 28.03.2010.

- 34,50 EUR od 29.04.2010.

- 31,45 EUR od 20.05.2010.

- 40,75 EUR od 15.06.2010.

- 37,54 EUR od 15.06.2010.

- 32,37 EUR od 15.06.2010.

- 43,27 EUR od 15.06.2010.

- 57,14 EUR od 15.06.2010.

- 48,19 EUR od 13.02.2011.

- 50,77 EUR od 01.02.2011.

- 46,39 EUR od 01.03.2011.

- 47,17 EUR od 01.03.2011.

- 65,77 EUR od 01.03.2011.

- 67,58 EUR od 01.03.2011.

- 83,11 EUR od 01.03.2011.

- 75,13 EUR od 19.07.2011.

- 66,40 EUR od 08.09.2011.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.6201,54 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 28. svibnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 340,11 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 5. rujna 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3641519, temeljem kojeg mu je tuženik, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.000,00 CHF prema srednjem tečaju Kreditora, važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se sukladno članku 2. i 7. predmetnog Ugovora obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je člankom 2. predmetnog Ugovora određena kao promjenjiva, dok je u trenutku ugovaranja iznosila 5,20%, a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora. Tužitelj se navedeni iznos kredita obvezao vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom. Preuzetu obvezu po predmetnom Ugovoru prema tuženiku, tužitelj je u cijelosti ispunio. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u kojem je pravomoćno utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, te da su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica- švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, nepoštene i nedopuštene, uslijed čega su ništetne. Stoga ustaje s tužbom protiv tuženika tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi (čl. 2. i čl. 7.), te isplatu preplaćene razlike u visini 1.390,46 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate. U podnesku od 3. travnja 2022. povlači tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na potraživanje po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope, na koje povlačenje tuženik u podnesku od 20. travnja 2022. ne pristaje i protivi se povlačenju (stranica 59-65 spisa). Nakon provedenog financijskog vještačenja u podnesku od 19. prosinca 2022. (stranica 72- 74) predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu u članku 7. kojom je propisana valutna klauzula u CHF, te naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 1.060,35 EUR s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njihova dospijeća do plateža, uz naknadu troška postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do plateža.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21. ožujka 2022. osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, prigovara visini tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Navodi kako tužitelj smatra djelomično ništetnim odredbe Ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, a tužbeni zahtjev zasniva na presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Drži, budući da je tužitelj Ugovor sklopio radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, da se utvrđenja iz odluka u kolektivnom sporu ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev Ugovor o kreditu, smatra da, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Ističe da su sporne odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačno pregovaralo, te da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezani uz promjenjivu kamatnu stopu i uz tečaj CHF, a na koje je on pristao. U konkretnom slučaju, stranke su pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev Ugovor o kreditu. Tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Budući da ugovorne strane nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom, što tužitelj ne spori, on ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. U podnesku od 3. travnja 2022. se ne protivi povlačenju dijela tužbe u odnosu utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, a povlači se dijelu tužbe kojim tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu preplaćene razlike zbog promjenjive kamatne stope. Na pripremnom ročištu održanom 18. siječnja 2023. čini neprijepornom visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je izračun razlike plaćene kamate i početno ugovorene kamate i izračun tečajne razlike plaćenih anuiteta za RBA kredit - korisnik CE (stranica 8-9 spisa), dopis tuženika od 2. listopada 2011. (stranica 10 spisa), otplatni plan (stranica 11-18 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice od 30. rujna 2006. do 6. listopada 2021. (stranica 19-22 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 24-29 spisa), zahtjev za kredit (stranica 45 spisa), tržišni parametri za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF - prosječne veličine za kvartal (stranica 46 spisa), Promotivni uvjeti tuženika za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u razdoblju od 1. srpnja 2006. do 30. rujna 2006. (stranica 47-49 spisa) i saslušanjem tužitelja (stranica 83-84 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovora o kreditu br. 029-50-3641519 od 5. rujna 2006. kojim je ugovoren iznos kredita od 17.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 5,20% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita najkasnije 31. prosinca 2006. radi kupnje novog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita tj. tužitelju po isplati kredita, te ti obroci dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u valuti CHF ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Tužitelj u svom iskazu navodi da mu je trebalo vozilo koje je malo veće budući je imao bolesne roditelje, te punca i punicu koji su bili onkološki bolesnici. Došao je u Auto kuću Štarkelj u [adresa] gdje je izabrao automobil i oni su ga uputili kod tuženika radi realizacije kredita. Službenik tuženika mu je, nakon što je dostavio traženu dokumentaciju o visini svojih prihoda, preporučio kredit u valuti CHF kao najpovoljniji, a uopće mu nije ponuđen kredit u kunama ili eurima. Nije od strane službenika tuženika upozoren na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem valute CHF, a također mu nije protumačeno na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa. Po zanimanju je strojarski tehničar, a kupljeno vozilo je koristio za vlastite i obiteljske potrebe. Nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Isključivo je sam plaćao anuitete kredita.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju na temelju kojih parametara se mijenja kamatna stopa i kada, kao i što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

10. Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/2013, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa naveo kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

11. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

12. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču.

14. Sukladno stavu VSRH u navedenoj presudi, činjenica jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

15. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO, a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

16. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a u svezi s odredbom čl. 322. st.1. ZOO. Na osnovi odredbe čl. 324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora niti je bila odlučna pobuda već je tužitelju trebao automobil na kredit kojeg će moći otplatiti, i to za osobne potrebe pa nije sklapao pravni posao niti djelovao na tržištu u svrhe koje bi bile namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili slobodnom zanimanju, što tuženik ni ne dokazuje. Sve i da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP-a.

17. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud utvrđuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga Ugovora o kreditu. Po utvrđenju ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno- pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

18. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR, pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike, pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnici iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, jer tužitelj nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta, a ni predvidjeti posljedice takvog Ugovora, te kako je Ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik, to je primjenom odredbe čl. 319. st. 2. i čl. 320. st.1. ZOO ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj Ugovor kako to odgovara navedenim načelima obveznog prava.

19. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su ništetni dijelovi ugovornih odredbi sadržani u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i valutna klauzula u CHF, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i tečaja valute.

20. Naime, sklopljeni Ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U Ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP), dok tuženik nije dokazao suprotno. Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva, u smislu odredbi čl. 269. st. 2.

ZOO i čl. 272. ZOO.

21. U čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

22. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Navedene odredbe prijepornog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj mu način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

23. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

24. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

25. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12), te se primjenjuju kao nacionalni propis.

26. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

27. Slijedom svega navedenog, po pravnom shvaćanju ovog suda, u konkretnom slučaju, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe čl. 225. ZOO (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i VTSRH poslovni br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom VSRH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe. Kako je kredit po Ugovoru otplaćen, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013. Presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 je u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je VTSRH donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017, slijedom čega je osnovan prigovor zastare u za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu preplaćene razlike zbog promjenjive kamatne stope u iznosu 340,11 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama, budući je ustao s tužbom u ovom predmetu 31. siječnja 2022., odnosno nakon proteka općeg zastarnog roka od pet godina, koji je istekao 13. lipnja 2019. radi čega je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

28. Neosnovan je prigovor zastare za isplatom preplaćenog iznosa utemeljenog na valutnoj klauzuli, primjenom čl. 241. i čl. 225. ZOO. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba koja je podnesena 31. siječnja 2022., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, prekinula zastarijevanje. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 31. siječnja 2022., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

29. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute, kao i preplaćene razlike zbog promjene kamatne stope (u kojem dijelu tuženik nije pristao na povlačenje tužbe

30. Kako među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos 1.050,35 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

31. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

32. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnobilježničkog prisjednika GE jer isti nije relevantan za razjašnjenje ove pravne stvari.

33. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.390,46 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

34. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 18.1.2023., 5.5.2025. i 28.5.2025. (Tbr 9. toč. 1. i 3. OT 250 bodova), sastava podneska od 3.4.2022., 22.4.2022., 9.11.2022. i 19.12.2022. (Tbr 8. toč. 1. OT 400 bodova), odnosno ukupno 750 bodova ili 1.500,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 375,00 EUR, odnosno ukupno 1.875,00 EUR, koji trošak je umanjen za 16% odnosno za 300,00 EUR u kojem omjeru tužitelj nije uspio u parnici, tako da priznati trošak zastupanja tužitelja iznosi 1.575,00 EUR. Naime, tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe 100%, a u odnosu na visinu u omjeru 32%, slijedom čega njegov uspjeh iznosi 84%). Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,54 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.6201,54 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

35. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 28. svibnja 2024. do isplate.

36. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a

U Zagrebu, 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika