Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-1370/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Lucije Lasić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Ivanu Žalac, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-130/2020-22 od 9. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuju presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-130/2020-22 od 9. travnja 2025. u točkama I., II. i IV. izreke, kao i rješenje istog suda kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su u Ugovoru o kreditu broj 918-50-3921806 od 14. veljače 2007. odredbe i to: Članak 1. "Kunska protuvrijednost 22.957,97 CHF u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita", Članak 2. "Redovna kamata: 2,95% (dva zarez devedeset pet posto) godišnje, promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora". (točka I.), naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od ukupno 3.008,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u točki II. izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 1261,53 eura s pripadajućim kamatama na ime stečenog bez osnove zbog primjene ništetne odredbe o kamatnoj stopi (točka III. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.150,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, dok je prvostupanjskim rješenjem odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

2.Protiv točki I., II. i IV. citirane presude kao i protiv rješenja pravovremeno se žali tuženik iz svih zakonom predviđenih razloga predlažući preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva tužitelja i obvezivanjem tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1.Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.U odnosu na žalbu protiv rješenja o odbijanju prigovora mjesne nenadležnosti ovaj sud nije našao da bi bile počinjenje povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23- dalje:ZPP), niti bilo koju drugu povredu odredaba parničnog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti. Ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovan.

4.1.Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti povodom tuženikovog pravovremenog prigovora, sud je, ocjenom okolnosti o kojima ovisi njegova nadležnost uzeo u obzir da je predmet spora utvrđenje i isplata na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz potrošačkog ugovora kojeg su stranke sklopile 14. veljače 2007. kojim je u čl. 12. ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, koju odredbu sud smatra nepoštenom pa time i ništetnom temeljem odredbi članka 49. st. 1. i 2. i članka 50. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14,110/15, 14/19.), a ujedno držeći taj tuženikov prigovor neosnovanim i obzirom je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993. implementirana u Hrvatski pravni sustav a njome je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

4.2.Cijeneći da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u [adresa], gdje tužitelj ima prebivalište, prvostupanjski je sud pozivom na odredbu članka 19.l. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

4.3.Tužitelj se glede ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda sjedišta tuženice pozvao na odredbu članka 59. ZPP-a.

4.4.Naime, kada je ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti u mjestu sjedišta tuženice nepoštena i ništetna, tada se nadležnost za suđenje procjenjuje prema pravilima Zakona o parničnom postupku i to članka 46., 48. i 59. ZPP.

4.5.Prema odredbi članka 46. st. 1. ZPP ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Nadalje, prema odredbi čl. 59. ZPP za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

4.6.Iz priložene dokumentacije, posebno Ugovora o kreditu od 14. veljače 2007. proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] gdje se nalazi poslovna jedinica (filijala) tuženice, slijedom čega u konkretnom slučaju primjenom naprijed citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku za suđenje u ovom postupku mjesno nadležan može biti ili Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud u mjestu sjedišta tuženice kao pravne osobe, odnosno Općinski sud u Slavonskom Brodu kao sud u sjedištu poslovne jedinice (filijale) tuženice u odnosu na koji je nastao spor koji se vodi u ovom postupku.

4.7.Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu (jer tužitelj smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu preplatio kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice u kojoj je Ugovor sklopljen, pa kako je tužitelja podnošenjem tužbe prvostupanjskom sudu izabrao da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi navedena poslovna jedinica, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti navedenog prvostupanjskog suda, to je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženice valjalo potvrditi pobijano rješenje.

5.Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba (članak 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, te se može ispitati.

5.1.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

6.Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 14. veljače 2007. i to onih koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao i restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa po osnovi tih ništetnih odredbi, sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.

7.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 14. veljače 2007. sklopili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.597,97 CHF s kamatom od 2,95 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, radi kupovine vozila, s rokom otplate od 84 mjeseca, u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

8.Prvostupanjski je sud (djelomično) prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

9.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju vještaka čijem matematičkom izračunu tuženik nije imao prigovora ni primjedbi prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i to za isplatu iznosa od 3.008,64 eura s osnova preplate po valutnoj klauzuli, pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članaka 225., 323., 1111. i 1115. ZOO-a, dok odbija zahtjev u dijelu kojim je potraživan iznos od 1.261,53 eura (kamatna stopa) i to zbog zastare.

10.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

11.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

12.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

13.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

14.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, već naprotiv-za namjenu kako je i ugovoreno (za kupnju vozila), čemu tuženik nije ponudio konkretnih protudokaza.

16.Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača time što je svoj individualni zahtjev utemeljio na Zakonu o zaštiti potrošača, odredbi članka 502.c ZPP i presudi donesenoj u kolektivnom sporu za zaštitu potrošačkih prava.

17.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope odlukom banke i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

18.Naime, u vrijeme (16. ožujka 2020.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

18.1.Stoga i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena vezanost suda temeljem naprijed citiranih odredbi, postoji u svakoj pojedinačnoj parnici koju pokreće potrošač protiv trgovca u odnosu na kojeg je donesena presuda u kolektivnom sporu, a radi ostvarenja povrijeđenog prava potrošača ugovorom zaključenim sa tim trgovcem. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl.120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106.st. 1. tog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

19.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.

20.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

20.1.Na navedenu okolnost je tuženik predložio između ostalog saslušanje svjedoka-djelatnika banke CM te javnobilježničkog prisjednika, pri čemu je od dokaznog prijedloga saslušanje djelatnika banke odustao na ročištu od 16. travnja 2024. a iz iskaza tužitelja proizlazi da se njim prilikom ugovaranja kredita nije pregovaralo niti je imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora.

20.2.Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnobilježničkog prisjednika, ali time što ovaj dokaz nije proveden činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno. Naime, neprovođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika (analogno tome i javnobilježničkog prisjednika) ne dovodi do povrede postupka jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-4223/21 od 1. prosinca 2021.).

20.3.Pri tome je reći kako promotivni materijali na koje se poziva tuženik nisu dokaz da je tužitelj bio obaviješten o naravi, riziku i posljedicama spornih ugovornih odredbi prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, a drugih konkretnih dokaza tuženik nije ponudio.

20.4.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

21.Također, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz čl. 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

22.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između početno ugovorene i naknadno povećane kamatne stope (ovo neovisno o prigovoru zastare, o čemu će nastavno biti obrazloženo), kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi sa čl. 1111. st. 1. ZOO/05.

23.Što se tiče prigovora da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom koja je važila za kredite u chf, tuženiku je odgovoriti kako je vještačenje provedeno u skladu s pravilnim nalogom suda. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom).

24.Tuženik u žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 190. i 191. ZPP-a, kojeg ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim.

24.1.Naime, tužitelj je u tužbi od 16. ožujka 2020. naveo kako traži povrat onoga što je tuženik primio po osnovi ništetnih odredbi, koji iznosi će se utvrditi nakon provedenog vještačenja, a tužbeni zahtjev je postavio tražeći isplatu neodređenog iznosa sa zateznim kamatama. Prvostupanjski sud nije posebnim rješenjem pozvao tužitelja na uređenje tužbe u određenom roku temeljem članka 109. ZPP, slijedom čega, kod činjenice da je tužitelj podnio tužbu i da se po istoj nije moglo postupati jer nije bila navedena određeno visina zahtjeva za isplatu glavnog duga i zateznih kamata, što onda pretpostavlja situaciju kada je prvostupanjski sud (bez obzira da li je u pitanju tzv. stupnjevita tužba) dužan rješenjem pozvati tužitelja na uređenje tužbe, te da je tužitelj bez takvog poziva, odnosno rješenja, tužbu od dana 16. ožujka 2020. (nakon provedenog financijskog vještačenja) uredio dana 26. studenog 2024., time nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 190. ZPP na koju se poziva tuženik. U takvoj situaciji, kada prvostupanjski sud nije pozvao tužitelja na dopunu tužbe po članku 109. stavak 1. ZPP-a u smislu postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, već je tužitelj nakon provedenog vještačenja sam postavio određen tužbeni zahtjev, treba uzeti da je tužitelj podnio takav zahtjev već u tužbi.

24.2.Dakle, kako tužitelj u tužbi nije postavio određen tužbeni zahtjev, to po ocjeni ovoga suda nije bilo uvjeta niti za preinaku tužbe, slijedom čega je zaključiti da je prvostupanjski sud raspravnim rješenjem od 4. veljače 2025. pogrešno dozvolio preinaku tužbe.

24.3.Dosljedno, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio djelomično osnovanim prigovor zastare (glede isplate po ništetnoj kamatnoj stopi), a vezano za isplatu po ništetnoj valutnoj klauzuli pravilno je pozivom na Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te imajući u vidu da je presuda Visokog trgovačkog suda RH glede ništetnosti valutne klauzule pravomoćna 14. lipnja 2018., zaključio kako do podnošenja tužbe 16. ožujka 2020. nije protekao petogodišnji zastarni rok.

24.4.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

25.Glede odluke o troškovima postupka žalitelju je odgovoriti kako je ista pravilna i zakonita, kako po osnovu, tako i visini odmjerenih troškova, a vezano uz odbijajući dio tužbenog zahtjeva i ovaj sud smatra da tuženiku ne pripada razmjerni dio troškova iz razloga što odbijanjem dijela kondemnatronog zahtjeva za tuženika (zbog zastare za isplatu po ništetnoj kamatnoj stopi) nisu nastali nikakvi troškovi.

26.Naime, prema pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno je da: „članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“.

27.Dosljedno, obvezivanje potrošača (tužitelja), koji nije dao povod za parnicu i koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi se načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava, slijedom čega tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška, a ovo sve uvažavajući i stav prvostupanjskog suda prema kojem za tuženika djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva (za isplatu po ništetnoj kamatnoj stopi) nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku.

28. Prema navedenom, prvostupanjski je sud valjano tužitelju (članak 155. ZPP) priznao trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 16.4.2024., 4.2.2025. i 18.3.2025., za svako u iznosu od zatraženih 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 9.11.2020., 26.11.2024. i 12.2.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.400,00 eura s pripadajućim PDV-om od 350,00 eura ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.750,00 eura, čemu je pravilno dodan trošak naknade za financijsko vještačenje u cijelosti u iznosu od 400,00 eura, slijedom čega trošak tužitelja iznosi 2.150,00 eura, na koji iznos kamata teče od dana donošenja prvostupanjske presude (članak 151. stavak 2. ZPP), radi čega je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu te u pobijanom dijelu potvrditi prvostupanjsku odluku (članak 368. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 28. svibnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić