REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Posl. broj: P-924/2022-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, OIB: 27672461276, po sutkinji Suzani Korva, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužiteljice SŠ,iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Vukić, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije K.Kozulić,2, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217 ( kao pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d., OIB: 78427478595),koju zastupa predsjednik uprave DŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi: utvrđenja ništetnim, stjecanja bez osnove i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 11. travnja 2024..godine, u prisutnosti tužiteljice i njezina punomoćnika, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, objavljene dana 28. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I.Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

" I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217 ( kao pravnom slijedniku Nove hrvatske banke d.d., OIB: 78427478595) isplatiti tužiteljici SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos u visini od 31.569,26 HRK / 4.189,96 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate koje se od dospijeća:

- na iznos od 21,97 kn / 2,92 € od 04.12.2007. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 23,11 kn / 3,07 € od 03.01.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 42,09 kn / 5,59 € od 02.02.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 59,69 kn / 7,92 € od 04.03.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 75,49 kn / 10,02 € od 02.04.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 29,67 kn / 3,94 € od 07.05.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 41,65 kn / 5,53 € od 05.06.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 45,14 kn / 5,99 € od 02.07.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 20,36 kn / 2,70 € od 02.08.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 24,03 kn / 3,19 € od 02.09.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 40,74 kn / 5,41 € od 02.10.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 139,48 kn / 18,51 € od 04.11.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 67,00 kn / 8,89 € od 02.12.2008. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 147,46 kn / 19,57 € od 03.01.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 158,37 kn / 21,02 € od 03.02.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 163,88 kn / 21,75 € od 03.03.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 150,81 kn / 20,02 € od 02.04.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 136,13 kn / 18,07 € od 09.05.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 129,87 kn / 17,24 € od 10.06.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 110,41 kn / 14,65 € od 02.07.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 122,22 kn / 16,22 € od 05.08.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 130,07 kn / 17,26 € od 02.09.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 122,44 kn / 16,25 € od 02.10.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 115,82 kn / 15,37 € od 06.11.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 131,75 kn / 17,49 € od 03.12.2009. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 146,21 kn / 19,41 € od 08.01.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 70,62 kn / 9,37 € od 12.01.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 159,95 kn / 21,23 € od 05.02.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 162,01 kn / 21,50 € od 03.03.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 197,21 kn / 26,17 € od 03.04.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 185,54 kn / 24,63 € od 06.05.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 196,44 kn / 26,07 € od 02.06.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 322,32 kn / 42,78 € od 09.06.2010. godine do namirenja tužiteljice

- na iznos od 358,94 kn / 47,64 € od 02.07.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 339,40 kn / 45,05 € od 03.08.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 412,72 kn / 54,78 € od 02.09.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 374,04 kn / 49,64 € od 02.10.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 344,96 kn / 45,78 € od 03.11.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 433,42 kn / 57,52 € od 02.12.2010. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 488,11 kn / 64,78 € od 04.01.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 448,46 kn / 59,52 € od 02.02.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 454,27 kn / 60,29 € od 02.03.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 425,79 kn / 56,51 € od 02.04.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 436,95 kn / 57,99 € od 04.05.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 534,62 kn / 70,96 € od 08.06.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 519,34 kn / 68,93 € od 05.07.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 652,20 kn / 86,56 € od 02.08.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 613,29 kn / 81,40 € od 02.09.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 559,61 kn / 74,27 € od 05.10.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 556,57 kn / 73,87 € od 04.11.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 544,46 kn / 72,26 € od 02.12.2011. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 562,92 kn / 74,71 € od 06.01.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 589,96 kn / 78,30 € od 04.02.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 588,13 kn / 78,06 € od 06.03.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 574,22 kn / 76,21 € od 06.04.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 579,76 kn / 76,95 € od 08.05.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 591,77 kn / 78,54 € od 06.06.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 579,41 kn / 76,90 € od 06.07.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 581,28 kn / 77,15 € od 04.08.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 571,91 kn / 75,91 € od 06.09.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 554,66 kn / 73,62 € od 06.10.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 579,36 kn / 76,89 € od 06.11.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 575,08 kn / 76,33 € od 15.12.2012. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 584,54 kn / 77,58 € od 11.01.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 553,39 kn / 73,45 € od 06.02.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 564,89 kn / 74,97 € od 06.03.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 582,18 kn / 77,27 € od 06.04.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 570,48 kn / 75,72 € od 04.05.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 537,41 kn / 71,33 € od 06.06.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 527,97 kn / 70,07 € od 06.07.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 537,28 kn / 71,31 € od 03.08.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 550,70 kn / 73,09 € od 06.09.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 570,23 kn / 75,68 € od 05.10.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 563,02 kn / 74,73 € od 06.11.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 571,37 kn / 75,83 € od 06.12.2013. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 566,52 kn / 75,19 € od 04.01.2014. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 583,84 kn / 77,49 € od 06.02.2014. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 590,80 kn / 78,41 € od 06.03.2014. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 584,86 kn / 77,62 € od 05.04.2014. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 577,85 kn / 76,69 € od 06.05.2014. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 567,92 kn / 75,38 € od 06.06.2014. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 578,71 kn / 76,81 € od 05.07.2014. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 588,29 kn / 78,08 € od 05.08.2014. godine do namirenja tužiteljice,

- na iznos od 596,82 kn / 79,21 € od 06.09.2014. godine do namirenja tužiteljice

- na iznos od 504,69 kn / 66,98 € od 04.10.2014. godine do namirenja tužiteljice,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., OIB: 87939104217 ( kao pravnom slijedniku Nove hrvatske banke d.d., OIB: 78427478595) da tužiteljici SŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove postupka u iznosu od 744,20EUR uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 244,20EUR zakonskim zateznim kamatama.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 748,86EUR.

Obrazloženje

1.Tužiteljica SŠ ( u nastavku: tužiteljica ) je dana 22.prosinca 2022.godine podnijela tužbu protiv tuženika Nove hrvatske banke d.d. (u nastavku: tuženik) u kojoj zahtijeva da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 4.189,96EUR / 31.569,26HRK zajedno s zakonskim zateznim kamatama koje na pojedinačno utužene novčane iznose za razdoblje od mjeseca prosinca 2007. godine pa do zaključno mjeseca rujna 2014. godine teku od dana dospjelosti pa do konačne naplate zajedno sa troškovima parničnog postupka i zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate.

1.2.Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu broj 211871 od 23.10.2007. godine na iznos od 17.574,62 CHF koji je solemniziran (potvrđen) kod javne bilježnice iz Pule, Nansi Kopić, broj: OV18801/07 (dalje: Ugovor o kreditu), kao i da ugovor nije konvertiran u smislu odredbi Zakona o dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju / 2015. Navedenim ugovorom tuženik je kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita novčani iznos od 17.574,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke ( u nastavku:HNB) za devize koji je važio na dan isplate (članak 1.Ugovora), a u svrhu kupovine motornog vozila (članak 3.Ugovora), pa se radi o tzv. potrošačkom ugovoru kojega je sklopila fizička osoba za kupnju vozila u privatne svrhe. Ugovorom o kreditu je u članku 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,30% godišnje, sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke kao kreditora. Odredbom članka 5. Ugovora stranke su se sporazumjele o roku otplate kredita u vremenskom periodu od 84 mjeseca obvezom tužiteljice kao korisnika kredita da kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 250,88CHF u kunskoj protuvrijednosti koji se obračunavaju po srednjem tečaju za CHF HNB-a na dan dospijeća.

1.3. Tvrdi da nije bila u mogućnosti s bankom kao kreditorom pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te da nije bila upozorena na mogući valutni rizik kao ni na rizik promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke, a nepoštena je i ugovorena odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke za slučaj spora među strankama. Da su navedene odredbe ugovora nepoštene u smislu odredbe članka 81.stavak 1.Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, u nastavku: ZZP), a što ih čini ništetnim temeljem odredbe članka 87.stavak 1.ZZP i to odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu.

1.4. U tužbi navodi da je ovaj sud stvarno i mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari iako je odredbom članka 11. stavka 4. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu prema sjedištu banke jer je navedena odredba nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača- dalje "ZZP" (96/03), a što je čini ništetnom temeljem odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a (96/03). Tvrdi da ugovornici predmetnog Ugovora o kreditu o navedenoj odredbi nisu pojedinačno pregovarali, da je ugovorena mjesna nadležnost suda bila dio unaprijed formuliranog Ugovora o kreditu od strane tuženika te stoga tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj predmetne odredbe. Napominje da je udaljenost prebivališta tužiteljice od ugovorenog mjesno nadležnog Općinskog građanskog suda u Zagrebu preko 200 km u jednom smjeru, odnosno sveukupno preko 400 km, a za koji put prijedi je potrebno gotovo 5 sati., a čime je došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja jer je tuženik iskoristio svoj jači položaj za nametanje ovakve nepoštene odredbe. Zbog navedenoga je odredba članka 11. stavka 4. Ugovora o kreditu, a u skladu sa odredbom članka 87. ZZP-a ništetna. Ovakvo tumačenje nepoštenosti i ništetnosti na ovaj način ugovorene mjesne nadležnosti suda proizlazi i iz recentne sudske prakse u odlukama: Županijskog suda u Splitu od 25.04.2016. godine, posl.br. Gž 1621/2016 i Županijskog suda u Rijeci od 15.11.2018. godine, posl.br. Gž-2066/2017 , Županijskog suda u Bjelovaru od 30.09.2019. godine, posl.br. Gž-759/2019 i Županijskog suda u Zagrebu od 16.10.2019. godine, posl. br. Gž- 3792/2019.

1.5. Tužiteljica ističe kako je i prema praksi Suda Europske unije iz presuda Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero utvrđena obveza sudova da ex offo ispitaju nepoštenost spornih odredbi. Osim toga zaključeno je kako je prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu prema odabiru prodavatelja ili pružatelja usluga nepoštena u smislu odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. ako su ispunjene pretpostavke: da nije bilo posebnih pregovora, da je suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, temeljem svega navedenoga- zbog ništetnosti odredbe o mjesnoj nadležnosti trebala bi se primijeniti odredba čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju te je stoga nadležan Općinski sud u Pazinu.

1.6. Tužiteljica navodi da očekuje da će tuženik izjaviti prigovor zastare njezine novčane tražbine glede ništetnosti valutne klauzule, te navodi kako je Presudom i Rješenjem Vrhovnog Suda Republike Hrvatske od 20. ožujka 2018. Godine, broj: Rev 2245/17-2 utvrđeno kako zastara počinje teći od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda odnosno za tuženika od 14. lipnja 2018. godine te nastupa nakon pet godina iz čega je jasno kako predmetno potraživanje nije u zastari vezano uz valutnu klauzulu ni promjenjivu kamatnu stopu. Poziva se na izraženo pravno shvaćanje revizijskog suda koje je navedeno u obrazloženju citirane odluke: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“ Dakle, eventualna zastara po predmetnom potraživanju tužitelja prema stajalištu Vrhovnog suda Republike nastupa 2023. godine. Osim toga, tužiteljica navodi i odluku Ustavnog Suda Republike Hrvatske, broj odluke : UIII-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine. U predmetnom je postupku je osporavana presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine, a kojom je određeno kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odluci kojom je odbijena ustavna tužba Ustani sud RH naveo je : "Ustavni sud zaključuje da je ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi."

1.7. Sve kada se u predmetnom postupku i ne bi moglo primijeniti utvrđenje Vrhovnog Suda Republike Hrvatske navedeno u Presudi i Rješenju od 20. ožujka 2018. Godine, broj: Rev 2245/17-2 tužiteljica vezano uz zastaru potraživanja glede ništetnosti navodi odluku Županijskog suda u Rijeci u presudi Gž 317/2017-2 od 06.03.2018. godine u kojoj je navedeno: „To znači, u slučaju ništetnosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari riječ, restitucija je dio tog instituta, ne može se odvojeno od njega promatrati i ne može podlijegati zastari.“. Nadalje, tužiteljica u skladu s prije navedenim navodi pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. godine, Broj: Su-IV-47/2020-2 u kojem je navedeno: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Dakle, i prema rješenju posl. br. Gž-666/13 od 9. prosinca 2015. godine Županijskog suda u Rijeci te pravnog shvaćanja VSRH u slučaju ništavosti, koja djeluje (ex tunc) od trenutka zaključenja ugovora, restitucija je dio tog instituta i ne može se odvojeno od njega promatrati i počinje teći tek utvrđenjem ništetnosti. Dakle, zastarni se rok iz odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima primjenjuje tek nakon donošenja presude o ništavosti ugovora i/ili njegove odredbe.

1.8. U odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u članku 2.Ugovora o kreditu određeno je ovlaštenje banke kao kreditora da izvrši promjenu kamatne stope u skladu sa Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a ta je odredba u ugovoru unaprijed formulirana po banci kreditoru s time da tužiteljica nije imala nikakve mogućnosti pregovarati niti utjecati na sadržaj takvih tipskih klauzula. Takve su odredbe o promjenjivosti kamatne stope istovjetno sadržane u svim tuženikovim ugovorima o kreditu ove vrste i za sve ostale korisnike kredita te nitko od klijenata banke nije imao mogućnost bilo što drugo ugovarati.

1.9. Tužiteljica se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, kojim je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Citirani zakon određuje da se nepoštenim odredbama posebice smatraju:

- Odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga;

- Odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca;

- Odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

1.10. Citirani zakon nadalje u članku 102. određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s time da ništetnost pojedine odredbe ne povlači i ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ugovorne odredbe. Također je i člankom 272. (u vezi s člankom 270.) Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisano da je ugovor, odnosno pojedina odredba, ništetna ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle, i ZOO-om je izričito zabranjeno ugovoriti da jedna ugovorna strana sama određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, i kao sankcija je propisana ništetnost takve odredbe.

1.11.Tužiteljica se poziva i na presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je potvrđena i pravomoćna nakon presude posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda, a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača jer je u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

1.12. Tužiteljica je mišljenja da je osnovom svih iznesenih činjenica evidentno da je tuženik s tužiteljicom kao potrošačem u razdoblju navedenom u presudi VTS-a sklopio ugovor o kreditu kojim je nametnuo: nerazumljivu, nejasnu, neodređenu i nepoštenu odredbu, prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu, bez referiranja na ikakve određene, egzaktne ili razumne parametre. Pri tome naravno, nije ni u kojem slučaju prilikom sklapanja ugovora dao naslutiti da će mu u budućnosti ugovorenu kamatnu stopu jednostrano mijenjati i da će od tužiteljice, zlorabeći položaj neusporedivo jače strane, raspolažući instrumentima prisilne naplate koje u svakom trenutku može upotrijebiti, uprihoditi još nepripadnu dobit te da se namjerava tako ponašati dugi niz godina te od tužiteljice (i ostalih korisnika ovakve vrste kredita) uzimati proizvoljno dodatna financijska sredstva, samo zato što je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci Banke !

2.Tuženik je putem pravnog zastupnika dana 13.ožujka 2023. godine podnio podnesak –odgovor na tužbu u kojemu je prvotno, prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, podnio prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda iz razloga jer su stranke kao ugovornici spornog ugovora o kreditu broj 211871 od 23.10.2007. godine ugovorile nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora (članak 11.4.Ugovora), sve uz poziv na primjenu odredbe članka 70.Zakona o parničnom postupku kojom je strankama dozvoljena prorogacija mjesne nadležnosti osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Stajalište je tuženika da je ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti, a poziva se i na pravnu praksu sadržanu u sudskim odlukama te ističe da s obzirom da u konkretnom slučaju nije propisana isključiva mjesna nadležnost, valjan je sporazum o mjesnoj nadležnosti te je jedino i isključivo, sukladno gore navedenom, u ovoj pravnoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao stvarno nadležan prvostupanjski sud. Tužitelj ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže naslovnom sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2.1. Tuženik tužbu i tužbeni zahtjev osporava kao neosnovan iz razloga:

-jer je potraživanje tužiteljice u zastari jer je parnični postupak pokrenula tek 22.12.2022. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, pa ko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 23.10.2007., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja.

-Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a.

-Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 23.10.2007. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 17.574,62 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,30 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva.

- Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti.

-Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

-Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku.

2.2. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.

2.3. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

3. Podneskom od 30.listopada 2023. tužiteljica se putem pravnog zastupnika očitovala na navode tuženika sadržane u odgovoru na tužbu, navodeći da između parničnih stranaka nije sporno: da su zaključile Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF valuti i promjenjivom kamatnom stopom te visina tužbenog zahtjeva. Nadalje, između parničnih stranaka je sporno: status potrošača tužiteljice, pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, upozoravanje na rizik CHF valute i promjenjivosti kamatne stope. S obzirom da između parničnih stranaka nije /sporna visina tužbenog zahtjeva predlaže se naslovnom sudu ne provoditi vještačenje – a sve radi brzine i troškova postupka. Nadalje, s obzirom da su između stranaka sporne činjenice glede statusa potrošača tužiteljice i samog postupka ugovaranja kredita predlaže se, a sukladno i prijedlogu tuženika, odrediti saslušanje tužiteljice. Dakle, u naslovnom je parničnom postupku predložen i relevantan jedan dokazni prijedlog.

3.1.Tužiteljica se na sve prigovore tuženika, a koji su bili u potpunosti očekivani, već očitovala u samoj tužbi te dostavila sudsku praksu najviših sudova – kako Vrhovnog suda RH tako i Suda EU. Ovim podneskom tužiteljica dostavlja i sudsku praksu naslovnog suda, a koja je u potpunosti ujednačena sa sudskom praksom drugih općinskih sudova u RH te najviših sudova u RH i EU. Nadalje, ističe se da tuženik protiv predmetnih odluka naslovnog suda nije podnio pravni lijek odnosno sve tri presude navedene u nastavku su pravomoćne nakon donošenja prvostupanjskih odluka. Vezano uz prigovor mjesne nadležnost tužiteljica je već u tužbi navela razloge ništetnosti odredbe o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu te predložila dokaze radi utvrđenja neravnoteže – dokaz o udaljenosti i njezino saslušanje. Osim navedenoga, tužiteljica je priložila i više odluka županijskih sudova te odluku Vrhovnog suda RH. Tužiteljica nadalje navodi kako je presudama naslovnog suda , poslovni broj: P-173/2019, P-490/2020 i P-744/21 (dalje: odluke naslovnog suda) odbijen prigovor mjesne nenadležnosti i to s obrazloženjem u tč. 12. presuda, dok se u pravnom osnovu glede mjesne nadležnosti je naslovni sud očitovao u tč. 13-15 odluka naslovnog suda. Nadalje, glede zastare potraživanja tužiteljica je također već dostavila sudsku praksu i to pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH i odluke Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH kao najviših tijela odlučivanja u RH. S obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela u prosincu 2022. godine nedvojbeno nije protekao zastarni rok od pet godina od 2018. godine. Vezano uz treće pitanje, ono najbitnije, pravni osnov - ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tužiteljica je već u točci IX. tužbe navela kako je Ugovor o kreditu zaključila radi kupnje osobnog vozila, da nije bila upozorena na rizike te da nije bila u mogućnosti pregovarati o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu. Dakle, tužiteljica se poziva upravo na utvrđenja iz odluke za zaštitu kolektivnih interesa) i prava(VTSRH, posl. br. Pž 6632/2017), a kojom je utvrđeno da je tuženik ugovorio kredite s nepoštenom valutnom klauzulom i kamatnom stopom. S obzirom da tuženik osporava najbitniju činjenicu – upozoravanje i upoznavanje s rizikom tužiteljice ustraje se kod saslušanje tužiteljice, a sve s obzirom na recentnu praksu Ustavnog suda RH glede jednakosti oružja. Slijedom svega navedenoga tužiteljica u cijelosti ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva te moli naslovni sud da parnični postupak provede u što kraćem roku, a sve iz razloga što je u predmetnom postupku predložen isključivo jedan dokazni prijedlog te je sudska praksa nedvojbeno ujednačena na svim sudskim razinama.

4.U tijeku dokaznog postupka izvedeni su dokazi i pročitani su: Ugovor o kreditu sklopljen između pravnog prednika HPB , odnosno ranije Hrvatske poštanske banke d.d. – Volksbank d.d. broj 211871 od 23.10.2007. i druge priložene isprave (listovi 13-349), Obavijest tužitelju o promjeni kamatne stope, iskaz tužitelja saslušane u svojstvu parnične stranke na ročištu 11.4.2024., Prometna kartica po kreditu, otplatna tablica po kreditu, plan otplate u jednakim anuitetima.

5. U odnosu na statusne promjene na strani tuženika:

5.1.Prema podacima iz sudskog registra upisanih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj utvrđeno je da je tuženik Sberbank d.d. pravni slijednik banke kreditora Volksbank d.d. s kojom je tužitelj sklopio sporni Ugovor o kreditu broj: 742914 dana 09.08.2005.godine, da je tuženik pripojen drugom pravnom subjektu ( odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-22/18434-2 od 18. travnja 2022. godine, redni broj upisa 134) pravnoj osobi Nova hrvatska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595, kao i da je navedena pravna osoba pripojena pravnoj osobi Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], t-23/25801-2 od 3. srpnja 2023. godine, redni broj upisa 134, te su navedeni pravni prednici kao pravni subjekti brisani iz sudskog registra pravnih osoba u Republici Hrvatskoj.

6.Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kojega je tuženik istaknuo prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, nije osnovan.

6.1.Tužitelj i pravni prednik tuženika su Ugovor o kreditu br.211871 sklopili dana 23.listopada 2007. koji je potvrđen po javnom bilježniku Nansi Kopić sa službenim sjedištem u [adresa] dana 23.10. 2007. pod brojem OU-18801/07,te su u članku 11.4. Ugovora ugovornici ugovorili da je za sve sporove iz toga Ugovora mjesno nadležan sud u Zagrebu, dakle,stvarno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, kao redovni sud prema sjedištu pravnog prednika tuženika.

6.2.Odredbom članka 46.Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku:)propisano ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, s time da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište ( odredba članka 48.stavak1.ZPP).

6.3.Prema odredbi članka 59.ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa budući je prema povijesnom pregledu upisanih podataka u sudskom registru za pravnog prednika tuženika Volksbank d.d.u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, banka kreditor poslovala i u registriranoj Podružnici broj 005 za bankovne poslove u [adresa], čiji su djelatnici od matične banke bili opunomoćeni za sklapanje spornog Ugovora ( Specijalna punomoć od 25.07.2006.-list 19 spisa), pa bi slijedila mjesna nadležnost stvarno nadležnog Općinskog suda u Puli-Pola.

6.4.Točno je da je odredbom članka 70.ZPP-a propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, a takav sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

6.5. Međutim, u ovoj pravnoj stvari do primjene dolaze odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., ZZP/03) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme kada su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili sporni Ugovor o kreditu od 09.08.2005. godine.

6.6. Odredbom članka 81.stavak 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. iste zakonske odredbe propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca-ovdje tuženika kao bankarske institucije koja se u okviru svog redovnog poslovanja bavi uslugama plasiranja i odobravanja kredita svojim klijentima. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( članak 81.stavci 3.i 4.ZZP/03.).

6.7. Odredbom članka 82.stavak 1.alineja 19.ZZP/03 propisano je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81.ZZP/03, mogle smatrati nepoštenima, jesu, primjerice i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

6.8. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor( odredba članka 83.ZZP/03).Dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača(članak 86.stavak1.ZZP/03), a odredbom članka 87.stavak1.ZZP/03 propisano je da je nepoštena odredba ugovora ništava, s time da ništavost pojedine ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe ( članak 87.stavak2.ZZP/03).

6.9. Istovjetne odredbe sadržane su i u odredbama članka 49.,članka 50.stavak 1. točka 19.,članka 51., članka 54., članka 55. Zakona o zaštiti potrošača (2014) ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22.u nastavku: ZZP/14) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari,kao i aktualno važećI Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23., u nastavku: ZZP/22) koje su sadržane u odredbama članka 53., članka 54.stavak1.točka 19., članka 55, članka 58. i članka 59.ZZP/22 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima i njihovim pravnim posljedicama, a koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva) i drugim pravnim aktima Europske unije navedenim u članku 3ZZP/14,odnosno aktualno u članku 2. ZZP/22 .

6.10. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom koji je unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je banka kreditor samostalno sastavila i unijela u tekst Ugovora, ovdje pravnog prednika tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta – u [adresa], te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja u [adresa] u [adresa] od Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao redovnog mjesno i stvarno nadležnog suda čija je nadležnost ugovorena (više od 200 km), takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

6.11.Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 i C 244/98). S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo bi utvrditi prema odredbama ZPP-a.

6.12.Kako je već ranije rečeno mjesna nadležnost suda se određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz čl. 59. ZPP-a, pa bi mjesno nadležan bio Općinski sud u Puli-Pola kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužitelju ugovor o kreditu u pogledu kojega se vodi spor radi isplate, pa prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan.

6.13.Slijedom navedenih utvrđenja, zaključak je ovoga suda da mjesna nadležnost ovoga suda proizlazi iz odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK), koja u sporovima koji nastaju u vezi s ugovorom o kreditu propisuje mjesnu nadležnost suda mjesta prebivališta potrošača. Iz sadržaja i smisla navedene odredbe ne proizlazi da se ona odnosi samo na sporove s međunarodnim elementom, tj. da se odnosi samo na sporove koji nastanu u vezi ugovora o kreditu sklopljenih od strane vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika koji nemaju odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj. Navedena odredba stupila je na snagu 30. rujna 2015., no kako se radi o odredbi koja regulira sudsku nadležnost za njezinu je primjenu neodlučno kada je sklopljen ugovor o kreditu iz kojeg potječe predmetni spor, već trenutak pokretanja sudskog postupka prema kojem se i ocjenjuje nadležnost suda, a prema podacima spisa tužba je podnesena 22. prosinca 2022., dakle, nakon što je ta zakonska odredba već niz godina bila na snazi.

6.14. Konačno, primjena odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK-a u pogledu mjesne nadležnosti suda prema mjestu prebivališta potrošača nije isključena niti po stavku 4. točki 3. tog članka jer ona pretpostavlja postojanje valjanog sporazuma o mjesnoj nadležnosti, a povrh toga i postojanje sporazuma sklopljenog nakon nastanka spora (arg. iz čl. 19.l st. 4. toč. 1. ZPK-a), što ovdje nije posrijedi. Dakle, suprotno tuženikovom stajalištu, u ovom postupku nema mjesta primjeni odredbi o općemjesnoj nadležnosti suda sjedišta tuženika iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP- a,kao ni primjeni odredbe članka 70.ZPP-a zbog ništetnost ugovorene odredbe o sporazumu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke kreditora iz ranije obrazloženih razloga, a tužitelj je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja izabrao nadležni sud prema mjestu svog prebivališta, pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbijen kao neosnovan.

7.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8.U ovoj pravnoj stvari na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, analizom pojedinačno izvedenih dokaza, uvida u priložene spise, analizom svih izvedenih dokaza u njihovoj uzajamnoj vezi, na temelju tako utvrđenog ukupnog činjeničnog stanja, utvrđene su slijedeće pravno relevantne činjenice koje su bitne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari:

- pravni prednik tuženika, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili Ugovor o kreditu br. 211871 dana 23.listopada 2007.godine kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 17.574,62CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate kredita (čl.1.) sa ugovorenom valutnom klauzulom koja se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti( članak 4.Ugovora)

- banka je tužitelju odobrila kredit radi kupovine vozila (članak 3.Ugovora)

- na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti banci redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,30% godišnje ( čl.2.1.), te je ugovorena efektivna kamatna stopa od 6,81%(čl.2.2.Ugovora), interkalarna kamata koja se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope (članak 2.3.), te je člankom 2.4. Ugovora ugovorena primjenjiva redovna kamata po dospijeću, koja se obračunava po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama banke kreditora, te se obračunava i naplaćuje na sva dospjela a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospijeća do dana naplate

- ugovoren je rok vraćanja kredita – od 84 mjeseci ( 7 godina – članak 5.Ugovora) koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 250,88CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća, s time da mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu počevši od 1.12 2007.godine, a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta ( članak 8.Ugovora)

-člankom 6.1. Ugovora ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00HRK/ 66,36EUR, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj, dok je člankom 6.2. ugovorena jednokratna naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj

- kao sredstva osiguranja vraćanja kredita korisnik kredita se obvezala kreditoru predati ovršnu izjavu o pljenidbi plaće/ mirovine ili drugih stalnih ili privremenih novčanih primanja, te predati knjižicu vozila sa prijenosom vlasništva na vozilu marke Citroen tip C3 SX PACKmodel 1,4i godine proizvodnje 2007. u korist banke kreditora.

- kredit je tužitelj u cijelosti otplatio u ugovorenom roku od 7 godina u visini i na temelju po banci obračunatih mjesečnih anuiteta CHF u kunskoj protuvrijednosti prema tada važećem tečaju

- banka kreditor i tužitelj kao korisnik kredita nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija.

9.Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku da mu isplati iznose po osnovi preplaćenoga kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema početnom tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

10. Među stranka su pitanja prijepora osnova tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne pojedine odredbe navedenoga Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na jednostrano primjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te isplata određenih iznosa na ime onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, kao i da li tužitelj ima svojstvo potrošača. Dakle,predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat novčanog iznosa kojega je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

11. Prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007, u nastavku: ZZP) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

12. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

13. U čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupovine vozila (marke Citroen tip C3 SX PACKmodel 1,4i godine proizvodnje 2007.).

14.Tužiteljica je saslušana u svojstvu parnične stranke iskazala da su u obitelji namjeravali kupiti osobno vozilo marke Citroen, te su u trgovini u Buzetu pronašli vozilo te marke, a prodavatelj ih je uputio u Volksbanku s kojom je tada poslovno surađivao vezano za kreditiranje kupovine osobnih vozila. Tužiteljica je u banku donijela podatke o svojim primanjima i tada je zarađivala oko 5.000,00 HRK/ 663,61EUR mjesečno, rečeno joj je da se ugovor o kreditu za kupovinu vozila sklapa isključivo u CHF, ona je na to pristala jer je vidjela da bi joj tijekom 7 godina otplate kredita za punu cijenu vozila od 17.574,62 CHF rata mjesečno iznosila oko 1.100,00 HRK / 145,99EUR. Kredit je otplatila u roku 7 godina s time da su joj vrlo brzo rate kredita se počela povećavati a banka joj je kući slala neke obavijesti o promjenama kamatne stope. Ugovor o kreditu sklopila je 2007. godine, a banka je bila u [adresa] i nije joj ponudila sklapanje ugovora u HRK niti u drugoj valuti niti npr. u EUR u kunskoj protuvrijednosti. Navodi da sa bankom nije mogla pregovarati ni o kakvim uvjetima ugovora ni o kamatnoj stopi ni tečaju. Navodi da su nešto pročitali da je bilo rečeno kako je tečaj jedan CHF jednako 4,00 kn i da joj je to tada bilo prihvatljivo. Ne sjeća se koliko je tada iznosila kamatna stopa ali misli da joj je u vrijeme sklapanja ugovora bilo prihvatljivo vezano za otplatu rate kredita koje su bile stabilne oko 2 godine od sklapanja ugovora a onda se sve počelo mijenjati. Navodi da joj je do kraja otplate kredita rata od 1.100,00 kn došla na iznos 1.600,00 kn mjesečno. Navodi da je dobivala obavijesti banke da se mijenja kamata, a onda se mijenjao i tečaj. Navodi da kada su došli u banku s njom nisu mogli pregovarati o pojedinim elementima ugovora, da su dobili formular, već napisan ugovor pročitali su ga a i javni bilježnik im ga je pročitao i nešto tumačio te je ona ugovor potpisala. Navodi da je davnih godina još kod Jugo banke imala ugovor o kreditu i to u vrijeme velike inflacije. U banci joj nitko nije obrazložio ekonomske posljedice promjene kamatne stope i valutne klauzule niti joj dao neke vrijednosne parametre u kojim bi okvirima moglo doći do tih promjena. Završila je srednju ugostiteljsku školu i obavljala je poslove konobara do umirovljenja.

14.1. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinit, iskren i logičan budući da je iskazivao vjerodostojno i uvjerljivo u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

15. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja / pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupovine osobnog vozila za obiteljske potrebe tužiteljice i njezine obitelji, dakle za privatne obiteljske potrebe radi rješavanja i poboljšanja kvalitete življenja, sud zaključuje da u konkretnom slučaju tužiteljica ima svojstvo potrošača.

16. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.

17. Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva ( povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

18. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19. Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 22.12.2022. to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

20. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su kamatne stope tuženici (tuženice 1.-7.banke: Zagrebačka banka d.d., Privredna banka Zagreb d.d., Erste& & Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbanka Austria d.d.,Addiko Bank d.d., OTP Banka Hrvatska d.d., Splitska banka d.d., osim tuženice -8. Sberbank d.d.- pravni sljednik Volksbank d.d.) mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, navedenom presudom VTSRH-a Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. preinačena je odluka prvog stupnja na način da je odbijen zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Protiv odluke VTSRH-a broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. tužitelj Potrošač- hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i prvo- sedmotužene banke su izjavile revizije koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio.

20.1.Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika Sberbank d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

20.2.Prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske trebao ponovno odlučiti o podnesenim revizijama stranka i to u dijelu spora koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu odnosno na zahtjev da se te ugovorne odredbe utvrde ništetnim te u dijelu glede ugovorene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom Sberbank d.d. . Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio nedostatnim razloge kojima je sud obrazložio jasnoću i razumljivost odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom uz korištenje švicarskog franka, odnosno jasnoću i razumljivost, te poštenost ugovornih odredbi, a koje su se odnosile na ugovorenu kamatnu stopu u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom Sberbank d.d..

20.3.Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a, te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu Sberbanku d.d. (i u pogledu promjenljive kamatne stope i valutne klauzule).

20.4.Predmet je stoga vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u njegovoj ukidnoj odluci odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

20.5. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbank d.d. - ovdje pravni prednik tuženika povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove.

21.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. ZZP-a ništetne. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

22.Odredbom članka 327.stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku: ZOO) propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

23. Odredbom čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev kao takav dopušten.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle,u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

26. Ugovor o kreditu kojega su parnične stranke sklopile dana od 23. listopada 2007. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.godine.

27.1.Naime sukladno odredbi članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

28. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

28.1. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

28.2. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

28.3. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, kao i Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I. za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

29. Nije od utjecaja ni činjenica da je tužitelji kredit u cijelosti otplatio. Prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa.

29.1.Naime,kako je i ranije rečeno, i iz samog ugovora o kreditu vidljivo je da se radilo o tipskom ugovoru, o ugovoru na obrascu unaprijed sastavljenom od strane banke, na kojem je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, dakle potrošač, te se radilo o ugovoru u svrhu kupovine vozila ( pokretnine), a nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

30. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope i valutne klauzule, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

30.1. Sud je u ovoj pravnoj stvari izveo dokaz saslušanja tužitelja, na okolnost informiranja tužitelja po službenicama banke na način da joj je pojašnjeno ugovaranje odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Međutim, tuženik nije niti predlagao neke druge dokaze kojima bi dokazao da se sa tužiteljem pregovaralo o spornim ugovornim odredbama i da je tužitelj u cijelosti bio informiran u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope i promjene tečaja ugovorene valutne klauzule.

31.Budući da je među strankama nesporna visina tuženog potraživanja, sud je temeljem članka 325. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom članaka 81, 82. t. 1., 84. i 87. st. 1. ZZP-a, odredbama članaka 502. c. ZPP-a, odredbom članka 2. Direktive vijeća 93/13/EEZ, čl. 323., 324. st. 2., 328. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev kojem se tuženiku nalaže da tužitelju isplati iznos od 31.569,26 HRK / 4.189,96 EUR .

32. Odredbom članka 1111.Zakona o obveznim odnosima (("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku: ZOO) propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

33. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi (čl. 2. ugovora) i valutnoj klauzuli (čl. 1., 4. i 8. ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je banka povećala početno ugovorenu kamatnu stopu i što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,30% i tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu od 4,409003CHF.

34. Tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

35. Prigovor zastare novčane tražbine tužitelja kojega je istaknuo tuženik nije osnovan iz ranije navedenih i obrazloženih razloga.

36. Odredbom članka 214. stavak 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a).

37.Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") kako je već ranije rečeno i obrazloženo počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

38.Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38.1.Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 22.12.2022.godine to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

39. Stranke su podnijele zahtjeve za naknadu troškova postupka.

40. Odluka o parničnom trošku stranaka temelji se na odredbi 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, sve uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj:138/2023,u nastavku: Tarifa/odvjetnička tarifa), obzirom da je i tužitelja i tuženika u ovoj pravnoj stvari zastupao odvjetnik.

41.Tuženik je izgubio spor u ovoj pravnoj stvari u cijelosti, pa je sud kao neosnovan odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parnice u iznosu od 748,86EUR.

42. Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice koji se sastoje od parničnih radnji poduzetih po odvjetniku kao pravnom zastupniku tuženika za sastav podneska – tužba od 22.12.2022.godine ( vrijednost predmeta spora : 4.189,96EUR)

-100 bodova po Tbr.7/1Tarife, za sastav obrazloženog podnesaka od 30.10.2023.( očitovanje na podneseni odgovor na tužbu tuženika), po Tbr 8/1- 100 bodova, za zastupanje na ročištu dana 21.02.2024. na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima –po Tbr 9/2 - 50 bodova, za zastupanje na ročištu koje je održano dana:

11.4.2024.na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari odnosno na kojemu su se izvodili dokazi –po Tbr 9/1 –100 bodova ili ukupno 350 bodova odnosno 700,00EUR ( vrijednost boda -2,00EUR-Tbr 54. u vezi s Tbr 52/3).

42.1.Tužitelju je na ime troškova ovog parničnog postupka tuženik u obvezi isplatiti ukupan iznos od 700,00EUR kao i trošak plaćene sudske pristojbe za podnesenu tužbu u iznosu od 44,20EUR ili ukupno 744,20EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate u smislu odredbe članka 29.stavak 1.ZOO.

43. U preostalom dijelu za iznos od 244,20EUR zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice odbijen je kao neosnovan.

43.1. Temeljem odredbe članka 11. stavak 1. točka 20.Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., u nastavku: ZSP) od plaćanja pristojbi oslobođeni su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu po Tbr .2/1 Uredba o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.) odnosno iznos od 44,20EUR koliko potražuje u troškovniku obzirom da je navedena izmjena ZSP-a nastupila stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 53/2023- od 12.5.2023.) .

44. Zbog svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Labinu, 28. svibnja 2025.godine

Sutkinja:

Suzana Korva

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU;

Protiv presude dopuštena je žalba koja se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu u četiri (4) istovjetnih primjeraka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužiteljica SŠ,iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marko Vukić, odvjetnik u Rijeci, Prolaz Marije K.Kozulić,2,

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d.sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217