Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-575/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ž (nominativ: M) Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Andreju Šoošu Maceljskom, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-888/2024-9 od 13. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-888/2024-9 od 13. ožujka 2025.:

- u točci I. izreke

- u točci II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 140,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 1. veljače 2005. do isplate

- u točkama III. i IV. izreke.

II. Preinačuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-888/2024-9 od 13. ožujka 2025. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici zakonske zatezne kamate koje na iznos od 140,00 EUR teku od 29. do 31. siječnja 2005., na način da se zahtjev tužiteljice za isplatu tih zateznih kamata odbija.

III. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna ugovora o kreditu broj 9010353126 sklopljenog među strankama 29. siječnja 2005. kojim se u točci 13.3. tužiteljica obvezala prije ili istovremeno s korištenjem kredita isplatiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 2,00% od iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 140,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 29. siječnja 2005. do isplate. Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka od 194,14 EUR (točka III. izreke) dok je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen (točka IV. izreke).

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Pobijana presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama iz kojih se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.

7.1. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda u točci 19. obrazloženja sadrži jasne razloge zbog kojih je sud prvog stupnja ocijenio da je riječ o netransparentnoj i nepoštenoj ugovornoj odredbi. Imajući na umu pojam nepoštene ugovorne odredbe iz članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/2003) iz kojeg proizlazi da je nepoštena (svaka) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, neodlučni su žalbeni navodi u kojima tuženik tvrdi da presuda „ne sadrži razloge zbog kojih bi naknada za obradu kreditnog zahtjeva imala karakter značajnosti kao pretpostavke za utvrđenje nepoštenosti“.

7.2. Zaključku iz točke 12. obrazloženja pobijane odluke o tome da je tužiteljica bila informirana o visini ugovorne naknade, suprotno žalbenim navodima, nije proturječan zaključak iz točke 19. obrazloženja pobijane odluke o tome da tužiteljica nije bila informirana na koje se troškove ta naknada odnosi pa razlozi prvostupanjske presude nisu proturječni.

7.3. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7.3.1. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

7.3.2. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredba nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku kao sastavnice njegova ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje.

9. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu broj 9010353126 od 29. siječnja 2005. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva koja je sadržana u točci 13.3. tog potrošačkog ugovora.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava i saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 29. siječnja 2005. u Poreču između tuženika kao banke i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o nenamjenskom kreditu s ugovorenim iznosom kredita od 7.000,00 EUR po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 8,98% godišnje, promjenjivu, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužiteljice da najkasnije prilikom korištenja kredita tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2,00% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužiteljici nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je tužiteljica 1. veljače 2005. platila tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. rujna 2024. (pravilno 19. rujna 2024.).

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbe uz primjenu članka 86. stavka 1. ZZP/2003 utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. siječnja 2005. do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava, nalaza i mišljenja vještaka te saslušanja tužiteljice i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Posebno, neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja zbog pogrešne primjene članka 8. ZPP-a, na temelju iskaza tužiteljice koji tuženik ocjenjuje proturječnim, pogrešno utvrdio činjenicu da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori. Najprije, s obzirom na to da je riječ o unaprijed formuliranom ugovoru, vrijedi zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 o tome da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori. Iz iskaza tužiteljice ne proizlazi drukčije pa ta zakonska presumpcija nije dovedena u pitanje. Iz tog dokaza proizlazi da je tužiteljica prilikom sklapanja ugovora bila upoznata s navedenom odredbom te da nije tražila nikakva objašnjenja. Činjenica da je tužiteljici bilo poznato da ugovora naknadu, ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarala i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama. Isto tako, činjenica je li tužiteljica ili nije tražila objašnjenje za ugovornu odredbu koju je prethodno formulirala banka nema značaj postojanja ili izostanka pregovaranja. Svako da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je tužiteljica, tražeći objašnjenja, mogla utjecati na postojanje obveze na plaćanje naknade i na njezinu visinu. Naposljetku, eventualna objašnjenja utječu na ocjenu transparentnosti odredbe, a ne pridaju ugovornoj odredbi koju je unaprijed na standardnom obrascu sastavio trgovac svojstvo odredbe o kojoj su se vodili pojedinačni pregovori.

13. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u točci 13.3. ugovora o kreditu u pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze (2,00% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne definira glavni predmet obveze tužiteljice te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, neosnovani su žalbeni navodi da je riječ o ugovornoj odredbi koja ne podliježe testu poštenosti iz članka 84. ZZP/2003.

15. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZPP/2003 u okviru ocjene poštenosti ugovorne odredbe ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

16. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

17. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 13.3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja u točci 19. obrazloženja pobijane odluke, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., i 35/2005., dalje ZOO/1991) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

22. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže isprave koje je tijekom prvostupanjskog postupka predložio razgledati tuženik i koje su prema njegovim tvrdnjama bile dostupne tužiteljici, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

23. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u točci 13.3. tog ugovora, tužiteljica preuzela i dodatnu obvezu snošenja javnobilježničke ovjere ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je tužiteljici najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu točkom 13.3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

25. Bespredmetno je pozivanje tuženika na Direktivu Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima jer je riječ o propisu koji je u ovom predmetu (vremenski) neprimjenjiv (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.).

25.1. Osim toga, tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 3. listopada 2019., C-621/17, Kiss i CIB Bank, u kojoj je taj sud ocjenu transparentnosti i poštenosti slične ugovorne odredbe učinio ovisnom o uvjetu „da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora“ te ispunjenje tog uvjeta ostavio na procjenu nacionalnom sudu. Takvo je i tumačenje Suda Europske unije iz presude od 30. travnja 2025., C-699/2023, Caja Rural de Navarra.

26. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u postupku ocijenio da tužiteljica nije bila upoznata s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, neosnovani su u žalbi posebno istaknuti opetovani navodi tuženika da je odluka o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe donesena samo zbog činjenice da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Zbog toga pobijana presuda, suprotno žalbenim navodima, ne odstupa od pravnog shvaćanja izraženog u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024.

27. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 210. stavka 1. ZOO/1991 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz točke 13.3. ugovora o kreditu u iznosu koji je iznos utvrđen u postupku i u žalbi nije osporavan. Zbog toga je u odnosu na točku I. i točku II. izreke prvostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje od 140,00 EUR, uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

28. Neosnovano žalitelj prigovara zaključku suda prvog stupnja da, u pogledu zateznih kamata na iznose primljene bez osnove, odgovara kao nepošteni stjecatelj. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 214. ZOO/1991 pripadaju zatezne kamate na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće od dana plaćanja do isplate. Pazeći na pravilnu primjenu te zakonske odredbe po službenoj dužnosti, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud na utvrđenu činjenicu da je tuženik iznos od 140,00 EUR primio 1. veljače 2005., nepravilno primijenio taj propis kada je tužiteljici na taj iznos dosudio zatezne kamate tekuće prije tog datuma. Zbog toga je u odnosu na zateznu kamatu od 1. veljače 2005. uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP- a potvrđena točka II. izreke prvostupanjske presude, dok je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a u odnosu na zatezne kamate preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da je zahtjev za isplatu zateznih kamata koje su na iznos od 140,00 EUR tekle od 29. do 31. siječnja 2005. odbijen.

29. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare kondikcijskog zahtjeva. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 19. rujna 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

29.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na Direktivu Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima iz razloga navedenih u točci 25. ovog obrazloženja.

29.2. Osim toga, tuženik u žalbi pogrešno prenosi tumačenje Suda Europske unije iz presude od 25. travnja 2024., C-561/21, Banco Santander, jer iz te presude, suprotno žalbenim navodima, ne proizlazi da nema osnove da se početak tijeka zastare veže uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe. Iz tumačenja Suda Europske unije sadržanog u toj presudi proizlazi upravo suprotno.

30. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobijaju odluke o troškovima postupka iz točaka III. i IV. izreke prvostupanjske presude niti su u donošenju tih odluka počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Na pravilnost i zakonitost tih odluka ne utječe činjenica da je prvostupanjska presuda djelomično preinačena u sporednom dijelu kondikcijskog zahtjeva jer riječ o razmjerno neznatnom dijelu s kojim tužiteljica nije uspjela u sporu u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točke III. i IV. izreke prvostupanjske presude.

31. Tuženik čiji su žalbeni navodi ocijenjeni neosnovanim i koji je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu sporednog zahtjeva za isplatu i to iz razloga na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer