Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-736/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice HŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu pod posl. br. P-934/2024 od 05. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu pod posl. br. P-934/2024 od 05. ožujka 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/[broj kredita] od 03.06.2005. sklopljenog između Slavonske banke d.d. Osijek kao prednika tuženika i tužiteljice u dijelu čl. 6. st.1. Ugovora koja glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed…“ i u dijelu čl. 8. st. 2. Ugovora koja glasi: “U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici Banke.“ . Nadalje je toč. II) izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 218,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10.06.2005. do isplate, a toč. III) izreke je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime neplaćane naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 66,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.11.2014. do isplate, dok je toč. IV) izreke naloženo tuženiku da nadoknadi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 1.125,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a). Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice, odnosno podredno ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U žalbi tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Navodi da u odnosu na predmetnu naknadu za obradu kredita nije bilo potrebno provoditi test poštenosti jer da je riječ o naknadi koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, a koja da isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive ( transparentne ) odredbe. Navodi da je sud zaključio da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo na temelju iskaza tužiteljice, međutim da taj stav ničim nije obrazložio. Također da je pobijana odluka neobrazložena i u odnosu na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i u odnosu na postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da sud niti u odnosu na predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita nije uopće cijenio da je navedena odredba jasna i lako uočljiva, niti je primijenio odredbu čl. 50. Zakona o obvezanim odnosima ( NN 53/91 ) u svezi odredivosti činidbe, niti je obrazložio u čemu se sastoji značajna neravnoteža. Navodi da sud uopće nije cijenio da mu je privremenom otplatom kredita nastala šteta koju predstavlja razlika između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima, te da se u biti radi o unaprijed ugovorenom iznosu naknade štete. Navodi da iz iskaza tužiteljice proizlazi da uopće nije čitala ugovor, odnosno da nije upotrijebila niti minimum pažnje koji se zahtjeva u pravnom prometu, pa da ne može uživati zaštitu kao prosječan potrošač. Navodi da je sud pogrešno odlučio i o istaknutom prigovoru zastare, kao i tijeku zateznih kamata.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev za djelomičnim utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi čl. 6. i čl. 8. Ugovora o kreditu br. br. [broj kredita] 03.06.2005. zaključenog između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora, a koje se odnose na ugovorenu jednokratnu naknadu za bankarske usluge ( tzv. ulaznu naknada ) i na ugovorenu naknadu za prijevremenu otplatu kredita ( tzv. izlazna naknada ), uz restitucijski zahtjev na povrat novčanog iznosa naplaćenog primjenom navedenih ugovornih odredbi.

7. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje:

- da su tužiteljica i pravni prednik tuženika zaključili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 03.06.2005. kojim je u čl. 6. st. 1. ugovoreno da se tužiteljica obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga a koja iznosi 1,5 % jednokratno, unaprijed, dok je čl. 8. st. 2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici banke,

- da je 09.06.2005. tužiteljici naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 218,83 eura, dok da joj je 27.11.2014. naplaćena naknada na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 66,36 eura,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila upoznata o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i visina te naknade od 1,50 % iznosa kredita, međutim da tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, niti je o toj naknadi mogla pregovarati

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi i da joj je prilikom otplate kredita rečeno da će se naplatiti naknada za prijevremenu otplatu kredita, ali da ne zna na koji način je izvršena ta naplata

- da se radilo o tipiziranom ugovoru kojeg je prethodno pripremio tuženik, a na čiji sadržaj tužiteljica kao korisnik nije imala nikakav utjecaj, već je banka kao jača strana koja odredila pravila igre, pa tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja,

- da se o općim aktima kreditora, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, kojima je regulirana materija kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

8. Slijedom navedenog prvostupanjski sud utvrđuje da su predmetne odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 8. st. 2. ništetne primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP/03 ), pa da se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti, odnosno da tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, posljedično čemu da je tuženik sukladno odredbi čl. 323. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ) dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom zajedno sa zateznim kamatama od dana naplate kao nepošteni stjecatelj. Stoga prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti, te odbija prigovor zastare jer da se radi o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kod kojeg zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju od donošenja pobijane presude, dok odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ( 03.06.2005. ) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

13. Isto tako odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14. Također je odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Glede ništetnosti ugovorne odredbe čl. 6. ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ističe se slijedeće.

16. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na spornu ugovorenu tzv. ulaznu naknadu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da naknada za troškove bankarske usluge obrade kredita iznosi 1,5% jednokratno iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

17. Dakle, sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita bila je u svakom trenutku dostupna tužiteljici i ista je bila jasno sastavljena, te joj je omogućavala da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze slijedom čega je riječ o odredbi koja je bila transparenta.

18. Stoga je u odnosu na tu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ista bila razumljiva tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

19. Naime, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

20. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/03 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi tužiteljica bila prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo.

22. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,5%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj, u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

23. Dakle, cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da naknada za korištenje kredita iznosi 1,5% od iznosa kredita jednokratno, međutim nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u navedenoj visini od ukupnog iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, niti da su tužitelju kao potrošaču prezentirani ti podaci. Dakle tužiteljica je bila informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogla je razumno izvesti zaključak o njenoj visini ( jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade i njenoj krajnjoj svrsi.

24. Kada se pri tom uzme u obzir i da je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje, a time i njena obveza, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

25. Također kada se uzme u obzir da predmetna odredba ne sadrži konkretan opis troškova, niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora u smislu odredbe čl. 59. toč. 3. ZZP/03 prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i da se po stavu ovog suda ne radi o samorazumljivim troškovima, tada se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

26. Dakle, tuženik je spornom odredbom čl. 6. ugovora o kreditu očito na tužiteljicu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima i na taj način sebe de facto oslobodio od obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,5% od iznosa kredita, a što po stavu ovog suda utječe na pravni položaj tužiteljice i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Štoviše tuženik niti tijekom ovog postupka nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, koju je naplatio u trenutku isplate kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu.

28. Stoga, a kako je provedenim dokaznim postupkom utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO- a, kao i načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, ista i po stavu ovog suda uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ništetna, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

29. Valja istaknuti da je na tuženiku, koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, sukladno čl. 81. st. 4. ZZP/03 bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, a što isti nije dokazao, niti je na te okolnosti predložio provođenje dokaza.

30. Isto tako valja istaknuti da je Sud EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“.

31. Glede ništetnosti ugovorne odredbe čl. 8. ugovora koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita valja istaknuti slijedeće.

32. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 8. st. 2. koja se odnosi na ugovornu naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je i ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je navedenom odredbom bilo jasno naznačeno da je korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz prethodnu obavijest banci najmanje 30 dana unaprijed, te da je u tom slučaju banka ovlaštena zaračunati i naknadu sukladno poslovnoj politici banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je i u odnosu na tu odredbu bilo potrebno ocijeniti da li je ta ugovorna odredba bila razumljiva tužiteljici kao korisniku kredita i potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedene zakonske odredbe čl. 84. ZZP/03.

33. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe iz čl. 8. kojom je ugovorna naknada za prijevremenu otplatu kredita prema uvjetima banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je predmetna naknada vezana za „poslovnu politiku“ tuženika tj. za uvjete i akte tuženika, odnosno dokumente koji su stručni i kao takvi razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, pa prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Pored toga visina predmetne naknade bila je podložna promjenama isključivo po samovoljnom nahođenju tuženika tj. sukladno njegovoj poslovnoj politici.

34. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač od samog početka ugovornog odnosa dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

35. Slijedom navedenog, a kako je utvrđeno da se niti o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako sporna ugovorna odredba sadrži nedorečenu formulaciju po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, ocjena je ovog suda da je sporna ugovorna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je zbog toga ništetna u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP/03.

36. Naime, tuženik je nesporno na temelju prijeporne ugovorne odredbe naplatio tužiteljici utuženi novčani iznos za prijevremenu otplatu kredita čime joj je nametnuta dodatna obveza jer je za iznos predmetne naknade tužiteljici povećan konačni obračun prijevremene otplate kredita. Nametanje tužiteljici dodatne obveze u vidu plaćanja naknade prema samovoljnom nahođenju tj. „poslovnoj politici“ banke, temeljem ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, utječe po stavu ovog suda na pravni položaj tužiteljice kao slabije ugovorne strane i stvara na njenu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

37. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO- a propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je st. 3. propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a st. 4. je propisano da banka u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

38. Citirana zakonska odredba, dakle propisuje samo obvezu korisnika kredita na naknadu štete banci, u slučaju prijevremenog povrata kredita, ako ju je banka kao davatelj kredita pretrpjela, te isključuje pravo banke da u slučaju prijevremene otplate kredita ima pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

39. Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita i konzumiranjem tog prava korisnik kredita ne čini protupravnu radnju. Naprijed citiranom zakonskom odredbom čl. 1024. ZOO-a regulirano je pitanje ugovorne odgovornosti za naknadom štete što znači da bi tuženiku kao davatelju kredita pripadalo pravo na naknadu štete u slučaju postojanja uzročno-posljedične veze između predmetne prijevremene otplate kredita i stvarno nastale štete, odnosno da bi imao pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani sa prijevremenom otplatom kredita ( administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl. ), a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

40. Međutim provedenim dokaznim postupkom nije utvrđeno da bi tuženik u konkretnom slučaju, zbog prijevremene otplate predmetnog kredita pretrpio naprijed navedenu štetu, niti je tuženik to dokazao.

41. Kada se uzme u obzir činjenica da je tuženik financijska institucija čija je osnovna djelatnost posredovanje u novčanom prometu i novčanim poslovima, to je posve nelogično i neživotno da tuženik tijekom postupka nije dostavio konkretne parametre temeljem kojih bi proizlazio naplaćeni iznos stvarne ( konkretne ) štete koju je navodno pretrpio zbog predmetne prijevremene otplate kredita, da je takva šteta zaista i nastala.

42. Tako tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa je opravdano za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Budući da je takva odredba suprotna naprijed citiranoj kogentnoj zakonskoj odredbi iz čl. 1024. ZOO-a i nepoštena, to je ista ništetna kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

43. U odnosu na žalbene navode ističe se i da po stavu ovog suda ugovorna odredba kojom je stipulirana naknada za prijevremenu otplatu kredita nije protivna odredbi čl. 1024. ZOO-a, niti taj zakonski članak isključuje pravo banke na naplatu takve naknade, ukoliko je ista ugovorena. Također takva ugovorna odredba sama po sebi nije ništetna, a što proizlazi iz Direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16), pod uvjetom da se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

44. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za pruženu uslugu mogućnosti prijevremene otplate kredita, ista je u konkretnom slučaju nepovoljno utjecala na pravni položaj tužiteljice kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu jer je tuženik na tužiteljicu predmetnim čl. 8. prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge i na taj način je de facto od sebe otklonio obvezu da dokazuje da su prilikom prijevremene isplate kredita stvarno pružene usluge u vrijednosti naplaćene naknade, a što svakako utječe na položaj tužiteljice i stvara na njezinu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

45. Stoga su svi žalbeni navodi tuženika, kojima se osporava zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi neosnovani.

46. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO- a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka u sporu o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Stoga novčano potraživanje tužiteljice predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužiteljice na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski. Obzirom na navedeno zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

47. Pored toga i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C- 782/19 Sud EU je, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

48. Pravilno je prvostupanjski sud i obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja predmetne naknade za korištenje kredita, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj.

49. Također je pravilna i odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa tužbenim zahtjevom, primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Pri tom valja istaknuti da iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno parnične troškove i iz kojeg razloga upire žalbom, a ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

50. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u točci I) izreke ove presude.

U Rijeci, 28. svibnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Ksenija Dimec