Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-156/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Željki Pintarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Korušić, Hrg i Vukalović j.t.d. iz Varaždina, protiv tuženice ŽE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (kao pravnog sljednika pok. ZE, OIB: [osobni identifikacijski broj]), oboje zastupanih po punomoćnici Maji Kauzler-Geček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Špoljarić d.o.o. iz Varaždina, radi utvrđenja i diobe, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženice ŽE izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj: P-2341/2010-33 od 11. travnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja i žalba tuženice ŽE kao neosnovne i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, poslovni broj: P- 2341/2010-33 od 11. travnja 2014. u točkama I., II., III., V. i VI. izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I/ Utvrđuje se da je tužitelj JE iz [adresa], suvlasnik nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora u k. o. [katastarska općina], [broj poduloška], u naravi jednosobnog stana koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje, izbe, kupaonice i balkona u ukupnoj površini od 44,64 m2, u prizemlju - lijevo u stambenoj zgradi u [adresa], u [adresa], sagrađenoj na čkbr. [katastarska čestica], u 1/3 dijela, a tuženica ŽE iz [adresa], suvlasnica u 2/3 dijela te se utvrđena suvlasnička zajednica nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora k. o. [katastarska općina] u [broj poduloška] razvrgava civilnom diobom te podjelom ostvarene kupovnine između stranaka u skladu s utvrđenim suvlasničkim dijelovima u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu preko dosuđenog suvlasništva u točki I/ izreke, a do zatraženog suvlasništva u ½ dijela, kao neosnovan.

III/ Utvrđuje se da su tužitelj JE iz [adresa] i tuženica ŽE iz [adresa], suvlasnici svaki u ½ dijela, slijedećih pokretnina: smeđe viseće kuhinje u dužini od 3 metra sa rostfrej sudoperom i dva korita, kombiniranim plinskim štednjakom - dva ringa struja, dva ringa plin, sa električnom pećnicom, hladnjaka marke Gorenje zapremine 200 litara, škrinje bijele boje marke Gorenje zapremnine 250 litara, hrastovog ovalnog stola promjera 170 cm sa 6 stolaca, ormara mahagonij crvene boje dimenzija 80x60x220 cm i drvenog dvokrilnog garderobnog ormarića za cipele drap boje 80x100 cm, te se suvlasnička zajednica citiranih pokretnina razvrgava civilnom diobom i podjelom ostvarene kupovnine između stranaka u skladu s utvrđenim suvlasničkim dijelovima, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi da su tužitelj JE iz [adresa] i tuženica ŽE iz [adresa], suvlasnici svaki u ½ dijela, osobnog automobila marke Citroen C4, godine proizvodnje 2006., crvene boje te da se suvlasnička zajednica navedene pokretnine razvrgava civilnom diobom i podjelom ostvarene kupovnine između stranaka u skladu s utvrđenim suvlasničkim dijelovima, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe, kao neosnovan.

V/ Tužitelj JE iz [adresa] i tuženica ŽE iz [adresa],

[adresa], snose svaki svoje troškove ovog parničnog postupka.

VI/ Nalaže se tužitelju JE iz [adresa], da tuženiku ZE iz [adresa], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 8.690,00 kuna, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

2. Navedenu presudu u odnosu na točke II., V. i VI. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu te preinači presudu u pobijanom dijelu na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i obveže tuženicu da mu naknadi troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

2.1. Navedenu presudu u odnosu na točke I., III. i V. izreke pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženica ŽE zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev pod točkama I. i III. izreke ili podredno da utvrdi suvlasništvo tužitelja na predmetnom stanu i pokretninama u manjem omjeru, te ujedno obveže tužitelja da joj naknadi troškove postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da ukine presudu u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.2. Spis je povodom žalbi parničnih stranaka dostavljen ovome sudu 11. veljače 2025.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su tuženica ŽE i on suvlasnici svaki u ½ dijela nekretnine upisane u knjizi položenih ugovora k. o. [katastarska općina], [broj poduloška], u naravi jednosobnog stana površine 44,64 m2, u prizemlju

- lijevo u stambenoj zgradi u [adresa], sagrađene na čkbr. [katastarska čestica], kao i da su suvlasnici svaki u ½ dijela pokretnina navedenih u točkama III. i IV. izreke pobijane presude, te da se utvrđena suvlasnička zajednica navedene nekretnine, kao i navedenih pokretnina razvrgava civilnom diobom i podjelom ostvarene kupovnine između stranaka u skladu s utvrđenim suvlasničkim dijelovima.

5.1. Predmet spora bio je i zahtjev tužitelja da mu tuženik ZE (sada pokojni, čiji pravni sljednik je sin DE) na ime ulaganja u vikendicu sagrađenu na čkbr. [katastarska čestica] upisanu u z. k. ul. [broj ZK uloška]. k. o. [katastarska općina], isplati iznos od 70.000,00 kn sa zateznom kamatom od podnošenje tužbe do isplate, međutim, podneskom od 31. listopada 2013. tužitelj je povukao tužbu u tom dijelu, što je utvrđeno rješenjem prvostupanjskog suda od 11. ožujka 2014.

5.2. Zahtjev usmjeren protiv tuženice ŽE tužitelj temelji na tvrdnji da je predmetni stan kupljen zajedničkim sredstvima stečenim radom za vrijeme trajanja braka te da isti predstavlja njihovu bračnu stečevinu, kao i pokretnine koje su nakon razvoda braka ostale u posjedu tuženice, pozivajući se na odredbu čl. 248. Obiteljskog zakona.

5.3. Tuženica ŽE poriče tvrdnje tužitelja da bi za vrijeme trajanja braka stranke zajednički kupile navedeni stan i da isti predstavlja bračnu stečevinu, navodeći da je na tom stanu stekla stanarsko pravo i otkupila ga, za što tužitelj nije bio zainteresiran, time da u to vrijeme nisu živjeli zajedno jer je tužitelj napustio bračnu zajednicu, te je radila isključivo ona, dok je tužitelj bio nezaposlen, pa ni na koji način nije doprinosio financiranju potreba bračne zajednice, kao ni nakon što se konačno zaposlio 1996., time da nije sudjelovao ni u obvezama u domaćinstvu, kao ni u brizi i odgoju dvoje mlt. djece, dok što se tiče pokretnina, iste da je kupila isključivo ona od svoje plaće 1990-tih godina. Smatra da se na stjecanje predmetnog stana ima primijeniti Zakon o braku i porodičnim odnosima, slijedom čega je tužitelj dužan dokazati sva navodna ulaganja u predmetni stan.

6. Na temelju činjenica koje između stranaka nisu sporne i onih koje je utvrdio uvidom u priložene isprave, saslušanjem stranaka i svjedoka AE, PE, ĆE, LE, KE, BE, ME, EE, DE, ČE, UE, ŠE i FE, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je brak tužitelja i tuženice sklopljen 31. kolovoza 1985., te razveden presudom Općinskog suda u Ivancu poslovni broj: P-300/2007-14 od 28. travnja 2008., time da je faktična bračna zajednica prestala 11. listopada 2006., kada je tužitelj definitivno odselio iz predmetnog stana

- da su bračni drugovi nakon sklapanja braka pa do 1990. stanovali u [adresa] u kući koja je vlasništvo majke tužitelja, nakon čega su kraće vrijeme boravili kod roditelja tuženice u [adresa], te se tijekom te iste godine (u listopadu 1990.) uselili u stan kojeg je tuženica dobila na korištenje od poslodavca Kaznionice u Lepoglavi

- da je tuženica 15. srpnja 1993. kao kupac sklopila Ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, obvezavši se otplatiti cijenu stana zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade u iznosu od 12.880,250 HRD kroz 24 godine od dana sklapanja Ugovora

- da je predmetni stan u knjizi položenih ugovora upisan kao vlasništvo tuženice u 1/1 dijela

- da su tužitelj i tuženica roditelji dvoje djece PE rođenog **.**.1986. i OE rođenog **.**.1990. (koji je rođen s teškoćama u razvoju - Downov syndrom), o kojima je tijekom zajedničkog života pretežitu brigu vodila majka, dok se otac zbog posla i drugih aktivnosti nije uključivao u neposrednu svakodnevnu brigu, osim financijski

- da iz postupka razvoda braka vođenog kod Općinskog suda u Ivancu poslovni broj: P-300/2007 proizlazi da je do poremećaja u bračnim odnosima stranaka došlo nakon preseljenja u [adresa], da su različiti pogledi na život, brak i obitelj dovodili do svađa i sukoba, a u jednom navratu 1993. tužitelj je napustio obitelj na tri mjeseca, nakon čega se vratio, no nije bilo promjena unutar obiteljskog sustava

- da je tužitelj od sklapanja braka do 1990. radio u Tvornici namještaja „Lepa“ u [adresa], a 1990. je dobio otkaz kao tehnološki višak, nakon čega je 16 mjeseci primao naknadu od Zavoda za zapošljavanje, te zatim radio od 1. prosinca 1993. do 1. kolovoza 1994., da bi se ponovno zaposlio 15. srpnja 1996. u Kaznionici u Lepoglavi gdje je radio i u trenutku razvoda braka

- da je tuženica od sklapanja braka stranaka neprekidno bila u radnom odnosu najprije u Kaznionici u Lepoglavi, a od 1. kolovoza 2002. u Zatvoru u Varaždinu

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je u vrijeme kada je bio nezaposlen obrađivao nekretnine u vlasništvu roditelja, te „radio sa strane“, pretežno na poslovima izvlačenja traktorom i vitlom šumske građe (što je radio i za Kaznionicu u Lepoglavi), te za NE iz [adresa] radove u voćnjaku - cijepljenje voćki, čime je ostvarivao prihode u visini plaće tuženice, koja je od iste podmirivala troškove režija (struju i telefon), dok su ogrjev ponekad kupili, a ponekad bi on pribavio drva, pa kako je uglavnom radio i nije ga bilo kod kuće, skrb oko djece je vodila tuženica, koja im je kupovala potrebnu odjeću i obuću za novce koje joj je davao, time da u vrijeme kada nije radio da je pomagao u čuvanju djece

- da iz iskaza tuženice proizlazi da tužitelja nije interesirala kupnja stana, da joj je kazao da je to njezin stan, da ga je ona dobila, te je telefonski i plinski priključak ishodila sama, a kasnije i centralno grijanje, dok mjesečne rate za stan otplaćuje uplatnicama Privredne banke

- da iz iskaza svjedoka proizlazi, i to ĆE i KE da su obje stranke viđali sa djecom, dakle da su i jedan i drugi brinuli o djeci; zatim svjedoka EE da su stranke zajednički stvarale kao bračni drugovi; te svjedoka PE da je većinu brige oko kućanstva te njega i brata vodila majka, da je otac donosio zimnicu iz [adresa], time da je jedno vrijeme kada je on bio mali bio nezaposlen, te je tada pomagao prijateljima raditi u šumi

- da iz iskaza svjedoka predloženih po tuženici (njezinih roditelja UE i ZE, te brata i šogorice DE i ČE) proizlazi da tužitelj nije bio zainteresirana za kupnju i preuređenje predmetnog stana, da je tuženica sama rješavala poslove i uz pomoć drugih, u čemu tužitelj nije sudjelovao; dok iz iskaza svjedokinje ME (kolegice tuženice u Kaznionici u Lepoglavi) proizlazi da se tuženica žalila da tužitelj ne sudjeluje u odgoju djece jer je rijetko kod kuće, da ne želi sudjelovati u radovima prilikom adaptacije stana, da je u teškoj financijskoj situaciji u kojoj joj pomažu roditelji namirnicama sa svog domaćinstva i poljoprivrednog gospodarstva, time da je i tužitelj donosio poljoprivredne proizvode jer je radio na poljoprivredi, te se tuženica znala žaliti da često radi u vinogradu i da ga nema

- da su pokretnine koje su predmet ovog postupka i kojima je opremljen predmetni stan kupljene tijekom trajanja braka stranaka, i to prema navodima tužitelja - zajedničkom kupnjom navedenog namještaja i električnih uređaja, dok su u „Lepi“ gdje je trebao dobiti novčani iznos od 1.500,00 DEM uzeli hrastov ovalni stol i 6 tapeciranih stolica, odnosno prema navodima tuženice - kupnjom od kredita koje je dizala na svoje ime, dok su stol i stolice u „Lepi“ bili kompenzacija za dionice tužitelja, a dio cijene je platila ona, uzevši kredit.

7. Polazeći od okolnosti da se temeljem odredbe čl. 361. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, dalje: ObZ/03) na imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne zajednice do 1. srpnja 1999., kao dana početka primjene Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 162/98, dalje: ObZ/98), primjenjuju odredbe ranijeg Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90, 25/94, dalje: ZBPO-a) kojim je u čl. 277. određeno da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine, njihova zajednička imovina, u kojoj se udio svakog bračnog druga određuje prema njegovom doprinosu u stjecanje te imovine (čl. 287. st. 1. tog Zakona), vodeći računa o svim okolnostima propisanim odredbom čl. 287. st. 2. istog Zakona, dakle o plaćama i zaradi svakog od bračnih drugova, pomoći jednog bračnog druga dugom, radu u domaćinstvu i obitelj, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine, prvostupanjski sud je prigovor tuženice o nepostojanju faktične bračne zajednice stranaka u vrijeme kupnje stana ocijenio neosnovanim, pa uzevši u obzir nespornu činjenicu da je tuženica u vrijeme kupnje stana bila zaposlena, ali da stranke kao bračni drugovi nisu ugovorili da njihove zarade budu posebna imovina svakog od njih, dok za obveze koje je jedan bračni drug preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice solidarno odgovaraju bračni drugovi zajedničkom i posebnom imovinom u smislu tada važećeg ZBPO-a, da je tužitelj u vrijeme stjecanja predmetnog stana bio nezaposlen, ali je povremeno zarađivao, doprinoseći u obitelj i živežnim namirnicama i poljoprivrednim proizvodima sa gospodarstva svojih roditelja, utvrdio je da doprinos tužitelja u stjecanju zajedničke nekretnine iznosi 1/3 dijela, a tuženice 2/3 dijela, utvrdivši u tim omjerima i suvlasništvo stranaka na predmetnoj nekretnini, pa kako prema odredbi čl. 50. st. 1., 2. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje: ZVDSP-a) geometrijska podjela te nekretnine nije moguća, a da se znatno ne umanji njezina vrijednost, odredio je civilno razvrgnuće suvlasništva - prodajom na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te podjelom dobivenog iznosa razmjerno utvrđenim suvlasničkim dijelovima stranaka.

7.1. U odnosu na predmetne pokretnine (osim osobnog automobila marke Citroen C4 za kojeg je utvrđeno da je kupljen 2006., te da tužitelj nije sudjelovao u toj kupnji, pa je tužbeni zahtjev u odnosu na istog odbijen), za koje je utvrđeno da su kupljene tijekom 1990-tih godina pa se i glede njih primjenjuju navedene odredbe ZBPO-a, prvostupanjski sud je utvrdio da je doprinos stranaka u stjecanju tih pokretnina podjednak, slijedom čega je utvrdio njihove udjele u jednakim dijelovima, dakle suvlasništvo svakoga u ½ dijela, te je također primjenom odredbe čl. 50. st. 1., 2. i 4. ZVDSP-a cijeneći da fizička dioba nije moguća, odredio civilno razvrgnuće prodajom na javnoj dražbi ili na drugi prikladan način te podjelom dobivenog iznosa kupovnine razmjerno suvlasničkim dijelovima stranaka.

8. Tužitelj u žalbi ističe bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, dalje: ZPP-a) jer da presuda u pobijanom dijelu nema razloga i protivna je provedenim dokazima. Ukazuje da je utvrđeno da je određeno vrijeme prihode ostvarivao iz radnog odnosa, a nakon toga iz naknade za nezaposlene, te radom bez radnog odnosa, obavljajući usluge trećim osobama, pa čak i za Kaznionicu u Lepoglavi, dakle da su prihodi stranaka bili podjednaki, no prvostupanjski sud ocjenjuje da je 1993. kada je kupljen stan, tuženica toj kupnji više doprinijela. Ističe i da nije odlučno samo vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora za kupnju stana, već i vrijeme otplate istog, u svezi čega da je trebalo uzeti u obzir da je 1996. počeo ostvarivati redovna primanja jer se zaposlio, dok se nakon 1. srpnja 1999. doprinos stranaka ne ocjenjuje, već se smatra da je podjednak u stvaranju bračne stečevine. Dakle, tužbeni zahtjev da je trebalo ocijeniti ne samo prema ZBPO-u, već i prema ObZ-u.

9. Tuženica u žalbi navodi da je neosnovana odluka prvostupanjskog suda kojom je utvrđeno da je tužitelj suvlasnik predmetnog stana u 1/3 dijela, budući da je isključivo ona kupila, otplaćivala (i još uvijek otplaćuje), te adaptirala predmetni stan kojeg je dobila na korištenje i na kojem je imala stanarsko pravo, a sve to temeljem dogovora stranaka, odnosno odbijanja tužitelja da sudjeluje u kupoprodaji (obzirom na poremećene odnose i faktično nepostojanje bračne zajednice). Ističe da u vrijeme stjecanja stanarskog prava, kao i u vrijeme otkupa stana, stranke nisu živjele u bračnoj zajednici, da je tužitelj u to vrijeme bio nezaposlen (od 1990. do 1996.), tako da ni na koji način nije financijski učestvovao u uređenju i opremanju stana ili plaćanju rata otplate, pa je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje time što je zaključio da predmetni stan predstavlja bračnu stečevinu koja je stečena radom bračnih drugova. Ustraje kod tvrdnje da između stranaka nije postojao dogovor da tužitelj postane suvlasnik navedenog stana, niti je isti dokazao da je doprinosio otkupu, otplati ili adaptaciji stana, pa njegov suvlasnički dio, ukoliko je sud zauzeo stav da postoji suvlasništvo, ne bi mogao biti 1/3 dijela, već znatno manje. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio ni činjenično stanje u dijelu koji se odnosi na utvrđenje suvlasništva na pokretninama stečenim za vrijeme trajanja braka, ustrajući u tvrdnjama da tužitelj nije želio sudjelovati u kupovanju pokretnina za stan, već je to činila isključivo ona uz pomoć svoje obitelji, te je tako sama kupila navedenu kuhinju sa štednjakom, hladnjakom i škrinjom, te je isto sama otplatila u vrijeme kada stranke nisu živjele zajedno, dok ormar koji se nalazio u stanu predstavlja samo polovicu ormara kojeg su stranke kupile kada su živjele u [adresa], dakle u odnosu na istog da su se komadno podijelili. Navodi i da dio pokretnina zbog starosti više ne postoji odnosno nije u funkciji, što se odnosi na štednjak, škrinju i stol sa stolicama koje stvari se nalaze u podrumu.

10. Ispitujući pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti, ovaj sud nije našao da bi ista bila opterećena bilo kakvim nedostacima, odnosno manjkavostima zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati njezinu pravilnost i zakonitost, obzirom da su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi određeno ukazuje tužitelj, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

11. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud.

12. Suprotno žalbenim navodima stranaka, pravilno je prvostupanjski sud na temelju svih provedenih dokaza utvrdio da je predmetni stan kupljen za vrijeme trajanja bračne zajednice stranaka, koje su zajednički doprinijeli stjecanju stana, i to tužitelj u 1/3 dijela, a tuženica u 2/3 dijela.

12.1. Neosnovano tužitelj u žalbi osporava tako utvrđeni doprinos i udio stranaka u vlasništvu predmetnog stana, jer činjenica je da je isti kupljen i da je u njega najviše ulagano (uvođenjem priključaka i adaptacijom) za vrijeme važenja ZBPO-a, sukladno kojem se udio bračnih drugova u zajedničkoj imovini određuje prema njihovom doprinosu u stjecanju te imovine (čl. 287. ZBPO). Neovisno o tome što je tužitelj u vrijeme kada nije bio u radnom odnosu određeno vrijeme primao naknadu za nezaposlene i naplatno obavljao poslove za treće osobe, isti ničime nije potkrijepio osnovanost svog navoda da je ostvarivao prihod u visini plaće tuženice, dok za razdoblje kada su obje stranke bile u radnom odnosu, iz priloženih podataka o plaćama nedvojbenim proizlazi da je tuženica konstantno ostvarivala veća primanja od tužitelja. Osim toga, nedvojbeno je da se tuženica više angažirala oko brige i odgoja zajedničke djece (od kojih je jedno s teškoćama u razvoju), pa bez obzira što je otplata stana vršena i nakon stupanja na snagu ObZ-a, prema kojem su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili (čl. 253. st. 1. ObZ/98 i čl. 249. st. 1. ObZ/03), pravilna je ocjena prvostupanjskog suda o visini doprinosa stranaka stjecanju predmetnog stana, te slijedom toga utvrđenje da je predmetne nekretnina suvlasništvo tužitelja u 1/3 dijela, te tuženice u 2/3 dijela.

12.2. Također, pravilno je prvostupanjski sud neosnovanim ocijenio prigovor tuženice da faktična bračna zajednica stranaka u vrijeme kupnje stana nije postojala, jer iz podataka u spisu proizlazi da su stranke tijekom 1993. bile privremeno razdvojene (kroz 3 mjeseca) nakon čega su svoju bračnu zajednicu nastavili sve do 2006. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud otklonio tvrdnje tuženice da je isključivo ona kupila, otplaćivala i adaptirala predmetni stan, sve to temeljem dogovora stranaka, odnosno odbijanja tužitelja da u tome sudjeluje, pa žalbeni navodi koje u tom kontekstu iznosi nisu osnovani, jer nemaju realnu podlogu u činjeničnoj građi koja se nalazi u spisu, te u svezi istih tuženicu valja uputiti na podatke dane u postupku posredovanja, u kojem se nije izjasnila da bi se radilo isključivo o njezinom stanu. Suprotno žalbenim navodima tuženice, predmetni stan predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, pa okolnost koje troškove odnosno potrebe bračne zajednice je podmirila tuženica, a koje tužitelj, nije od značaja. Relevantan je doprinos svakog bračnog druga u stjecanju stana, koji se sukladno odredbi čl. 287. st. 2. ZBPO-a određuje obzirom na plaću i zaradu svakog od bračnih drugova, pomoć jednog bračnog druga dugom, radu u domaćinstvu i obitelj, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine, a koji doprinos je, kako je to naprijed navedeno, prvostupanjski sud pravilno ocijenio, pa žalbeni navod tuženice da suvlasnički dio tužitelja ne može biti 1/3 dijela, već znatno manje, također nije osnovan.

12.3. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima pobija utvrđenje prvostupanjskog suda da su predmetne pokretnine suvlasništvo tužitelja i tuženice, svakog u ½ dijela, jer je nedvojbeno da se radi o stvarima stečenim za vrijeme trajanja braka, kojima je opremljen predmetni stan, pri čemu nije od značaja tko je uzeo kredit i otplatio pojedinu stvar, kao ni jesu li te stvari u funkciji, dok navod o podjeli ormara ničime nije dokazan.

13. Stoga je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen, a djelomično odbijen.

14. Imajući u vidu djelomičan uspjeh stranaka u postupku, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a koju odluku stranke u svojim žalbama osporavaju isključivo u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa njihove žalbe ni u tom dijelu nisu osnovane.

15. Tužitelj žalbom pobija i odluku o troškovima postupka dosuđenim tuženiku ZE u odnosu na kojeg je povukao tužbu, a čiji sljednik je tuženik DE, navodeći da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio ZPP i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, jer kada isti odvjetnik zastupa dva tuženika, odvjetniku ne pripada nagrada u dvostrukom iznosu, već za zastupanje drugog tuženika samo povećanje od 10%.

15.1. Naime, prvostupanjski sud je polazeći od vrijednosti zahtjeva istaknutog samo protiv tog tuženika (za isplatu iznosa od 70.000,00 kn), pozivajući se na odredbu čl. 37. st. 2. ZPP-a, istome za radnje navedene u posljednjem odlomku obrazloženja pobijane presude obračunao troškove postupka u ukupnom iznosu od 8.690,00 kn. Pri tome, kao to osnovano u žalbi navodi tužitelj, nije imao u vidu da je ista odvjetnica zastupala oba tuženika, za koju situaciju Tbr. 36. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09, 142/12) određuje da kada odvjetnik u istom postupku brani ili zastupa više osoba, pripada mu pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10% - uz uvjet da to povišenje može iznositi najviše 50%. U konkretnom slučaju zatraženi troškovi zastupanja obzirom na vrijednost predmeta spora od 101.000,00 kn do povlačenja tužbe protiv tuženika ZE iznosili su 22.350,00 kn, pa polovicu iznosa koji pada na pojedinog tuženika predstavlja iznos od 11.175,00 kn, što je više od dosuđenog iznosa od 8.690,00 kn, međutim prema odredbi čl. 374. ZPP-a drugostupanjski sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona podnijela žalbu.

16. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, proizlazi da žalbe parničnih stranaka nisu osnovane zbog čega ih je valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, time da je u nepobijanoj točki IV. izreke prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

17. Kako su žalbe parničnih stranaka neosnovane, odbijeni su i njihovi zahtjevi za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

Varaždin, 28. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer