REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-834/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Radivoj Mačešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 24. travnja 2025. održane u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 28. svibnja 2024.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 5103409359 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. veljače 2007., kojom odredbom se kamatna stopa za vrijeme otplate kredita mijenjala jednostranom odlukom banke.

II Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 5103409359 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 9. veljače 2007., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka.

III Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.111,70 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 24,32 EUR od 14.02.2008. do isplate,

-na iznos od 24,31 EUR od 01.03.2008. do isplate,

-na iznos od 24,30 EUR od 01.04.2008. do isplate,

-na iznos od 24,31 EUR od 01.05.2008. do isplate,

-na iznos od 24,30 EUR od 01.06.2008. do isplate,

-na iznos od 24,30 EUR od 01.07.2008. do isplate,

-na iznos od 24,30 EUR od 01.08.2008. do isplate,

-na iznos od 24,29 EUR od 01.09.2008. do isplate,

-na iznos od 24,29 EUR od 01.10.2008. do isplate,

-na iznos od 24,29 EUR od 01.11.2008. do isplate,

-na iznos od 24,28 EUR od 01.12.2008. do isplate,

-na iznos od 24,28 EUR od 01.01.2009. do isplate,

-na iznos od 24,28 EUR od 01.02.2009. do isplate,

-na iznos od 24,27 EUR od 01.03.2009. do isplate,

-na iznos od 24,27 EUR od 01.04.2009. do isplate,

-na iznos od 41,10 EUR od 04.05.2009. do isplate,

-na iznos od 41,10 EUR od 04.06.2009. do isplate,

-na iznos od 41,09 EUR od 01.07.2009. do isplate,

-na iznos od 41,09 EUR od 01.08.2009. do isplate,

-na iznos od 41,08 EUR od 01.09.2009. do isplate,

-na iznos od 41,08 EUR od 01.10.2009. do isplate,

-na iznos od 41,07 EUR od 01.11.2009. do isplate,

-na iznos od 41,07 EUR od 01.12.2009. do isplate,

-na iznos od 41,07 EUR od 01.01.2010. do isplate,

-na iznos od 41,06 EUR od 01.02.2010. do isplate,

-na iznos od 41,05 EUR od 01.03.2010. do isplate,

-na iznos od 41,05 EUR od 01.04.2010. do isplate,

-na iznos od 41,04 EUR od 01.05.2010. do isplate,

-na iznos od 41,04 EUR od 09.06.2010. do isplate,

-na iznos od 41,03 EUR od 01.07.2010. do isplate,

-na iznos od 41,02 EUR od 01.08.2010. do isplate,

-na iznos od 41,02 EUR od 10.09.2010. do isplate,

-na iznos od 41,01 EUR od 01.10.2010. do isplate,

-na iznos od 29,14 EUR od 01.11.2010. do isplate,

-na iznos od 29,14 EUR od 01.12.2010. do isplate,

-na iznos od 29,13 EUR od 01.01.2011. do isplate,

-na iznos od 29,12 EUR od 01.02.2011. do isplate,

-na iznos od 29,12 EUR od 01.03.2011. do isplate,

-na iznos od 29,11 EUR od 01.04.2011. do isplate,

-na iznos od 29,11 EUR od 01.05.2011. do isplate,

-na iznos od 14,96 EUR od 01.06.2011. do isplate,

-na iznos od 14,95 EUR od 01.07.2011. do isplate,

-na iznos od 14,95 EUR od 01.08.2011. do isplate,

-na iznos od 14,94 EUR od 15.09.2011. do isplate,

-na iznos od 14,94 EUR od 14.10.2011. do isplate,

-na iznos od 0,02 EUR od 01.03.2007. do isplate,

-na iznos od 0,03 EUR od 01.04.2007. do isplate,

-na iznos od 1,73 EUR od 01.03.2008. do isplate,

-na iznos od 5,43 EUR od 01.04.2008. do isplate,

-na iznos od 22,60 EUR od 01.11.2008. do isplate,

-na iznos od 3,96 EUR od 01.12.2008. do isplate,

-na iznos od 26,03 EUR od 01.01.2009. do isplate,

-na iznos od 27,42 EUR od 01.02.2009. do isplate,

-na iznos od 28,83 EUR od 01.03.2009. do isplate,

-na iznos od 24,62 EUR od 01.04.2009. do isplate,

-na iznos od 25,50 EUR od 04.05.2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 EUR od 04.06.2009. do isplate,

-na iznos od 15,02 EUR od 01.07.2009. do isplate,

-na iznos od 17,34 EUR od 01.08.2009. do isplate,

-na iznos od 21,44 EUR od 01.09.2009. do isplate,

-na iznos od 17,45 EUR od 01.10.2009. do isplate,

-na iznos od 17,06 EUR od 01.11.2009. do isplate,

-na iznos od 21,80 EUR od 01.12.2009. do isplate,

-na iznos od 25,60 EUR od 01.01.2010. do isplate,

-na iznos od 30,58 EUR od 01.02.2010. do isplate,

-na iznos od 29,37 EUR od 01.03.2010. do isplate,

-na iznos od 37,93 EUR od 01.04.2010. do isplate,

-na iznos od 36,07 EUR od 01.05.2010. do isplate,

-na iznos od 48,53 EUR od 09.06.2010. do isplate,

-na iznos od 60,86 EUR od 01.07.2010. do isplate,

-na iznos od 55,82 EUR od 01.08.2010. do isplate,

-na iznos od 77,08 EUR od 10.09.2010. do isplate,

-na iznos od 65,16 EUR od 01.10.2010. do isplate,

-na iznos od 55,41 EUR od 01.11.2010. do isplate,

-na iznos od 78,33 EUR od 01.12.2010. do isplate,

-na iznos od 90,01 EUR od 01.01.2011. do isplate,

-na iznos od 81,27 EUR od 01.02.2011. do isplate,

-na iznos od 83,96 EUR od 01.03.2011. do isplate,

-na iznos od 76,64 EUR od 01.04.2011. do isplate,

-na iznos od 77,45 EUR od 01.05.2011. do isplate,

-na iznos od 96,75 EUR od 01.06.2011. do isplate,

-na iznos od 100,44 EUR od 01.07.2011. do isplate,

-na iznos od 125,87 EUR od 01.08.2011. do isplate,

-na iznos od 107,20 EUR od 15.09.2011. do isplate,

-na iznos od 97,35 EUR od 14.10.2011. do isplate,

-na iznos od 97,08 EUR od 01.11.2011. do isplate,

-na iznos od 95,75 EUR od 01.12.2011. do isplate,

-na iznos od 100,67 EUR od 01.01.2012. do isplate,

-na iznos od 106,17 EUR od 01.02.2012. do isplate,

-na iznos od 106,30 EUR od 01.03.2012. do isplate,

-na iznos od 102,86 EUR od 01.04.2012. do isplate,

-na iznos od 103,99 EUR od 01.05.2012. do isplate,

-na iznos od 106,11 EUR od 01.06.2012. do isplate,

-na iznos od 104,10 EUR od 01.07.2012. do isplate,

-na iznos od 104,25 EUR od 01.08.2012. do isplate,

-na iznos od 102,31 EUR od 01.09.2012. do isplate,

-na iznos od 98,48 EUR od 01.10.2012. do isplate,

-na iznos od 102,89 EUR od 01.11.2012. do isplate,

-na iznos od 2.596,77 EUR od 01.11.2012. do isplate,

-na iznos od 103,95 EUR od 01.12.2012. do isplate,

-na iznos od 89,27 EUR od 01.01.2013. do isplate,

-na iznos od 84,78 EUR od 01.02.2013. do isplate,

-na iznos od 87,10 EUR od 01.03.2013. do isplate,

-na iznos od 88,14 EUR od 01.04.2013. do isplate,

-na iznos od 86,07 EUR od 01.05.2013. do isplate,

-na iznos od 80,96 EUR od 01.06.2013. do isplate,

-na iznos od 77,87 EUR od 01.07.2013. do isplate,

-na iznos od 80,62 EUR od 01.08.2013. do isplate,

-na iznos od 82,65 EUR od 01.09.2013. do isplate,

-na iznos od 87,73 EUR od 01.10.2013. do isplate,

-na iznos od 85,69 EUR od 01.11.2013. do isplate,

-na iznos od 86,22 EUR od 01.12.2013. do isplate,

-na iznos od 87,21 EUR od 01.01.2014. do isplate,

-na iznos od 106,97 EUR od 01.02.2014. do isplate,

-na iznos od 72,65 EUR od 01.03.2014. do isplate,

-na iznos od 71,53 EUR od 01.04.2014. do isplate,

-na iznos od 69,90 EUR od 01.05.2014. do isplate,

-na iznos od 69,17 EUR od 01.06.2014. do isplate,

-na iznos od 1358,32 EUR od 01.06.2014. do isplate,

-na iznos od 62,44 EUR od 01.07.2014. do isplate,

-na iznos od 64,29 EUR od 01.08.2014. do isplate,

-na iznos od 66,17 EUR od 01.09.2014. do isplate,

-na iznos od 66,00 EUR od 01.10.2014. do isplate,

-na iznos od 66,95 EUR od 01.11.2014. do isplate,

-na iznos od 68,33 EUR od 01.12.2014. do isplate,

-na iznos od 67,76 EUR od 01.01.2015. do isplate,

-na iznos od 68,53 EUR od 01.02.2015. do isplate,

-na iznos od 68,53 EUR od 01.03.2015. do isplate,

-na iznos od 68,53 EUR od 01.04.2015. do isplate,

-na iznos od 68,53 EUR od 01.05.2015. do isplate,

-na iznos od 68,53 EUR od 01.06.2015. do isplate,

-na iznos od 68,53 EUR od 01.07.2015. do isplate,

-na iznos od 68,53 EUR od 01.08.2015. do isplate,

-na iznos od 68,53 EUR od 01.09.2015. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 97,69 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

i

r i j e š i o  j e

I Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 8.990,88 EUR sa zateznim kamatama na taj iznos.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.895,70 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se tužitelja zahtjev za naknadu troška u preostalom iznosu od 250,00 EUR odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 7. lipnja 2019. navodi da je 09.02.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 5103409359, kojim mu je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.500,00 CHF-a. Ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014.god. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom. Temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 97.500,00 CHF-a obračunato po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj. Odredbom članka 7. Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 360 mjesečna anuiteta u visini od 346,82 CHF-a te da se povrat obveza obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na dan sklapanja predmetnog ugovora (da je 09.02.2007.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi Banke iznosio je 4,534500. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015.godine sklapali su se anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima provedena je konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Za korisnika kredita to je značilo da se od zaključenja anexa/dodatka otplata njegovog kredita veže za valutnu klauzulu u EUR- u. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od dana 12. veljače 2019. godine utvrđeno je da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju – pravo na povrat novčanog iznosa. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi banke - 4,843882 obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope tužitelj smatra da je predmetni kredit preplatio za iznos od 151.462,91 kn. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Predlaže da sud donese presudu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u podnesku od 20. ožujka 2022., preračunato u eure u podnesku od 30. siječnja 2025.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da su tužitelj i tuženik su 19.01.2016. sklopili Aneks broj Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora cime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stop (određeno strukturiranu u cl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Tuženik smatra da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje, smatrajući da se na zahtjev tužitelja za isplatu treba primijeniti trogodišnji zastarni rok jer da se radi o tražbini naknade štete. U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje ističe da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, pa tako i za švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti jer se predstavlja rizik, osobito iz razloga sto valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Potom tuženik obrazlaže u odnosu na kamatnu stopu kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Budući da tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući da bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,75% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj bi bio u obvezi vratiti tuženiku sve iznose koji su mu obračunati po sniženoj kamatnoj stopi i to od 01.10.2011. kao i kasnije od 01.01.2014. kada je kamata fiksirana na stopu od 3,23%, pa do otplate kredita. S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 1.917,87 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te je u tom smislu tuženik istaknuo prigovor radi prijeboja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka.

3. Sud je u postupku izvršio uvid u Aneks 1 ugovora o kreditu (list 10-13), obrazac sa izračunom konverzije i izračun konverzije (list 29-36), pregled prometa po kreditu (list 54-60), informativne materijale tuženika (list 84-112), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 113-124), ugovor o kreditu (list 199-210), nalaz i mišljenje vještaka (list 220-234) te je pročitan iskaz tužitelja sa ročišta 24. travnja 2025.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev tako da umjesto prvotnih 151.462,91 kn (20.102,58 EUR) potražuje 11.111,70 EUR, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe, a na koje je tuženik pristao, uz to da je potraživao trošak te naveo da navedeno treba tretirati kao tuženikov uspjeh u sporu prilikom odmjeravanja troškova. Kako je tuženik pristao na djelomično povlačenje tužbe, tako je na temelju odredbe 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, u nastavku: ZPP). odlučeno kao u točki I rješenja.

5. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Između parničnih stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 9. veljače 2007. zaključili ugovor o kreditu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odlukom banke i CHF valutna klauzula te da su zaključili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, u nastavku ZID ZPK/15).

7. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke. Nadalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i pitanje, s obzirom se radi o konvertiranom kreditu, ima li tužitelj koji je izvršio konverziju sada pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa. Sporno je i pitanje osnovanosti tuženikovog prigovora radi prebijanja.

8. Na konkretan slučaj primjenjuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje sadrži ugovor o kreditu u ovom predmetu, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Naime, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti na konkretan slučaj, odnosno utvrditi sljedeće: je li tužitelj potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, odnosi li se njegov kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe.

9. Tužitelj je saslušan na glavnoj raspravi 24. travnja 2025. te je u bitnom iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio sam sa bankom tuženika isključivo iz razloga i namjere rješavanja stambenog pitanja te da nije uspio taj ugovor ispoštovati do kraja jer je bio primoran prodati stan i isplatiti kredit. Stan je kupio samo za svrhu življenja u njemu i nikada ga nije koristio za nikakve druge potrebe, nije ga iznajmljivao i zarađivao na njemu. Pojašnjava da je jedno vrijeme bio primoran stan iznajmljivati, ali sve iz razloga da bi mogao podmirivati rate koje su dolazile, a koje nije mogao plaćati te naglašava da nikada nije nikakvu dobit ostvarivao od toga. Nije siguran kada je ulazio u iznajmljivanje stana, ali svakako je bilo za potrebe preživljavanja. Za konverziju se odlučio jer je bilo medijski eksponirano, a i smatrao je da nema neki drugi izbor jer da nema šanse da bi uspio otplaćivati ratu kredita da nije konvertirao i da mu jamac nije plaćao usput. Potom navodi da kada je došao u banku interesirati se za sklapanje ugovora, da je shvatio da je ponuda vezana uz CHF najpovoljnija. Nitko mu nije ponudio kredit vezan uz EUR, niti uz kune, ne znam niti je li postojala ta opcija s obzirom na njegova primanja. Navodi da je u trenutku sklapanja kredita bio zadovoljan uvjetima, iako je tada shvatio da kredit nije 100% realan. Dalje navodi da je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivan, da bio je pripremljen ugovor i da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora. Na daljnji upit da li sam razumio koji su kriteriji obračuna prilikom konverzije, što se točno konvertiralo, navodi da sve što zna je iz medija, a da nitko iz banke nije s njim sjeo i o tome popričao, a niti je on to tražio.

10. Sud je iskaz tužitelja ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Što se tiče statusa potrošača, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bila odredba članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, u nastavku: ZZP/03) koji je u stavku 1. točki 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, izvršena je konverzija kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, u nastavku: ZID ZPK/15), čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita. Status potrošača vidljiv je i iz samog ugovora u kreditu, u kojem je u članku 3. navedeno pod namjena kredita: „stambeni kredit građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu - stambeni kredit za kupnju nekretnine“. Dakle, radi se o potrošačkom kreditu.

11. Valjalo je dalje utvrditi odgovore na gore navedena pitanja: odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda VTS-a primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a. O učinku presude VTS-a izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 2245/2017-2: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a“.

12. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužitelj izvršio konverziju nipošto ne može značiti da je time izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatio zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi te se niti ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u EUR uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u EUR valuti, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u EUR vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen

– njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u EUR valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čanka. 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo.

13. Treba ukazati i na odredbu članka 41. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

14. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužitelj tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatila zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

15. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi VT protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj C-118/17 nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda EU, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.

16. Konverzija je izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužitelj je Dodatak ugovora o kreditu prihvatio. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužitelja, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da bez obzira na to što je Dodatak ugovora o kreditu valjan tužitelj ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatila kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe. Činjenica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi.

17. U skladu s navedenim, za ovaj postupak nije od značaja odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, na koju se poziva tuženik, jer pitanje koje je u tom postupku postavljeno (pitanje valjanosti konverzije) ne utječe na pravo potrošača na restituciju iznosa koje je preplatio zbog nepoštenih odredbi iz ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope.

18. Stav je ovog suda da je konverzija učinjena u skladu sa zakonom i stoga valjana, no njome nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužiteljici određen iznos, dok je tužiteljica stava da joj je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.

19. U svrhu utvrđivanja tog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, Goranki Šmer Maraš. Sud je uzeo u obzir obračunsko razdoblje do konverzije, a u kojem je vještakinja utvrdila da razlika preplaćenih kamata, koja predstavlja zbroj pozitivnih razlika između stvarno otplaćenih kamata tužiteljice i kamata ugovorenih prema početnom otplatnom planu godine iznosi 10.414,91 kn (1.382,30 EUR) te da razlika preplaćenog tečaja švicarskog franka u otplaćenim anuitetima iznosi 73.306,21 kn 9.729,41 EUR).

20. Stranke nisu imale prigovora na obračun. Tuženik se na ročištu 9. lipnja 2022. očitovao da ne prigovara matematičkom izračunu, nego da osporava osnovu po kojoj je sud dao vještaku zadatak.

21. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i profesionalnim te ga u cijelosti prihvaća, a prigovor tuženika, koji se zapravo odnosi na način postavljanja zadatka vještaku, nije osnovan iz svih prethodno obrazloženih razloga. Naime, cilj je uspostaviti financijsko stanje stranaka kakvo bi bilo da nisu bile ugovorene nepoštene, ništetne odredbe, a to je moguće jedino priznavanjem upravo ovih iznosa koji su utvrđeni vještačenjem u ovom predmetu, a to je preplata po kamati 10.414,91 kn (1.382,30 EUR) i preplata po tečaju 73.306,21 kn 9.729,41 EUR.

22. Zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose teče od dana kada ih je tuženik neosnovano stekao, prema odredbi članka 1115. ZOO-a.

23. Prigovor zastare je neosnovan. ZOO u odredbi članka 328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Članak 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom VTS- a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 30. svibnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

24. Neosnovan je prigovor tuženika radi prebijanja jer prema stavu ovog suda, tuženikova tražbina prema tužitelju ne postoji. Odlučna je činjenica da je u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti ugovornih odredbi ponašanje samog tuženika, odnosno upravo je tuženik unaprijed sastavio ugovor, koji je potrošaču ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“, bez mogućnosti pregovaranja. U takvoj situaciji, tužitelj kao potrošač, pa i u razdoblju kad je tečaj CHF u odnosu na HRK bio niži od početno ugovorenog tečaja, nije ništa stekao od tuženika i tužitelj nije od tuženika primio nikakve iznose nakon smanjenja tečaja i kamatne stope pa da bi mu ih na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a bio dužan vratiti. Isto tako stavak 2. članka 323. ZOO-a članka propisuje da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U tom smislu tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, odnosno ovdje tražiti da se potraživanje tužitelja umanji prijebojem. Pritom valja napomenuti i u odnosu na kamatnu stopu 3,23 da je ona bila zakonom regulirana.

25. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točkama I-IV izreke presude.

26. Odluka o trošku iz točke II i III izreke rješenja temelji se na odredbi članka 154. stavka 5. ZPP-a. Cijeneći kvalitativni i kvantitativni uspjeh u sporu, tužitelj je uspio u cijelosti s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, a u odnosu na dio koji je povukao, sud je ocijenio da zbog toga nisu nastali nikakvi posebni troškovi koji ne bi nastali i da je tužbeni zahtjev od početka postavljen na dosuđen iznos, a sve iz razloga jer je tuženik osporavao i osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne samo visinu. Osim toga, iz troškovnika obje stranke vidljivo je da su obje stranke za radnje u cijelom postupku potraživale nagradu po 100 bodova, a ne po 250 bodova za radnje poduzete do 20. ožujka 2022., što također potvrđuje činjenicu da zbog djelomičnog povlačenja tužbe nisu nastali nikakvi dodatni troškovi.

27. Visina troška određena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) te je tužitelju priznat trošak: za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka: 15. listopada 2020., 26. siječnja 2021., 20. ožujka 2022., 30. siječnja 2025. po 100 bodova (Tbr. 8/1), za pristup ročištima: 14. siječnja 2021., 9. lipnja 2022., 7. veljače 2025. i 24. travnja 2025. po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno ukupno iznosi 900 bodova, što množeno sa vrijednošću boda 2,00 EUR i uvećano za pripadajući PDV 25% (Tbr. 42.) iznosi 2.250,00 EUR, čemu valja pribrojiti iznos sudske pristojbe od 247,53 EUR i utrošen predujam 398,17 EUR pa ukupan trošak tužitelja iznosi 2.895,70 EUR. Nije priznat trošak sastava podneska od 27. lipnja 2019. jer je njime samo dostavljen dokaz o uplati sudske pristojbe na presudu, jer je dokaz o uplati mogao biti dostavljen bez popratnog podneska, a i navedeno je moglo biti priloženo uz tužbu. Tuženiku trošak nije priznat jer nije uspio u sporu.

U Puli, 28. svibnja 2024.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave ove presude za stranku koja je bila uredno obaviještena, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje nadležan županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.