REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Belom Manastiru

31300 Beli Manastir, Kralja Tomislava 53

P-871/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru po sucu Suzani Nađ, u pravnoj stvari tužiteljice ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva Knezović i partneri j.t.d. sa sjedištem u [adresa], po punomoćniku SK, radi utvrđenja ništetnosti / isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16.4.2025. godine u nazočnosti punomoćnika stranaka, 28.5.2025.

p r e s u d i o  j e

I/. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 07.12.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 07.12.2005. godine po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa iz Osijeka pod brojem: Ou-1.555/05 u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00% jednokratno, unaprijed…“

II/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da tužiteljici ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 194,84 EUR ( slovima: sto devedeset četiri eura i osamdeset četiri centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 10.12.2005. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da tužiteljici ŠK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.293,68 EUR ( slovima: tisuću dvjesto devedeset tri eura i šezdeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28.5.2025. godine pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primijenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi putem svog punomoćnika navodi da je dana 7.12.2005. godine s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist banke, a koji Ugovor je potvrđen dana 7.12.2005. po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa iz Osijeka pod brojem OU-1.555/05 prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 15.300,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 2,00 % jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.468,03 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 194,84 eura. O ugovornoj odredbi za tzv. "ulaznu naknadu" nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. Stoga tužiteljica smatra da je tuženik kao nepošteni stjecatelj sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a dužan takvu nepripadajuću imovinsku korist vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te predlaže da sud donese presudu kao u izreci ove odluke.

2. U svom odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika prvenstveno ističe prigovor zastare te da je u slučaju ništetnosti sporne odredbe, a što tuženik osporava, riječ o zabrani manjeg značaja u smislu članka 326. st. 2. ZOO-a pa stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik osporava činjenične navode tužbe, poziva se na presude Suda Europske unije C-621/17 od 3.10.2019. i C-84/19 od 3.9.2020. te smatra da sporna ugovorna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt- 09/1533-3 od 27.2.2009. te u rješenje istog suda broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. ( list 5-6 spisa), uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 7.12.2005. ( list 7-11 spisa), uvidom u dopis Addiko bank od 29.7.2024. godine ( list 12 spisa), uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u e-spisu ( list 24-75 spisa i 83-138 spisa), čitanjem zapisnika ovog suda od 25.3.2025.( list 147-148 spisa), uvidom u presudu ovog suda broj P-630/2021, te saslušanjem tužiteljice na ročištu od 16.4.2025. ( list 152-153 spisa).

4. Uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt-09/1533-3 od 27.2.2009. sud je utvrdio da se u sudski registar po prijedlogu predlagatelja Hypo-Alpe-Adria bank d.d. upisuje pripajanje društva Slavonska banka d.d. Osijek dioničkom društvu pod nazivom Hypo-Alpe-Adria bank dioničko društvo, sa sjedištem u [adresa]. Nadalje, uvidom u rješenje istog suda broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. ( list 5-6 spisa) utvrđeno je da se u sudski registar istog suda po isto predlagatelju upisuje promjena tvrtke i promjena odredbi Statuta u dioničkom društvu pod nazivom Adiko bank dioničko društvo sa sjedištem u [adresa].

5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 7.12.2005. sud je utvrdio da je u članku 6. istog Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,00 % jednokratno, unaprijed.

6. Uvidom u dopis Addiko bank od 29.7.2024. godine ( list 12 spisa), razvidno je da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva ( ulazna naknada ) za predmetni Ugovor o kreditu naplaćena dana 9.12.2005. godine prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.468,03 HRK.

7. Saslušanjem tužiteljice ŠK na ročištu od 16.4.2025. ( list 152-153 spisa) sud je utvrdio da je ista tijekom 2005. godine sklopila Ugovor o kreditu sa bivšom Slavonskom bankom d.d. Osijek u svrhu kupovine osobnog automobila za vlastite potrebe. Prvo se obratila auto kući, dobila je predračun te su je poslali u Slavonsku banku navodeći da sa njima surađuju, a u vezi sklapanja ugovora o kreditu. U banci ju je dočekao već unaprijed napisani i pripremljeni ugovor o kreditu, po načelu uzmi ili ostavi. U banci nije pregovarala sa djelatnikom o ugovornim odredbama, a niti odredbi kojom je reguliran iznos naknade za obradu kredita. Nije niti znala da mora platiti ulaznu naknadu. Djelatnik banke nije joj razjasnio koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita, a tužiteljica to djelatnika banke nije niti pitala jer nije znala da je to ugovoreno. Ugovor je u cijelosti pročitala, neke odredbe je razumjela, a neke i nije, djelatnik banke joj nije tumačio ugovorne odredbe. Tužiteljica je ulaznu naknadu platila, ali se više ne sjeća na koji način. Kredit je u cijelosti isplatila. Prilikom plaćanja mjesečnih rata kredita samo je primijetila da joj rate kredita jako rastu.

8. Iskazu tužiteljice sud je u cijelosti povjerovao, cijeneći njezin iskaz istinitim i uvjerljivim te u skladu sa drugim provedenim dokazima. Tužiteljica je imala status potrošača u smislu odredbe čl. 3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( N.N.79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 – dalje ZZP/07) prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno je da je tužiteljica isti sklopila kao fizička osoba pa je tužiteljica svoje potrošačko svojstvo dokazala navedenim ugovorom o kreditu i vlastitim iskazom.

9. Na ročištu od 16.4.2025. punomoćnik tužiteljice istakao je da je presudom u predmetu broj P-630/2021 odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o isplati preplaćenog iznosa po osnovi ugovorene valutne klauzule u CHF, a što je sud provjerio uvidom u navedeni e-spis, a posebno u presudu posl.br. P-630/2021-41 od 18.7.2024., a koja presuda nije još postala pravomoćna.

10. Glede istaknutog prigovora zastare za istaći je i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05 ( čl.104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi. Stoga se ukazuje neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

11. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine 96/03, dalje: ZPP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje i odredba članka 49. ZPP-a/14. Tuženik tu činjenicu uopće nije dokazivao.

12. Prema odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi te je to pravo neograničeno. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ). Zbog navedenog, zahtjev čiji predmet je utvrđenje da su pojedine ugovorne odredbe ništetne i zabrana njihovog korištenja, ne zastarijeva. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva proizlazi iz članka 323., članka 1011., članka 1015., te članka 1046. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

13. Prema odredbi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Direktivom 93/13 EEZ od 5.travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 ( koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom ) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Naime, iz toga slijedi da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz sporne odredbe proizlaze. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži o pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nesporno je da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, ali ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu bili " pokriveni" stvarni troškovi tuženika jer tuženik nije naveo koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.

15. Na ročištu od 16.4.2025. punomoćnik tuženika izričito je izjavio da ne osprava visinu tužbenog zahtjeva i potvrdio da je "ulazna naknada" naplaćena 9.12.2005. u iznosu od 1.468,03 HRK, a po sadašnjoj valuti u iznosu od 194,84 eura.

16. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je stekao uvjerenje da tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi o jednokratnoj naknadi za obradu kreditnog zahtjeva već je ta odredba ponuđena u unaprijed formuliranom tzv. tipskom ugovoru. Naknada nije ugovorena u dobroj vjeri te je prouzročila neravnotežu na štetu tužiteljice kao korisnice kredita. Sporna odredba, iako jasna i uočljiva, bila je unaprijed formulirana od strane banke te na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja pa je stoga takva odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o visini iznosa naknade. Nadalje, tužiteljici nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i pruženih usluga, u smislu da nije bilo razjašnjeno koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita ( Rev-673/23 od 13.2.2024). Stoga je takva odredba ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 te je tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na povrat naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 9.12.2005. u iznosu od 1.468,03 HRK, odnosno 194,84 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki I/ i II/ izreke ove presude.

17. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja naknade. Prema stajalištu VS RH ( Revd-1294/2021 od 12.10.2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovom slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene, podrazumijeva se nesavjesnost banke kao kreditne institucije.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 155. Zakona o parničnom postupku ( N.N. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08, 57/11., 148/11., 25/13., 28/13.,70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje ZPP ) te je sud, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i važeću Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika punomoćniku tužitelja priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 19.11.2024. u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 15.4.2025. u iznosu od 50,00 eura te troškove zastupanja na ročištima od 25.3.2025. i 16.4.2025. u pojedinačnom iznosu od 200,00 eura, kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ili ukupno 950,00 eura + PDV od 25 % u iznosu od 237,50 eura te trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura i presudu u istom iznosu, odnosno sveukupno 1.293,68 EUR. Stoga je odlučeno kao u točki III/ izreke ove presude.

Beli Manastir, 28.5.2025.

S u d a c :

Suzana Nađ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano, a putem ovog suda.

Dostaviti:

1.Tužiteljici putem punomoćnika

2.Tuženiku putem punomoćnika