Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1553/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji mr. sc. Bojani Skenderović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb, OIB: 84397956623, zastupanog po punomoćnici OG, zaposlenici tužitelja, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, zastupanog po ZG, dipl. pravnici, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2024. poslovni broj: P-1867/2024-30, dana 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 25. listopada 2024. poslovni broj: P-1867/2024-30.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 710,01 EUR / 5.349,58 kn[1] uz pripadajuću zateznu kamatu od 7. veljače 2020. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj radi pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog ovome sudu da pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbeni zahtjev, odnosno podredno da presudu ukine u cijelosti i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijano rješenje, kao i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 21/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP-a), a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet tužbe je zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je kao osiguravatelj mirovinskog osiguranja isplaćivao svom osiguraniku za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 28. veljače 2018. u iznosu od 710,01 EUR / 5.349,58 kn, sa zateznom kamatom od 07. veljače 2020.

7. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegov osiguranik IG dana 02. ožujka 1982. u prometnoj nezgodi zadobio tjelesne ozljede uslijed kojih je nastupila potpuna nesposobnost za rad. Tim je povodom tužitelj u upravnom postupku donio rješenje broj 596339 dana 04. lipnja 1987. kojim mu je priznao pravo na invalidsku mirovinu od 04. ožujka 1987. Tužitelj je protiv tuženika vodio sporove radi naknade štete nastale isplatom invalidske mirovine u prethodnom razdoblju te je tuženik podmirio potraživanja tužitelja s iste osnove za ranija razdoblja, međutim za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 28. veljače 2018., iako je tužitelj s osnova invalidske mirovine isplatio ukupno 710,01 EUR, tuženik je otklonio njegov zahtjev kao neosnovan.

8. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev zauzevši pravno shvaćanje da se u konkretnom predmetu primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP) prema kojem je tuženik dužan u smislu čl. 27. st. 1. naknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Pritom je čl. 27. st. 2. i 3. toga Zakona određeno da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

9. Žalbeni navodi tužitelja u bitnom se iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o primjeni Zakon o obveznim osiguranjima u prometu pa su ocijenjeni u okviru ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj prvenstveno tvrdi da mu isplatom svake mjesečne mirovine u visini izvršene isplate nastaje šteta te da za utvrđivanje osnove i visine nastale štete za tužitelja kao posebni propis treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju budući pitanje naknade štete koju tužitelj pretrpi plaćanjem mirovine svojim osiguranicima predstavlja posebnu pravnu materiju, pa je stoga Zakon o mirovinskom osiguranju koji detaljno uređuje tu materiju poseban propis i u konkurenciji odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu i Zakona o mirovinskom osiguranju treba primijeniti odredbe potonjeg.

10. Pravno shvaćanje tužitelja nije pravilno.

11. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci poslovni broj Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama toga Suda (Rev-5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 206/2022- 2 od 23. ožujka 2022., Rev 12/2022 od 12. siječnja 2022., Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022., Rev-678/2022 od 3. studenog 2022). S obzirom na to da je to pravno shvaćanje doneseno u istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, primjenjivo je i u ovom predmetu.

12. Prema ocjeni ovog suda, a u skladu s jasnim sadržajem odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP, društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Pritom se tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-om na temelju kojeg je i sklopljen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti pa tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi ZOOP kao posebnim zakonom – konkretno čl. 27. istog koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja i osnovom ZOOP-a preuzetih ugovornih obveza.

13. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja o predmetu spora odlučio primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. toga Zakona koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja osiguranja. Prema čl. 27. ZOOP-a obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda kada bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu time da je u konkretnom predmetu nesporno da je osiguranik tužitelja korisnik invalidske mirovine upravo zbog ozljede na radu, pa ne postoji razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu te je sud prvog stupnja ispravno sukladno višekratno citiranim odredbama čl. 27. stav. 1. i 3. ZOOP-a zbog nepostojanja stvarne štete, odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Uvažavajući navedeno utvrđenje prvostupanjskog suda i ovaj sud nalazi kako su pravilno primijenjene odredbe čl. 27. st. 1. i 3. ZOOP-a te je tužbeni zahtjev ispravno odbijen.

15. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti je ta odluka donesena uz bitne povrede postupka na koje ovaj sud u smislu čl. 365. st. 2.

ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

16. S obzirom na to da ne postoje u žalbi istaknuti razlozi kao niti oni na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

U Varaždinu 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Bojana Skenderović