Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-55/2024-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sisku OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupaju punomoćnice Ana Smolčić i Ivana Marković Palaić, odvjetnice Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 32, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Knezović & Partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 15. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 28. svibnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju DM iznos od 10.151,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, i to od dospijeća pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:
- na iznos od 67,57 EUR od 31.05.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 73,04 EUR od 30.06.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 73,16 EUR od 31.07.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 75,84 EUR od 31.08.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 80,07 EUR od 30.09.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 77,52 EUR od 31.10.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 77,89 EUR od 30.11.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 78,20 EUR od 31.12.2019. godine pa do isplate;
- na iznos od 80,93 EUR od 31.01.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 85,17 EUR od 29.02.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 87,35 EUR od 31.03.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 93,54 EUR od 30.04.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 92,07 EUR od 31.05.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 87,31 EUR od 30.06.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 89,95 EUR od 31.07.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 84,18 EUR od 31.08.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 85,42 EUR od 30.09.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 85,61 EUR od 31.10.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 89,22 EUR od 30.11.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 85,40 EUR od 31.12.2020. godine pa do isplate;
- na iznos od 85,18 EUR od 31.01.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 86,64 EUR od 28.02.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 82,93 EUR od 31.03.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 80,35 EUR od 30.04.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 81,60 EUR od 31.05.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 80,72 EUR od 30.06.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 79,93 EUR od 31.07.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 85,09 EUR od 31.08.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 83,66 EUR od 30.09.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 82,90 EUR od 31.10.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 88,99 EUR od 30.11.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 94,19 EUR od 31.12.2021. godine pa do isplate;
- na iznos od 96,59 EUR od 31.01.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 94,62 EUR od 28.02.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 97,39 EUR od 31.03.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 100,15 EUR od 30.04.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 100,34 EUR od 31.05.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 98,11 EUR od 30.06.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 106,00 EUR od 31.07.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 113,14 EUR od 31.08.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 111,55 EUR od 30.09.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 117,94 EUR od 31.10.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 107,61 EUR od 30.11.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 110,36 EUR od 31.12.2022. godine pa do isplate;
- na iznos od 58,29 EUR od 02.01.2023. godine pa do isplate;
- na iznos od 6.126,69 EUR od 23.01.2023. godine pa do isplate;
- na iznos od 51,41 EUR od 24.01.2023. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja NM u dijelu koji glasi: " Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju DM iznos od 2.176,03 eur, sa zakonskim zateznim kamatama."
III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju MM parnični trošak u iznosu od 1.942,50 eur, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj MM podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika Addiko bank d.d., radi isplate.
2. U tužbi tužitelj navodi da je temeljem članka 2. Ugovora tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 67.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo AlpeAdria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, pod uvjetima određenim Ugovorom. Tužitelj je 6.srpnja 2020. u odnosu na preplaćene anuitete kredita opisanog u točki I. ove tužbe, a uslijed ništetnih odredbi istog sukladno objašnjenju u nastavku tužbe, utužio razdoblje od 31. prosinca 2008. do 30. travnja 2019. uslijed koje tužbe je Općinski sud u Sisku donio presudu broj P-258/2020 od 15.ožujka 2022. kojom je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti, a navedena presuda se nalazi povodom žalbe tužene na Županijskom sudu u Puli broj Gž645/2022, te o žalbi još nije odlučeno. U navedenoj je presudi utvrđeno također da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 406-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.09.2006. solemniziranom po Javnom bilježniku Ivici Kraljičkoviću dana 15.9.2006. pod brojem OU-1023/2006 koji su sklopili tužitelj MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i prednik tužene HYPO ALPEADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tužena kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tužena u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tužena postupila suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Ništetna je i odredba predmetnog ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati), a što također proizlazi iz spomenute presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od lipnja 2015. povodom revizije. Upravo su ovakve nepoštene i ništetne odredbe ugovorene člankom 4. i dr. Ugovora. Naime, tužena nije prilikom sklapanja ugovora upozorila tužitelja na gore navedene rizike, niti je na bilo koji način upozorila tužitelja o ugovornoj odredbi vezanoj uz ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tužene temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u razdoblju od 31.05.2019. pa do 31.12.2022. preplatio iznos od 12.327,85 EUR.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da tužitelj tužbom zahtijeva od suda donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti 12.327,85 EUR zbog navodno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 406-75/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14, rujna 2006. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojom je ugovorena valutna klauzula CHF i promjenjiva kamatna stopa. S obzirom na postupak P-258/2020 koji tužitelj spominje u tužbi, predmet kojeg je ništetnost spornih odredbi Ugovora o kreditu, tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije. Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbaciti tužbu. Tuženik ističe prigovor zastare utuženih tražbina. Naime, iako je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, iz tužbe se dade zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa. Dakle, tužitelj traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Ugovoru o kreditu. Sukladno članku 226. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05) tražbine povremenih davanja za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate (kao što je to bio slučaj kod anuiteta koje je tužitelj otplaćivao prema Ugovoru o kreditu) zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Upravo temeljem ove zakonske odredbe u trenutku podnošenja tužbe već je nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja obzirom da je proteklo više od 3 godine od dospjelosti svih anuiteta po Ugovoru o kreditu. Ukoliko, tužitelj smatra da mu pripada pravo zahtijevati od tuženika plaćanje utuženih iznosa temeljem instituta stjecanja bez osnove, tuženik ističe kako je i u tom slučaju prigovor zastare u potpunosti osnovan. Naime, obzirom da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove nije propisan nikakav poseban zastarni rok, iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina. Pritom prema prevladavajućoj sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženoj u Presudi Rev-x 183/11-2 od dana 16.10.2013. godine, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Iz svih naprijed navedenih argumenata jasno proizlazi kako je tuženikov prigovor zastare osnovan slijedom čega se predlaže sudu navedeni prigovor usvojiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. uženik izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U prvom redu, tuženik naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Tužitelj smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: „Kolektivni spor“), i to: − Presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od dana 04.07.2013. godine kojom je utvrđeno: p da je ništetna i nepoštena ugovorena valutna klauzula u ugovorima o potrošačkom kreditiranju uz koju je vezana glavnica CHF i da je ništetna i nepoštena ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope; presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od dana 13.06.2014. godine kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu iz točke (ii) koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope; presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno potvrđena naprijed navedena prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je vrijednost obveze u kunama vezana uz CHF. Međutim, tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora, i to iz više razloga: nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: „ZZP'03“). Odredba članka 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek dana 16.07.2009. godine, i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene članka 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, članak 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. godine. Iz navedenog je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj u ovom konkretnom slučaju nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo omogućeno je potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Iz navedenog slijedi zaključak kako utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od pretpostavke kako su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, za postizanje uspjeha tužitelja u parnici potrebno je da sud utvrdi ništetnost predmetnih odredaba. Međutim, obzirom da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na članak 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni. Iz navedenog jasno proizlaze sljedeći zaključci: da podnositelj kolektivne tužbe ne djeluje u svojstvu zastupnika ili opunomoćenika pojedinačnih potrošača odnosno u parnici povodom kolektivne tužbe ne ostvaruje tražbinu u ime sudionika konkretnog pravnog odnosa (u ovom slučaju tužitelja kao korisnika kredita); da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Obzirom da je iz naprijed navedene argumentacije sasvim jasno kako podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača, ne bi trebalo biti sporno niti to da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u Kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba Ugovora o kreditu. Cilj kolektivne zaštite je prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača. U kolektivnom sporu sud presuđuje imajući u vidu imidž „prosječnog potrošača“ kao apstraktne osobe koja ima određene karakteristike koje utječu na donošenje odluke u pogledu izbora nekog proizvoda. S druge strane, u individualnom sporu pokrenutom po tužbi pojedinačnog potrošača sud presuđuje upravo u odnosu na karakteristike (znanja, spoznaje i druge konkretne okolnosti) tog konkretnog potrošača. Iz svega naprijed navedenog slijedi zaključak kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne. U Kolektivnom sporu se nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu. Potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada. Iz toga se nameće zaključak kako su dva postupka, onaj iz kolektivne zaštite i onaj koji pokreće individualni potrošač, neovisni i autonomni postupci u smislu pravnih učinaka koje proizvode rezultati tih postupaka. Slijedom toga, prilikom ocjene ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu potrebno je uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora. Pritom je osobito potrebno voditi računa o tome kakva je saznanja objektivno mogao imati sam tužitelj pri sklapanju Ugovora o kreditu, uključujući i okolnost jesu li njegova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja i promjenu kamatne stope bili ili morali biti poznati. Na takovo postupanje, između ostalog, upućuje i članak 83. ZZP’03. Navedeno stajalište potvrđeno je i u sudskoj praksi. Tuženik tvrdi da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 84. ZZP’03; valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 81. ZZP’03. Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1. Pritom ovlaštenje ugovornih strana da ugovore primjenu valutne klauzule proizlazi iz članka 2. ZOO-a koji propisuje slobodu uređivanja obveznih odnosa. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, uz ograničenje da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovaranje valutne klauzule ne samo da nije suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, već je izričito dozvoljeno člankom 22. stavkom 1. ZOO te je ta sloboda ugovaranja valutne klauzule izraz ugovorne autonomije stranaka koje je jedno od osnovnih postulata obveznog prava. Ugovaranjem valutne klauzule u ovom konkretnom slučaju tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takvom valutnom klauzulom. Da je valutna klauzula dozvoljena, argumentum a contrario da nije ništetna, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svom Rješenju br. U-I-392/2011 i dr. od dana 13.12.2016. Tuženik ističe kako članak 84. ZZP'03 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 84. ZZP'03 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'03. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 81. ZZP'03 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Iz sadržaja odredbe članka 84. ZZP'03 razvidno je kako sljedeći uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni kako bi nastupila zabrana provođenja testa poštenosti u odnosu na sporne odredbe Ugovora o kreditu: mora biti riječ o odredbama o predmetu ili cijeni ugovora i mora biti riječ o odredbama koje su: - jasne, - lako razumljive i - uočljive. Tuženik ističe kako su u ovom konkretnom slučaju ispunjeni svi naprijed navedeni uvjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno kako valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu Ugovora o kreditu. Navedeno iz razloga što su valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tijekom postupka u povodu kolektivne tužbe procjenjivane upravo s aspekta predmeta i cijene ugovora. Upravo provođenje testa poštenosti od strane sudova u Kolektivnom sporu ukazuje na činjenicu da su i valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa predmet i cijena ugovora o kreditu, jer da tome nije tako, sudovi koji su odlučivali u Kolektivnom sporu ne bi primjenjivali ovaj test. Valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Međutim, bez obzira na navedeno, tuženik ističe kako je naprijed navedeno stajalište (da valutna klauzula predstavlja odredbu o predmetu ugovora) također prihvaćeno u sudskoj praksi, kako domaćih tako i europskog suda. Odredbe koje sadrže valutnu klauzulu jasno su navedene u Ugovoru o kreditu (čl. 2. i 4.), ispisane su jednakim fontom slova kao i sve ostale odredbe ugovora slijedom čega su iste uočljive. U člancima 2. i 4. Ugovora o kreditu jasno je navedeno da se tužitelju odobrava kredit u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF te da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti iznosa kredita u CHF. Dakle, sam tekst navedenih odredaba je jezično i gramatički sasvim jasan. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u Ugovoru o kreditu. Na takav zaključak upućuje nekoliko razloga koje tuženik detaljno obrazlaže u nastavku. U prvom redu, tuženik naglašava činjenicu kako je Ugovor o kreditu sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave. Navedeno znači kako je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze. Naime, sukladno članku 59. stavku 2. u vezi s člankom 57. Zakona o javnom bilježništvu, prilikom solemnizacije pravnog posla javni bilježnik mora strankama objasniti smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. U postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe. Riječ je o jednoj od krucijalnih uloga i funkcija javnih bilježnika i pravnog instituta solemnizacije. Ratio solemnizacije je da služi kao dodatni zaštitni mehanizam strankama da se uvjere žele li sklopiti neki pravni posao te snositi rizike koje iz istog proizlaze. Javni bilježnik ne bi solemnizirao Osnovni ugovor da se nije prethodno uvjerio razumije li tužitelj značenje i posljedice sklapanja navedenog ugovora. Nadalje, zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istom objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Isto tako, tuženik smatra bitnim iznova napomenuti kako je prosječnom hrvatskom potrošaču (a time zasigurno i tužitelju) vrlo teško predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule. U prvom redu, u Republici Hrvatskoj je općepoznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana (preko 80%) u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute. Tužitelj je bio svjestan rizika ugovaranja valutne klauzule u CHF te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju Ugovora o kreditu. Iz navedenog razloga predmetna odredba nije uopće podložna testu poštenosti te se sukladno članku 84. ZZP’03 ista ne može utvrditi nepoštenom. Kao što je već naprijed utvrđeno, tužitelj je imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika. Tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužitelj je pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici se sam odlučio na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sam tužitelj je za sebe ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je upravo sklopiti Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, tužitelj je sve prijedloge razmotrio, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa te s potpunim razumijevanjem obavio izbor između različitih kreditnih proizvoda iz asortimana ponude tuženika odlučivši se u konačnici sklopiti upravo Ugovor o kreditu. Dakle, tužitelj je taj koji je sam tražio upravo takav kredit predmet kojega je obveza povrata glavnice izražena u valuti CHF. U ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita, davatelj kredita je taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita. S druge strane, primatelj kredita sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje. Prema tome, jasno je kako u ovakvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe. U takvom pravnom odnosu davatelj kredita, s jedne strane, naprosto ima pravo na povrat onoga što je dao uvećano za pripadajući iznos kamata, i to upravo u ostvarenju načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba. S druge strane, primatelj kredita ima pravo pri plaćanju anuiteta dati onoliko HRK koliko je u tom trenutku potrebno platiti za ugovoreni iznos CHF-a. Naime, ovisno o tečaju HRK/CHF nekad će za ispunjenje mjesečnih obveza biti potrebno platiti više, a nekada manje kuna imajući pritom u vidu činjenicu kako temeljem Ugovora o kreditu tužitelju nisu odobrene kune već kunska protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF. Tuženik je kao činidbu dao kunsku protuvrijednost ugovorenog iznosa CHF-a i time na sebe preuzeo sav rizik neispunjenja tužitelja i ima pravo kao protučinidbu primiti načelno jednaku vrijednost (onaj kunski iznos koji se na dan ispunjenja protučinidbe može konvertirati u ugovorom određeni iznos anuiteta CHF-a). Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF odnosno kao posljedica okolnosti na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanja tečaja HRK prema CHF. Nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao niti može predvidjeti buduće intervalutarne promjene, neovisno o tome o kojoj je valuti riječ. Naime, da je takva kretanja moguće predvidjeti ne bi bilo potrebe za ugovaranjem valutnih klauzula, izgubile bi svaki cilj i smisao. Prema tome, sasvim je jasno kako tuženik nije nikako mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužitelja. Iz toga, pak, proizlazi u istoj mjeri jasan zaključak da tuženik ni u kojem trenutku (znači kako prije tako niti prilikom sklapanja Ugovora o kreditu) nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe kako u odnosu na odredbu Osnovnog ugovora o promjenjivosti kamatne stope (članak 6.) nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz članka 84. ZZP’03 niti uvjeti iz članka 81. ZZP’03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom. Tuženik u prvom redu ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. O ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj. Prema tome, pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Ovo stajalište tuženika potvrđeno je i u sudskoj praksi, konkretno u Presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od dana 11.11.2013. godine. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do dana 1. siječnja 2009. godine) tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama. Prilikom promjene kamatnih stopa tuženik se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata. Naime, do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Tako jedan od faktora koji je utjecao na povećanje kamatnih stopa predstavlja tzv. indeks troškova sredstava (TOS) koji prikazuje vagani prosjek troškova pribave sredstava za banke. TOS je zbroj umnožaka troškova (pasivnih kamatnih stopa) i udjela odgovarajućih vrsta izvora sredstava u ukupnim obvezama banaka. Budući da se banke najvećim dijelom financiranju temeljem zaduživanja iz inozemstva i domaćih depozita, TOS je u uvjetima financijske krize bio pod snažnim utjecajem promjena (rasta) domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata uz koje se domaće banke mogu financirati na inozemnom tržištu. Rast domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima se domaće banke financiraju na inozemnom tržištu uzrokovao je i rast indeksa troškova sredstava koji je izravno utjecao i na rast promjenjivih kamatnih stopa kod zaključenih ugovora o kreditu. Pored TOS-a, na porast kamata utječe i tzv. indeks troškova regulacije (IRO) koji predstavlja granični trošak monetarne regulacije koji pokazuje za koliko se postotnih bodova uvećavaju ulazni (tržišni) troškovi pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija. U uvjetima povećanja obveznih rezervi, došlo je i do rasta indeksa troškova regulacije, što se posljedično odrazilo na potrebu povećanja kamata kod sklopljenih ugovora o kreditu. Tuženik napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji (kao što je naprijed opisano) utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Iz naprijed navedenih obrazloženja je razvidno kako tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope. Zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira takvo postupanje banke naprosto ne bi bilo niti moguće. Do porasta kamatnih stopa moglo je doći isključivo zbog objektivnih (tržišnih) kriterija prema kojima se određuje njihova visina.
4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u izvod po kreditu (str. 6 spisa), presudu ovog suda br. P-258/2020-31 od 15. 3. 2022. (str. 7-23 spisa), otplatni plan (str. 25-32, 50-70, 531-535 spisa), specifikaciju isplate kredita (str. 33, 37 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (str. 34, 39, 49 spisa), promet po kreditu (str. 36, 41,43 spisa), izvod po kreditu (str. 38, 42, 45 spisa), obavijest o parametrima kamatne stope (str. 47 spisa), zahtjev (str. 49 spisa), ugovor o kreditu (str. 71-80 spisa), izjavu (str. 458-462 spisa), pregled prometa za klijenta (str. 494-522 spisa), specifikaciju uplata (str. 523-530 spisa), obavijesti (str. 536-539 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.
5. Tužitelj MM je iskazao da je kredit podigao 2005. ili 2006., ne može se točno sjetiti i to u svrhu adaptacije stambenog objekta u kojem je tada živio kao i kako bi otplatio ranije podignuti kredit kod PBZ koji je podignut u svrhu kupnje upravo tog stambenog objekta. On se u tadašnjoj Hypo Alpe Adria banci interesirao za kredit u valuti euro, no u toj banci su mu kao povoljniji ponudili kredit u CHF, i to iz razloga što je kamatna stopa bila niža, a i pojašnjavali su mu da je CHF stabilna valuta i da se nije mijenjala duži vremenski period. Obzirom da je otplatna rata za kredit u CHF bila niža on je zaključio da je taj kredit povoljniji i prihvatio je tu ponudu. Zna što znači valutna klauzula, no nitko joj u banci nije baš pojašnjavao pod kojim okolnostima na tržištu zapravo dolazi do promjene tečaja te valute CHF u odnosu na kune te mu nitko u banci nije ukazivao na bilo kakve rizičnosti ugovaranja kredita u toj valuti. Ugovor o kreditu je sastavljen u banci te on nije sudjelovao u sastavljanju istog, iako ga je pročitao prije potpisivanja te nije bilo nikakvih mogućnosti pregovaranja oko bilo koje odredbe ugovora o kreditu već je samo mogao ili prihvatiti takvu ponudu ili ne.
6. Podneskom od 19. 2. 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja precizirao tužbeni zahtjev na način da od tuženika za period od 31. 5. 2019. do 24. 1. 2023. zahtijeva isplatu iznosa od 10.151,82 eur, sa zateznim kamatama čime je za iznos od 2.176,03 eur, sa zateznim kamatama povukao tužbu, a kojem djelomičnom povlačenju se tuženik protivio.
7. Odredbama čl. 193.st. 1. i 2. ZPP propisano je da tužitelj tužbu može bez pristanka tuženika povući prije nego što se tuženik upusti u raspraljanje o glavnoj stvari, a može je povući i kasnije, do zaključenja glavne rasprave ako tuženik na to pristane.
8. Prema tome, utoliko što se tuženik usprotivio povlačenju tužbe nema mjesta donošenju rješenja o povlačenju tužbe, te je o osnovanosti i tog djela tužbenog zahtjeva odlučeno presudom.
9. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
10. Presudom ovog suda br. P-258/2020-31 od 15. 3. 2025., koja je postala pravomoćna 26. 3. 2025. (koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci br. Gž-645/2022-3 od 26. 3. 2025.), utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 406-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.09.2006.godine solemniziranom po Javnom bilježniku Ivici Kraljičkoviću dana 15.9.2006.godine pod brojem OU-1023/2006 koji su sklopili tužitelj MM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita i prednik tužene HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47 kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (toč. I. izreke presude) te da se nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da isplati tužitelju DM iznos od 59.711,73 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do isplate, za period od 31.10.2008. do 30.04.2019.(toč. II. izreke presude) te je toč. III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.
11. Iz obrazloženja presude ovog suda br. P-258/2020-31 od 15. 3. 2025., proizlazi da odredba ugovora o kreditu br. 406-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.09.2006., u dijelu u kojem se anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, bila sastavni dio ugovora sastavljenog od strane prednika tuženika, da o toj odredbi između ugovornih stranaka nije bilo pregovora, niti je tužitelj utjecao na sadržaj iste, čime je tužitelju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, kao jednom od temeljnih načela obveznog prava, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključivanja ugovora, te da je takva odredba nepoštena sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP) i čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP/07) kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te u konačnici ništetne, sukladno odredbama čl. 87. st. 1. ZZP i čl. 102. ZZP/07.
12. Predmet spora u konkretnom slučaju je zahtjev tužitelja za isplatom na ime ništetne odredbe ugovora o kreditu Ugovora o kreditu broj: 406-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. 9. 2006. solemniziranom po Javnom bilježniku Ivici Kraljičkoviću 15.9.2006. pod brojem OU-1023/2006 koji su sklopili tužitelj MM kao korisnik kredita i prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, i to za vremenski period od 31. 5. 2019. do 24. 1. 2023., pa kako je u predmetu ovog suda br. P- 258/2020 presudom br. P-258/2020-31 od 15. 3. 2025. tužitelju dosuđena isplata iznosa od 59.711,73 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, također na temelju navedene ništetne odredbe istog ugovora ali za vremenski period od 31. 10. 2008. do 30. 4. 2019., za zaključiti je da prigovor dvostruke litispendencije kojeg ističe tuženik nije osnovan.
13. Nadalje, utoliko što je pravomoćnom presudom ovog suda br. P- 258/2020-31 od 15. 3. 2025., donesenom u postupka između ovdje tužitelja i ovdje tuženika, utvrđena ništetnost odredbe ugovora o kreditu Ugovora o kreditu broj: 406-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. 9. 2006. solemniziranom po Javnom bilježniku Ivici Kraljičkoviću 15.9.2006. pod brojem OU-1023/2006 koji su sklopili tužitelj MM kao korisnik kredita i prednik tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, nema mjesta u ovom predmetu ponovnom preispitivanju (ne)valjanosti iste ugovorne odredbe (čl. 334. st. 1. Zakona o parničnom postupku, Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), niti izvođenju dokaza na navedenu okolnost, te valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosimma (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 155/23, dalje: ZOO), kojima je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
14. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Vlatku Panjkoviću koji je u svom pismenom nalazu i mišljenju od 13. 2. 2025. naveo da u razdoblju od 31.5.2019. do 24.1.2023. razlika između iznosa koji je tužitelj po osnovi valutne kluazule stvarno plaćao i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita iznosi 88.954,77 kuna. (tečaj konverzije 7,53450 - 10.151,82 EUR) te da u navedenom razdoblju ne postoji negativna tečajna razlika.
15. Strane nisu imale prigovora matematičkom izračunu u nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića te ga sud u cijelosti prihvaća kao stručan i obrazložen.
16. Stoga je, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO odlučeno kao u toč I. izreke ove presude odnosno tužitelju je dosuđena utužena razlika između iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao, temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu broj: 406-75/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14. 9. 2006., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, i iznosa koji bi plaćao po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, u iznosu od ukupno 10.151,82 eur, po mjesecima kako to proizlazi iz izreke presude, sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića te je zatezna kamata na svaki pojedinačni mjesečni iznos dosuđena tužitelju temeljem odredaba čl. 29. ZOO, i to sukladno zahtjevu tužitelja od datuma dospijeća anuiteta (prema nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića) te uzimajući u obzir da je datum dospijeća anuiteta kasniji u odnosu na datum plaćanja anuiteta.
17. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbije je kao nesnovan (toč. II. izreke presude).
18. Nadalje, prigovor zastare kojeg ističe tuženik nije osnovan.
19. Naime, Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV- 47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu
– 27. 2. 2024. još nije niti počeo teći (presuda ovog suda br. P-258/2020-31 od 15. 3. 2025. postala je pravomoćna 26. 3. 2025.).
20. U odnosu na prigovor prijeboja kojeg tuženik ističe u odgovoru na tužbu, vezano za razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita (negativne tečajne razlike) , valja reći da isti mora biti kvantitativno određen i mora biti naznačena osnova tuženikove tražbine, jer se u protivnom po njemu ne može postupati, a za istaknuti je i da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka kojem tuženik ne prigovara u utuženom periodu ne postoji negativna tečajna razlika.
21. Konačno, prijedlog tuženika za izvođenjem dokaza financijskim vještačenjem na okolnost usporedbe stvarnog otplatnog plana sa izračunom u kojemu bi vještak primijenio kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu vrijedila za kunske kredite, odbijen je kao nepotreban i usmjeren prema odugovlačenju ovog postupka jer je predmetom izračuna, sukladno utvrđenoj ništetnosti ugovorne odredbe kojom se otplata kredita veže uz valutu švicarski franak, isključivo iznos koji bi tužitelj plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF kakav je bio na dan korištenja kredita (te razlika između navedenog iznosa i plaćenog iznosa), a ne izrada izračuna na način da se izvrši konverzija ugovora sklopljenog u valuti CHF u ugovor u valuti HRK.
22. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP odnosno obzirom na djelomičan uspjeh stranaka odlučeno je da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi dio parničnih troškova nakon određivanja omjera uspjeha u sporu na način da sud najprije utvrđuje postotak u kojemu je svaka od stranaka uspjela, zatim od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzima postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga utvrđuje iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te toj stranci odmjerava naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.
23. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Sukladno tome, tužitelj je po osnovi uspio 100%, a po visini 82 %, pa je u konačnici uspio u omjeru od 91 % (100%+82%=182%:2). Nastavno, tuženik je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 18 %, odnosno u konačnici 9 % (18%:2). Stoga uspjeh tužitelja iznosi 82 % (91%-9%).
24. Tužitelju su sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika priznati troškovi za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st. 1.) , za zastupanja na ročištima 1. 10. 2024., 25. 11. 2024., 20. 2. 2025. i 15. 4. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr.9. st. 1.), za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eur (Tbr. 9. st.3.), za sastav podnesaka od 3. 7. 2024., 2. 10. 2024. i 19. 2. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svaki (Tbr. 8. st. 1.), PDV u iznosu od 425,00 eur, ukupno 2.125,00 eur, no obzirom na uspjeh tužitelja u sporu od 82 % dosuđen mu je parnični trošak u iznosu od 1.742,50 eur te trošak vještačenja u iznosu od 200,00 eur u cijelosti, sveukupno 1.942,50 eur.
25. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
U Sisku, 28. svibnja 2025.
Sutkinja
Sanda Navara Sladović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.
Dostavna naredba:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
