REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1838/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice GN, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. svibnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice te zamjenika punomoćnice tuženika, dana 28. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici GN iznos 374,40 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos 351,39 eur od 30. lipnja 2006. do isplate,

- na iznos 23,01 eur od 12. ožujka 2013. do isplate

te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 564,52 eur sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužiteljice u dijelu kojim predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa 50,00 eur sa zateznom kamatom od 31. srpnja 2006. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 27. lipnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu br. 029-50-3540100 solemniziran kod javnog bilježnika Jasne Zorić 28. lipnja 2006. br. OU-370/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu 17.289,42 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora. U članku 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je plaćanje obveza iz ugovora u kunskoj protuvrijednosti korištenjem srednjeg tečaja Kreditora za CHF na dan dospijeća. U članku 3. ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. U čl. 9. ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, a sukladno tada važećim Općim aktima Banke naplaćivana je naknada za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Iz navedenog slijedi da je predmetnim ugovorom ugovorena primjena tečajne liste kreditora, bez jasnih parametara po kojima bi tužiteljica mogla biti obaviješten i imati saznanja o tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogla kao potrošač utjecati ili pregovarati sa tuženikom, pa je tako tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjan na štetu tužiteljice. Tužiteljica smatra da je odredba o izračunavanju ugovornih obveza korisnika kredita primjenom tečajne liste kreditora, a ne prema tečaju HNB odnosno nekog neovisnog tijela, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice s obzirom da je tuženik mijenjao svoj tečaj CHF za kune i to u pravilu na više, zbog čega je tužiteljica tijekom otplate predmetnog kredita s osnove promjene tečaja platila tuženiku veće svote u odnosu na tečaj HNB, u iznosu od najmanje 50,00 eur, zbog čega je promjena tečaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Pored toga, tužiteljica tvrdi da su joj nametnute i tzv. ײ

ulazna naknada ײ naplaćena 29. lipnja 2006. u iznosu od 351,39 eur, te tzv. ײ

izlazna naknada ײ naplaćena 11. ožujka 2013. u iznosu od 23,01 eur, a koje da su ugovorene po principu ײ

uzmi ili ostavi ײ i tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati na te odredbe, odnosno o njima da se nije pregovaralo te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoje naknade, na što koje troškove se odnose niti kako je određen njihov postotak, slijedom čega da su odredbe o spornim naknadama uzrokovale neravnotežu na štetu potrošača tužiteljice i zbog toga da su ništetne. Slijedom navedenog, tužiteljica ističe da je djelomično ništetna odredba čl. 7 Ugovora kojom je ugovoren način otplate i to samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren izračun mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, u smislu da se ugovorne obveze korisnika kredita utvrđuju prema tečajnoj listi kreditora. Nadalje tvrdi i da je ništetan čl. 3. kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, dio čl. 9. kojim je ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnot i uz uvjete koje odredi kreditor te da su ništetne odredbe tada važećih Općih akata Banke kojima je predviđena naplata naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužiteljice bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda u razlici obračunatih i plaćenih iznosa anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed primjene protupravnih i ništetnih odredbi ugovora, u odnosu na srednji tečaj HNB-a, zbog čega je tužiteljica izvršila preplatu u utuženom iznosu, a pored toga su i neosnovano naplaćene ulazna i izlazna naknada. Slijedom navedenog, razvidno je kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužiteljice, stoga zahtjevom iz tužbe predlaže obvezati tuženika na isplatu iznosa na ime preplaćenog tečaja u visini 50,00 eur sa zateznom kamatom od 31. srpnja 2006. do isplate, na isplatu iznosa 351,39 eur za plaćenu ulaznu naknadu sa zateznom kamatom od 29. lipnja 2006. do isplate te na isplatu iznosa 23,01 eur za plaćenu izlaznu naknadu sa zateznom kamatom od 11. ožujka 2013. do isplate te obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka. sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe prigovor zastare. Navodi da tužiteljica smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 7. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoren izračun mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF jer smatra da se trebao primijeniti srednji tečaj HNB-a odnosno nekog neovisnog tijela. Tužitelj s te osnove potražuje isplatu nejasno određenog iznosa od 50,00 eur. Tuženik ističe da je srednji tečaj tuženika uvijek jednak srednjem tečaju HNB-a te u prilogu dostavlja ispis tečajnih lista na dan isplate kredita i prijevremene otplate kredita, a ujedno predlaže izvršiti uvid u povijesna kretanja tečaja kako bi se utvrdio da se uvijek radi o istim iznosima. Tužiteljica smatra ništetnom i odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Navodi da je iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu te da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP. Osim toga, obveza tužiteljice koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Osim što je predmetna naknada izričito navedena u samom ugovoru o kreditu, ista je naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Smatra da je tužiteljica potpisom ugovora pristala na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je i izjavila da je upoznata sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužiteljica platila propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje, a tuženik isti dostavlja u prilogu ovog podneska. Slijedom navedenog, tuženik je tužiteljici zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 27. lipnja 2006., naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužiteljica je obje naknade platila i na iste nije imala prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Osporava i zatraženi tijek zatezne kamate te predlaže zahtjeve odbiti kao neosnovane i obvezati tužiteljicu na isplatu troškova postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: e-mail zahtjev tužiteljice od 27. listopada 2023. (list 6 spisa), Potvrdu tuženika od 2. studenog 2023. (list 7 spisa), Ugovor o kreditu (list 9-12 i 20 spisa), otplatni plan (list 13-14 i 21-27 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-19 spisa), tečajne liste (list 38-39 spisa), Uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 40-42 spisa), Naknade tuženika u poslovima kreditiranja građana (list 43 spisa), iskaz tužiteljice (list 71 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev djelomično osnovanim.

5. Podneskom od 22. svibnja 2024. (list 59 spisa) tužiteljica je, uz tvrdnju da je po primitku odgovora na tužbu saznala da nije bilo preplate po osnovi tečajne razlike, povukla zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi, a kojem povlačenju zahtjeva se tuženik usprotivio podneskom od 11. lipnja 2024., to je sud i o to dijelu zahtjeva odlučivao kako je postavljen u tužbi.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu preplaćenog tečaja te zahtjevi za isplatu tzv. ulazne i izlazne naknade, a koje tužiteljica temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama sadržanim u čl. 3., čl. 7. i čl. 9. Ugovora o kreditu, a kojima da je povrijeđeno njeno potrošačko pravo.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica, kao korisnika kredita i tuženik, kao kreditor, 27. lipnja 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-3540100, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 17.289,42 CHF;

- da je čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća;

- da je čl. 3. Ugovora o kreditu određena naknada 3,30% od iznosa kredita jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita; da se korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora;

- da je čl. 9. Ugovora o kreditu određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor te da se na sve što nije regulirano Ugovorom primjenjuju opći akti kreditora kojima je regulirano kreditiranje građana;

- da je tužiteljici temeljem čl. 3. Ugovora o kreditu 29. lipnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2.647,60 kn/ 351,39 eur i dana 11. ožujka 2013. i naknada za prijevremenu otplatu kredita temeljem čl. 9. Ugovora o kreditu, u iznosu 177,43 kn / 23,01, eur.

7. Sporno je je li su predmetne odredbe čl. 3., 7. i 9. Ugovora o kreditu ništetne i posljedično navedenom osnovanost zahtjeva za isplatu preplaćenog tečaja i isplatu povrata plaćenih naknada. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, sud je iz stranačkog iskaza tužiteljice, u bitnom, utvrdio da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno i isti je koristila za osobne potrebe. Nije imala prilike pregovarati o sadržaju ugovora pa tako niti oko spornih odredbi o naknadama. Tužiteljici je djelatnik banke rekao da će nešto morati platiti odnosno tzv. naknadu za obradu kredita, ali joj nije objašnjeno na što se točno ista odnosi i zašto baš u tom iznosu. Naime rečeno joj je da je "to tako" da banka to naplaćuje i ugovor joj je zapravo predočen unaprijed sastavljen po načelu uzmi ili ostavi. U trenutku sklapanja ugovora nije bila vlasnik obrta niti član trgovačkog društva .

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik njegov sadržaj nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornim odredbama Ugovora kojima je određeno plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije u bitnom osporio niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ove naknade, a tijekom postupka tuženik samo ističe da je naknade za obradu kredita i naknadu za prijevremenu otplatu bio ovlašten naplatiti. Pritom valja reći da niti iz priloženih Uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila (list 40-42 spisa), te letka tuženika o Naknadama tuženika u poslovima kreditiranja građana (list 43 spisa) ne proizlazi informacija na što se predmetne naknade odnose.

10. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno sporne naknade odnose te da se o naknadama nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije bilo moguće pregovarati.

11. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03– dalje: ZZP/03), važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

12. Člankom 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita i o visini tih naknada. Tuženik tijekom postupka nije predlagao saslušanje svoga djelatnika koji je radio na sastavljanju predmetnog ugovora dakle, tijekom ovog postupka tuženik prethodno navedenu činjenicu nije niti pokušao dokazati, a iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje platiti banci naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita i to 3,30 % od iznosa kredita odnosno, može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

14. Pritom valja reći da sporne odredbe Ugovora dakle, samo sadržavaju odredbu da se naknade (pa i za obradu kredita) naplaćuju jednokratno, a nije navedeno u kojoj visini se iste određuju i koji su konkretni kriteriji za određenu visinu konkretne naknade.

15. Prema mišljenju suda, predmetne odredbe o plaćanju naknada za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita (članak 3. i 9. Ugovora o kreditu) su transparentne u smislu članka 85. ZZP/03, jer su omogućavale tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu tih naknadi, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da su te odredbe poštena.

16. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita te naknada za prijevremenu otplatu kredita ne mogu smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što su uključene u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita (u odnosu na naknadu za obradu kredita), prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbama koje utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84 ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o spornim naknadama (za obradu i prijevremenu otplatu kredita) ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporne odredbe članka 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st.1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st. 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni Upute tuženika za odobravanje kredita građanima, a ni same ugovorne odredbe čl. 3. i 9. ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužiteljice i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Prema čl. 295. ZOO, važećim u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

25. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu platila tuženiku sporne naknade, a kako to proizlazi iz priložene Potvrde samog tuženika (list 7 spisa) - dana 29. lipnja 2006. 2.647,60 kn (na ime naknade za obradu kredita) i 11. ožujka 2013. 177,43 kn ( na ime naknade u za prijevremenu otplatu kredita), a koje činjenice odnosno utuženu visinu plaćenih naknada je i tuženik na ročištu 17. veljače 2025. učinio nespornim, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da su nepoštene navedene odredbe čl. 3. i čl. 9. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 84. st. 1. ZZP/03 te ništetne u smislu članka 87 st.1. ZZP/03. Pritom se dodaje da se o ništavosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

26. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Naime, tužiteljici je trebalo, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

28. Otplatom kredita tužiteljici nije prestao pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih odredbi Ugovora, a koja se posljedično ogleda u novčanom zahtjevu za isplatu. Naime, u skladu sa odredbom čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Pritom tuženik neosnovano navodi i da se, u konkretnom slučaju, radi o zabrani manjeg značaja. Navedeno stoga što se u konkretnom slučaju radi i o vezanosti otplate kredita za tečaj CHF u odnosu na kune, a što predstavlja element cijene dakle, jednog od bitnih sastojaka predmetnog Ugovora o kreditu.

29. Kako su dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323 ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

30. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st.1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom, kao prethodno pitanje, riješeno pitanje ništetnosti odredbe Ugovora o naplati naknade za obradu kredita, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

31. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) spornih naknada. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

32. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4-tuženik) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

34. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

35. Međutim, budući da je tuženik još u odgovoru na tužbu naveo kako tužiteljica pogrešno smatra da postoji razlika u visini plaćenih anuiteta u nejasno postavljenoj ukupnoj visini 50,00 eur (koji zahtjev za isplatu je povučen podneskom od 22. svibnja 2024. (list 59 spisa), a kojem povlačenju zahtjeva se tuženik usprotivio podneskom od 11. lipnja 2024., to je sud meritorno odlučivao i o tom dijelu zahtjeva kako je ranije navedeno. U svom iskazu tužiteljica ne navodi je li u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja Ugovora o kreditu bila valjano informirana o pojmu valutne klauzule odnosno njenom riziku i posljedicama njenog ugovaranja, već je u podnesku od dakle, 22. svibnja 2024. samo navela da je tijekom postupka utvrdila da preplate po osnovi tečaja nema te je povukla zahtjev za isplatu po toj osnovi niti je inzistirala na provođenju financijskog vještačenja po toj osnovi. Stoga sud, kraj opisanog utvrđenja, unatoč vezanosti učinkom kolektivne tužbe, a kraj izostanka iskazivanja tužiteljice o mogućnosti pregovaranja te infomiranosti u vezi valutne klauzule te kraj izostanka dokazivanja visine zahtjeva, a kako bi priloženih tečajnih lista tuženika (list 38 i 39 spisa) proizlazilo da promjena u tečaju nije bilo, to je dio zahtjeva za isplatu 50,00 eur po osnovi preplaćenog tečaja odbijen, kao neosnovan i odučeno je kao u toč. II. izreke.

36. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine 153/04) te na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. st. 1. i. 155. ZPP. Isti je suđen tužiteljici u cijelosti budući da u sporu nije uspjela u razmjerno neznatnom dijelu u pogledu kojeg nije nastao poseban trošak. Trošak postupka tužiteljice, sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

37.1.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 50 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 25. travnja 2024. 12,50 bodova (tbr. 8/4 Tarife), sastav podneska od 22. svibnja 2024. 50 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 17. veljače 2025. i 12. svibnja 2025., svako po 50 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 212,50 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 425,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (106,25 eur) te uz zatraženi trošak plaćene pristojbe na tužbu u zatraženoj visini 13,27 eur i na presudu u zatraženoj visini 20,00 eur, sveukupno iznosi 564,52 eur.

37.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska "u mirnom postupku" jer isti nije bio nužan za vođenje postupka pa niti u smislu tbr.32/1 Tarife. Trošak sudskih pristojbi priznat joj je u zatraženom iznosu, a u okviru zahtjeva, iako sudska pristojba na tužbu i presudu iznosi svaka po 26,54 eur i to u skladu sa vrijednosti predmeta spora.

38. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3 ZPP.

U Zagrebu 28. svibnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice uz rješenje o pristojbi na presudu 26,54 eur

- punom. tuženika