Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1769/2021-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Maji Vukmir, u pravnoj stvari tužitelja GF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva KALLAY & PARTNERI d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane dana 15. travnja 2025. godine u nazočnosti pun, tužitelja i zamj. pun. tuženika, na ročištu za objavu presude dana 25. svibnja 2025. godine

p r e s u di o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50- 4064529 od 26. travnja 2007. g. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 418- 504064529 od 26. travnja 2007. g. kojom je ugovoreno da je redovna kamata od 5,20% godišnje promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati ukupan iznos od 2.272,47 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 0,09 eura od 1. veljače 2008. do isplate

- 1,10 eura od 1. ožujka 2008. do isplate

- 2,83 eura od 1. travnja 2008. do isplate

- 0,23 eura od 1. svibnja 2008. do isplate

- 0,47 eura od 1. srpnja 2008. do isplate

- 8,34 eura od 1. studenog 2008. do isplate

- 2,62 eura od 1. prosinca 2008. do isplate

- 9,89 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

- 11,01 eura od 1. veljače 2009. do isplate

- 11,52 eura od 1. ožujka 2009. do isplate

- 10,52 eura od 1. travnja 2009. do isplate

- 10,79 eura od 1. svibnja 2009. do isplate

- 8,58 eura od 1. lipnja 2009. do isplate

- 6,95 eura od 1. srpnja 2009. do isplate

- 7,38 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate

- 8,24 eura od 1. rujna 2009. do isplate

- 8,17 eura od 1. listopada 2009. do isplate

- 7,30 eura od 1. studenog 2009. do isplate

- 8,93 eura od 1. prosinca 2009. do isplate

- 10,24 eura od 1. siječnja 2010. do isplate

- 12,09 eura od 1. veljače 2010. do isplate

- 11,67 eura od 1. ožujka 2010. do isplate

- 14,19 eura od 1. travnja 2010. do isplate

- 13,71 eura od 1. svibnja 2010. do isplate

- 14,64 eura od 1. lipnja 2010. do isplate

- 22,72 eura od 1. srpnja 2010. do isplate

- 21,05 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate

- 26,13 eura od 1. rujna 2010. do isplate

- 24,38 eura od 1. listopada 2010. do isplate

- 21,55 eura od 1. studenog 2010. do isplate

- 27,51 eura od 1. prosinca 2010. do isplate

- 35,08 eura od 1. siječnja 2011. do isplate

- 29,72 eura od 1. veljače 2011. do isplate

- 31,60 eura od 1. ožujka 2011. do isplate

- 29,21 eura od 1. travnja 2011. do isplate

- 29,64 eura od 1. svibnja 2011. do isplate

- 39,79 eura od 1. lipnja 2011. do isplate

- 40,77 eura od 1. srpnja 2011. do isplate

- 48,90 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate

- 44,58 eura od 1. rujna 2011. do isplate

- 39,84 eura od 1. listopada 2011. do isplate

- 38,52 eura od 1. studenog 2011. do isplate

- 38,17 eura od 1. prosinca 2011. do isplate

- 40,38 eura od 1. siječnja 2012. do isplate

- 42,31 eura od 1. veljače 2012. do isplate

- 42,56 eura od 1. ožujka 2012. do isplate

- 41,23 eura od 1. travnja 2012. do isplate

- 34,73 eura od 1. svibnja 2012. do isplate –

- 1.280,61 eura od 1. svibnja 2012. do isplate

IV. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

" 3.2. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati ukupan novčani iznos od 568,23 eura uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 5,99 eura od 1. prosinca 2007. do isplate

- 5,92 eura od 1. siječnja 2008. do isplate

- 5,98 eura od 1. veljače 2008. do isplate

- 5,99 eura od 1. ožujka 2008. do isplate

- 6,03 eura od 1. travnja 2008. do isplate

- 5,84 eura od 1. svibnja 2008. do isplate

- 8,86 eura od 1. lipnja 2008. do isplate

- 8,89 eura od 1. srpnja 2008. do isplate

- 8,65 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate

- 8,58 eura od 1. rujna 2008. do isplate

- 8,59 eura od 1. listopada 2008. do isplate

- 9,20 eura od 1. studenog 2008. do isplate

- 8,66 eura od 1. prosinca 2008. do isplate

- 9,15 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

- 9,15 eura od 1. veljače 2009. do isplate

- 9,10 eura od 1. ožujka 2009. do isplate

- 14,56 eura od 1. travnja 2009. do isplate

- 14,44 eura od 1. svibnja 2009. do isplate

- 14,03 eura od 1. lipnja 2009. do isplate

- 13,69 eura od 1. srpnja 2009. do isplate

- 13,58 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate

- 13,53 eura od 1. rujna 2009. do isplate

- 13,37 eura od 1. listopada 2009. do isplate

- 13,11 eura od 1. studenog 2009. do isplate

- 13,13 eura od 1. prosinca 2009. do isplate

- 13,11 eura od 1. siječnja 2010. do isplate

- 13,15 eura od 1. veljače 2010. do isplate

- 12,94 eura od 1. ožujka 2010. do isplate

- 13,03 eura od 1. travnja 2010. do isplate

- 12,80 eura od 1. svibnja 2010. do isplate

- 12,71 eura od 1. lipnja 2010. do isplate

- 13,35 eura od 1. srpnja 2010. do isplate

- 13,00 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate

- 13,29 eura od 1. rujna 2010. do isplate

- 12,92 eura od 1. listopada 2010. do isplate

- 12,45 eura od 1. studenog 2010. do isplate

- 12,81 eura od 1. prosinca 2010. do isplate

- 13,29 eura od 1. siječnja 2011. do isplate

- 12,57 eura od 1. veljače 2011. do isplate

- 12,52 eura od 1. ožujka 2011. do isplate

- 11,28 eura od 1. travnja 2011. do isplate

- 11,89 eura od 1. svibnja 2011. do isplate

- 12,52 eura od 1. lipnja 2011. do isplate

- 12,34 eura od 1. srpnja 2011. do isplate

- 11,54 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate

- 10,99 eura od 1. rujna 2011. do isplate

- 10,42 eura od 1. listopada 2011. do isplate

- 6,88 eura od 1. studenog 2011. do isplate

- 6,70 eura od 1. prosinca 2011. do isplate

- 6,63 eura od 1. siječnja 2012. do isplate

- 6,54 eura od 1. veljače 2012. do isplate

- 6,38 eura od 1. ožujka 2012. do isplate

- 6,15 eura od 1. travnja 2012. do isplate - 6,01 eura od 1. svibnja 2012. do isplate“

V. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.566,84 Eura uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su 26. travnja 2007. g. tuženik kao kreditor, sada pok. SF kao korisnik kredita, i ovdje tužitelj kao sudužnik, sklopili su ugovor o kreditu, broj 41850-4064529, na iznos kunske protuvrijednosti 12.878,75 CHF-a, da je 6. ožujka 2011. g. korisnik kredita je preminuo, te je iza njega doneseno rješenje o nasljeđivanju, javnog bilježnika Ljiljanke Malenice, posl. broj: O-280/11, UPP/OS- 53/11, od 26. travnja 2011. g. iz kojeg je razvidno kako su njegovi zakonski nasljednici ovdje tužitelj, kći ostavitelja- ŽF i supruga ostavitelja- ČF. Ugovorom o cesiji, od dana **.**.2021., ŽF i ČF ustupile su ovdje tužitelju sva prava koja su istima pripadala kao zakonskim nasljednicama korisnika kredita, poglavito prava na povrat preplaćenih iznosa uslijed promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF/HRK, čime je ovdje tužitelj u cijelosti aktivno legitimiran na potraživanje utuženog iznosa. Predmetni je kredit u cijelosti otplaćen. U odnosu na uplate koje je tuženik evidentirao kao da su izvršene od strane GFŠ ističe se kako je ista supruga tužitelja i ukoliko je ista i izvršila pojedinu uplatu tada su te uplate izvršene po nalogu, u ime i za račun tužitelja, novcem tužitelja.

1.1.Predmetni je kredit korisnik kredita ishodio u privatne svrhe, kao potrošač, a isti ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu Zakona o zaštiti potrošača i to glede odredaba koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak te odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu a koje su time ništetne. Prilikom pregovora i sklapanja ugovora o kreditu tuženik, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tako i korisnika kredita te sudužnika, nije iste obavijestio o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje odluke o uzimanju kredita vezano za valutu CHF, utemeljenoj na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i općeg propisa, Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, upozorava na nedostatak aktivne legitimacije tužitelja. Naime, članak 5. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju (NN 14/19) propisuje da se ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti. Obzirom da je korisnik kredita preminuo 2011. godine, jasno je da u tom trenutku nije imao pravo na potraživanje navodno preplaćenih anuiteta iz Ugovora o kreditu što znači da to pravo nije mogao prenijeti ni na svoje nasljednike (u konkretnom slučaju, ovdje tužitelja). Upozorava da se u konkretnom slučaju radi o postupku o povratu navodno stečenog bez osnove. Aktivno legitimirana osoba za traženje povrata navodno preplaćenih iznosa je ona osoba koja je uplatu tih iznosa i vršila, a u konkretnom slučaju to je gospođa TF. Naime, tužitelj uz predmetnu tužbu nije dostavio ugovor iz kojeg bi bilo vidljivo da je gospođa GFŠ prenijela takvo pravo na njega.

2.1.Podneskom od 27.06.2024. ističe i prigovor zastare potraživanja temeljenog na promjenljivoj kamatnoj stopi (protivno navodi nije istaknut u odgovoru na tužbu), te zastare potraživanja u odnosu na preinačeni (povećani dio ) tužbeni zahtjev jer da je do preinačenja došlo nakon nastupa zastarnog roka i u odnosu na valutnu klauzulu.

3. Tužbeni zahtjev je sukladno vještvu preciziran podneskom od 15.06.2024. (kada je i povećan), da bi konačno bio preciziran na način kao u izreci podneskom od 22.12.2024.

4. Na ročištu od 14. studenog 2024. sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 15. lipnja 2024., a još na pripremnom ročištu od 05. veljače 2024. je odbijen prigovor mjesne nadležnosti Općinskog suda u Splitu.

5. U dokaznom postupku pregledana je pisana dokumentacija u spisu, provedeno financijsko vještačenje, saslušan tužitelj i svjedok.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. U pogledu prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu, ejr da bi po pravilima o općoj mjesnoj nadležnosti bio nadležan sud mjesta gdje tuženik ima sjedište za navesti je da imajući u vidu činjenicu da tuženik u sklopu svog poslovanja, između ostalog, pruža i usluge potrošačkog kreditiranja, za ukazati je na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Grl- 143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16 i 128/22), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača. Zbog toga se prigovor tuženika ukazuje neosnovanim.

8. Prigovor zastare potraživanja iz osnove promjenljive kamatne stope iako nije istaknut do zaključenja pripremnog ročišta sud će uzeti u obzir obzirom se radi o materijalnopravnom prigovoru. Naime, odredba čl. 288. a. st. 6. Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) propisuje da na pripremnom ročištu prigovor radi prebijanja može se istaknuti do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka. Materijalnopravni prigovori mogu se isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ovoga Zakona.

9. Predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

10. Tuženikov prigovor zastare je djelomično osnovan.

10.1. Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

10.2. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

10.3. Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 06.05.2021. to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

10.4. Međutim, Trgovački sud u Zagrebu je u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača donio presudu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke. Ta odluka je postala pravomoćna s 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 06.05.2021., dakle, nakon proteka roka od 5 godina od dana pravomoćnosti navedene Presude, pa je u odnosu na potraživanja iz osnove promjenljive kamatne stope nastupila zastara. U tom dijelu je dakle tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

11. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača, pa u tom smislu nije osnovan istaknuti prigovor tuženika.

14. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I. za utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 600658.

16. Ipak, na okolnost provjere da li su stranke pregovarale o spornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, je li tuženik informirao tužitelja na prikladni način o ugovornim odredbama i njihovom značenju, provedeno i saslušanje tužitelja i svjedoka GFŠ.

16.1. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

16.2. Svjedokinja GFŠ iskazala je da je kredit podignut je 2007. godine radi kupovine automobila koji bi odgovarao potrebama oca njenog supruga koji je teško pokretna osoba. Kada su pronašli odgovarajući automobil Hyundai Atos za kupnju im je bilo potrebno podići kredit te su izračunali da bi mogli otplaćivati kredit sa ratom od oko 100 Eur mjesečno na nekih 5 godina, pa su se išli informirati o podizanju kredita kod banaka. Ona da je imala otvoren račun u Raiffeisen banci, a oni su im ponudili najpovoljniji kredit s time da su im kada su ona i suprug zajedno otišli dogovoriti u banku, ponudili kredit u CHF valuti kao tada najpovoljniji kredit sa stabilnom valutom i najpovoljnijom kamatom. Bio je i kredit u eurima u mogućnosti, ali su im u banci sugerirali da je CHF najstabilnija valuta tako da su se odlučili za podizanje upravo ovog kredita kojeg su podigli na 5 godina sa ratom od 700 i nešto kn, međutim vrlo brzo nakon početka otplate rate su počele rasti, na 1000 – 1100kn. Kredit su isplatiti u roku od 5 godina. Navodi da ona nije bila prisutna sa suprugom u banci kada je potpisivao ugovor o kreditu već samo prije toga kada su se raspitivali za isti. Tada da bilo što u vezi mogućnosti rasta kamata, promjena tečaja ili bilo što drugo vezano za mogućnost izmjene anuiteta nije bilo specificirano niti im objašnjeno. Posebno upitana navela je da je ovlastila supruga da on potražuje iznose uplata koje su izvršeni s njenog računa na kredit, da je to je svakako zajednički budžet samo je uplaćivano sa njenog računa za pojedine rate.

16.3. Tužitelj se suglasio sa iskazom supruge, te dodao da im je bilo bitno da se to što brže odradi uz što manje odlazaka u banku obzirom da je njegov otac bio invalid i to mu je sve bilo jako teško. Naime, otac je bio nositelj kredita a on sudužnik. Cilj je također bio da rata kredita ne bude veća od 100 Eur jer je otac bio umirovljenik. Kako se i raspitivao kod drugih, saznao je da su u to vrijeme mnogi podigli kredit u CHF za koju su svi govorili da je CHF stabilna valuta bez velikih promjena. Tako da im je zaista rečeno i u banci s tim da im ništa posebni nije od strane bankovnih djelatnika objašnjeno, a da im je bilo rečeno da bi rata mogla narasti za 100% ne bi ni uzeli kredit. Dodaje da iako je ovdje bio sudužnik već samim time nekoliko godina kasnije nije bio u mogućnosti podignuti stambeni kredit jer je već kao sudužnik bio riskantan za pitanje kreditne sposobnosti u banci. Kod drugih banaka da se nije raspitivao za podizanje kredita jer je supruga imala otvoren račun u Raiffeisen banci i još uvijek ima dugi niz godina te smo vjerovali da je to i sigurna banka, a kako tada nije bilo Internet bankarstava kao mogućnosti plaćanja kredita bilo je i zgodno da supruga ili on uplate vrše direktno u Raiffeisen banci jer im je fizički bila najdostupnija. Naime, kako je otac bio invalid on nije mogao ići u banku plaćati rate samostalno. Odredbe kredita da je razumio kao i da će mu se iznos rate mijenjati ovisno o tečaju.

16.4. Iskaz tužitelja i svjedoka logičan je i uvjerljiv. Neupitno je da kao laik po pitanju financijskih i bankarskih poslova ne zna i ne mora znati značenje pojedinih bankarskih izraza i odredbi, da ne mora biti upoznat sa kamatama, niti znati što je to promjenljiva kamatna stopa. Iz njihovih iskaza proizlazi da im priliko raspitivanja o kreditu, a potom tužitelju prilikom zaključenja kredita, kojeg je zaključio kao očev jamac, nije ništa posebno objašnjeno o samim odredbama i uvjetima kredita, posebno, o tome kada će se i kako mijenjati kamata, te uvjete rasta valutne klauzule.

16.5. Iz iskaza tužitelja, svjedoka, kao i priložene dokumentacija u spisu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, da se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužitelj osporava u ovom postupku, te posebno da tužitelju u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu nije pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope i valutne klauzule. Svakako iz iskaza tužitelja proizlazi da je nastupao kao potrošač, točnije njegov otac kao korisnik kredita, prilikom zaključenja spornog ugovora, da je kredit podigao radi kupnje osobnog automobila, za vlastite potrebe.

17. U smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za EUR) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju valutne klauzule u CHF, sve na štetu porošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

18.1. Slijedom ovog utvrđenja osnovan je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između plaćanja ugovorenog anuiteta temeljem početnog tečaja CHF i tečaja koji se povećavao tijekom trajanja kredita.

19. U svrhu utvrđenja iznosa preplate izrađeno je vještvo po vještaku za knjigovodstvo i financije "JUT" d.o.o..

19.1. Tuženik je imao prigovor na vještvo u vezi pogrešnog iznosa preračunatog iz kuna u eura, a što je vještak ispravio dostavljenim ispravkom nalaza i mišljenja.

19.2. Vještvo je izrađeno stručno i detaljno, drugih prigovora stranke nisu imale, te ga sud u cijelosti prihvaća.

20. Slijedom svega navedenog, te sukladno vještvu sud tužbeni zahtjev prihvaća kao osnovan u pogledu dijela za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora, te restitucijskog zahtjeva u odnosu na više plaćeno zbog valutne klauzule odnosno razlike u tečaju, pa je odlučeno kao u izreci presude.

20.1. Pri tome, tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

21. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156722 i 155/23 - dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Obzirom se ništetnost može isticati neograničeno jer to pravo ne zastarijeva, osnovan je i dio tužbenog zahtjeva kojim se traži utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi. Samo u odnosu na zahtjev za isplatom više plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi nastupila je zastara, kako je navedeno naprijed u obrazloženju.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

22.1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to: za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 07.02.2024. i 22.12.2024., te za zastupanje na ročištima od 05.02.2024., 14.11.2024. i 15,04,2025. po 250 bodova, te za sastav podneska od 07.02.2024. i od 23.07.2024. po 25 bodova, ukupno 1 550 bodova, što pomnoženo sa 2,00 eura daje 3.100,00 Eura, uvećano za 25% na ime PDV- a u iznosu od 775,00 Eur, troškove vještačenja u iznosu od 350,00 Eur, te pristojbu tužbe u iznosu od 26,54 ruta i presude u iznosu od 26,54 eura daje ukupno 4.278,08 Eura.

22.2. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu , sastava podnesaka od 09.05.2024., 27.06.2024., te zastupanja na ročištima od 05.02.2024., 14.11.2024., te 15.04.2024. sve po 250 bodova, ukupno 1500 bodova, pomnoženo sa 2,00 Eura daje 3.000,00 Eura, uvećano za 25% na ime PDV- a daje ukupno 3.750,00 Eura.

22.3. Tužitelj je u sporu uspio sa 80% tužbenog zahtjeva, pa mu tuženik treba nadoknaditi trošak u iznosu od 2.566,84 Eura (80%-20%), te je odlučeno kao u izreci pod točkom IV.

U Splitu, 25. svibnja 2025. godine

SUTKINJA

MAJA VUKMIIR

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja,

- pun. tuženika.