Poslovni broj: P-7240/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Igor Metelko odvjetnik iz [adresa] protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 zastupan po punomoćniku Damir Metelko odvjetnik iz Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. svibnja 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Igora Metelka odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika AS odvjetničkog vježbenika, dana 28. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51404627-5102479389 od 20.6.2005. sklopljenog između prednika tužitelja i tuženog, a koja:

- u čl. 10. glasi: NAKNADA:

“Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 02,500% (dva cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.”

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 602,78 Eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 20.6.2005. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermarkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 naknaditi tužitelju US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 06.12.2024. godine navodi da je prednik tužitelja je sa tuženim sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51404627 - 5102479389 od 20.6.2005, a prema kojem je tuženik kao kreditor predniku tužitelja kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 38.538,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj je temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Ljubinke Svedrović Kilibarda, posl.br. O-6650/12 proglašen njezinim nasljednikom u cijelosti.

Predniku tužitelja je naplaćena ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, dana 20.6.2005., u iznosu od 963,45 CHF, odnosno 4.541,70 kn, protuvrijednost po službenom tečaju HRK – EUR u iznosu od 602,78 Eur.

O samoj ugovornoj odredbi o visini naknade za obradu zahtjeva, ugovorne strane nisu nikada pojedinačno pregovarale u smislu da je tužitelju tuženi prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova obrade kreditnog zahtjeva tj. od čega se isti sastoje, koje su sve radnje izvršene u obradi zahtjeva, niti zašto baš u naplaćenom iznosu.

Naime, sporna odredba u potpunosti odgovara pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definira odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP, NN 96/03), odnosno odredba čl. 49. aktualnog ZZP (NN 41/14 I kasnije izmjene), obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, te o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljem. Posljedično, tužitelj nije mogao niti utjecati na sadržaj sporne odredbe koja je u konačnici prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

Nadalje, tuženi je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktički mu isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ga za navedenu ulaznu naknadu. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženi naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Na taj način prouzrokovao je neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca I potrošača, umjesto da je naknadu ukalkulirao u ugovorenu redovnu, nominalnu kamatu koju tužitelj već plaća kao cijenu kredita. Predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti, dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 5. prosinca 2024. godine. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.610,00 eura dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 602,78 eura slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u više odluka jasno zauzeo shvaćanje da se deklaratorni zahtjev koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 602,78 eura.

Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom te navodi da je ugovorna odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

Tuženik prije svega ističe da cit. odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

Dakle, već u samom uvodu tuženik ističe kako nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, a sve sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača prema kojoj odredbi nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo.

Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita Naime, osim što je tuženik tužitelju na tu odredbu ukazao u samom ugovoru, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju prije nego što je došlo do sklapanja kredita. Tako je na letku „Iz minusa u plus“ bilo navedeno da se plaća naknada za obradu kredita u visini od 2,50 % od odobrenog iznosa kredita. U vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a u kojem se jasno navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj.

Nadalje, osim što je ta odredba tužitelju bila lako uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika, iznos naknade od 2,50% od iznosa kredita je naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita. Tuženik osporava navode tužitelja kako tuženik nije imao nikakav trošak prilikom obrade kredita kada su se ulaznom naknadom pokrivali troškovi poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.).

Tuženik smatra da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno proces obrade pojedinog kredita sastoji se od različitih faza provedbe kredita kao što su savjetovanje i pisana ponuda klijentu, zahtjev za odobrenje kredita, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata, slaganje kreditnog spisa i sl. Nesporno je i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju određene usluge, odnosno kao prodavatelju svog proizvoda u procesu obrade pojedinog kredita nastaju određenih troškovi (kao što su gore navedeni), a koje Banka podmiruje naplatom naknade za obradu kredita, a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja. Dakle, kao i svaki drugi pružatelj usluga na tržištu, Banka je naplaćivala svoje usluge za određenu protutražbinu, u ovome slučaju za plaćanje naknade. U prilog navedenome tuženik dostavlja prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. godine sastavljen od strane Direkcije za upravljanje proizvodima i podršku poslovanju unutar Sektora građanstva, od siječnja 2011. godine. Navedenim dokumentom popisane su aktivnosti prilikom obrade jednog kredita, razgraničeno na tri različite vrste kredita, kao i utrošak vremena potrebnog za obradu pojedine vrste kredita. Da bi se, primjerice, proces samo jednog stambenog kredita odvio u potpunosti odnosno do kraja, potrebno je 652 minute ili skoro 11 sati efektivnog ljudskog rada, a svaki sat ljudskog rada nosi određeni trošak. Utrošak ljudskog rada po pojedinoj vrsti kredita (stambeni, gotovinski) korelira i sa različitim apsolutnim iznosom naplaćene naknade za obradu kredita. S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50% od visine predmetnog kredita u iznosu od kn 4.527,18.

Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj imao dovoljno informacija iz kojih proizlazi njegova obveza plaćanja naknade za obradu kredita, o istoj je bio informiran prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a odredba o takvoj naknadi predstavlja odredbu koja je u ugovoru o kreditu sastavljena jasno, lako je uočljiva i lako razumljiva.

Zbog činjenice da je tužitelji bio upoznat s obvezom plaćanja ulazne naknade te da je bio i upoznat s točno određenim iznosom koji mora podmiriti za ulaznu naknadu , Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine preinačuje prvostupanjsku presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev te odbija u cijelosti tužbeni zahtjev s obrazloženjem:

„8. Nije sporno da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita prije sklapanja Ugovora o kreditu u vezi sa čim je detaljno informirana o visini naknade koju plaća korisnik sa statusom klijenta odnosno bez statusa klijenta banke (sve prema Ponudi-list 18 spisa, dostavljene po tuženiku u kojoj se između ostalog određeno navodi: "ISKORISTITE JOŠ POVOLJNIJE UVJETE ERSTE KREDITA-ostvarite status klijenta Erste banke otvaranjem tekućeg računa-prebacivanjem redovnih mjesečnih primanja", a nastavno su određeno navedeni svi uvjeti kredita za one koji imaju status klijenta i one koji nemaju taj status, tako da je uz ostalo jasno navedeno da prvi sa statusom klijenta plaćaju naknadu za obradu kredita u visini od 2%, a ostali bez tog statusa u visini od 3% od iznosa kredita). Ovo potvrđuje iskaz svjedokinje ZS prema kojem su klijenti dolazili s ponudom u kojom je, između ostalog, bila ponuđena po visini različita naknada za obradu kredita ovisno o tome je li klijent prebacuje svoj računu banku. U opisanim okolnostima, tuženik je dokazao svoje tvrdnje da se je pojedinačno pregovaralo o navedenoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru (članak81. stavak 4. ZZP/03), zbog čega tužbeni zahtjev nije osnovan.“ Slijedom navedenoga, bespredmetno je utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

U tom smislu, tuženik ukazuje i na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C- 621/17 (ĆS protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13.

Tako je Sudu EU postavljeno prvo pitanje koje glasi:

“Treba li zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da, u okviru ugovora o potrošačkom zajmu, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćanju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?”

Odgovarajući na postavljeno pitanje Sud EU odgovara da čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također (NE) treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju.

S obzirom na navedeno, navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti su neosnovani s obzirom na jasno određenje naknade koja se naplaćuje prilikom sklapanja ugovora o kreditu, a koja ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Dakle, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvadci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) jasno je kako je riječ o tome da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora te kako tužitelju predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Slijedom svega navedenoga naslovnom sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti/ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita /prijevremenu otplatu kredita jer je predmetna ugovorna odredba u cijelosti jasna, lako uočljiva i lako razumljiva.

Osim toga, tuženik napominje da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade (tek je naknadnim izmjenama potrošačkih propisa 2013. godine definirano koje se naknade i pod kojim uvjetima mogu naplaćivati u potrošačkom kreditiranju, koje odredbe se međutim ne primjenjuju na potrošačke ugovore prije njegova stupanja na snagu tih zakonskih propisa). Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita.

Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) je glasila:

„Članak 3. 1. Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“

Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom.

U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena dana 21. lipnja 2005. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na eventualni zahtjev tužitelja kojim bi zahtijevao isplatu naplaćene naknade ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja.

Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir da naknada između ostalog predstavlja naknadu tuženiku za prouzročene troškove obrade kredita, to tuženik ističe da se ne može smatrati da bi navedena odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da bi zbog toga bila ništetna, a sve i da naslovni sud iz bilo kojeg razloga zauzme takav stav, što se osporava u cijelosti, eventualno potraživanje tužitelja bilo bi u zastari obzirom na značajan protek vremena od plaćanja naknade. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 20. lipnja 2005. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Predmetna pravna shvaćanja VSRH u pogledu tijeka zastare moraju imati i utjecaja na druge pravne institute. Očito je da pravna shvaćanja Građanskog odjela VSRH odstupaju od općeg pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH, jer dospijeće tražbine usmjerene na povrat onoga što je ispunjeno na ime ništetnosti ugovora dospijeva odmah, a prema općim pravilima zastara je izravno povezana s dospijećem obveze.

Ovo osobito iz razloga što uslijed ništetnosti namjeravani pravni učinci nisu niti nastali pa kako nije niti nastao ugovorni odnos, pa je stoga ona strana koja je dala nešto drugoj ugovornoj strani, istog trenutka od davanja, ovlaštena zahtijevati povrat (ex tunc učinci ništetnosti).

Obzirom da, kao što je to kod zastare, postoje i drugi pravni instituti povezani s dospijećem, opravdano je ispitati ovaj stav VSRH i s aspekta tih drugih instituta, osobito vezano za početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora.

Budući da je VSRH usvojio pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva počinje teći tek u trenutku pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, isto vrijedi i za početak tijeka zatezne kamate na novčani iznos koji jedna strana mora vratiti drugoj kao posljedica ništetnosti. Naime, promjena jednog režima (početak tijeka zastare), dovodi i do promjene drugog režima (početak tijeka zateznih kamata), jer su oba ta režima izravno povezana s dospijećem obveze.

Sukladno općim pravilima zatezne kamate se duguju kada dužnik zakasni s ispunjenjem novčane obveze, što bi prema ranijem stavu VSRH značilo da se zatezne kamate duguju od idućeg dana od dana plaćanja ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, jer je već idući dan vjerovnik zbog ex tunc učinaka ništetnosti mogao zahtijevati povrat neosnovano plaćenog.

S druge strane, uzimajući u obzir novi stav VSRH, za zaključiti je da se restitucijski zahtjev finalizira pravomoćnošću sudske odluke kojom je utvrđena ili ustanovljena ništetnost (dakle, ta odluka ima konstitutivni karakter), a što dalje znači da finalizacija te tražbine (datum pravomoćnosti sudske odluke) ima značenje i njezinog dospijeća, pa to izravno rješava i pitanje početka tijeka zatezne kamate u smislu da zatezna kamata počinje teći od idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Svako drugo ili drugačije tumačenje od prethodno navedenog ne bi imalo smisla, jer bi otvaralo put zlouporabama subjektivnih prava vjerovnika, koji bi po vlastitom izboru, iako znaju za eventualnu ništetnost, mogli duže čekati da podnesu tužbe na utvrđenje ništetnosti, jer na taj način uopće ne riskiraju nastupanje zastare, s jedne strane, a imali bi pravo zahtijevati isplatu zatezne kamate od trenutka kada je došlo do plaćanja, odnosno od dana podnošenja zahtjeva s druge strane. Iz ranije citiranog rada dr. sc. VS dipl.iur razvidno je da i ovo stajalište tuženika korespondira sa mišljenjima pravne teorije kada se navodi:

„Pravno stajalište VSRH-a, nadalje, otvara pitanje početka tijeka zateznih kamata na ono što je dano temeljem ništetnog pravnog posla. Temeljem čl.29.st.1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Jasno je, stoga, da i ZOO veže početak tijeka zateznih kamata uz dospjelost tražbine. No, u pogledu zateznih kamata na ono što je stečeno bez osnove ZOO predviđa posebno pravilo, pa je tako u čl. 1115. ZOO-a propisano da zatezne kamate teku od stjecanja ako je stjecatelj bio nepošten odnosno od podnošenja zahtjeva ako je stjecatelj bio pošten.“ … „Doduše potrebno je naglasiti da odredba čl. 1115. ZOO-a počiva na premisi da tražbina povrata onoga što je dano bez osnove dospijeva trenutkom stjecanja, odnosno davanja. U tom smislu, ako je pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH-a iz siječnja 2020. godine ujedno implicirano da tražbina povrata onoga što je dano temeljem ništetnog ugovora dospijeva tek pravomoćnošću odluke kojom se utvrđuje ništetnost, tada bi, temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a trebalo zaključiti da i zatezne kamate na tu tražbinu započinju teći od trenutka pravomoćnosti te odluke. Naime, zatezne kamate ne mogu započeti teći prije negoli je tražbina dospjela.“

Stoga, ako sudska praksa, pa tako i VSRH čiji je cilj ujednačavanje prava, već zauzima stav i daje pravo vjerovniku da postavi zahtjev kasnije nego na što bi to imao pravo doslovnom primjenom zakonskih pravila, tada je logično da se odgađanje pravnih učinaka zastare za vjerovnika, jednako prenese i na odgađanje pravnih učinaka u smislu početka tijeka zatezne kamate za dužnika, i to stoga što obveza plaćanja zateznih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika s ispunjenjem novčane obveze. Podredno, ukoliko sud prethodno izneseni stav tuženika ne bi uzeo u obzir, tuženik ističe da tužitelj i dalje ne bi imao pravo potraživati zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih.

Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. lipnja 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“

Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja odluke. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu (list 4-8 spisa), plan otplate (list 8-24 spisa), rješenje o nasljeđivanju O-6650/12 (list 25 spisa), sudska praksa (list 39-41 spisa), Izvadak iz Odluke Uprave, paket iz minusa u plus, Ugovor o kreditu (list 42-68 spisa) te iskaz tužitelja osobno dan na ročištu koje je održano dana 05. svibnja 2025. godine (list 75-76 spisa). Time su provedeni svi predloženi dokazi.

Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 /51404627 - 5102479389 od 20.6.2005 te je utvrdio da su navedeni ugovor navedenog dana sklopili prednik tužitelja kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor. Prema navedenom ugovoru je tuženik kao kreditor predniku tužitelja kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 38.538,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita. Tužitelj je temeljem rješenja o nasljeđivanju javnog bilježnika Ljubinke Svedrović Kilibarda, posl.br. O-6650/12 proglašen njezinim nasljednikom u cijelosti. Nadalje, samim Ugovorom o kreditu je predviđen rok vraćanja od 108 mjeseci uz redovnu kamatu 7,99 % godišnje. Čl. 10 ugovora je određena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 2,5 % od svote iznos kredita, a minimalno 200,00 kuna.

U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 05. svibnja 2025. godine tužitelj US je iskazao da je predmetni kredit podigla je njegova majka u svrhu vraćanja dugova i renoviranja stana. On nije bio osobno prisutan kad je ona podizala navedeni kredit. Majka je bila odgajatelj u dječjem vrtiću i nije imala nekih stručnih znanja iz ekonomije. Njegova majka nije bila ekonomski stručna te koliko mu je pričala ona je rekla koliko joj treba novaca i poslije je potpisala sam ugovoru o kreditu. Ne zna da li je išla kod javnog bilježnika. Koliko zna nije ništa pregovarala sa bankom već joj je banka ponudila ugovor na potpis i ona ga je potpisala. Na poseban upit pun. tužitelja navodi da mu je za života mama pričala kako još nisu ništa objašnjavali u banci vezano uz naknadu koju je morala platiti. Koliko zna nisu joj predočili nikakav troškovnik vezano uz radnje koje je morala platiti za tu naknadu.

Iz naprijed provedenih dokaza sud je utvrdio da su naprijed navedene stranke legitimirane za vođenje ovog postupka obzirom da su sudionici naprijed navedenog obveznog posla – Ugovora o kreditu. Zatim, sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je namjena kredita bila zatvaranje postojećeg kredita te adaptacija stambenog prostora za osobne potrebe prednika tužitelja čime isti Ugovor ima sva obilježja potrošačkog kredita. Nadalje je sud utvrdio daje navedenu naknadu jednostrano u ugovor unio tuženik – banka koja je sama sastavila taj Ugovor bez objašnjenja zašto je to uneseno u Ugovor te čemu služi ta naknada kao i da se o istoj nije pregovaralo.

Obje parnične stranke su na ročištu koje je održano dana 05. ožujka 2025. godine učinile nespornim da je visina ulazne naknade koja je naplaćena predniku tužitelja iznosila 602,78 EUR te da je naplaćena dana 20.06.2005. godine. Time je sud utvrdio visinu te naknade i kada je naplaćena te daljnje dokaze na tu okolnost nije provodio.

Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita od 2,5 % sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C- 26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 10 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 602,78 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.06.2005. godine, odnosno od dana kada je taj iznos tužiteljici naplaćen pa do isplate.

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO- a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 06.12.2024. godine sa 200,00 EUR (tbr 7/19, trošak sastava obrazloženog podneska od 06.02.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 05.03.2025. i 05.05.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište za objavu sa 100,00 EUR (tbr. 9/3), trošak pripadajućeg PDV-a od 225,00 EUR (tbr. 46), trošak pristojbe na tužbu od 66,36 EUR te na presudu od 66,36 EUR pa sveukupni trošak tužitelja iznosi 1.257,72 EUR e je sud taj trošak dosudio tužitelju na teret tuženika.

Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesak od 04.03.2025. godine kojim je dostavljena zamjenička punomoću u spis obzirom da taj podnesak nije bio potreban za vođenje postupka.

Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 28. svibnja 2025. godine pa do isplate.

Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 28. svibnja 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.