Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: P-62/2020-78

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

D O P U N S K A

P R E S U D A

I R J E Š E N J E

Općinski sud u Sisku, po sutkinji toga suda Kristini Devčić Merzel u pravnoj stvari tužiteljice ŠZĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Sanja Dozet, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koji je zastupan po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, radi obvezno-ništetnost, nakon održane i zaključen glavne rasprave 6. veljače 2025. na kojoj su prisustvovali tužiteljica osobno i punomoćnica tužiteljice Sanja Dozet, odvjetnica iz Zagreba te punomoćnica tuženika Lorena Bakić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, dana 28. svibnja 2025.,

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ŠZĐ koji glasi: "Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. oib:92963223473 da vrati tužiteljici ŠZĐ oib: [osobni identifikacijski broj] instrumente osiguranja povrata kredita broj 3209172499 – zadužnicu i suglasnost o zapljeni primanja, u roku od 15 dana.

Nalaže se Općinskom sudu u Kutini, Zemljišnoknjižni odjel brisanje uknjižbe založnog prava na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to kčbr. [katastarska čestica] kuća, dvorište, voćnjak, vinograd i oranica u Voloderskom Brdu od 3539 m2." kao neosnovan.

R i j e š i o j e

U preostalom dijelu se prijedlog tuženika, izvan usvojenog izrekom dopunske presude ovog suda od 28. svibnja 2025. poslovni broj: P-62/2020-78, za dopunu presude ovog suda od 24. ožujka 2025. poslovni broj P-62/2020-75 se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŠZĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: tužiteljica) podnijela je ovom sudu tužbu 18. veljače 2020. protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 (dalje: tuženik) radi obvezno-ništetnost. U tužbi navodi da su stranke dana 17. svibnja 2007. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209172499 solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz [adresa], S. i [adresa], pod br. OV-8509/2007, u kojem je članku 1. navedeno: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 44.300,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. "U članku 2. stavku 1. navedeno je: "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 44.300,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 4,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja…" Odredom čl. 7. je navedeno: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF…Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate". Citirane odredbe Ugovora o kreditu su nepoštene i kao takve, povrijedile su prava tužiteljice kao korisnika kredita, jer tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti se o odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica ističe da ugovor o kreditu kojem je glavnica vezana uz švicarski franak sklopljen između dužnika i vjerovnika je ništetan u cijelosti, jer je protivan prisilnim propisima i moralu društva, iz razloga što ugovaratelj kao korisnik kredita i slabija ugovorna strana u trenutku sklapanja ugovora ne zna ili ne može znati kolika je konačna i krajnja cijena koju plaća za korištenje kredita. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. Pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, neovisno kad je ugovor sklopljen, odnosno kada je pravni odnos nastao niti je li ugovorni odnos u trajanju ili je završen, uključujući i sve ugovore o kreditu kojima je prvobitno glavnica vezana uz švicarski franak (CHF), a koji je naknadno otkazan. Nakon pravomoćnog utvrđenja ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora temeljem pravila o stjecanju bez osnove, s tim da zastara potraživanja tog zahtjeva prema pravilima o stjecanju bez osnove sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima počinje teći od pravomoćne odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Za slučaj da sud ne prihvati tužbeni zahtjev za ništetnost Ugovora o kreditu u cijelosti, tužiteljica postavlja i alternativni tužbeni zahtjev na temelju ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Tužiteljica tvrdi da je odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: "Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobičajenog ugovora." U primjeni odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. U tom smislu je i Trgovački sud u predmetu P-1401/12 po kolektivnoj tužbi za zaštitu interesa potrošača utvrdio da su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. U konkretnom slučaju tužiteljica navodi da na upit tužiteljice za kredit u kunama tužiteljica je dobila odgovor da nije kreditno sposobna za takav kredit i da jedino može dobiti kredit sa valutnom klauzulom u CHF. Tužiteljica navodi da je podnijela zahtjev u veljači 2007. za kredit za mlade za adaptaciju stana dok je imala 39 godina, sa reklamiranom kamatom od 4,50%, da bi njezin kredit obradili nakon 1. svibnja 2007. kad je tužiteljica navršila 40 godina te joj dali na potpis ugovor o kreditu sa kamatnom stopom od 4,90%, što nema veze sa predugovornom fazom. Tužiteljica nije mogla pregovarati sa tuženikom o odredbama ugovora, nego samo prihvatiti unaprijed sastavljeni, standardni, tipski formularni ugovor tuženika, ukoliko želi ostvariti stambeni kredit. Slijedom iznesenog predlaže da sud utvrdi da je Ugovor o kreditu tužiteljice ništetan u cijelosti i da tuženik vrati sve što je primio od tužiteljice po nišetnom ugovoru, a podredno ukoliko sud smatra da taj zahtjev nije osnovan da tužiteljici dosudi iznos od ukupno 9.469,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u toč. II. izreke, kao i troškove ovo postupka. Tijekom postupka tužiteljica predlaže i određivanje privremene mjere.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik ističe prigovor dvostruke litispendencije. Pred istim sudom, u povodu istog ugovora s istom odvjetnicom, tužitelj već vodi postupak protiv tuženika br. P-669/2019. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužitelja, a dospjeli su prije 18. veljače 2015.. U odnosu na glavni deklaratorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu u cijelosti, tuženik ukazuje na dio obrazloženja Rješenja br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. Tuženik tvrdi da zbog kontinuiranog neplaćanja tužitelja, ugovor o kreditu otkazan je 15. svibnja 2017. Otkazom je taj ugovor o kreditu prestao postojati pa se ne može tražiti utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe nepostojećeg ugovora. Slijedom navedenog shvaćanja, navodi da je isključena i mogućnost potraživati bilo koji iznos navodne tražbine tužitelja, s obzirom da je potraživanje tužitelja, u suštini, restitucijski zahtjev s naslova ništetnosti ugovora, odnosno, s naslova ništetnosti pojedinih odredaba ugovora. Tuženik navodi da činjenične tvrdnje iz tužbe, u kojima se obrazlaže da je tuženik stekao neku korist bez osnove na teret tužitelja, NE odgovaraju dokazima pa ni pravom stanju stvari. Pravo stanje stvari jest takvo da tužitelj nije plaćao kredit. Tužitelj je tuženikov DUŽNIK, a ne obratno. Dug tužitelja prema tuženiku na dan 15. svibnja 2017. iznosi 36.901,56 CHF u protuvrijednosti u kunama. Tuženik ističe da pravo stanje stvari je takvo da tužitelj NIJE dokazao potrošačku svrhu ugovora o kreditu. Stoga, tuženik osporava potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora te osporava tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Na tužitelju je teret dokaza o suprotnome, jer se potrošačka svrha ne presumira. Tvrdi da se tužitelj neosnovano poziva na presude iz sporova za kolektivnu zaštitu potrošača jer su utvrđenja iz tih presuda samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača. Tužitelj nije dokazao svoj slučaj. Tuženik ističe prigovor zastare. U vezi s uvodno istaknutim prigovorom zastare, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26. lipnja 1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6. veljače 2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate. Tuženik drži kako kolektivna tužba na koju se tužitelj poziva nije prekinula zastaru za tražbinu konkretnog tužitelja, unatoč pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Tuženik navodi da prema članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (isto i po članku 118. Zakona o zaštiti potrošača), sud je u pojedinačnom postupku vezan za pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Tuženik ističe da tužitelj nije bio stranka kolektivnog postupka te stoga ne postoji, sve do podnošenja ove tužbe, nikakva radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. Da je zakonodavac imao u vidu da kolektivna tužba prekida zastaru za pojedinačne potrošače, onda bi to bio propisao. Ali nije, već je predvidio da pojedinačni potrošač može koristiti u svom postupku jedino utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik tvrdi da je vidljivo kako je zakonodavac institut kolektivne tužbe usmjerio na utvrđenje postojanja određenih povreda na koje se onda potrošači mogu pozivati i za koje su sudovi vezani, ali zakonodavac nigdje nije predvidio da bi podnošenje takve parnice prekidalo zastaru u pojedinačnim postupcima potrošača. Korištenjem utvrđenja u pojedinačnim postupcima iscrpljen je doseg predmetne pravne norme, odnosno svaka mogućnost proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti. Navodi da je pitanje zastare i prekida zastarnih rokova u kontekstu zaštite prava potrošača prepoznato je na razini Europske unije, te je Europska komisija navedeno pitanje odlučila riješiti predlaganjem nove direktive. Dakle, normativnom aktivnošću u skladu sa načelom vladavine prava i pravne sigurnosti. Što se tiče same valutne klauzule, korisnik kredita je upoznat s valutnim rizikom i to je jasno navedeno u članku 1. Ugovora te čl. 23. P) Ugovora, gdje se, neposredno prije tužiteljeva potpisa, navodi da je tužitelj: „upoznat s činjenicom da su sve obveze na povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu te izrijekom potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa za vrijeme postojanja … ovog Ugovora“. Ističe da je valutna klauzula je izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Isto tako, nije sporan niti drugi bitan sastojak ugovora o kreditu, odnosno redovna kamata. Ugovorom je ugovorena početna kamata od 4,90%. Osnovna obveza korisnika kredita, sukladno članku 1021. ZOO, je platiti redovnu kamatu. Kamata određena ugovorom o kreditu je stoga zakonita i ne premašuje zakonom određene maksimalne iznose. Tvrdi da banka nije znala niti mogla/morala znati za rast tečaja CHF. Tuženik navodi da tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tuženik ističe da Tužena banka, ne samo da nije znala, nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Tuženik navodi da je banka prilikom sklapanja Ugovora pružila sve potrebne informacije. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a ŠZ prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Tuženik ističe da je tuženik korisnika kredita informirao o (poznatim) parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF. Banka je za to imala točno određene smjernice kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati. Tuženik ističe kako je bio posljednja banka koje je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima, te kako navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u EUR i kunama. Dapače, tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u švicarskim francima time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na konkurenciju. Tuženik tvrdi da iz svega navedenog proizlazi kako na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja, dapače, kako je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja te kako je banka tužitelja u samom ugovoru upozorila valutni rizik. Navodi da ni jedna od presuda iz sporova radi kolektivne zaštite potrošača na koju se tužitelj poziva ne utječe na pravnu valjanost i opstojnost založnih prava na nekretninama koje su korisnici CHF kredita dobrovoljno dali u zalog radi osiguranja namirenja novčanih tražbina banaka. Prije svega, ove se presude uopće i ne odnose na kredite otkazane zbog neplaćanja. Tužitelj, čini se, vjeruje da dugove ne treba vratiti pa dosljedno toj logici, smatra da ni sredstva osiguranja nisu potrebna. Ističe da založno pravo na nekretnini osigurava namirenje vraćanja kredita kao glavne tražbine te namirenje svih ostalih sporednih tražbina kao što su kamate i troškovi, pri čemu založno pravo osigurava namirenje novčane tražbine kao cjeline (čl. 301. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Tvrdi da u odnosu na izmjene kamatne stope prije izmjena ZIDZPK/12, odnosno prije 1. siječnja 2013., tuženik ukazuje na to da je svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom isključivo u skladu s promjenama tržišnih uvjeta (čl. 2.1. ugovora o kreditu). Tuženik navodi da je člankom 23. J) Ugovora o kreditu, navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. Tuženik ističe da se od 1. siječnja 2013. kamata sastoji od fiksnog dijela i objektivnog parametra. Tuženik tvrdi kako tužitelj, kao i svi drugi korisnici kredita, ima pravo otkloniti od sebe primjenu izmijenjenih općih uvjeta sukladno članku 4.a) OUP/2013. Tužitelj to nije učinio. Navodi da od 1. siječnja 2013. redovna kamata je i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno čl. 5. i 14. ZID ZPK/12, odnosno kamatna stopa je vezana uz definirani fiksni element (6,485 postotnih poena u tužiteljevu slučaju) i varijabilni element (6M LIBOR za CHF). Tužitelj je o tome obaviješten obaviješću od 8. siječnja 2013. koja se dostavlja u prilogu, zajedno sa OUP/13. Tuženik ističe kako postoje stotine pravomoćnih oslobađajućih presuda Visokog prekršajnog suda protiv tužene banke koje potvrđuju kako je banka postupila po čl.11.a. st. 5. ZID ZPK/12. godine i definirala fiksni i varijabilni dio kamatne stope u potrošačkim ugovorima sa promjenjivom kamatnom stopom, zbog čega je zahtjev za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. zasigurno neosnovan. Tuženik predlaže da sud izvede dokaz uvidom u isprave u spisu predmeta, te odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, kao i da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

3. Podneskom dostavljenom ovom sudu dana 1. srpnja 2020. tužiteljica je dijelom preinačila svoju tužbu tako da je uz već utuženo razdoblje utužila i novi period, a koju preinaku je sud svojim rješenjem od 9.srpnja 2020. poslovni broj P-62/2020-9 na pripremnom ročištu, a u skladu s čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu: ZPP) te je upravo takav zahtjev tužiteljice bio predmet ovog postupka kao i predmet vještačenja te predmet provođenja određenih dokaza. No, tijekom postupka tužiteljica nastavno svojim podneskom od 7 lipnja 2022. iznova preinačuje tužbu (u dijelu primarnog zahtjeva kojim traži isplatu po osnovi ništetnosti cijelog ugovora) tako da u dijelu isplate je povećala tužbeni zahtjev i to ne samo iznosom u okviru utuženog perioda već i povećanjem utuženog perioda, a koji do tada nije bio predmet raspravljanja (od dotadašnjeg koji završava zaključno sa 16. travnja 2020. odnosno tijek zatezne kamate na posljednji mjesečni iznos tekao je od 16. travnja 2020., tužiteljica sada zahtjev i daljnje iznose koji dospijevaju 15. listopada 2020. i mjesečno nakon tog dana sve do 15.lipnja 2022.). No, i nakon takvog podneska, sukcesivno tijekom postupka, tužiteljica je iznova povećava tužbeni zahtjev tako da svojim podneskom od 11.listopada 2022. ponovno proširuje svoj zahtjev za novi period tako da sada obuhvaća i mjesečne iznose koji dospijevaju 15. srpnja 2022. i 10. kolovoza 2022. u ukupnom iznosu od 973,60 eur. Nadalje, svojim podneskom od 17.veljače 2023. tužiteljica ponovno preinačuje tužbu na način da povećava tužbeni zahtjev i za novi period i to za mjesečne iznose koji dospijevaju 13. rujna 2022.i 5. siječnja 2023. u ukupnom iznosu od 1.195,02 eur. Posljednju preinaku tužiteljica je učinila svojim podneskom od 17. veljače 2023. godine a kada je uz već utuženi period i nadalje obuhvatila novi period isplate o kojem sud nije rasporavljao. Sve navedene preinake uslijedile su nakon zaključenja prethodnog postupka dana 9. srpnja 2020. godine i kojima preinakama se tuženik u smislu čl. 190. st. 3. ZPP protivio. Ovdje sud ističe da su u konkretnom slučaju, a na preinake tužbe se ne može primijeniti odredba čl. 190.st. 2. ZPP, jer je tužiteljica prvopostavljenim zahtjevom nije potraživala buduće iznose razlike. No, povrh toga ovaj sud ističe da u konkretnom slučaju nema svrsishodnosti u dopuštanju od strane suda takvog proširenja zahtjeva tužiteljice, jer je predmet raspravljanja između stranaka bio drugi period i na koji su predloženi i provođeni dokazi koju su se upravo odnosili na taj period utuženja, a koji je tužiteljica nastavno u više navrata proširivala i a koje proširenje nije bilo predmet raspravljanja u ovom postupku. Osim iznesenog ovaj sud ističe da za tužiteljicu neće nastupiti nikakve štetne posljedice ako daljnji mjesečni iznosi, koji je platila nakon zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari, ne budu predmet raspravljanja u ovom predmetu (zastara za iste još nije nastupila slijedom čega mogu biti predmet raspravljanja u zasebnom postupku) dok s druge strane sudu je vrlo otežano i gotovo nemoguće od ročišta do ročišta proširivati predmet raspravljanja a time i dokaze koji su vezani za takve zahtjeva. Nadalje ovaj sud ističe da je tužiteljica a za preinačeni period kod ovog suda podnijela novu tužbu a po kojoj se vodi postupak kod ovog suda pod brojem P-311/2023 slijedom čega sud nije i ne može odbijanjem preinake u postupku koji je u tijeku spriječiti tužiteljici pristup sudu jer tužiteljica uvijek može podnijeti novu tužbu za daljnji period. Slijedom navedeno sud je rješenjem ovog suda od 6. veljače 2025. odbio preinaku tužbe u dijelu koji se odnosi na obuhvaćanje novih razdoblja jer smatra da nije opravdano, niti u skladu s čl. 190. st. 1. do 3. ZPP, da se takve preinake dopuste. Zbog tužiteljice se ističe da stav VSRH (zaključak VSRH od 26. studenog 2021. posl. Vr. Su IV-162/2021) se ne odnosi na predmetni slučaj, već situaciju u kojoj tužitelj bez svoje krivnje nije mogao postaviti tužbeni zahtjev u visini koju je konačno bilo moguće odrediti nakon provođenja vještačenja (no za isti utuženi period i po istom pravnom osnovu) i to u skladu s predmetom (zadatkom) vještačenja, a što u konkretnom slučaju nije predmet preinake. Stoga je odlučeno kao u izreci rješenja ovog suda od 6. veljače 2025. objavljenom na zapisnik od istog datuma.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o namjenskom kreditu broj 3209172499 (str. 17-22 spisa), efektivna kamatna stopa/realna godišnja kamatna stopa (str. 23-30 spisa), promete po kreditu (str. 31-48 spisa), pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (str. 49 spisa), otkaz ugovora o kreditu od 15. svibnja 2017. (str. 76-77 i 467-468 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga (str. 78 i 469 spisa), izlaganje vice-guvernera Švicarske narodne banke SZĐ od 24. veljače 2000. uz ovjereni prijevod s engleskog jezika i izlaganje vice-guvernera Švicarske narodne banke SZĐ od 19. veljače 2004. uz ovjereni prijevod s engleskog jezika (str. 79-112 spisa), članak Večernjeg lista " Š" zaoštrili utakmicu (str. 113 spisa), članak Vjesnika "U švicarskim francima ušteda veća od 500 kuna" (str. 114 spisa), članak Novog lista "Ne uzimajte kredite u švicarskim francima" (str. 115 spisa), članak Jutarnjeg lista "Švicarski franci sigurni, uskoro krediti u jenima" (str. 116 spisa), izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. (str. 117 spisa), intervju s gosp. SZ, članom uprave tuženika objavljen u Večernjem listu 16. ožujka 2015. (str. 118 spisa), opće uvjete poslovanja tuženika (str. 119-123 spisa), opće uvjete promjene kamatnih stopa tuženika u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama (str. 124-131 spisa), obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope (str. 132 spisa), dopisi tužiteljice i odgovore na dopise tužiteljice (str. 147-150 spisa), potvrdu o ukupnom preostalom dugu tužiteljice (str. 155 spisa), pismo namjere iz 2017. (str. 156 spisa), sudsku praksu (str. 166-170, 186-205, 246-254, 288-311, 339-353, 358-362, 457-461, 693-700 spisa), intervju Jutarnji list od **.**.2011. NZ (str. 206 spisa), FINA očevidnik svih osnova za plaćanje sa specifikacijom naplate od 10. studenog 2020. (str. 207-212 spisa), HZMO ispis obustava od 10. studenog 2020. (str. 213-214 spisa), zapisnik u predmetu P-1103/2015 od 4. srpnja 2016. (str. 215-217 spisa), zamolbu za otpisom duga i brisovno očitovanje po kreditu br. 7103654807 (str. 218 spisa), dodatak predstavci od 1. veljače 2016. (str. 219-221 spisa), povredu propisa o zaštiti potrošača (str. 222 spisa), prijavu ZABA HNB od 12. prosinca 2015. (str. 223-229 spisa), pritužbu ZABA-i na izračun konverzije (str. 230-235 spisa), dopis HNB-a od 8. travnja 2016. (str. 236-237 spisa), promet po kreditu dopis (str. 255 spisa), promet po kreditu na dan 30. studenog 2020. (str. 256 spisa), pregled kamatnih stopa po dospijeću tuženika i zakonske zatezne kamate (str. 257-258 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 259 spisa), prigovor na tražbinu po izvatku iz poslovnih knjiga tuženika (str. 260-261 spisa), izvod iz poslovnih knjiga na dan 12. svibnja 2017. (str. 262 spisa), izvod iz poslovnih knjiga na dan 14. svibnja 2018. (str. 263 spisa), izvod iz poslovnih knjiga na dan 9. rujna 2019. (str. 264 spisa), stanje duga na dan 1. ožujka 2013. (str. 265 spisa), stanje duga na dan 15. studenog 2012. (str. 266 spisa), procjenu vrijednosti nekretnine Zane (str. 267 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. (str. 268 spisa), suglasnost HZMO-a (str. 269 spisa), izvornici zadužnica (str. 270-273 spisa), promet po kreditu do 15. siječnja 2021. (str. 283 spisa), saslušao tužiteljicu kao stranku (str. 285-286 spisa), eSpis P- 669/19, specifikaciju duga po predmetnom kreditu (str. 312-313 spisa), potvrde o obavljanju transakcija od 19. svibnja 2007. (str. 314-315 spisa), potvrdu o stanju duga svibanj 2021. (str. 330 spisa), potvrdu o stanju na dan 13. rujna 2021. (str. 331 i 357 spisa), obavijest o ustegama iz mirovinskih primanja (str. 354-355, 380, 398, 428 spisa), HZMO ispis obustava o pljenidbi na mirovini (str. 356, 399, 429 spisa), financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću (str. 363-371 i 528-536 spisa), dostavu podataka po kreditnoj partiji 7103654807 (str. 400 i 430-431 spisa), nalaz i mišljenje sudske vještakinje Ksenije Vrebac u predmetu P-1103/2015 (str. 401-402 spisa), promet po kreditu svibanj 2022. (str. 432-444 i 508-520 spisa), saslušao sudskog vještaka Vlatka Panjkovića (str. 446 i 607 spisa), potvrdu o stanju duga po kreditu 7103654807 na dan 13. lipnja 2022. (str. 448 spisa), promet po kreditu od 1. srpnja 2007. pa do 13. lipnja 2022. (str. 449-455 spisa), suglasnost o zapljeni (str. 456 spisa), elektronički zapis iz matice vjenčanih (str. 462 spisa), izvješće o obustavi mirovine HZMO–a od 2. lipnja 2022. (str. 463-464 i 521-522 spisa), dopuna nalaza i mišljenja po sudskom vještaku Vlatku Panjkoviću (str. 477-482 spisa), potvrdu od 5. siječnja 2023. (str. 550 spisa), e-mail od 17. veljače 2023. (str. 567 i 593-594 spisa), financijsku analizu otplate kreditnih obveza po kreditu od 12. siječnja 2023. (str. 568-576, 588-592 i 597-605 spisa), izvod iz zapisnika Su IV-162/2021 (str. 614-615 spisa), status e-predmeta P-669/2019 (str. 616-617 spisa), saslušao svjedokinju JZ, eSpis Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 te odluke vezane za isti spis, presudu i rješenje u predmetu P-669/2019-21 od 13. listopada 2020. (str. 627- 636 spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. (str. 644-647 spisa), tužbu u predmetu naslovnog suda, poslovni broj P-311/2023 (str. 665-676 spisa), raspravni zapisnik u predmetu P-311/2023 od 23. listopada 2024. (str. 686-688 spisa), kopiju spisa ovog suda poslovni broj P- 311/2023 i uvid u eSpis.

5. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cijelog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan te je presudom i rješenjem24. ožujka 2025. poslovni broj: 62/2020-74 odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja i presudio:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice ŠZĐ kojim tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209172499 zaključen između tužiteljice ŠZĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. OIB:92963223473 dana 17. svibnja 2007. god. i solemniziran po javnom bilježniku Ivanu Čubelić, iz [adresa] pod brojem OV-8509/2007, u cijelosti, izuzev u dijelu čl. 2.Ugovora o Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209172499 prema kojoj je korisnik kredita dužan plaćati redovnu kamatu koja je tijekom posljednje obaveze promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke, kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. OIB :92963223473 da tužiteljici ŠZĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime preplate zbog ništetne valutne klauzule sadržane u Ugovoru o namjenskom kreditu broj 3209172499 solemniziranom po javnom bilježniku Ivanu Čubelić iz [adresa], pod brojem OV-8509/2007 od 17. svibnja 2007. isplati iznos od 9.469,08 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve kako slijedi:

-na iznos od 2,53 EUR od 2. veljače 2008.

-na iznos od 4,81 EUR od 2. ožujka 2008.

-na iznos od 7,03 EUR od 2. travnja 2008.

-na iznos od 2,40 EUR od 2. svibnja 2008.

-na iznos od 0,84 EUR od 2. lipnja 2008.

-na iznos od 2,95 EUR od 2. srpnja 2008.

-na iznos od 2,72 EUR od 1. srpnja 2008.

-na iznos od 0,09 EUR od 2. rujna 2008.

-na iznos od 2,35 EUR od 2. listopada 2008.

-na iznos od 12,99 EUR od 14. studenog 2008.

-na iznos od 5,84 EUR od 2. prosinca 2008.,

-na iznos od 16,75 EUR od 2. siječnja 2009.

-na iznos od 18,22 EUR od 2. veljače 2009.

-na iznos od 18,97 EUR od 2. ožujka 2009.

-na iznos od 17,20 EUR od 2. travnja 2009.

-na iznos od 16,94 EUR od 2. svibnja 2009.

- na iznos od 7,34 EUR od 2. lipnja 2009.

- na iznos od 13,77 EUR od 22. srpnja 2009.

- na iznos od 12,60 EUR od 2. kolovoza 2009.

- na iznos od 13.80 EUR od 9. rujna 2009.

- na iznos od 13,37 EUR od 2. listopada 2009.

- na iznos od 17,08 EUR od 16. siječnja 2010.

- na iznos od 19,30 EUR od 13. veljače 2010.

- na iznos od 21,79 EUR od 21. ožujka 2010.

- na iznos od 21,79 EUR od 21. ožujka 2010

- na iznos od 20,78 EUR od 14. travnja 2010.

- na iznos od 25,08 EUR od 13. svibnja 2010.

- na iznos od 27,42 EUR od 15. lipnja 2010.

- na iznos od 28,34 EUR od 13. kolovoza 2010.

- na iznos od 40,01 EUR od 14. rujna 2010.

- na iznos od 31,25 EUR od 5. studenog 2010.

- na iznos od 46,93 EUR od 17. prosinca 2010.

- na iznos od 42,21 EUR od 15. travnja 2011.

- na iznos od 42,21 EUR od 28. travnja 2011.

- na iznos od 42,21 EUR od 2. svibnja 2011.

- na iznos od 43,93 EUR od 2. lipnja 2011.

- na iznos od 64,94 EUR od 26. srpnja 2011.

- na iznos od 73,95 EUR od 26. kolovoza 2011.

- na iznos od 61,19 EUR od 14. rujna 2011.

- na iznos od 58,77 EUR od 3. studenog 2011.

- na iznos od 56,42 EUR od 11. prosinca 2011.

- na iznos od 58,97 EUR od 25. prosinca 2011.

- na iznos od 64,00 EUR od 7. veljače 2012.

- na iznos od 62,50 EUR od 28. ožujka 2012.

- na iznos od 61,41 EUR od 18. travnja 2012.

- na iznos od 63,99 EUR od 7. lipnja 2012.

- na iznos od 62,16 EUR od 17. kolovoza 2012.

- na iznos od 61,18 EUR od 18. listopada 2012.

- na iznos od 62,71 EUR od 15. studenog 2012.

- na iznos od 62,07 EUR od 18. prosinca 2012.

- na iznos od 58,00 EUR od 17. siječnja 2013.

- na iznos od 58,86 EUR od 3. veljače 2013.

- na iznos od 58,76 EUR od 12. ožujka 2013.

- na iznos od 62,20 EUR od 11. travnja 2013.

- na iznos od 59,44 EUR od 11. svibnja 2013.

- na iznos od 58,08 EUR od 11. lipnja 2013.

- na iznos od 57,41 EUR od 10. kolovoza 2013.

- na iznos od 60,56 EUR od 26. rujna 2013.

- na iznos od 59,72 EUR od 24. listopada 2013.

- na iznos od 59,94 EUR od 19. studenog 2013.

- na iznos od 62,42 EUR od 20. prosinca 2013.

- na iznos od 62,97 EUR od 11. travnja 2014.

- na iznos od 62,48 EUR od 11. srpnja 2014.

- na iznos od 64,35 EUR od 11. kolovoza 2014.

- na iznos od 65,03 EUR od 11. rujna 2014.

- na iznos od 67,44 EUR od 14. veljače 2015.

- na iznos od 67,44 EUR od 15. svibnja 2015.

- na iznos od 67,44 EUR od 13. lipnja 2015.

- na iznos od 67,44 EUR od 15. srpnja 2015.

- na iznos od 67,44 EUR od 13. kolovoza 2015.

- na iznos od 67,44 EUR od 15. rujna 2015.

- na iznos od 67,44 EUR od 13. studenog 2015.

- na iznos od 67,44 EUR od 15. prosinca 2015.

- na iznos od 65,87 EUR od 16. lipnja 2018.

- na iznos od 66,39 EUR od 13. srpnja 2018.

- na iznos od 73,15 EUR od 15. kolovoza 2018.

- na iznos od 73,29 EUR od 13. rujna 2018.

- na iznos od 70,70 EUR od 13. listopada 2018.

- na iznos od 72,24 EUR od 13. studenog 2018.

- na iznos od 72,24 EUR od 13. studenog 2018

- na iznos od 72,24 EUR od 13. studenog 2018.

- na iznos od 73,60 EUR od 13. prosinca 2018.

- na iznos od 73,18 EUR od 15. siječnja 2019.

- na iznos od 71,74 EUR od 14. veljače 2019.

- na iznos od 71,94 EUR od 14. ožujka 2019.

- na iznos od 225,87 EUR od 13. travnja 2019.

- na iznos od 223,09 EUR od 15. svibnja 2019.

- na iznos od 228,00 EUR od 13. lipnja 2019.

- na iznos od 231,42 EUR od 13. srpnja 2019.

- na iznos od 241,01 EUR od 14. kolovoza 2019.

- na iznos od 238,18 EUR od 13. rujna 2019.

- na iznos od 217,40 EUR od 16. listopada 2019.

- na iznos od 239,77 EUR od 15. studenog 2019.

- na iznos od 242,30 EUR od 13. prosinca 2019.

- na iznos od 246,69 EUR od 16. siječnja 2020.

- na iznos od 253,21 EUR od 13. veljače 2020.

- na iznos od 264,55 EUR od 14. ožujka 2020.

- na iznos od 267,59 EUR od 16. travnja 2020.,

sve u roku od 15 dana.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka." ,

te je riješio:

"I. Odbija se kao neosnovan prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere koja glasi:

Određuje se privremena mjera prema tuženiku kao protivniku osiguranja ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 i zabranjuje se tuženiku kao protivniku osiguranja ZAGREBAČKOJ BANCI d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 da prema tužitelju kao predlagatelju osiguranja ŠZĐ IZ [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] poduzima bilo kakve daljnje radnje radi provedbe prisilne naplate koja proizlazi iz njihovog međusobnog odnos iz ugovora broj: 7103654807, odnosno po suglasnosti tužitelja o pljenidbi i zadužnicama izdanima dana 15. svibnja 2007., mjesto izdavanja zadužnice: 016115 [adresa] i ovjerene po Javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz [adresa], broj ovjere: OV-8510/2007 od dana 17. svibnja 2007. u [adresa] i broj ovjere: OV-8511/2007 dana 17. svibnja 2007. u [adresa]. Nalaže se FINI OBUSTAVA PLJENIDEBE svih računa tužitelja- predlagatelja osiguranja ŠZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] radi provedbe naplate koja proizlazi iz međusobnog odnosa tužitelja-predlagatelja osiguranja ŠZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika kao protivnika osiguranja ZAGREBAČKE BANKE d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 iz ugovora broj: 7103654807, odnosno po zadužnicama izdanim dana 15. svibnja 2007., mjesto izdavanja zadužnica: 016115 [adresa] i ovjerene po Javnom bilježniku Ivanu Čubeliću iz [adresa], broj ovjere: OV-8510/2007 dana 17. svibnja 2007. i broj ovjere: OV-8511/2007 dana 17. svibnja 2007. u [adresa].

Nalaže se HRVATSKOM ZAVODU ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, Područni ured u [adresa] obustaviti obustavu temeljem suglasnosti tužitelja kao predlagatelja osiguranja ŠZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 24.05.2018.g. kojom se plijenila i kojom se plijeni mirovina tužitelja kao predlagatelja osiguranja ŠZĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u korist tuženika kao protivnika osiguranja ZAGREBAČKE BANKE d.d. Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB:92963223473 po ugovoru o kreditu broj: 7103654807.

Privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod Općinskog suda u Sisku vodi pod poslovnim brojem: P-62/2020. Nalaže se tuženiku kao protivniku osiguranja nadoknaditi tužitelju kao predlagatelju osiguranja trošak sastava prijedloga radi osiguranja uvećano za sudske pristojbe na prijedlog i rješenje o osiguranju po određenju suda."

II. Odbacuje se tužba tužiteljice u dijelu u kojem tužiteljica traži, u okviru utvrđivanja da je Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209172499 sklopljen između stranaka ništetan u cijelosti, ništetnost i čl. 2. istog ugovora prema kojoj je korisnik kredita dužan plaćati redovnu kamatu koja je tijekom posljednje obaveze promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke."

6. Podneskom od 8. travnja 2025. tuženik pravovremeno podnosi prijedlog za dopunu presude u kojem navodi da sud je u tč. I. izreke Presude propustio odlučiti o ostalim točkama glavnog tužbenog zahtjeva, odnosno o točki 2. (zahtjev za isplatu), točki 3. (zahtjev za vraćanjem instrumenata osiguranja povrata predmetnog kredita – zadužnice i suglasnosti o zapljeni primanja), točki 4. (brisanje založnog prava na nekretnini koje je upisano u zemljišnim knjigama) i točki 5. (parnični trošak) glavnog tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog, sukladno članku 339. važećeg Zakona o parničnom postupku, tuženik predlaže sudu donijeti dopunsku presudu kojom će dopuniti Presudu u tč. I izreke na način da tužitelja odbije s njegovim glavnim tužbenim zahtjevom u cijelosti, odnosno i u svim preostalim točkama (tč. 2., tč. 3., tč. 4. i tč. 5.).

7. Naime, u smislu članak 339. ZPP ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni.

8. U konkretnom slučaju tuženiku je presuda uručena danom objave iste, a u smislu čl. 335. st. 9. ZPP, a prijedlog za dopunu podnio je dana 8. travnja 2025., dakle pravovremeno.

9. Obzirom na navedeno sud je smatrajući da je prijedlog tuženika pravovremen i djelomično osnovan, odlučio o dijelu zahtjeva tužitelja a u kojem je propustio donijeti odluku.

10. Uvidom u spis ovog suda poslovni broj P-311/2023 utvrđeno je da u istom predmetu je ovdje tužiteljica podnijela tužbu protiv ovdje tuženika a radi isplate ukupno iznosa od 16.210,70 eur i to sa zakonskom z ateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose tekućim počevši od 15. listopada 2020. pa do zaključno 5.siječnja 2023. i to temeljem stjecanja bez osnova a iz razloga što tužiteljica toj tužbi navodi da smatra da je predmetni ugovor ništetan u cijelosti, te u tom predmetu upravo traži iznose stečene bez osnove (dakle uplate u cijelosti) a za razdoblje za koje ovaj sud nije dopustio preinaku). U istom predmetu, eventualnom kumulacijom, tužiteljica također, ukoliko sud smatra da isplata po osnovi ništetnosti cijelog ugovora nije osnovana, zahtjeva od tuženika isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetne valutne klauzule vezane za valutu CHF i to u ukupnom iznosu od 6.806,07 eur i to mjesečne iznose koji dospijevaju od 10. studenog 2020. pa nadalje. Ovdje sud napominje da u predmetnom postupku za taj dio (period zahtjeva) ovaj sud nije započeo raspravljanje jer je odbio preinaku tužbe a kojoj se tuženik protivio, slijedom čega ovaj sud smatra da u ovom postupku nema osnova za odbacivanje tužbe u tom dijelu iz razloga što kod ovog suda za isti period već teče druga parnica.

11. Među stranaka nije sporno da se između istih stranaka i to ovdje tužiteljice kao tužiteljice i ovdje tuženika kao tuženika vodi još jedan postupak pred ovim sudom i to pod poslovnim brojem P-669/2019 (a u koji je ovaj sud i izvršio uvid na ročištu od 22. ožujka 2023.) da je dana 13. listopada 2020. donesena presuda (a po tužbi tužiteljice od 24. lipnja 2015. a koja je dostavljena tuženiku dana 12. kolovoza 2015. i kada je u tom predmetu počela teći litispendencija za taj predmet postupka) kojom je utvrđena ništetnost djela odredbe čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu prema kojoj je korisnik kredita dužan plaćati redovnu kamatu koja je tijekom posljednje obaveze promjenjiva temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke te je istom presudom po osnovi ništetnosti takve odredbe naloženo ovdje tuženiku da isplati tužiteljici ukupan iznos od 29.928,28 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u izreci točke 2. iste presude, a koji postupak još nije pravomoćno okončan te se spis nalazi (u trenutku zaključenja glavne rasprave) na odluci po žalbi tuženika na presudu na nadležnom ŽS. Dakle, obzirom da se u istom predmetu već vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti dijela predmetnog ugovora o kreditu i to u dijelu promjenjive kamatne stope odnosno čl. 2. istog ugovora, tužiteljica sada u ovom postupku više ne može tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom iznesenog u tom dijelu je valjalo odbaciti tužbu tužiteljice a temeljem čl. 288. st. 2. ZPP, te je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja.

12. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice, a u dijelu kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude, neosnovan, dok u preostalom dijelu, unatoč isticanju tuženika, je sud već odlučio kondemnacijom (kao eventualnoj kumulaciji, slijedom čega neprihvaćanjem tužbenog zahtjeva u dijelu da ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti tužiteljica više ne potražuje povrat stečenog temeljem ugovora u cijelosti već samo razliku po osnovi ništetne valutne klauzule) kao što je već odlučio i o dijelu odluke o troškovima postupka, a kako je to vidljivo iz toč. 5. ove presude.

13. Uvidom u Ugovor namjenskom kreditu od 15. svibnja 2007. godine broj 3209172499 sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita, tuženika kao kreditora te HZ kao založnog dužnika (dalje: Ugovor o kreditu) utvrđeno je da je kreditu istim ugovorom tužiteljici odobren kredit u iznosu od 44.300,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Čl. 2./1 Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita je dužan kreditoru platiti anuitete u iznos kredita od 44.300,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja tog ugovora iznosi 4,90% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja ČL. 2/3 Ugovora o kreditu ugovoreno je da na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate. Čl. 3. Ugovora o kreditu ugovoren je rok otplate i to 24 godine, s time da tražbina kreditora dospijeva najkasnije 15. svibnja 2032.. Čl. 3/6 Ugovora o kreditu ugovoreno je da na iznos kredita koji je stavljen u otplatu se obračunava redovna kamata a koja se obračunava za cijelo vrijeme postojanja tražbine po tom Ugovoru od dana stavljanja kredita u otplatu, uključujući i period početka otplate kredita. Čl. 6. Ugovora o kreditu ugovorena je namjena kredita i to adaptacija kuće. ČL. 7/1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Nadaje je istim ugovoreno da prvi anuitet iznosi 259,18 CHF a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. Čl. 7/2 Ugovor o kreditu ugovoreno je da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta. Čl. 7/3. Ugovoreno je da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu, a počev od dana dospijeća prvog anuiteta. Nadalje čl. 9. i10. Ugovora o kreditu ugovoren je instrument osiguranja i to suglasnost o zapljeni plaće, mirovine ili dr. stalnog novčanog primitka, pa i zadužnica kako korisnika kredita tako dužnika i jamaca, a čl.14. istog da radi osiguranje cjelokupne tražbine založni dužnik TZ zalaže svoju nekretninu. ČL. 23.B) Ugovora o kreditu ugovoreno je da kreditor ima pravo otkazati kredit ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe po tom ugovoru, te da su stranke suglasne da cjelokupna tražbina kreditora po tom ugovoru dospijeva u slučaju otkaza danom kada javni bilježnik, po nalogu kreditora pošalje otkaz kredita na adresu korisnika navedenoj u zaglavlju ugovora ili drugu adresu o kojoj je korisnik kredita obavijestio kreditora te je ugovoreno da je korisnik kredita suglasan da tako učinjen otkaz kredita proizvodi pravne učinke od dana predaje preporučene pošiljke pošti, bez obzira je li dostava uspjela ili ne. Ugovor o kreditu potpisan je od strane korisnice kredita, tužiteljice, založnog dužnika te ovlaštenih osoba na strani kreditora, te je potvrđen kao javnobilježnička isprava od strane javnog bilježnika Ivana Čubelića iz [adresa] pod brojem Ov-8509/2007. Na isti ugovor javni bilježnik Sanja Čubelić Šimac iz [adresa] je dana 18. svibnja 2017. stavila klauzulu ovršnosti s danom 15. svibnja 2017..

14. Među strankama nije sporno da tužiteljica vezano sa predmetni Ugovor o kreditu nije prihvatila konverziju kredita u Eur slijedom čega ovaj sud na okolnost komunikacije stranaka vezanih za ponudu za sklapanje ugovora o konverziji nije provodio dokaze.

15. Na okolnost načina sklapanja i pregovora vezano za Ugovor o kreditu sud je saslušao tužiteljicu kao stranku te svjedokinju JZ.

16. U svome iskazu tužiteljica je navela da je S kao i njezin bračni drug, a koji je invalid već 30 godina. Tužiteljica je iskazala da je njezin bračni drug bio klijent tuženika te je 2007. zvao da pokušava riješiti problem u banci te da tužiteljica dođe jer mu je osobna bankarica rekla da je tužiteljica njegova bračna družica i opunomoćenik po računu te da dođe u banku. Navela je da kada je došla u banku, upoznata je sa činjenicom da njezin bračni drug ima dugove po VISA i Master card i to u euru. Iskazala je da kako nije podmirio to dugovanje, isto mu je odjednom dospjelo i sjelo na tekući račun. Tužiteljica je navela da mu je nakon toga minus po tekućem računu ukinut, a time i mogućnost da otplaćuje kredit koji je podigao za kupnju dionica u investicijskom fondu ZABA-e također u eurima. Tužiteljica je iskazala da kada je saznala kakav je dug njezinog bračnog druga, a i kakvo je zdravstveno stanje njezinog bračnog duga, tužiteljica je rekla bankarici da je ona, kao bračna družica i spremna platiti dug, na što joj je bankarica rekla da tužiteljičina primanja nisu dostatna da se dug podmiri već da podigne kredit. Tužiteljica je iskazala da je nakon toga tužiteljica rekla da je u mirovini i da nema problema, da će odmah pribaviti podatke o visini mirovine. Iskazala je da nakon što je predočila primanja, bankarica joj je rekla da tužiteljica nije kreditno sposobna za kredit u kunama već je samo kreditno sposobna za kredit vezan za valutu CHF. Naime, tužiteljica je navela da su svi dugovi njezina muža vezani za EURO, zbog čega je tužiteljica tražila kredit u kunama, no rečeno joj je da je kreditno sposobna samo za kredit u CHF, a za koji kredit joj je bio potreban zalog. Navela je da joj je rečeno da taj kredit vezan za CHF je sada kod njih povoljan kredit jer ima kamatu od 4,5% i to je kredit za mlade s time da se mora osigurati zalogom. Iskazala je da je to bilo u veljači 2007. kada je potpisala pristupnicu za kredit. Tužiteljica je navela da su te 2007. svuda u javnosti, na televiziji i reklamama reklamirani krediti u CHF kao strašno povoljni krediti. Tužiteljica je iskazala da nitko ništa nije govorio o tečaju CHF i stabilnosti tog tečaja, a pod utjecajem tih reklama, tužiteljica je pristala na taj kredit. Navela je da osim činjenice da je kamata 4,5% povoljna kamata, tužiteljici ništa drugo nije objašnjeno od strane bankarice niti se tužiteljica što pitala, već se mučila da sakupi dokumentaciju vezanu za nekretninu koja će biti zalog. Iskazala je da nakon što je prikupila dokumentaciju vezanu za zalog, tužiteljica se zajedno sa svojim bračnim drugom, koji je bio založni dužnik, vratila u banku radi potpisivanja ugovora, a gdje ju je već dočekao sastavljeni ugovor odnosno špranca po kojoj je žena u banci dodala samo jednu stavku mašinom. Tužiteljica je navela da nije nikako utjecala na sastavljanje odredba ugovora niti joj je pružena takva mogućnost. Tužiteljica je iskazala da joj je kredit odobren na 44.300 CHF, odnosno u protuvrijednosti u kunama joj je isplaćena od 196.000,00 kn. Navela je da kada su dobili taj pisani ugovor, poslali su ih kod javnog bilježnika Ivana Ćubelića gdje su zbog invalidnosti muža tužiteljice došli odmah na red, a koliko se tužiteljica sjeća, javni bilježnik tužiteljici i njezinom bračnom drugu nije pojašnjavao ništa u vezi odredaba ugovora o kreditu. Iskazala je da nakon što su ugovor potpisali i što je javni bilježnik solemnizirao, a to je bilo 17. svibnja 2007., ugovor su vratili u banku. Tužiteljica je navela da je isplata kredita išla tek 19. svibnja 2007. Navela je da su kredit podigli za adaptaciju kuće u [adresa], a i radi se o stambenom kreditu. Iskazala je da odmah nakon isplate kredita i nakon što su plaćene naknade za kredit 90.000,00 kn, od tog kredita prebačeno je za zatvaranje kredita bračnog druga tužiteljice, koji je podignut za kupnju dionica, a ostatak kredita koje je tužiteljica podigla je kupljen materijal za adaptaciju kuće u [adresa]. Navela je da u vrijeme zaključenja ugovora odnosno prva rata kredita bila je 1.300,00 kn odnosno 230 CHF, tada se desilo 2011. kada je tužiteljica dobila obavijest od banke da se promijenila visina kamate pa tako i visina obroka zbog promjene tečaja, mjesečna kamata bila je do 3.000,00 kuna, no u toj obavijesti su se navodile i neke zatezne kamate tako da su tužiteljici sa mirovine skidali po 4.000,00 kn. Iskazala je da je te 2011. shvatila da je tužiteljica financijski nepismena te se uključila u Udrugu potrošača. 2014. Tužiteljica je navela da je kod ovoga suda pokrenula postupak protiv tuženika radi preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, a koji se vodio pod poslovnim brojem: P-669/2019. Navela je da u banci nisu rekli da je valuta CHF rizična valuta. Iskazala je da su joj u banci ponudili kamatu od 4,5%. Tužiteljica je navela da je u Ugovoru o kreditu potpisan na kamatnu stopu od 4,9% te navodi da ju na tu visinu kamate nije nitko upozorio. Iskazala je da je pročitala Ugovor o kreditu, ali ga nije razumjela. Tužiteljica je iskazala da nekretnina u [adresa] služi za stanovanje odnosno za posebne potrebe. Navela je da je prije potpisivanja ugovora isti pročitala, da ga nije razumjela, da ga je pročitala, ali nije tražila razjašnjenje ni bankara ni javnog bilježnika te 2007. Iskazala je da se 2007. nije informirala sama o kretanju tečaja CHF. Tužiteljica je navela da nije pregovarala o nižoj kamatnoj stopi te da nije shvatila da se čekao rođendan tužiteljice, slijedom čega više nije spadala u kategoriji ''mladih'' te da više nije mogla dobiti nižu kamatnu stopu. Tužiteljica je nadalje iskazala da tu činjenicu da više u trenutku sklapanja ugovora nije spadala u kategoriju mladih te da je kamatna stopa od 4,9% je shvatila tek 2015. kada joj je ponuđena konverzija kredita u EUR, a koju konverziju nije prihvatila. Navela je da možda raspolaže nekim računima za majstore, a koji su radili adaptaciju kuće u [adresa].

17. U svom iskazu svjedokinja JZ (dalje svjedokinja) je iskazala da poznaje tužiteljicu jer je ista bila klijentica Zagrebačke banke, a djelatnica koje je svjedokinja bila do 2020. kada je otišla u mirovinu. Svjedokinja je navela da je tužiteljica bila klijentica radne kolegice svjedokinje koja je zajedno sa svjedokinjom radila kod tuženika, a nije bila klijentica svjedokinje. Navela je da su zadaci radnog mjesta svjedokinje bili obrada kredita, slijedom čega je i svjedokinja također bila supotpisnik na ugovoru u kreditu koji korisnik je bila tužiteljica, svjedokinja ne zna točno kada je to bilo jer je sudjelovala u obradi puno kredita. Iskazala je da zna samo za jedan ugovor o kreditu, a čini joj se vezan za valutu švicarski franak, no sada više zbog proteka vremena nije sigurna. Svjedokinja je navela da je osobno sudjelovala kao supotpisnik samo na jednom ugovoru o kreditu kojeg korisnika kredita je bila tužiteljica. Svjedokinja je iskazala da ne može više ništa reći u svezi tog ugovora, jer svjedokinja nije u svezi tog ugovora razgovarala sa tužiteljicom već njezina kolegica. Navela je da druge detalje u svezi predmetnog ugovora ne zna, no zna kakav je bio naputak tuženika u vrijeme kada su se sklapali ugovori vezani za valutu CHF, a bio je takav da je banka u početku rekla da ne nude klijentima kredite u CHF-u već u euru, a za što su se djelatnici sami čudili, jer je kamatna stopa bila niža, no rečeno im je da ne nagovaraju klijente na iste ugovore, već isključivo ukoliko sam klijent želi sklopiti ugovor vezan za tu valutu. Iskazala je da su mnogi klijenti zbog takve politike tuženika odlazili u druge banke podizati kredite vezano za CHF, a tuženik je bio među zadnjim bankama koje su u ponudu uvele kredit vezan za valutu CHF. Svjedokinja je navela da je uobičajeno bilo da kada se ugovor, a koji su bili tipski ugovori, uručio klijentu od strane banke da je klijent sam nosio ugovor na potpis javnom bilježniku te se mogao upoznati sa svim odredbama ugovora i ugovor se nije potpisivao u poslovnici banke te je klijent mogao odnijeti kući ugovor i proučiti ga te naknadno ovjeriti kod javnog bilježnika. Navela je da svjedokinja nije sastavljala odredbe ugovora već je dobivala sastavljene ugovore iz pravne službe, a koja pravna služba je samostalno bez klijenta sastavljala odredbe ugovora. Iskazala je da prije sklapanja samog ugovora o kreditu su se klijentima nudile različite mogućnosti te je sam klijent izabrao jednu od ponuđenih mogućnosti odnosno uvjete ugovora, pa su se tako nudili krediti sa fiksnom kamatnom stopom, sa promjenjivom kamatnom stopom, a i vezani za različite valute. Svjedokinja je navela da u vrijeme ponude kredita vezanih za CHF je tuženik osim kredita u eurima koje je uvijek nudio, je nudio kratko vrijeme i kredite u kunama. Svjedokinja je iskazala da su klijenti upozoravani prilikom sklapanja ugovora o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s ugovorenom kamatnom stopom te je klijentima rečeno da se takva kamata u tijeku otplate može povisiti i sniziti. Navela je, a u odnosu na valutnu klauzulu da nitko nije komentirao valutnu klauzulu, jer u to vrijeme je tečaj CHF-a bio stabilan te nitko nije mogao predvidjeti čak ni od strane banke da bi tečaj CHF-a mogao toliko narasti. Iskazala je da upravo zbog stabilnosti valute CHF-a tuženik na početku nije nudio kredite vezane za CHF. Svjedokinja je navela da je kolegica koja je pregovarala sa tužiteljicom bila KZ. Svjedokinja je iskazala da je tuženik klijentima nudio ugovore vezano za CHF te ih je imao u svojoj ponudi, no djelatnici tuženika nisu navodili odnosno nagovarali klijente da uzimaju kredite vezane za tu valutu, ali ukoliko bi klijent inzistirao da sklopi kredit u toj valuti tada je banka sklapala ugovor o kreditu vezan za valutu CHF sa klijentom jer je glavni cilj banke bio zadržati klijente, a ne da odlaze zbog takvih kredita u druge banke. Navela je da svjedokinji nije poznato da bi se klijentima navodilo da su kreditno sposobni samo za kredite vezane za CHF. Iskazala je da su bile male razlike kreditne sposobnosti za kredit u eurima i CHF. Svjedokinja je iskazala da je svjedokinja imala jedan slučaj kada je klijentica tražila izmjenu odredbe ugovora koja je bila sastavljena od strane pravne službe te je takav zahtjev klijentice i usvojen. Navela je da ne zna je li tužiteljica nosila svojoj kući ugovor ali ga je odnijela iz banke te ugovor o kreditu nije potpisivala u banci.

18. Dakle, iz iskaza tužiteljice, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu) sud je utvrdio da je upravo tužiteljica potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužiteljica u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi adaptacije kuće u [adresa] i podmirenja dugova bračnog druga (dakle osobne potrebe) i to isključivo kao fizička za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja odnosno trgovačke djelatnosti niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Naime, iako tužiteljica navodi da je dijelom od kredita koji je predmet ovog postupka zatvorila i kredit kojim je njezin bračni drug kupio dionice, ovaj sud ističe da takva okolnost ne utječe na činjenicu da je tužiteljica u konkretnom slučaju postupala kao potrošač jer je djelovala na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti (niti je tijekom postupka utvrđeno da bi se tužiteljica bavila kakvom trgovačkom djelatnošću), tim više što i iz samog Ugovora o kreditu čl. 6. je navedena namjena kredita adaptacija kuće. Dakle, sam tuženik je tužiteljici ponudio potrošački ugovor, slijedom čega se sada ne može tvrditi da se radi o trgovačkom ugovoru. Nastavno iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala u svezi bilo koje ugovorne odredbe, te je tužiteljica iako je pročitala ugovor, isti nije u potpunosti razumjela (no s druge strane tužiteljica nije niti postavljala pitanja vezana za nejasnoće. Da tužiteljica nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu već je isti sastavljen u pravnoj službi tuženika, potvrđuje i saslušana svjedokinja, kao što potvrđuje i da se radi o tipskom ugovoru. Da se radi o tipskom ugovoru (obrascu) vidljivo je i iz samog Ugovor o kreditu u kojem se navode odredbe o, primjerice, instrumentima osiguranja a koji nisu ugovoreni (čl. 8. u kojem se navodi da otplatu kredita jamce i jamci a koji imenom nisu navedeni, te primjerice u čl. 8. deponenti a koji nisu navedeni, već samo prazne linije).

19. U odnosu na činjenicu je li tužiteljici ponuđen i je li tužiteljica podnijela zahtjev za kredit za mlade (sa nižom kamatnom stopom od ugovorene), ovaj sud ističe da, osim iskaza tužiteljice, tužiteljica na takvu okolnost ne predlaže druge dokaze, a iz iskaza svjedokinje takva činjenica nije potvrđena. Osim iznesenog ovaj sud smatra da ukoliko je tužiteljici takav kredit eventualno i ponuđen (za mlade s kamatom od 4,5%) da, primjenom načela savjesnosti i poštenja u smislu 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO) i pažnje prosječnog potrošača (dakle ne stručnjaka) ukoliko je tužiteljici eventualno i prezentiran takav uvjet kredita, tužiteljica je znala i morala znati da u trenutku potpisivanja kredita nema uvjet za taj kredit. Osim iznesenog, unatoč sada isticanju tužiteljice da nije razumjela odredbe ugovora, sama visina kamatne stope (izuzev u dijelu modaliteta i načina promjene iste) od 4,90% godišnje samim čitanjem, pa i letimičnim pregledom ugovora, a obzirom da se radi o čl. 2. Ugovora o kreditu (dakle početnim odredbama) nije mogla ostati nepoznata tužiteljici. Osim iznesenog iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tužiteljica (zbog dobi) više nije imala uvjet za kredit za mlade, slijedom čega nije osnovano niti opravdano, niti u skladu s bilo kojom odredbom zakona, da tuženik prihvati sklapanje ugovora o kreditu s tužiteljicom pod drugim uvjetima nego li to na tržištu radi i s drugim klijentima. Osim iznesenog ovaj sud je osnovom iskaza tužiteljice utvrdio da je tužiteljici predmetni kredit neophodno trebao i da nije mogla ostvariti druge kredite (zbog kreditne sposobnosti, pa tako niti u kunama) slijedom čega ovaj sud smatra da nije opravdano niti osnovano zaključivati da bi tužiteljica odbila ponuđeni joj kredit sa kamatnom stopom kakvu je Ugovorom o kreditu prihvatila jer su joj sredstva od kredita bila neophodna (kako sama opisuje zbog dugova bračnog druga i njegovog zdravstvenog stanja). Po mišljenju ovog suda upravo takva odredba (dakle u tom dijelu koji sada tužiteljica osporava) a koja određuje jasno i nedvosmisleno postotak kamatne stope (upravo zbog čega tužiteljica smatra da je cijeli ugovor ništetan) od 4,90% u smislu čl. 84. ZZP je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva (tim više što je u čl. 2. Ugovora o kreditu) pa u tom smislu nije dopušteno ocjenjivati je li ista poštena.

20. U smislu čl. 87. st. 2. ZZP ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. U konkretnom slučaju, vezano za predmetni Ugovor o kreditu, ovaj sud smatra da sama činjenica da je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (a sve i da se utvrdi da je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli) ne čini cijeli Ugovor o kreditu ništenim (pa tako i VSRH u Gos /2019-36 od 4. ožujka 2020.). Slijedom iznesenog ovaj sud smatra da nije osnovan zahtjev tužiteljice a kojim tužiteljica traži utvrđenja ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu. Nadalje, kako je tužiteljica zahtjev za isplatu ukupnog iznosa koji je platila po osnovi spornog ugovora u slučaju utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora, postavila kao eventualnu kumulaciju (dakle u slučaju neosnovanosti zahtjeva za utvrđivanje ništetnosti cijelog ugovora, da u tom slučaju sud odlučuje o zahtjevu za stjecanje bez osnove ali po osnovi ništetne valutne klauzule u eur) ovaj sud u konačnici odbijajući zahtjev tužiteljice kao neosnovan u dijelu kojim traži ništetnost cijelog ugovora, je nakon toga odlučivao o eventualno kumuliranom kondemnatornom zahtjevu a koji se odnosi na ništetnu valutnu klauzulu odnosno isplatu po stečenom bez osnova temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (dakle o kondemnatornom zahtjevu tužiteljice je već u cijelosti odlučeno a kako je to tužiteljica i tražila). Zbog tužiteljice se ističe da sud nije određivao vještačenje radi utvrđivanja ukupno plaćenog iznosa kredita (čiji povrat tužiteljica traži u slučaju ništetnosti cijelog ugovora) jer u tom slučaju tužiteljica ima pravo na povrat svega plaćenog a koje plaćene iznose je dokazivala potvrdama HZMO o plaćenim iznosima kredita. S druge strane smatrajući da je odredba Ugovora o kreditu kojom navodi da je redovna kamata 4,90% jasna, lako uočljiva i razumljiva, ovaj sud je smatrao da je tužiteljica i letimičnim pogledom mogla uočiti takvu ugovornu odredbu (te da u odnosu na takvu stopu nema dileme) slijedom čega se radi o odredbi iz čl. 84. ZZP a u svezi čega nije dopušteno ocjenjivati je li ista poštene, a podredno i ništetna temeljem čl. 87. ZZP, slijedom čega sud nije prihvatio niti prijedlog tužiteljice da se vještači plaćena razlika između anuiteta plaćenih prema kamatnoj stopi od 4,9% i 4,5%. Slijedom iznesenog sud je u konačnici odbio zahtjev tužiteljice u dijelu kojim traži utvrđenja ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu (izuzev u dijelu promjenjive kamatne stope za koji već teče parnica i koji dio zahtjeva je valjalo odbaciti) i odlučio je kao u presudi ovog suda od 24. ožujka 2025.. Obzirom da sud smatra da je tužiteljica i nadalje po osnovi Ugovora o kreditu (bez obzira što je isti otkazan) dužna tuženiku povrat iznosa kredita (zajedno sa redovnim a nakon otkaza i zateznim kamatama) i bez obzira na ništetnost pojedinih odredaba takvog ugovora, ovaj sud smatra da tužiteljica sada neosnovano traži i da sud naloži tuženiku povrat sredstava osiguranja povrata kredita broj 3209172499 – zadužnicu i suglasnost o zapljeni primanja, kao i da se naloži brisanje uknjižbe založnog prava, a obzirom da tijekom postupka sud nije utvrdio, niti tužiteljica to ističe ili traži, da bi navedene odredbe Ugovora o kreditu (o sredstvima osiguranja, zadužnici i založnom pravu čl.9., 10. i 14.) bile ništetne. Nadalje kako sud nije utvrdio da bi Ugovor o kreditu bio ništetan u cijelosti, a tužiteljica nije dokazala da bi tuženiku vratila dugovano po osnovi isplaćenog joj kredit (suprotno tome utvrđeno je da je kredit otkazan zbog neredovitog plaćanja istog) ovaj sud je odbio i u tom dijelu zahtjev tužiteljice te je odlučio kao u izreci.

21. Naime, uvidom u promet po predmetnom kreditu za klijenta tužiteljicu utvrđeno je da je predmetni kredit tužiteljica otplaćivala osobno sve do 10. rujna 2014. (pritom sud ističe da se ne radi o redovnim mjesečnim anuitetima). Da je tužiteljica plaćala rate kredita i sama potvrđuje u svome iskazu.

22. Uvidom u Otkaz Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209172499 javnog bilježnika Sanje Čubelić Šimac od 15. svibnja 2017. utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu otkazan iz razloga što tužiteljica nje u rokovima podmirila svoje dospjelo dugovanje na dan 12. svibnja 2017.. Uvidom u izvadak iz poslovnih knjiga tužitelja na dan 12. svibnja 2017. utvrđeno je da je a na taj dan tražbina tuženika po predmetnom kreditu prema tužiteljici 36.901,56 CHF u protuvrijednosti u kunama (nedospjela glavnica 32.231,54 CHF, nedospjela redovna kamata 31,81 CHF, dospjela glavnica 2.791,04 CHF, dospjela redovna kamata 1.674,72 CHF, kamata po dospijeću 172,45 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, u skladu s odredbama 23.B, Ugovora o kreditu, nakon što je predmetno dugovanje dospjelo u cijelosti (i to u protuvrijednosti u kunama) ugovor je otkazan i cjelokupno potraživanje tuženika je dospjelo. Kako tijekom ovog postupka tužiteljica nije dokazala da bi tuženiku platila dug po osnovi kredita, jasno je da tužiteljica sada neosnovano potražuje povrat sredstava osiguranja a koja su ugovorena Ugovorom o kreditu čl. 9., 10.i 14. Ugovora o kreditu. Stoga je i taj dio zahtjeva tužiteljice, pobliže naveden u izreci ove dopunske presude, kao neosnovan valjalo odbiti.

23. U preostalom dijelu zahtjev tuženika da se dopuni presuda je valjalo kao neosnovan odbiti jer je o drugim zahtjevima (pa tako i kondemnatornom, a kako je pobliže navedeno u toč. 20. ove presude) je sud već odlučio presudom ovog suda od 24. ožujka 2024.

24. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U [adresa], 28. svibnja ožujka 2025.

Sutkinja

Kristina Devčić Merzel

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnici

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte