Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-456/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak-Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 8. svibnja 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja i zamjenica punomoćnika stranaka, 28. svibnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio ugovorene odredbe iz čl. 7. Ugovora o kreditu broj 96010887793 od 8.12.2005., zaključenog između tužitelja JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, a koja ugovorena odredba glasi:

"Kredit u iznosu… otplaćuje se … mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…",

te je ništetna i odredba čl.1. Ugovora o kreditu temeljem koje je glavnica vezana uz valutu CHF.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb da tužitelju JC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 1.128,46 EUR (tisuću sto dvadeset osam eura i četrdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, i to:

- na iznos od 3,26 EUR od 1.2.2011. pa do isplate,

- na iznos od 35,71 EUR od 1.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 31,97 EUR od 1.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 32,53 EUR od 1.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,39 EUR od 1.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,39 EUR od 1.7.2011. pa do isplate,

- na iznos od 61,22 EUR od 1.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 55,00 EUR od 1.9.2011. pa do isplate,

- na iznos od 48,15 EUR od 1.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 47,29 EUR od 1.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 46,68 EUR od 1.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 49,70 EUR od 1.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 52,86 EUR od 1.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 53,10 EUR od 1.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 50,98 EUR od 1.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 52,03 EUR od 1.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 53,02 EUR od 1.6.2012. pa do isplate,

- na iznos od 51,45 EUR od 1.7.2012. pa do isplate,

- na iznos od 51,98 EUR od 1.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 51,09 EUR od 1.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 48,83 EUR od 1.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 51,21 EUR od 1.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 52,53 EUR od 1.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 52,09 EUR od 1.1.2013. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.257,41 EUR (tisuću dvjesto pedeset sedam eura i četrdeset jedan cent), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 12. lipnja 2023. podnio ovome sudu tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom 8. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010887793. Isti ugovor solemniziran je po javnom bilježniku Jagodi Vajdić Sevšek, pod brojem OU-1604/2005-1 8. prosinca 2005. Nadalje je naveo kako mu je temeljem ugovora odobren i isplaćen kredi od strane tuženika u iznosu od 17.995,16 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Kreditom je ugovorena i godišnja kamatna stopa od 5,17% koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Naveo je da, iako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, s obzirom na presuđenja i stavove zauzete u presudama po kolektivnim tužbama pokrenutim po Udruzi potrošač, utvrđena kao nepoštena, u tom smislu ne postavlja zahtjev za isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, budući da je za isto nastupila zastara. Tvrdi da tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja, u predmetnom Ugovoru o kreditu je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a posebno o rizicima koje zaključenjem takvog ugovora i vezanosti potraživanja banke uz valutnu klauzulu CHF preuzima, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 82. kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima. Ugovorena je valutna klauzula, a da se istovremeno u Ugovoru o kreditu nisu prezentirali parametri koji određuju promjenljivost i kretanje tečaja, što uzrokuje svakako neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, kao potrošača. Tvrdi da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Tužitelj je naveo da se u konkretnom predmetu radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući da su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovana je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na njegovu štetu kao potrošača te da je činjenica promjenljivosti obveze njega kao potrošača uz pretpostavku da ne zna o kojim parametrima će ovisiti visina njegove mjesečne rate, protivna načelu savjesnosti i poštenja, propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima, temeljem kojeg su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Naveo je da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povrede odredbe čl. 247. ZOO-a. Istaknuo je da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditu ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., a koja je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, utvrđena je ništetnost upravo te ugovorne odredbe, budući da se o njoj nije pojedinačno raspravljalo, a tužitelj stoga ukazuje i poziva se na primjenu pravnih utvrđenja sadržanih u istoj presudi, sve temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. S obzirom na obaveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine istaknuo je kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik, a preuzeo ju je on kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti bio svjestan niti ga je mogao razumjeti. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Naveo je kako je izvršio izračun više plaćenog iznosa, temeljem dokumentacije koja se odnosi na zaključenje Ugovora o kreditu i plaćanju kredita, zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o vezanosti potraživanja banke uz valutu CHF, te je prilikom izračuna uzet u obzir tečaj za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, i to za cijelo vrijeme trajanja kreditnog odnosa, te je takvim izračunom utvrdio da je tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe neosnovano izvršio preplatu u iznosu od 967,62 EUR / 7.290,51 kn, za koji novčani iznos je zbog primjene ništetne ugovorne odredbe oštećen . Predložio je da sud uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14.06.2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka nakon provedenog postupka primjenom odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima te odredbe čl. 81 i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača donese presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, da tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Naveo je kako je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti neosnovan, da odredbe za koje tužitelj traži utvrđenje ništetnosti, ni na koji način ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tuženik je naveo da kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga da da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor. Naveo je da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu. Pozvao se na Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi te sud treba utvrditi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Tuženik tvrdi da je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu te da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Osim što su tužitelju i prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, tužitelj je s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke te da tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Naveo je da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora jer je u navedeno vrijeme u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu te da je između svega ponuđenog tužitelj svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama, kao i da je tužitelju ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Naveo je kako u ovom sporu treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj. Naveo je i da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu te da su sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita. Istaknuo je i prigovor zastare te naveo da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Naveo je da se protivi provođenju financijskog vještačenja kako ga je predložio tužitelj, s obzirom je između ugovornih stranaka bila ugovorena valutna klauzula, slijedom čega se iznos preplate ne može računati u odnosu na početno stanje CHF u odnosu na kunu. U slučaju da vještačenje bude određeno predložio je da se zadatak vještaku postavi na način da isti prilikom izračuna u obzir uzme i negativne vrijednosti, odnosno razdoblja kada je korisnik kredita/potrošač plaćao manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj te da sve i kad bi se eventualno utvrdila visina tužbenog zahtjeva na način kako to predlaže tužitelj, je potrebno iznos tzv. pozitivne preplate umanjiti za iznos tzv. negativne preplate. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj se podneskom od 5. ožujka 2024. očitovao na navode iz odgovora na tužbu navodeći da su navodi iz odgovora na tužbu neosnovani. Posebno je istaknuo da se radilo o tipskom ugovoru koji je već unaprijed bio sastavljen i kao takav ponuđen potrošaču, a potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaju, posebno nije mogao tražiti da se pojedine ugovorne odredbe izostave iz sadržaja ugovora. Naveo je kako mu nije nikako mogla biti razumljiva valutna klauzula jer nije bio upozoren, a niti su mu prezentirani rizici koje on potpisivanjem takvog ugovora preuzima. Očitovao se na prigovor zastare i pozvao se na sadržaj odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku., temeljem koje su sudovi koji sude u pojedinačnim predmetima vezani za pravna i činjenična utvrđenja utvrđena u presudama po kolektivnim tužbama. Osporio je navode tuženika da su pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu i naveo da nisu bili određeni i prezentirani parametri po kojima će se mijenjati tečaj za CHF. Tuženik mu nije objasnio kakav rizik tužitelj preuzima, ugovarajući valutnu klauzulu vezanosti tražbine banke prema tužitelju u CHF. Nije mu bilo prezentirano značenje riječi ''valute utočišta'', i kakvi se rizici vežu glede povećanja rate uz valutu CHF. Ostao je kod prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja da se izračuna visina preplate na način da se kod izračuna uzme u obzir tečaj koji je vrijedio u trenutku zaključenja ugovora o kreditu koji treba primijeniti za cijeli period trajanja ugovora prilikom izračuna.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao ugovor o kreditu broj 9010887793 od 8.12.2005. s potvrdom o solemnizaciji (str. 79-84 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (str. 85-86 spisa), otplatni plan (str. 87-89 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 90-100 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 26.5.2023. (str. 101-102 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima (str. 123-131 spisa), pojašnjenje "analize rizika koje nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatnom stopom – primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br. 12 od 25. 8. 2006. (str. 132-133 spisa). Izveden je i dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa i saslušan je tužitelj. Izvođenje drugih dokaza stranke nisu niti predlagale.

5. Valja reći da je tužitelj konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 27. ožujka 2025. (str. 331-333 spisa) nakon provedenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo-Olđa na način da je zatražio isplatu iznosa od 1.128,46 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti specificirani u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, i to uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Dakle, tužitelj je tim podneskom povisio tužbeni zahtjev, odnosno preinačio tužbu (tzv. neprava preinaka). Tuženik se toj preinaci nije izričito protivio, odnosno upustio se u raspravljanje po preinačenom, konačno preciziranom tužbenom zahtjevu. Valja reći i da se tuženik protivio preinaci tužbe, sud bi u smislu odredbe čl. 190. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) dopustio tu preinaku, jer smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu za kupnju vozila 8.12.2005. Nije bilo sporno da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 17.995,16 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,17 % godišnje, promjenjivu, na rok otplate kredita 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 8.12.2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 9010887793 između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i JC, kao korisnika kredita, da je kredit odobren na iznos 17.995,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dana sklapanja ugovora iznosila 5,17 % godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 84 mjeseci, a bilo je ugovoreno da se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tražio kredit i da mu je službenica banke rekla da je trenutno kredit u švicarskim francima najpovoljniji i da je to sad in. Nije pregovarao s bankom o odredbi ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, te mu nije spominjan termin valuta utočišta niti da snosi neke rizike vezane za tu valutu, a radilo se o kreditu za kupnju automobila. Nije mu od strane banke objašnjeno da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Odgovorio je da je letimično pročitao ugovor o kreditu te da je u trenutku sklapanja ugovora vezano za značenje termina valutna klauzula znao ono osnovno, da se kredit veže uz tu valutu, a nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa. Na upit je li tražio od djelatnika banke da mu objasni nejasne odredbe odgovorio je da mu je djelatnica banke objasnila ono osnovno, a da on nije imao posebnih pitanja. Nije tražio sklapanje ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti, te nije tražio ponude drugih banaka. Tuženik mu je bio matična banka, a prije ovog kredita nije imao kredite sa valutnom klauzulom, odnosno to mu je bio prvi kredit.

9. Što se tiče iskaza tužitelja te povezujući ga sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužitelja sud je zaključio da je isti tužitelj sklopio kao potrošač u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

12. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

14. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Upravo se na spomenuta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev. U odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/99, 29/02 i 49/02) te se upućuje i na obrazloženje te odluke. S obzirom na nespornu činjenicu, koja je utvrđena i uvidom u predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 8. prosinca 2005. (dakle u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava), da je odredbama tog ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je ugovoren iznos kredita u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.995,16 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan korištenja kredita te otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti vezano uz valutu CHF, a upravo su takve ugovorne odredbe spomenutim presudama donesenim u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača utvrđene nepoštenima te stoga ništetnima, ovaj sud nalazi kako je istaknutim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku. Dakle, analizom predmetnog ugovora o kreditu sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim.

15. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate (korištenja) kredita.

16. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema srednjem tečaju tuženika za CHF u kunskoj protuvrijednosti, važećem na dan plaćanja tijekom vremena vraćanja kredita, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi. Valja reći i da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), pa se utvrđenje ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi može tražiti čak i za ugovore koji su ispunjeni te je slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke presude, jer su prema stajalištu suda su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF ništetne.

17. Na okolnost visine preplate određeno je izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost utvrđivanja koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, uz izračun tzv. negativnih razlika. Naime, tužitelj je predložio izvesti taj dokaz na okolnost utvrđenja razlike više plaćenog tuženiku zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, a tuženik je predložio da ako sud odredi vještačenje da vještak prikaže i negativnu tečajnu razliku, ako takav iznos postoji. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je izrađen na osnovu dokumentacije u spisu, uz napomenu da je u nalazu izvršena konverzija s valute kuna u EUR, sukladno odredbama točke II. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj po tečaju od 7,53450 za 1,00 EUR (NN 85/2022). Iz nalaza proizlazi da je 8. 12. 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 9010887793 između stranaka, uz kamatnu stopu od 5,17% godišnje i rok otplate 84 mjeseci te da je ugovoreno da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju za CHF, na dan dospijeća iz tečajne liste kreditora. Navela je da je tužitelju iz kredita naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 453,48 EUR i interkalarna kamata u iznosu od 48,51 EUR te troškovi ovjere ugovora kod javnog bilježnika u iznosu od 89,98 EUR. Prikazala je više plaćene iznose radi promjene tečaja CHF na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita. Navela je da je tužitelju isplaćen kredit 9. 12. 2005. po tečaju 1 CHF =4,797972 kn, te da je tužitelj tijekom otplate kredita radi promjene tečaja CHF ukupno više platio 8.502,36 kuna, i to po razdobljima kada je tečaj CHF na dan plaćanja bio viši od tečaja na dan plaćanja obveze 10.779,79 kn i kada je tečaj CHF na dan plaćanja bio manji od tečaja na dan dospijeća obveze je manje platio 2.277,43 kn. Prikazala je dane preplate svih više plaćenih iznosa i dane svih manje plaćenih iznosa te u konačnici iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa proizlazi da je tužitelj radi promjene tečaja CHF tijekom razdoblja otplate kredita uz prebijanje iznosa preplata kada je tečaj CHF bio viši od početnoga tečaja s iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja, platio više tuženiku 8.502,36 kn, odnosno 1.128,46 EUR. Vještakinja je prikazala dane preplate i visinu preplate po pojedinačnim mjesečnim iznosima.

18. Vještakinja nije usmeno obrazložila nalaz i mišljenje. Tuženik je izjavio da je imao samo prigovore pravne prirode vezane za nalaz i mišljenje vještaka, na koje nije potrebno da se vještakinja dodatno saslušava i očituje. Tužitelj također nije imao nikakve prigovore na nalaz i mišljenje vještakinje te je izjavio da nema potrebe da se vještakinja dodatno saslušava i očituje i stranke su suglasno predložile zaključenje glavne rasprave i donošenje odluke na temelju stanja spisa. Valja napomenuti i da je vještakinja izradila nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji joj je odredio sud, uz izračun tzv. negativnih razlika i tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u skladu s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, i to uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Slijedom navedenog sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje, s obzirom da je ocijenio da je izrađen u skladu s pravilima struke, argumentiran i objektivan.

19. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Kako se tužitelj poziva na spomenutu presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., a imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to je evidentno da nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17- 10 od 14.6.2018., tako da od donošenja te presude počinje teći zastara tog potraživanja. Također Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Stoga je prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

20. Slijedom navedenoga sud je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenio osnovanim, s obzirom da je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Slijedom svega navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude, primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. ZOO-a, sa zatraženim zateznim kamatama po stopi iz članka 29. ZOO-a, s obzirom da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Valja ponoviti da je tužitelj tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na preplatu po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u cijelosti, precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem, stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, uzimajući u obzir tzv. negativne tečajne razlike te je slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP- a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice. Naime valja napomenuti da iz odredbe čl. 154.st.2. ZPP-a proizlazi da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove tužbenog zahtjeva. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe u iznosu od 150,00 EUR, sastav obrazloženih podnesaka od 5. 3. 2024. i 26. 3. 2025. u zatraženim iznosima od po 150,00 EUR, te za zastupanje na ročištima održanim 11. 4. 2024. i 9. 5. 2025. imajući u vidu odredbe tbr. 7.t.1., 8.t.1. i 9.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi tbr. 54. Tarife. Kao potreban za vođenje parnice tužitelju nije priznat trošak sastava požurnice od 24. 11. 2023. i podneska od 23. 4. 2024. uz koji je tužitelj dostavio dokaz da je platio predujam za vještačenje. Naime, prema stajalištu suda bilo je dovoljno samo dostaviti dokaz o uplati predujma, a ne radi toga i sastavljati podnesak, a trošak požurnice prema stajalištu suda ne može ići na trošak protivne stranke. Tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 8. 4. 2024., s obzirom da isti nije dostavljen sudu sukladno odredbi čl. 299.a ZPP-a. Naime, u ovom predmetu je bilo određeno pripremno ročište za 11. 4. 2024. i tužitelj se o svemu navedenom u tom podnesku mogao očitovati na tom pripremnom ročištu i s obzirom da je tužitelj taj podnesak dostavio samo tri dana prije navedenog pripremnog ročišta, sud nije imao dovoljno vremena dostaviti ga protivnoj stranci na očitovanje pa ga sud niti nije uzeo u obzir. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda, s obzirom da na isto nitko za uredno pozvanog tužitelja nije pristupio. Na priznati trošak u iznosu od 750,00 EUR, valja obračunati i PDV sukladno tbr. 46. Tarife u iznosu od 187,50 EUR. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 937,50 EUR. Tužitelju je priznat i zatraženi trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo-Olđa u iznosu od 300,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 1.257,41 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a.

22. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 28. svibnja 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu

2. tuženiku po punomoćnicima-odvjetnicima iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. u Zagrebu