Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-390/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Travaš kao predsjednice vijeća, Ksenije Grgić kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Gordane Držaić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KŠ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica dr.sc. Lidija Horvat, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1390/2023-41 od 12. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1390/2023-41 od 12. studenog 2024. u pobijanom dijelu toč. II. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 2.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja i preinačava ista prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. II. kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za daljnji iznos od 2.136,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. siječnja 2013., te u dijelu toč. III. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, i u tom dijelu sudi:

Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj isplatiti tužitelju KŠ daljnji iznos od 2.136,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 11. siječnja 2013. do isplate, te naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.925,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2025. do isplate, sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj naknaditi tužitelju KŠ trošak žalbe u iznosu od 129,12 EUR, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora 11. siječnja 2013. do isplate (toč. I. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa iz toč. I. izreke, odnosno za iznos od 4.136,14 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. izreke). Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje parnične troškove u ovoj pravnoj stvari (toč. III. izreke).

2. Protiv odbijajućeg dijela presude pod toč. II. izreke i dijela toč. III. izreke kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška žalbu je podnio tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99,88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda preinači u tom pobijanom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova i troškova žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 6.636,14 EUR za koju tvrdi da mu je nastala zbog povrede prava osobnosti na tjelesni, psihički i duševni integritet i povrede prava dostojanstva zbog neodgovarajućih i nehumanih uvjeta za vrijeme izdržavanje kane zatvora.

5. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je tužitelj pravomoćnom i ovršenom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, poslovni broj Kv-2243/11 od 16.4.2012. osuđen na kaznu zatvora od 5 godina i tri mjeseca, te da je u Zatvoru u Zagrebu boravio od 7.2.2008. do 21. travnja 2008. (u pritvoru od 7.2.2008. do 21.4.2008., a na izdržavanju kazne zatvora od 21.4.2008. do 21.1.2011.), zatim da je u Zatvoru u Rijeci boravio od 21.1.2011. do 8.11.2011., te da je 8.11.2011. ponovno vraćen u Zatvor u Zagrebu gdje je boravio do 14.6.2012. U stadiju žalbenog postupka sporna je visina tužbenog zahtjeva.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužitelj, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, te nema nedostataka zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu pravilnost i zakonitost.

7. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:

- da iz pisanog očitovanja Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav Zatvora u Zagrebu od 3.12.2013. i dopisa Uprave za zatvorski sustav i probacije od 11.4.2024. Zatvora u Zagrebu proizlazi da je tužitelj u navedenoj ustanovi bio smješten tijekom izvršavanja mjere istražnog zatvora i izdržavanja kazne zatvora i da je od 7.2.2008. do 21.1.2011. boravio ukupno 1079 dana, a od 8.11.2011. do 14.6.2012. - 219 dana, za koje vrijeme je bio smješten u sobama površine 21 m2 i volumena 49,80 m3, unutar kojih je površina sanitarnog čvora-čučavca od 1,57 m2, koji je odvojen zidom visine 1,80 cm;

- da je tužitelj u razdoblju od 7.2.do 21.4.2008. boravio na IV zatvoreničkom odjelu u sobama 58 i 63 sa 5-6 zatvorenika (2,79 m2 po zatvoreniku), zatim je u razdoblju od 21.4.-31.5.2008. boravio na VI zatvoreničkom odjelu (Centar za dijagnostiku) u sobi 100 sa 5-6 zatvorenika, od 13.5.2008. do 24.2.2009. bio je na VII zatvoreničkom odjelu u sobi 115, 116 i 120 sa 5-6 zatvorenika, od 24.2.2009. do 6.10.2010. bio je na IX zatvoreničkom odjelu u sobu 152 i 154 sa 5-6 zatvorenika, od 6.10.2010. do 18.1.2011. bio je na VII zatvoreničkom odjelu u sobi 119 sa 6-7 zatvorenika. zatim je od 18.1.2011. do 21.1.2011. boravio u III. zatvoreničkom odjelu u sobi 49 sa 5-6 zatvorenika, zatim od 8.11.2011. do 15.3.2012. bio na VIII zatvoreničkom odjelu u sobi 146 sa 5 zatvorenika, a od 15.3.2012. do 14.6.2012. na VII zatvoreničkom odjelu u sobama 113, 120 i 124 sa 5-6 zatvorenika koje sobe su površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m2;

- da iz očitovanja Uprave za zatvorski sustav Zatvora u Rijeci od 9.12.2013. proizlazi da je tužitelj bio smješten u sobi broj 24 površine 15,58 m2 i volumena 41 m3 sa još 2-3 zatvorenika u kojoj se nalazi sanitarni čvor površine 2,31 m2 i ventilacija, te prozor kroz koji dopire dnevna svjetlost i svježi zrak, te da je u razdoblju od 17.2.2011. do 18.2.2011. i u razdoblju od 22.2.2011. do 23.2.2011. u sobi boravilo ukupno pet zatvorenika;

- da je tužitelj veći dio zatvorske kazne proveo u Zatvoru u Zagrebu (883 dana, odnosno 2,5 godine) boraveći u uvjetima kojima je imao manje od 3 m2 osobnog prostora, dok je 128 dana bio smješten u uvjetima u kojima je imao na raspolaganju 3-4 m2, a za vrijeme boravka u Zatvoru u Rijeci veći dio vremena (289 dana) imao je na raspolaganju 3,31 m2 osobnog prostora, dok je samo dva dana bio smješten u sobama od 2,21 m2, odnosno 2,65 m2;

- da je tužiteljev dnevni raspored u kaznionici u Zagrebu bio takav da je imao mogućnost u sklopu dva sata šetnje baviti se većim brojem sportskih aktivnosti, dok se osobna higijena održavala prema uobičajenim standardima.

9. Temeljem utvrđenja da tužitelju tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu nije bio osiguran propisani standard zatvorske sobe predviđen čl. 74. st. 3. Zakona o izdržavanju kazne zatvora („Narodne novine“, broj 128/99, 25/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09 i 18/11 – dalje: ZIKZ), jer je dugo vremensko razdoblje (883 dana) proveo u toj ustanovi u prekapacitiranim i neodgovarajućim smještajnim uvjetima manjim od 3 m2 osobnog prostora u zatvorskim sobama u čijem sklopu se nalazio i sanitarni čvor koji nije u potpunosti odvojen od ostatka prostorije (čučavac), i u kojim sobama se ujedno posluživala i konzumirala hrana, čime je tuženica postupila protivno čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje: Konvencija) i protivno čl. 23. i 25. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav), prvostupanjski sud je tužitelju zbog povrede prava osobnosti u smislu čl. 19., u vezi čl. 1046. i čl. 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 78/15 – dalje: ZOO) dosudio pravičnu novčanu naknadnu u iznosu od 2.500,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora, tj. od 11. siječnja 2013. do isplate, dok je preostali zahtijevani iznos odbio kao neosnovan. U odnosu na uvjete u Zatvoru u Rijeci sud prvog stupnja nalazi da je tužitelj samo 2 dana boravio u sobama manjim od 3 m2 osobnog prostora i da nije dokazao da bi uvjeti u tom zatvoru bili neadekvatni i neprimjereni.

10. Tužitelj žalbom pobija odbijajući dio presude uz tvrdnju da je prvostupanjski sud u odnosu na Zatvor u Zagrebu pravilno utvrdio da je ostvarena povreda čl. 3. Konvencije zbog duljine boravka tužitelja u uvjetima koji su ispod konvencijskog minimuma osobnog prostora koji mu je bio na raspolaganju, kao i da su u navedenoj ustanovi postojali i drugi nehumani uvjeti, no da je pogrešno utvrdio ukupan period u kojemu je tužitelj boravio u uvjetima u kojima je imao manje od 3 m2 osobnog prostora, jer da je u Zatvoru u Zagrebu tužitelj proveo ukupno 1170 dana uvjetima u kojima je imao manje od 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju, te 128 dana u uvjetima u kojima je imao između 3-4 m2 osobnog prostora na raspolaganju i da pogrešno smatra da u razdoblju boravka između 3 i 4 m2 osobnog prostora nije došlo do povrede prava osobnosti tužitelja. Prigovara visini dosuđenog iznosa neimovinske štete kao preniskoj i neprimjerenoj da bi isti prestao biti žrtva povrede iz čl. 3. Konvencije.

11. Valja navest da Europski sud za ljudska prava u svojim odlukama, koje domaći sudovi moraju uvažavati, polazi od toga da se ne može definitivno utvrditi određeni broj kvadrata koji treba biti dodijeljen zatvoreniku kako bi bio u skladu s Konvencijom, već da je dužnost suda da uzme u obzir sve odlučne okolnosti određenog predmeta prilikom procjene na temelju čl. 3. Konvencije. Ujedno je naglasio da se ocjena o tome je li došlo do povrede čl. 3. Konvencije ne može svesti na numerički proračun kvadratnih metara dodijeljenih zatvoreniku, već je potreban sveobuhvatni pristup uvjetima boravka u zatvoru u svakom pojedinačnom slučaju (tako u odluci Muršić protiv Hrvatske, Zahtjev br. 7334/13 od 20. listopada 2016.). Ako zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju ima manje od 3 m2 smatra se da postoji čvrsta pretpostavka povrede čl. 3. Konvencije. Taj manjak prostora može biti nadoknađen na drugi način (većom kvalitetom ostalih sadržaja ustanove u kojoj je zatvorenik smješten, mogućnošću provođenja vremena izvan ćelije, odnosno na raznim aktivnostima), ali je tu čvrstu pretpostavku moguće oboriti ako su kumulativno ispunjeni uvjeti koje navodi Sud, a teret dokaza da je taj manjak prostora bio nadoknađen na drugi način je na državi.

12. Ustavni sud Republike Hrvatske također je u nizu svojih odluka (tako i u odluci U- III-2386/15 od 26. veljače 2018.) imajući u vidu izražena stajališta ELJSP ponovio načelna stajališta o pravima zatvorenika u vezi s ponižavajućim postupanjem u zatvorima izražena u odlukama U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. i U-IIIB- 890/2012 od 4. svibnja 2016. navodeći da: „Trpljenje i poniženje koji su povezani s nekim oblikom kažnjavanja mora nadilaziti stupanj trpljenja ili poniženja koji je u takvim slučajevima neizbježan kako bi moglo doći u domašaj navedenih odredbi Ustava i Konvencije. Međutim, država je dužna osigurati provedbu onih mjera u uvjetima u kojima se poštuje ljudsko dostojanstvo i u kojima način i metoda izvršenja mjere ne izlažu osobu nad kojom se primjenjuju takvoj nelagodi ili trpljenju liji bi intenzitet prelazio neizbježnu razinu, inherentnu lišenju slobode i boravku u zatvoru. Postupanje protivno dobrobiti zatvorenika nedopušteno je i dostatno je da ono doseže minimalni stupanj težine. Ocjena o tom stupnju ovisi o svim okolnostima slučaja, kao što su primjerice trajanje takvog postupanja ili okolnost da je cilj takvog postupanja bio (odnosno nije bio) poniziti ili omalovažiti žrtvu (pored kriterija dobi, spola, zdravstvenog stanja, utjecanja na psihofizičko zdravlje zatvorenika i drugih okolnosti svakog pojedinog slučaja.“

13. Prema čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda nitko se ne smije podvrgnuti mučenju, ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

14. Prema čl. 9. st. 1. ZIKZ kazna zatvora izvršava se na način na koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva, dok su čl. 74. istog Zakona propisani standardi za smještaj zatvorenika na način da je u st. 3. navedeno da prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane i da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4m2 i 10m3.

15. Konačno, čl. 25. st. 1. Ustava propisano je da se sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo.

16. U konkretnom slučaju, imajući posebno u vidu duljinu vremena u kojem je tužitelj bio smješten u Zatvoru u Zagrebu (ukupno 1170 dana) za koje vrijeme je boravio u neodgovarajućim uvjetima u kojima je imao manje od 3 m2 osobnog prostora na raspolaganju u sobama u sklopu kojih je i sanitarni čvor (čučavac) koji je odvojen samo zidom visine 180 cm i da je 128 dana proveo u uvjetima u kojima je imao između 3-4 m2 osobnog prostora na raspolaganju, te cijeneći količinu vremena koje je tijekom dana provodio u sobi, kao i vrijeme koje je provodio izvan sobe u šetnji ili sportskim aktivnostima, proizlazi da tako dugo vrijeme smještaja u neodgovarajućim uvjetima nije u cijelosti kompenzirao na drugi način, te da je u određenoj mjeri bio podvrgnut trpljenju ili poniženju i to u takvom intenzitetu koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što predstavlja povredu dostojanstva tužitelja u mjeri koja opravdava dosudu pravične novčane naknade.

17. Pritom u konkretnom slučaju nisu ispunjeni olakšavajući čimbenici koji nadomještaju manjak osobnog prostora, jer smanjenje osobnog prostora nije bilo niti kratkotrajno, niti povremeno, premda je tužitelju umjesto dvosatne šetnje vani bilo omogućeno bavljenje raznim sportskim aktivnostima (teretana, košarka, stolni tenis i dr.). Stoga je, imajući u vidu sve prednje navedene okolnosti, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud odlučujući o visini dosuđenog iznosa naknade štete djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je tužitelju na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti zbog neodgovarajućih uvjeta u Zatvoru u Zagrebu trebalo temeljem odredbe čl. 1100. ZOO pored iznosa od 2.500,00 EUR dosuditi i daljnji iznos od 2.136,14 EUR, ili ukupno 4.636,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. siječnja 2013. do isplate, dok je preostali zahtijevani iznos od 2.000,00 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama pravilno odbijen kao neosnovan.

18. Zatezna kamata pravilno je dosuđena od podnošenja odštetnog zahtjeva sukladno odredbi čl. 1103. ZOO.

19. Valja navesti da i prema ocjeni ovoga suda tužitelj nije dokazao da bi uvjeti u Zatvoru u Rijeci, za koje je utvrđeno da su bili primjereni i opremljeni svom potrebnom infrastrukturom, opravdavali dosuđenje pravične novčane naknade.

20. Zbog iznijetih razloga prvostupanjska presuda je po žalbi tužitelja djelomično potvrđena, a djelomično preinačena temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP, te je odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude.

21. Djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude izmijenjen je i konačni uspjeh stranaka u sporu zbog čega je temeljem odredbi čl. 154. st. 2., 155. i 166. st. 3. ZPP valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka.

22. Konačan uspjeh tužitelja po osnovi i visini iznosi 85%, a tuženika 15%, zbog čega je tuženik temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u obvezi naknaditi tužitelju 70% parničnog troška. Tužitelju je sukladno tražnju priznat zatraženi trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora po Tbr. 32./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 –dalje: Tarifa) u iznosu od 100 bodova (vps. 6.636,14 EUR), za sastav tužbe 100 bodova po Tbr. 7./1. Tarife, za zastupanje po odvjetnici na ročištima održani 21.11.2013., 10.4.2014., 2.7.2015. i 23.10.2024. – svako po 100 bodova po Tbr. 9./1. Tarife, a za ročišta održana 19.9.2014. i 8.4.2015. – svako po 50 bodova po Tbr. po Tbr. 9./2. Tarife, za sastav podneska od 14.11.2013., 31.5.2023. i 15.10.2023. – svako po 100 bodova i za sastav žalbe od 31.7.2015. 100 bodova po Tbr. 10./1. Tarife, ili ukupno 1100 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR i uvećano za trošak PDV-a od 25%, iznosi 2.750,00 EUR. Kako je konačan uspjeh tužitelja u parnici 70%, tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.925,00 EUR.

23. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 29.7.2014., 19.11.2014. i 23.6.2020., jer nisu bili potrebni za postupak u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Jednako tako, nije mu priznat zatraženi trošak sastava zahtjeva za suđenje u razumnom roku od 13.11.2015., jer osim što ne postoji u spisu, isti ne predstavlja sastavni dio parničnog troška. Nije mu priznat niti zatraženi trošak sastava ustavne tužbe, jer je taj trošak tužitelj mogao ostvarivati u postupku pred Ustavnim sudom, pred koji je i podnio ustavnu, a što i proizlazi iz obrazloženja Ustavne odluke broj U- III-6005/2016 od 19. travnja 2023. (list 204-225 spisa) iz čijeg sadržaja proizlazi da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ustavnopravnog postupka odbačen, jer nije na traženje suda dostavio relevantnu dokumentaciju, kako bi taj sud mogao sukladno čl. 23. Ustavnog zakona odlučiti o njegovu zahtjevu na naknadom troškova sastava ustavne tužbe.

24. Tužitelju je po Tbr. 10./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 - dalje: Tarifa) razmjerno uspjehu u žalbenom postupku od 51,64% priznat zatraženi trošak sastava žalbe (vps. žalbe 4.136,14 EUR) u iznosu od 129,12 EUR.

U Zagrebu, 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Jadranka Travaš