REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1666/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Nikolini Labuhar Bazina, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, protiv I-tuženika LATIF j.d.o.o., Zagreb, Ulica Braće Domany 4, OIB: 15796657066 i II-tužene ĐDO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Miličeviću, odvjetniku iz Županje, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja ĐD, diplomiranog pravnika, zakonskog zastupnika I-tuženika RD, II- tužene osobno i zamjenice punomoćnika II-tužene ID, odvjetnice, dana 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Utvrđuje se da je Ugovor o radu s početkom rada 16.05.2019. godine, a kojeg su sklopili: LATIF j.d.o.o., Ulica Braće Domany 4, Zagreb, OIB: 15796657066 i MERITA SHATRI SEFERAJ, KRALJA TOMISLAVA 1, CERNA, OIB: [osobni identifikacijski broj], ništetan.

II. Nalaže se LATIF j.d.o.o., Ulica Braće Domany 4, Zagreb, OIB: 15796657066 i MERITI SHATRI SEFERAJ, KRALJA TOMISLAVA 1, CERNA, OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti tužitelju HRVATSKOM ZAVODU ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, OIB: 02958272670, Margaretska 3, Zagreb nastale troškove ovog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670 da II-tuženoj ĐDO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR.

III Odbija se zahtjev II-tužene za naknadu troška postupka u preostalom iznosu od 247,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) u tužbi navodi da su I-tuženik i II-tužena sklopili Ugovor o radu s početkom rada II-tužene kod I-tuženika s danom 16. svibnja 2019., čija svrha nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom, već isključivo ostvarivanje prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, a sve na teret tužitelja. II-tužena, prije zasnivanja radnog odnosa odnosno sklapanja predmetnog Ugovora o radu kod I-tuženika, imala je reguliran status osigurane osobe iz obveznog zdravstvenog osiguranja kod tužitelja, kao nezaposlena osoba. Nakon zasnivanja radnog odnosa, II-tužena s danom 17. svibnja 2019. počinje koristiti pravo na roditeljski dopust koji traje sve do 4. srpnja 2021. (ugovor o radu traje do 21. srpnja 2021.). Cilj I-tuženika i II-tužene bio je ostvariti prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama na teret sredstava tužitelja, a ne obavljanje radnog odnosa iz čega proizlazi da radni odnos nije zakonit kao ni stečeni status osiguranika, prema propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju. Članak 122. stavak 4. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisuje kako u slučaju sumnje da je podnesena prijava, odnosno utvrđen status osiguranika osnovom zaključenog ugovora o radu koji se ne temelji na istinitom činjeničnom stanju i postojanju stvarnih okolnosti koje su osnova za stjecanje statusa u obveznom zdravstvenom osiguranju, odnosno da svrha zaključenog ugovora o radu nije bila obavljanje poslova u skladu s tim ugovorom već isključivo ostvarivanje prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, Zavod ima pravo i obvezu, pokrenuti postupak pred nadležnim sudom za osporavanje tako zaključenog ugovora o radu. Odredbom članka 10. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) propisano je da se radni odnos zasniva ugovorom o radu. Ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Temeljem članka 187. Zakona o parničnom postupku tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.

2. U odgovoru na tužbu I-tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi kako je II-tužena zaposlena kod I-tuženika jer je bila potreba za radnicima. II- tužena je započela s obavljanjem rada, ali nakon nekoliko dana je saznala da može koristiti porodiljni dopust i onda ga je počela koristiti. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. U odgovoru na tužbu II-tužena se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom te predlaže da sud isti odbije. Naime, točno je da je II-tužena zasnovala radni odnos kod I-tuženika 16. svibnja 2019., međutim, nije točno kako to tužitelj tvrdi u tužbi, da je svrha sklapanja ugovora o radu bilo isključivo ostvarivanje prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, a sve na teret tužitelja. II-tužena je započela s obavljanjem rada u skladu s Ugovorom o radu, međutim, protekom otprilike 10-tak dana tijekom kojih je II-tužena ispunjavala svoje obveze prema Ugovoru o radu, ista je čula od trećih osoba da ima pravo kao zaposlena osoba koristiti rodiljni i roditeljski dopust. II-tužena je nakon toga saznanja otišla provjeriti ima li pravo na roditeljski dopust i kod tužitelja su joj rekli da može koristiti roditeljski dopust, a zatim su ona i I-tuženik smatrali da je ispravno da navedu kako je odmah 17. svibnja 2019. počela koristiti roditeljski dopust. II-tužena je majka troje djece i radila je i prije i poslije sklapanja predmetnog Ugovora o radu te joj je cilj, kada se zaposlila, bilo raditi, a ne ostvarivati neko pravo koje joj ne pripada, međutim, prema savjetima od tužitelja ista je počela koristiti pravo koje joj pripada. Nikakva prijevarna namjera nije postojala kod II-tužene. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, a podredno odbaci, i naloži tužitelju da nadoknadi parnične troškove.

4. Tijekom postupka izvedeni su dokazi pregledom i čitanjem ispisa podataka iz sustava Zavoda (list 3 spisa), zahtjeva za korištenje prava na roditeljski dopust od 23. svibnja 2019. (list 4 spisa), obostrane izjave roditelja o korištenju roditeljskog dopusta od strane samo jednog roditelja (list 5 spisa), izjave zakonskog zastupnika I-tuženika (list 6 spisa), potvrde o plaći iz svibnja 2018. (list 7-8 spisa), ispisa podataka iz sustava Zavoda za II-tuženu (list 9-13 spisa), rješenja tužitelja od 4. srpnja 2019. (list 29-30, 32-33 spisa), saslušan je svjedok KD te II-tužena i zakonski zastupnik I- tuženika, kao stranke u postupku.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

6. Na ročištu održanom 15. travnja 2025. tužitelj, zakonski zastupnik I-tuženika i zamjenik punomoćnika II-tužene, suglasno su izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili zaključenje glavne rasprave pa je sud uz suglasnost stranaka odlučio da se dokazi neće više izvoditi i zaključio je glavnu raspravu.

7. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti ugovora o radu s početkom rada 16. svibnja 2019. koji je sklopljen između I-tuženika i II-tužene. Tužitelj navodi da su I- tuženik i II-tužena zasnovali radni odnos isključivo kako bi II-tužena ostvarila prava iz Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama.

8. Među strankama je sporno da li je ugovor o radu kojeg su sklopili I-tuženik i II- tužena s početkom rada 16. svibnja 2019. ništetan.

9. Prema članku 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

10. Tužitelj tvrdi da je predmetni ugovor ništetan budući svrha sklapanja ugovora o radu nije bilo obavljanje poslova u skladu s ugovorom o radu, već isključivo ostvarivanje prava na teret tužitelja.

11. Sukladno prijedlozima stranaka sud je saslušao zakonskog zastupnika I- tuženika, II-tuženu i svjedoka KD.

12. Zakonski zastupnik I-tuženika BD je iskazao da ne poznaje II-tuženu otprije već je njezin suprug došao kod njega u pekaru i pitao da li treba radnike. Kako je trebao radnike, sklopljen je ugovor o radu s II-tuženom. II-tužena je došla raditi u skladu s dogovorom, a obavljala je poslove čistačice. Zakonski zastupnik I-tuženika se ne sjeća koliko je vremena prošlo prije nego li je II-tužena podnijela zahtjev za korištenje roditeljskog dopusta. Istaknuo je da je sve provedeno u skladu sa zakonom i nisu imali nikakve druge namjere vezano uz sklopljen ugovor o radu. Na poseban upit pun. tužitelja kada je dao suglasnost za korištenje roditeljskog dopusta, I-tuženik je naveo da se ne sjećam kada, ali da je svom knjigovođi predao dokumentaciju koju mu je donijela II-tužena. Također se ne sjeća na koji način je radni odnos prestao.

13. II-tužena ĐDO je iskazala da je u dogovoru sa suprugom sklopila ugovor o radu s I-tuženikom radi obavljanja poslova čišćenja. Radila je otprilike 10-tak dana, a možda i više, ne sjećam se zbog proteka vremena. U to vrijeme imala je malo dijete koje je išlo u vrtić i u razgovoru sa drugim roditeljima, je saznala da ima pravo koristiti roditeljski dopust. II-tužena je uzela dokumentaciju koju je imala, otišla na Zavod gdje su je uputili na njezina prava te je otišla na roditeljski dopust. Ne sjeća se kako joj je prestao radni odnos zbog proteka vremena. Na poseban upit pun. tužitelja da li je prije sklapanja ugovora o radu znala da ima pravo koristiti roditeljski dopust, II- tužena je navela da nije znala jer je za dijete SD koristio roditeljski dopust njezin suprug, otprilike 5 do 6 mjeseci. Na poseban upit pun. tužitelja, II-tužena je izjavila da je za dijete Đ koristila roditeljski i rodiljni dopust. Nakon korištenja prava nije se vraćala na posao jer je imala malu djecu.

14. Svjedok KD, suprug II-tužene, je iskazao da je poznavao zakonskog zastupnika I-tuženika otprije jer su jedno vrijeme radili zajedno. Kako je I-tuženik trebao radnike, pitao je suprugu da li želi raditi. Sredinom svibnja 2019., ne sjeća se točnog datuma, II-tužena se zaposlila u pekari I-tuženika jer su imali malu djecu i trebali su novac. Svjedok je naveo da je njegova supruga čistila, pomagala je drugim radnicima složiti peciva te je obavljala druge poslove koje je trebalo. Od drugih mama s kojima se družila, II-tužena je saznala da može koristiti preostali roditeljski dopust od trećeg djeteta bez obzira što je dio dopusta iskoristio njezin suprug (4 do 5 mjeseci). II-tužena je tada otišla na Zavod sa svom dokumentacijom da provjeri koja prava ima i da li može iskoristiti preostali roditeljski dopust. U Zavodu su je upoznali s njezinim pravima i tada je njegova supruga krenula sa korištenjem roditeljskog dopusta. II-tužena se nije vraćala na posao jer su se preselili u Slavoniju (u veljači ili ožujku 2020.) Na poseban upit pun. tužitelja tko je sve koristio roditeljski dopust za treće dijete SD, svjedok je iskazao da je u trenutku rođenja njihovog trećeg djeteta II-tužena bila nezaposlena i roditeljski dopust u trajanju od 4 do 5 mjeseci je koristio svjedok, a II-tužena je počela koristiti roditeljski dopust nakon što se zaposlila kod I-tuženika i kada je dijete imalo skoro godinu dana. Na poseban upit pun. tužitelja naveo je da se ne sjeća kako je prestao radni odnos II.tuženoj zbog proteka vremena, ali postoje papiri.

15. Sud je prihvatio kao istinite iskaze I-tuženika, II-tužene i svjedoka KD budući su jasni, logični te su suglasni i sa ostalim dokazima izvedenim tijekom postupka. Također, stranke i svjedok su u bitnome suglasno iskazivali u pogledu spornih činjenica.

16. Iz iskaza svjedoka te iskaza I-tuženika i II-tužene sud je utvrdio da se II-tužena zaposlila u pekari kod II-tuženika radi obavljala poslova čistačice i drugih pomoćnih poslova. II-tužena je radila nekoliko dana kada je od drugih majki s kojima se družila saznala da može iskoristiti preostali roditeljski dopust za treće dijete, a koji nije iskoristio njezin suprug, odnosno svjedok KD. Radi provjere informacija, II- tužena je s dokumentacijom otišla u Zavod gdje su je upoznali s njezinim pravima. Stoga je nakon nekoliko dana nakon početka rada predala zahtjev za korištenje roditeljskog dopusta te je ishodila potrebnu dokumentaciju od I-tuženika kao svog poslodavca.

17. Iz rješenja Zavoda od 4. srpnja 2019. (list 29-30 spisa) sud je utvrdio da je II- tuženoj Zavod odobrio korištenje prava na roditeljski dopust za dijete SD, u razdoblju od 17. svibnja 2019. do 4. srpnja 2021. te da je u tom razdoblju imala pravo na naknadu plaće u visini 70% proračunske osnovice. Nadalje, iz obrazloženja predmetnog rješenja, Zavod navodi da je dijete OD treće dijete II-tužene, da je otac djeteta UD koristio roditeljski dopust kao pravo na rad s polovicom punog radnog vremena u razdoblju od 15. siječnja 2019. do 14. svibnja 2019., te da je II-tužena zaposlena kod I-tuženika s punim radnim vremenom od 16. svibnja 2019. Zahtjev za korištenjem prava II-tužena je podnijela Zavodu 25. svibnja 2019. Također iz zahtjeva za korištenje prava na roditeljski dopust (list 4 spisa) vidljivo je da je isti sastavljen 23. svibnja 2019., a u istom se navodi da bi II.-tužena započela s korištenjem prava od 17. svibnja 2019. Takav zahtjev s retroaktivnim početkom korištenja prava, tužitelj je prihvatio kao osnovan te je doneseno rješenje od 4. srpnja 2019. (list 29-30 spisa). Stoga su iskazi I-tuženika i II-tužene u skladu i s dokumentacijom koju je tužitelj priložio u spis, a iz koje je vidljivo da je II-tužena radila otprilike nekoliko dana prije nego li je predala zahtjev za korištenje prava na roditeljski dopust. Sud je poklonio vjeru iskazu II-tužene i u djelu u kojem je ista iskazala da nije znala da ima pravo na korištenje roditeljskog dopusta bez obzira što joj je to treće dijete i što je ranije koristila rodiljni i roditeljski dopust budući je u konkretnom slučaju njezin suprug ranije koristio roditeljski dopust kao pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, pa se ne radi o identičnim situacijama za korištenjem prava zaposlenih roditelja iz Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama ("Narodne novine" broj: 85/08., 110/08., 34/11., 54/13., 152/14. i 59/17.). Sud vjeruje II-tuženoj da se prije podnošenja zahtjeva, prethodno savjetovala o svojim pravima s nadležnom područnom službom tužitelja.

18. Iz provedenih dokaza ovaj sud je utvrdio da su I-tuženik i II-tužena slobodnom voljom zasnovali radni odnos upravo radi izvršenja ugovorene radne obveze te da je II-tužena obavljala poslove čišćenja s početkom rada od 16. svibnja 2019. do predaje zahtjeva za korištenje roditeljskog dopusta za dijete SD.

19. Sukladno odredbi čl. 10. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14., 127/17., dalje: ZR) radni odnos zasniva se ugovorom o radu. Nadalje, sukladno čl. 8. st. 4. ZR na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznoga prava.

20. Prema tome, u pogledu tvrdnje tužitelja da je u konkretnom slučaju riječ o ništetnom ugovoru, primjenjuju se opći propisi obveznog prava, odnosno ZOO.

21. Sukladno čl. 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

22. Ovaj sud je utvrdio da ugovor koji su sklopili I-tuženik i II-tužena nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, dakle predmetni ugovor nije ništetan budući da učinci tog ugovora nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima niti moralu društva, a koji zaključak proizlazi iz svih provedenih dokaza.

23. Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja koji su predloženi na ročištu 20. ožujka 2025. budući da sud smatra da je činjenično stanje bilo u dovoljnoj mjeri utvrđeno do sada provedenim dokazima te daljnje izvođenje dokaza ne bi promijenilo već utvrđeno činjenično stanje i dovelo do drugačije odluke.

24. Dodatno se ističe da je tužitelj već prilikom provođenja postupka odobravanja II-tuženoj prava na roditeljski dopust za dijete SD imao u sustavu cjelovite podatke vezane uz status osiguranice ĐDO, ovdje II-tužene. Dakle, tužitelj je prilikom odlučivanja o zahtjeva II-tužene za korištenje prava na roditeljski dopust, raspolagao svim relevantnim podacima koji su mogli upućivati na eventualnu ništenost ugovora o radu i posljedično tome, na odbijanje zahtjeva II-tužene za korištenjem prava na roditeljski dopust, pa je sud donošenje navedenog rješenja cijenio u korist tvrdnji I-tuženika, II-tužene i svjedoka da je ugovor o radu sklopljen radi obavljanja poslova iz ugovora o radu te da se II-tužena, vezano uz mogućnost korištenja prava, prethodno informirala kod tužitelja. Zaključno se ističe da izjava zakonskog zastupnika I-tuženika koja datira od 16. svibnja 2019. (list 6 spisa) ne dokazuje ništetnost sklopljenog ugovora o radu. Iako na izjavi stoji datum 16. svibanj 2019. kao datum davanja suglasnosti, tako datirana izjava nije dovela u sumnju zaključak ovog suda da ugovor o radu nije ništetan. Naime, iz zahtjeva koji je II-tužena podnijela za korištenja prava na roditeljski dopust vidljivo je da isti datira od 23. svibnja 2019., dok u rješenju kojim se odobrava zahtjev za korištenje roditeljskog dopusta vidljivo je da je zahtjev podnesen 25. svibnja 2019. Sud vjeruje zakonskom zastupniku I-tuženika da se zbog proteka vremena ne sjeća kada je suglasnost dana, ali da je sva dokumentacija usklađena s njegovim knjigovođom. Ovdje se napominje da je knjigovođa I-tuženika na potvrdi o plaći za II-tuženu pogrešno naveo godinu izdavanja (umjesto 2019. stoji 2018.; list 7 spisa). Stoga, sud smatra da ugovor o radu nije ništetan.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te odlučiti kao u točki I izreke ove presude.

26. Ostali priloženi dokazi i navodi stranaka nisu posebno cijenjeni jer isti nisu bili odlučni za rješavanje u ovoj pravnoj stvari.

27. Odluka o zahtjevu II-tužene za naknadu troškova postupka temelji se na članku 154. stavku 1., članku 155. i članku 164. ZPP, a prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi (132,72 EUR).

28. S obzirom na odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) i postavljeni zahtjev za naknadu troškova II-tuženoj su, kao potrebni za svrhovito vođenje parnice, priznati troškovi po osnovi odvjetničkog zastupanja i to za:

- za sastav odgovora na tužbu od 16. prosinca 2024. (Tbr. 8/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 50,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 20. ožujka 2025. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 50,00 eura;

- zastupanje na ročištu od 15. travnja 2025. (Tbr. 9/1 i Tbr. 54 Tarife) iznos od 50,00 eura;

što ukupno iznosi 150,00 EUR.

29. II-tuženoj nije priznat trošak sudske pristojbe (30,00 EUR) jer spisu nije priložen dokaz o plaćanju iste, niti je sud pozvao II-tuženu na uplatu pristojbe. Također člankom 4. točkom 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23.) propisano je da obveza plaćanja pristojbe, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, nastaje za odgovor na tužbu po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici. II-tuženoj nije priznat niti trošak vještačenja (217,50 EUR) budući se u ovom postupku nije izvodio dokaz vještačenjem niti je sud pozvao II-tuženu na uplatu predujma.

30. Dakle, II-tuženoj je trebalo priznati troškove postupka po odvjetničkom zastupanju u iznosu od 150,00 EUR, te je na taj iznos, sukladno odredbi članka 46. Tarife, valjalo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 25% (37,50 eura). Dakle, II-tuženoj je priznat trošak u ukupnom iznosu od 187,50 EUR.

31. Slijedom navedenog odlučeno kao u točki II i III izreke ove presude.

32. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 27. svibnja 2025.

Sutkinja:

Nikolina Labuhar Bazina

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju

2. I-tuženiku

3. II-tuženoj po pun.