REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8544/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kardum i partneri j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., OIB: 36514183925, iz Zagreba, Ulica Velimira Škorpika 21, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 7. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u čl. II. i III. Ugovora o kreditu broj: 01924 od 14. travnja 2008. te u čl. 5., 7. i 9. Uvjeta ugovora o kreditu, sklopljenog između tuženika Porsche Mobiliti d.o.o., kao davatelja kredita, i tužitelja CR , kao primatelja kredita, u dijelu u kojem je ugovorena primjena tečaja CHF.

II Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju CR iznos od 3.739,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 7,73 EUR od 17. listopad 2008. do isplate,

- 5,32 EUR od 21. studenoga 2008. do isplate,

- 14,57 EUR od 17. siječnja 2009. do isplate,

- 16,96 EUR od 11. ožujka 2009. do isplate,

- 18,05 EUR od 11. travnja 2009. do isplate,

- 15,32 EUR od 11. travnja 2009. do isplate,

- 13,92 EUR od 11. travnja 2009. do isplate,

- 11,48 EUR od 13. lipnja 2009. do isplate,

- 9,55 EUR od 19. srpnja 2009. do isplate,

- 9,55 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,

- 11,61 EUR od 16. listopada 2009. do isplate,

- 10,39 EUR od 17. studenoga 2009. do isplate,

- 10,32 EUR od 17. studenoga 2009. do isplate,

- 11,07 EUR od 19. prosinca 2009. do isplate,

- 13,87 EUR od 13. siječnja 2010. do isplate,

- 15,73 EUR od 2. ožujka 2010. do isplate,

- 15,89 EUR od 17. ožujka 2010. do isplate,

- 21,74 EUR od 23. travnja 2010. do isplate,

- 19,17 EUR od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 21,65 EUR od 24. lipnja 2010. do isplate,

- 31,06 EUR od 18. srpnja 2010. do isplate,

- 27,78 EUR od 22. rujna 2010. do isplate,

- 38,40 EUR od 22. rujna 2010. do isplate,

- 33,72 EUR od 8. prosinca 2010. do isplate,

- 29,91 EUR od 8. prosinca 2010. do isplate,

- 41,14 EUR od 8. prosinca 2010. do isplate,

- 51,75 EUR od 16. prosinca 2010. do isplate,

- 44,33 EUR od 17. veljače 2011. do isplate,

- 47,18 EUR od 11. ožujka 2011. do isplate,

- 40,17 EUR od 19. travnja 2011. do isplate,

- 44,25 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 59,28 EUR od 16. lipnja 2011. do isplate,

- 54,49 EUR od 13. kolovoza 2011. do isplate,

- 82,35 EUR od 20. rujna 2011. do isplate,

- 87,66 EUR od 19. listopada 2011. do isplate,

- 58,98 EUR od 17. studenoga 2011. do isplate,

- 61,36 EUR od 18. prosinca 2011. do isplate,

- 60,21 EUR od 18. prosinca 2011. do isplate,

- 63,13 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate,

- 66,48 EUR od 17. veljače 2012. do isplate,

- 65,58 EUR od 13. ožujka 2012. do isplate,

- 64,02 EUR od 20. travnja 2012. do isplate,

- 64,63 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate,

- 66,27 EUR od 16. lipnja 2012. do isplate,

- 65,02 EUR od 18. kolovoza 2012. do isplate,

- 65,33 EUR od 16. rujna 2012. do isplate,

- 63,37 EUR od 16. rujna 2012. do isplate,

- 62,00 EUR od 20. studenoga 2012. do isplate,

- 64,42 EUR od 20. studenoga 2012. do isplate,

- 63,08 EUR od 19. prosinca 2012. do isplate,

- 64,86 EUR od 19. siječnja 2013. do isplate,

- 60,80 EUR od 21. veljače 2013. do isplate,

- 62,55 EUR od 19. ožujka 2013. do isplate,

- 63,77 EUR od 19. travnja 2013. do isplate,

- 62,60 EUR od 30. svibnja 2013. do isplate,

- 58,77 EUR od 25. lipnja 2013. do isplate,

- 56,82 EUR od 20. kolovoza 2013. do isplate,

- 59,46 EUR od 20. kolovoza 2013. do isplate,

- 60,97 EUR od 25. rujna 2013. do isplate,

- 63,38 EUR od 28. studenoga 2013. do isplate,

- 61,96 EUR od 22. prosinca 2013. do isplate,

- 63,22 EUR od 22. prosinca 2013. do isplate,

- 63,39 EUR od 25. siječnja 2014. do isplate,

- 65,74 EUR od 21. ožujka 2014. do isplate,

- 66,31 EUR od 19. travnja 2014. do isplate,

- 66,06 EUR od 22. svibnja 2014. do isplate,

- 64,33 EUR od 3. srpnja 2014. do isplate,

- 63,18 EUR od 30. srpnja 2014. do isplate,

- 64,55 EUR od 20. kolovoza 2014. do isplate,

- 65,78 EUR od 1. listopada 2014. do isplate,

- 66,92 EUR od 1. listopada 2014. do isplate,

- 67,72 EUR od 24. listopada 2014. do isplate,

- 68,66 EUR od 4. prosinca 2014. do isplate,

- 69,72 EUR od 23. prosinca 2014. do isplate,

- 69,31 EUR od 24. veljače 2015. do isplate,

- 65,71 EUR od 11. ožujka 2015. do isplate,

- 65,71 EUR od 26. ožujka 2015. do isplate,

- 65,71 EUR od 1. svibnja 2015. do isplate, sve po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se ništetnom odredba čl. III. Ugovora o kreditu broj: 01924 od 14. travnja 2008. sklopljenog između Porsche Mobiliti d.o.o., kao davatelja kredita, i tužitelja CR , kao primatelja kredita, u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi zaključenja ugovora u protuvrijednosti iznosa od 687,88 CHF.

IV Nalaže se tuženiku Porsche Mobiliti d.o.o. isplatiti tužitelju CR iznos od 423,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2008. do isplate, po kamatnoj stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, zatim za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 20. Uvjeta Ugovora o kreditu, koji su sastavni dio Ugovora o kreditu broj: 01924 od 14. travnja 2008.

VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.201,16 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, te sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 14. travnja 2008. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 01924, prema kojem je tuženik, kao davatelj kredita, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u ukupnoj vrijednosti od 19.031,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti, i to tako da je tuženik tužitelju predočio šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati, a niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora unijeli podatke o imenu i prezimenu tužitelja, kao i iznos kredita. Radilo se o ponudi tuženika za sklapanje ugovora po principu uzmi ili ostavi. Niti jedna odredba ugovora, tvrdi tužitelj, nije bila predmet pregovaranja između stranaka, već je unaprijed pripremljen tekst od strane tuženika bio ponuđen tužitelju, a koji je na to pristao jer nije imao izbora. Tuženik je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi, te je valutna klauzula protivna načelu ravnopravnosti iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima, kao i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. istog Zakona. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF naplatio od tužitelja i stekao, na osnovu preplaćenih rata, bez pravne osnove iznos od 3.739,20 EUR. Temeljem odredbe čl. III. Ugovora o kreditu o troškovima zaključenja ugovora u iznosu protuvrijednosti od 687,88 CHF, tuženik je naplatio od tužitelja iznos od 3.192,94 kn dana 17. travnja 2008. s osnove troška zaključenja ugovora, tzv. ulaznu naknadu. Iznos ulazne naknade od 3.192,94 kn po fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 iznosi 423,78 EUR, pri čemu za istu u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji, niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 687,88 CHF. Ulazna naknada je ugovorena po principu uzmi ili ostavi, pa tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu, odnosno o njoj se nije pregovaralo, jer tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit ukoliko nije pristao na tu odredbu o ulaznoj naknadi. Slijedom navedenog, predložio je da sud odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i obvezi plaćanja ulazne naknade utvrdi ništetnima i naloži tuženiku da mu po osnovi preplaćenih anuiteta isplati iznos od 3.739,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od prvog sljedećeg dana nakon dana plaćanja pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, te po osnovi naplaćene naknade iznos od 423,78 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. travnja 2008. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja te nedostatka aktivne legitimacije, jer smatra da tužitelj nije kao potrošač sklopio predmetni Ugovor, kako je to pojasnio tijekom postupka. Glede prigovora zastare, smatra da se na tužbeni zahtjev primjenjuje petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istog, a kako je posljednji obrok temeljem Ugovora uplaćen 2015., a tužba podnesena 2023., smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, s obzirom da tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, te nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelima, a koji bi postupak doveo do učinka prekida zastare. Nadalje, smatra i da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu te je osporio primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer se radi o otplaćenom kreditu te smatra i da nisu ispunjeni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti spornih odredbi. Smatra da su odredbe predmetnog Ugovora bile jasne, lako razumljive i uočljive te u skladu sa zakonskim odredbama te da nema mjesta tvrdnjama tužitelja da bi ugovornim odredbama bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje, tuženik je naveo i da prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama uvijek postoji rizik radi promjene tečaja, na koji promjenu tuženik ne utječe, ali korisnici kredita toga rizika moraju biti svjesni. Tuženik je za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, pa je tako tužitelj mogao sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je osporio tvrdnje tužitelja kako je odredba o promjeni kamatne stope nepoštena i da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci tuženika. Tuženik je naveo i da nije svojevoljno određivao promjenu kamatne stope, već u skladu s određenim parametrima koji nisu ovisili o njemu te time nije stekao nikakvu korist, a tijekom trajanja ugovornog odnosa smanjivao je kamatnu stopu u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva i izmjenama tromjesečnog LIBOR-a, na koje tuženik nije imao utjecaj. Dodao je i da je nejasno zašto tužitelj nije iskoristio pravo koje mu pripada i zahtijevao raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, već, godinama nakon što je isplatio svoju obvezu, neosnovano potražuje iznose preplaćenih anuiteta. Istaknuo je kako nema vlastiti kapital, te da se za svaki pojedini kredit s valutnom klauzulom u CHF zaduživao kod banke koja ima sjedište u [adresa] i koja mu je isplaćivala u valuti CHF, te se tuženik također zadužio u CHF valuti i navedene iznose vraća u toj valuti prema aktualnom tečaju. Nadalje, naveo je da se ulazne naknade odnose na administrativne troška ugovora, a koji je trošak točno određen unaprijed, prije sklapanja ugovora, i koji je tužitelju objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Tužitelj je bio u cijelosti od početka informiran o svim predviđenim troškovima, a što je potvrdio i podnošenjem zahtjeva za zaključenje ugovora o kreditu koji je vlastoručno potpisao. Tuženik smatra da su predmetne odredbe ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene, jer se o njima pregovaralo, da je na iste tužitelj mogao utjecati i mijenjati ih, te da nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Nadalje, tuženik nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe Udruge Potrošač, pa tako pravna utvrđenja i odluke iz toga postupka nemaju nikakve veze s tuženikom. Osim toga on niti ne pripada bankarskom sektoru, kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke te smatra da se presude iz tog postupka ne mogu primijeniti na ovaj konkretni slučaj. Slijedom navedenog, tuženik je predložio odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu br. 09124 od 14. travnja 2008. (dalje: Ugovor), čiji sastavni dio su Uvjeti Ugovora o kreditu Inačica:

CHF-2008-I-02 (dalje:Uvjeti), popis uplata, plan otplate, izjavu ŽR, promjenu kamatne stope, izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o. te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, tužbeni zahtjev je utvrđen osnovanim kao u točki I, II, III i IV izreke.

5. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 14. travnja 2008. sklopili Ugovor, kojim je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 19.031,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb koji vrijedi za CHF na dan plaćanja, što i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je isti sklopljen radi financiranja troškova kupnje vozila marke Škoda Octavia, 1.9 TDI TOUR, kao i da je ugovorena otplata u 84 mjesečna obroka, s mjesečnim obrokom u visini od 287,12 CHF te uz nominalnu kamatnu stopu od 7,00%, a efektivnu 8,13%. Iz Ugovara proizlazi i da su njegov sastavni dio i Uvjeti, točkom 5. kojih je određeno da se sve novčane obveze koje se proizlaze iz Ugovara, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, koji vrijedi za CHF na dan plaćanja, a obveze tužitelja su vezane za tu valutu i u čl. 5., 7. i 9. Uvjeta.

6. S obzirom da iz iskaza tužitelja, koji je sud kao logičan i uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je vozilo koje je kupljeno kreditom tuženika nabavio za privatne potrebe, te da u to vrijeme nije imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, proizlazi da je Ugovor sklopio u svojstvu potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07), a prema kojoj odredbi je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

7. Nije sporno da je u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koji je pokrenula Udruga Potrošač, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., između ostaloga, utvrđeno da je više banaka (ne i tuženik) u razdoblju od 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila valutnu klauzulu kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci, a sve na štetu potrošača, pa su time u razdoblju do 6. kolovoza 2007. postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg i to člancima 96. i 97. ZZP/07, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

8. Međutim, utvrđenja suda iz tog postupka ne obvezuju ovaj sud u predmetnom postupku, što i nije sporno među strankama, jer tuženik nije bio obuhvaćen tužbom iz tog postupka, pa je sud ocjenom svih provedenih dokaza zajedno u svojoj ukupnosti i svakog dokaza zasebno, utvrđivao radi li se o nepoštenoj ugovornoj odredbi predmetnog Ugovora, kojom je otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF, te je li ista posljedično ništetna, te ako je, ima li tužitelj pravo na povrat onoga što je tuženik stekao temeljem ništetnih odredbi i koliko iznosi visina tog potraživanja te je li za potraživanje tužitelja nastupila zastara. Isto je trebalo utvrditi i u odnosu na odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, koja niti nije bila predmetom navedenog spora.

9. Tužitelj je iskazao da je vozilo odabrao u autokući koja se nalazi na Slavonskoj ulici u Zagrebu, a moguće je da se zove Porsche, te nakon što je rekao da mu je potreban kredit za kupnju vozila, rečeno mu je da će autokuća sve riješiti te će ga oni naručiti kod javnog bilježnika, gdje će tužitelj potpisati ugovor. Iskazao je i da je htio kredit u kunama, ali da mu je rečeno da imaju kredite samo s valutnom klauzulom u CHF, kao i to da je to najpovoljniji kredit. Kod javnog bilježnika ga je čekao pripremljen ugovor na obrascu, koji je tužitelj pročitao, a budući da je po struci strojobravar, nije dobro razumio sve odredbe istoga. Nitko mu nije ništa rekao o rizicima vezanim za valutu CHF, a niti je bilo mogućnosti da se bilo što drugačije ugovori, s obzirom da je dobio gotov ugovor na potpis. Vidio je da je ugovoren trošak zaključenja ugovora, ali mu nitko nije objasnio na što se taj trošak odnosi, te su mu samo spomenuli taj trošak u autokući. U autokuću je dostavio obračune plaća jer su ga to tražili, te nije bio u prostorijama tuženika, već je sve riješio u autokući. Dodao je da nije mogao sve shvatiti iz ugovora, tako da nije niti mogao postaviti određena pitanja, kao i da kod javnog bilježnika nije bilo nikoga od tuženika da bi mogao tamo pitati. Nije mu bilo jasno da će mu rata ovisiti o tečaju CHF, jer mu nije jasan pojam valutne klauzule, ali mu je bilo poznato da se tečajevi stranih valuta mijenjaju, no nije mogao znati da će doći do tolikih razlika u tečaju.

10. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio ZZP/07, koji je odredbom čl. 96. st. 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 96. st. 2. istog zakona određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 96. st. 3. ZZP/07 određeno je da, ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Nadalje, odredbom čl. 96. st. 4. ZZP/07 određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Konačno, odredbom čl. 99. ZZP/07 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što upućuje da zaključak da mora postojati i svijest o svim ekonomskim posljedicama koje takva odredba može imati, konkretno to bi bio nekontrolirani rast tečaja valute uz koju su vezane obveze iz ugovora. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u konkretnom slučaj dokazao da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca, pa tako niti sporne odredbe o valutnoj klauzuli, već suprotno proizlazi iz njegovog iskaza, iz kojeg proizlazi i da nije upozoren na rizike ugovaranja takve klauzule, iz čega slijedi da nije mogao donijeti informiranu odluku o tome želi li sklapanje ugovora s takvom odredbom ili ne. Za dodati je da sud nije posebice ocjenjivao izjavu AR, djelatnika tuženika, jer je dokazno sredstvo iskaz svjedoka dan pred sudom, a ne njegova pisana izjava.

11. S obzirom da tužitelj, kao potrošač, nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom oko valutne klauzule, niti je u postupku utvrđeno da mu je tuženik, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasnio spornu odredbu ugovora i upozorio ga na rizike povezane s istom, kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to su u pitanju nepoštene, i kao takve ništetne, ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, koji nije mogao predvidjeti iznos glavnice koji će u konačnici biti u obvezi vratiti. Za dodati je i da ništetnost te odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora, jer on može opstati i bez te odredbe, a za dodati je i da nije odlučno što je predmetni kredit nesporno otplaćen, kako bi to i proizlazilo iz prometa po kreditu, jer se, sukladno odredbi čl. 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa taj tužbeni zahtjev nije u zastari, a slijedi i da postoji pravni interes za isti, u smislu odredbe čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), s obzirom da tužitelj može istaknuti, a i istaknuo je, i posljedični tužbeni zahtjev za isplatu. Za dodati je i da se ne radi o zabrani manjeg značaja, imajući u vidu sve navedene okolnosti slučaja, između ostalog, i visinu preplaćene obveze tužitelja, pa okolnost ispunjenja obveza iz ugovora nema za posljedicu nemogućnost isticanja ništetnosti, u smislu čl. 326. st. 2. ZOO.

12. Slijedom navedenog, sud je prihvatio zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje da je predmetna odredba kojom je ugovoreno ispunjenje obveze tužitelja prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, koji vrijedi za CHF na dan plaćanja i odlučio kao pod točkom I izreke, odnosno utvrdio ništetnom odredbe čl. II. i III. Ugovora, te čl. 5. i 7. te 9. Uvjeta u kojima je to sadržano, dok je odbio dio zahtjeva da se utvrde u tom dijelu ništetnima i odredbe čl. 20 Uvjeta, jer iz sadržaja priloženog Ugovora i Uvjeta ne proizlazi da isti imaju čl. 20.

13. Glede sporne odredbe čl. III. Ugovora, kojom je za tužiteljicu ugovorena obveza plaćanja jednokratnih troškova zaključenja ugovora u iznosu od 687,88 CHF, za istaknuti je da navedena ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te je ta odredba jasno određena i u dijelu visine te naknade, sud ocjenjuje da ista odredba nije u cijelosti jasna, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, niti je utvrđeno da su prilikom sklapanja Ugovora tužitelju objašnjeni ti troškovi, tj. na što se odnose i zašto se naplaćuju baš u toj visini, pa se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja jednokratnih troškova zaključenja ugovora u nerazmjerno visokom iznosu od 687,88 CHF. Pritom je za istaknuti i da je nelogičan navod tuženika da se ti troškovi odnose na administrativne troškove obrade zahtjeva za sklapanje ugovora o kreditu, pregled dokumentacije i sastavljanje ugovora, jer djelatnici tuženika za svoj rad ostvaruju plaću, a tuženik nije dokazao da bi uz to ostvarivali i neku posebnu naknadu za obradu kredita, tako da se radi o redovnim troškovima poslovanja tuženika, koje on neosnovano pokušava prebaciti na korisnika kredita, jer je cijena kredita sadržana u ugovorenoj kamati.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju, kao potrošaču, plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je stoga prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, pa je ista, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetna, s tim da ništetnost niti te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud odlučio kao pod točkom III izreke i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe o naknadi sadržane u čl. III. Ugovora.

15. Temeljem čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari tražbine tužitelja usmjerene na isplatu po obje osnove, jer se na predmetno potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a iako je od dana plaćanja preplaćenih anuiteta, odnosno iznosa naknade, do dana podnošenja tužbe proteklo više od 5 godina, potraživanje tužitelja nije zastarjelo iz razloga što je tužitelj u ovom postupku zatražio da sud sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu utvrdi ništetnim. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je posrijedi u ovom postupku, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbina tužitelja usmjerenih na povrat preplaćenih, odnosno neosnovano naplaćenih iznosa, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

16. Na okolnost sporne visine tužbenih zahtjeva usmjerenih na restituciju, izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz društva Darfin d.o.o., koji je u nalazu i mišljenju utvrdio da ukupno razlika u iznosu obroka primjenom tečaja na dan uplate, u odnosu na iznose obroka primjenom tečaja na dan početka ugovora, iznosi 28.172,91 kn, za obroke koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.739,20 EUR, dok u slučaju uzimanja u obzir i niže plaćenih iznosa razlika iznosi 28.019,36 kn, odnosno 3.718,82 EUR. Utvrdio je i da su tužitelju dana 17. travnja 2008. naplaćeni troškovi zaključenja Ugovora u iznosu od 3.129,94 kn, što iznosi 423,78 EUR.

17. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke i danom zadatku vještačenja, a na isto niti stranke nisu imale primjedbi.

18. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev u cijelosti u dijelu zatražene isplate iznosa od 3.739,20 EUR, po osnovi preplaćene obveze zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, te u iznosu od zatraženih 423,78 EUR, po osnovi ništetne odredbe o troškovima obrade kredita i to sa zateznim kamatama tekućim, kako je to i zatraženo, od prvog sljedećeg dana nakon plaćanja pojedinog anuiteta, odnosno naplate naknade, do dana isplate. Odluku o zateznim kamatama temelji se na čl. 1115. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja potraživanje stečenog bez osnove, pa tužitelju pripada pravo na zatezne kamate s tijekom od dana stjecanja, budući da je tuženik bio nepošten, jer je znao i morao znati za ništetnost spornih odredbi, s obzirom na izostanak informiranja tužitelja o svim rizicima sporne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno izostanak objašnjenja o razlozima i visini naplate troškova obrade kredita, te izostanak pregovora o pojedinačnim ugovornim odredbama.

19. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

20. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podnesaka od 23. siječnja 2024. i 1. ožujka 2025., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištima od 9. svibnja 2024., 25. studenog 2024. i 7. svibnja 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 325,00 EUR, pristojbe na tužbu u iznosu od 88,08 EUR i presudu u iznosu od 88,08 EUR, trošak vještačenja u iznos od 300,00 EUR te trošak preliminarnog izračuna preplate, koji prema računu društva Vanko d.o.o. iznosi 100,00 EUR, a koji je nastao u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), te koji sud smatra potrebnim za postavljenje tužbenog zahtjeva. Nije mu priznat kao nepotreban trošak sastava podneska od 12. veljače 2025., kojim nakon vještačenja specificira tužbeni zahtjev na istovjetan način kao i u tužbi.

21. Slijedom navedenog, tužitelju je dosuđena naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.201,16 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

22. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 27. svibnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika