Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Poslovni broj: P-2905/19-25

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Dijani Mađerčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Filipu Žaperu, odvjetniku iz odvjetničkog društva Grahovac i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Mihaeli Vlašić Lajh, odvjetniku iz odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, po generalnoj punomoći T 1771/06, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 07. svibnja 2025. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja IČ, odvjetničkog vježbenika i zamjenika punomoćnika tuženika Jakova Delipetra, odvjetnika, dana 27. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju TČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 11.108,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 13,29 eura od 07. ožujka 2007. godine do isplate,

- iznos od 13,19 eura od 06. travnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,96 eura od 08. svibnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,85 eura od 06. srpnja 2007. godine do isplate,

- iznos od 12,91 eura od 09. kolovoza 2007. godine do isplate,

- iznos od 0,16 eura od 11. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 87,69 eura od 11. rujna 2007. godine do isplate,

- iznos od 85,64 eura od 18. listopada 2007. godine do isplate,

- iznos od 85,98 eura od 15. prosinca 2007. godine do isplate,

- iznos od 89,10 eura od 17. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 157,23 eura od 18. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 161,38 eura od 21. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 157,44 eura od 22. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 155,66 eura od 20. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 154,53 eura od 14. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 154,27 eura od 15. kolovoza 2008. godine do isplate,

- iznos od 155,19 eura od 25. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 162,66 eura od 06. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 172,36 eura od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 173,81 eura od 05. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 168,65 eura od 18. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 168,80 eura od 18. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 167,44 eura od 23. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 165,89 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 165,79 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 167,58 eura od 26. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 168,65 eura od 06. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 167,32 eura od 12. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 173,27 eura od 07. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 172,75 eura od 07. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 176,41 eura od 06. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 176,14 eura od 02. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 178,38 eura od 27. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 184,37 eura od 27. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 186,77 eura od 24. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 194,62 eura od 30. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 188,36 eura od 23. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 197,55 eura od 13. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 199,07 eura od 30. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 160,92 eura od 30. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 160,41 eura od 09. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 160,86 eura od 29. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 164,18 eura od 14. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 171,45 eura od 30. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 169,57 eura od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 144,35 eura od 12. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 142,23 eura od 09. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 115,06 eura od 11. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 118,32 eura od 21. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 118,31 eura od 04. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 112,76 eura od 04. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 110,07 eura od 17. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 115,49 eura od 15. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 114,40 eura od 27. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 119,93 eura od 27. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 118,68 eura od 08. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 118,92 eura od 04. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 135,18 eura od 04. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,29 eura od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 136,16 eura od 13. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 137,61 eura od 13. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 23,90 eura od 09. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 23,70 eura od 12. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 23,70 eura od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 24,08 eura od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 24,09 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 24,19 eura od 29. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 24,24 eura od 30. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 24,33 eura od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 24,32 eura od 27. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 24,32 eura od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 24,32 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 24,32 eura od 31. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 24,32 eura od 30. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 24,32 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 24,32 eura od 15. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 24,32 eura od 29. rujna 2015. godine do isplate

a sve po stopi koja je za razdoblje od 07. ožujka 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju TČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 15.348,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 3,52 eura od 04. studenog 2006. godine do isplate,

- iznos od 6,99 eura od 21. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 12,99 eura od 06. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 58,43 eura od 06. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 65,24 eura od 05. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,04 eura od 18. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,76 eura od 18. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 35,38 eura od 23. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 28,13 eura od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 27,66 eura od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 36,05 eura od 26. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 41,03 eura od 06. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 34,83 eura od 12. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 62,72 eura od 07. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 60,25 eura od 07. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 77,40 eura od 06. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 76,17 eura od 02. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 86,63 eura od 27. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 114,73 eura od 27. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 125,96 eura od 24. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 162,76 eura od 30. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 133,44 eura od 23. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 176,49 eura od 13. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 183,63 eura od 30. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 180,70 eura od 09. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 183,27 eura od 29. ožujka 2011. godine do isplate,

- iznos od 202,52 eura od 14. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 244,68 eura od 30. svibnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 233,80 eura od 02. srpnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 252,53 eura od 12. rujna 2011. godine do isplate,

- iznos od 237,84 eura od 09. studenog 2011. godine do isplate,

- iznos od 240,68 eura od 11. prosinca 2011. godine do isplate,

- iznos od 268,69 eura od 21. travnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 268,62 eura od 04. svibnja 2012. godine do isplate,

- iznos od 244,37 eura od 17. rujna 2012. godine do isplate,

- iznos od 279,74 eura od 15. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 269,70 eura od 27. travnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 258,87 eura od 08. lipnja 2013. godine do isplate,

- iznos od 260,91 eura od 04. rujna 2013. godine do isplate,

- iznos od 269,47 eura od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- iznos od 268,46 eura od 13. studenog 2013. godine do isplate,

- iznos od 279,56 eura od 13. veljače 2014. godine do isplate,

- iznos od 259,08 eura od 09. ožujka 2014. godine do isplate,

- iznos od 250,82 eura od 12. svibnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 251,07 eura od 30. lipnja 2014. godine do isplate,

- iznos od 266,36 eura od 31. kolovoza 2014. godine do isplate,

- iznos od 266,78 eura od 01. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 270,81 eura od 29. listopada 2014. godine do isplate,

- iznos od 272,78 eura od 30. prosinca 2014. godine do isplate,

- iznos od 276,25 eura od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 276,13 eura od 27. veljače 2015. godine do isplate,

- iznos od 276,13 eura od 31. ožujka 2015. godine do isplate,

- iznos od 276,13 eura od 01. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 276,13 eura od 31. svibnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 276,13 eura od 30. lipnja 2015. godine do isplate,

- iznos od 276,13 eura od 01. rujna 2015. godine do isplate,

- iznos od 276,13 eura od 15. rujna 2015. godine do isplate te na

- iznos od 276,13 eura od 29. rujna 2015. godine do isplate

a sve po stopi koja je za razdoblje od 04. studenog 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, platiti tužitelju TČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike glavnice iznos od 6.427,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. veljače 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju TČ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 8.064,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. svibnja 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 6.780,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate kao neosnovan.

VI. Odbija se dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 6.427,48 eura od 30. rujna 2015. godine do 04. veljače 2025. godine kao neosnovan.

VII. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka preko dosuđenog iznosa kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan.

r i j e š i o j e

Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu broj 9011729382 od 27. srpnja 2006. godine kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao i u dijelu kondemnatornog tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 10.701,01 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Punomoćnik tužitelja u tužbi navodi da je tužitelj dana 27. srpnja 2006. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 9011729382, temeljem kojeg je tužitelju odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 251.224,00 CHF po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Naime odredbom članka 4. i članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj se obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. Nastavno punomoćnik tužitelja je istaknuo da je za vrijeme otplate kredita tuženik pozivajući se na tadašnju situaciju na tržištu povisivao stopu redovne kamate i mjesečne anuitete što se vidi iz plana otplate na kojem su vidljive promjene kamatne stope, a što se značajno razlikuje od početnog otplatnog plana, a ujedno je naplaćivao mjesečne anuitete u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Isto tako punomoćnik tužitelja je naglasivši da je povodom takvih ugovornih odredbi banaka kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke podignuta tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača istaknuo da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, na način da su u potrošačkim ugovorima o kreditu, kao što je i predmetni, unosili nepoštene ugovorne odredbe kojima se redovna kamatna stopa mogla mijenjati jednostranom odlukom banke, a bez da se o takvim ugovornim odredbama moglo pojedinačno pregovarati, a što čini takve odredbe ništetnim. Dakle tužitelju, korisniku kredita je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički jasna i vizualno uočljiva, ali mu kao prosječnom čovjeku nije mogla biti lako razumljiva, niti su mu pojašnjene od strane službenika banke ili ikoga drugoga, odnosno prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a niti u vrijeme zaključenja, nije bio informiran o parametrima koji bi mogli dovesti do promjene kamatne stope, niti mu je pojašnjen rizik kojim se izlaže sklapajući predmetni Ugovor o kreditu u kojem je unesena navedena ugovorna odredba, pa je logično zaključiti da tužitelju sporna ugovorna odredba nije bila lako razumljiva. Jednako tako tuženik se nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti se na njih moglo utjecati, pa je time došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača. Nadalje punomoćnik tužitelja je istaknuo da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 16. lipnja 2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, u dijelu u kojem je utvrđeno da su banke, među kojima i tuženik, u razdoblju od 01. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, na način da su zaključivali ugovore o kreditima u koje su unosili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da su prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Isto tako punomoćnik tužitelja je napomenuo da su tužitelj i tuženik dana 29. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je promijenjen način ispunjenja obveze na način da su se obveze do tada podmirivale u kunskoj protuvrijednosti CHF, a od sklapanja Dodatka obveze se podmiruju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za euro važećem na dan plaćanja kredita, odnosno došlo je do konverzije osnovnog ugovora, ali time tužitelj nije izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i zahtijevati preplatu po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi, jer sklapanjem predmetnog Dodatka tužitelj nije u cijelosti obeštećen. Slijedom navedenog punomoćnik tužitelja je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražio na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope iznos od 11.108,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, zatim platiti tužitelju na ime preplate po osnovi valutne klauzule iznos od 15.348,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i platiti na ime razlike glavnice iznos od 13.208,34 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Punomoćnik tuženika se očitovao na tužbu ističući da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te je prvenstveno istaknuo da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pa je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbe članka 138.a i 502. Zakona o parničnom postupku. Nastavno punomoćnik tuženika je naglasio da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, prijašnji Ugovor o kreditu denominiran u CHF, odnosno u kunama s valutnom klauzulom u euro, prestao postojati, pa korisnik kredita, tužitelj na temelju tog ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od banke, tuženika, a niti tuženik od tužitelja uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove, jer su sva plaćanja, uključujući i preplatu, obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. Naime konverzija je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima, što naravno uključuje i kamate. S obzirom da je tužitelj prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, više nema nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati, pa bi usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj zapravo značilo dvostruku naplatu, jer je na temelju konverzije tuženik priznao i obračunao uplate, preplatu te bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelj ponovno naplatio isti taj iznos s osnove kamata. Isto tako punomoćnik tuženika je naglasio da je ugovaranje valutne klauzule u CHF bilo zakonito, na što upućuje odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima, a ujedno ta odredba nije nepoštena, jer je tuženik putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu s korisnicima kredita, pa tako i s tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja s rizikom eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, s čime je tužitelj ujedno bio upoznat i kroz priopćenja HNB-a te je prihvatio u cijelosti sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Inače valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“, već se radi o politici monetarne vlasti, koja je uvjetovana valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Inače tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda RH, jer sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego je nepoštena odredba o pravu jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to ovisi o svakom pojedinom slučaju. Nastavno tijekom postupka punomoćnik tuženika je istaknuo da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine utvrdio da se sporazumima o konverziji priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog punomoćnik tuženika je ističući ujedno i prigovor zastare potraživanja s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe, predložio odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izveo dokaz uvidom u presliku solemniziranog Ugovora o kreditu broj: 9011729382 od 27. srpnja 2006. godine (list 9-12 i 31-33 spisa), u presliku izvatka iz zemljišne knjige zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 13 i 29-30 spisa), u presliku otplatne tablice s prikazom efektivne kamatne stope (list 14-18 spisa), u presliku plana otplate (list 20-22, 26-28 i 41-42 spisa), u presliku solemniziranog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011729382 od 29. prosinca 2015. godine (list 23-25 spisa), u presliku dopisa tuženika o konverziji kredita po ugovoru o kreditu broj 9011729382 (list 34-35 spisa), u presliku izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (list 36-40 spisa), u presliku obavijesti korisnika kredita o prihvatu izračuna konverzije od 05. prosinca 2015. godine (list 43 spisa), u presliku knjigovodstvene kartice (list 44-73 spisa), u presliku pregleda uplata po kreditu (list 74-75 spisa), u presliku obavijesti o otplati kredita broj 9011729382 od 31. siječnja 2017. godine (list 76 spisa), u presliku prijevremene otplate kredita na dan 29.12.2016 (list 77 spisa), u presliku sudske prakse (list 86-89 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima (list 90-94 spisa), u Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 95-98 spisa), u presliku izračuna preplate (list 106-107 spisa), u presliku ponude za postupanje u skladu s presudom Pž-7129/13-4 od 25. listopada 2014. godine (list 113-114 spisa), u presliku očitovanja tuženika na ponudu za postupanje u skladu s presudom Pž-7129/13-4 od 03. studenog 2014. godine (list 115 spisa), u iskaz tužitelja (stranica 132 spisa) te u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĆČ (stranica 138- 154 spisa).

4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Među strankama je dakle nesporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor, dana 27. srpnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju stambeni kredit u iznosu od 251.224,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate 360 mjeseci i s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,20%, koja je promjenjiva sukladno „odluci Banke o kreditiranju građana“, kao i činjenica da se tužitelj, korisnik kredita, obvezao otplatiti kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća. Isto tako nesporna je činjenica da su tužitelj, korisnik kredita i tuženik, kreditor dana 29. prosinca 2015. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kao i činjenica da je kredit u cijelosti prijevremeno otplaćen. Naprotiv sporno je pitanje da li tužitelj s obzirom na provedenu konverziju ima pravo po osnovi ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF zahtijevati isplatu tih preplaćenih iznosa, kao i zahtijevati razliku glavnice, s time da je ujedno sporno i potrošačko svojstvo tužitelja, a sporan je i zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, kao i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je punomoćnik tužitelja tužbenim zahtjevom od 11. srpnja 2024. godine povukao deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu broj 9011729382 od 27. srpnja 2006. godine kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a potreban pristanak tuženika, a zamjenik punomoćnik tuženika je pristao na povlačenje tužbe, ali je za povučeni dio zatražio naknadu troška parničnog postupka. Isto tako konačno postavljenim tužbenim zahtjevom od 05. veljače 2025. godine punomoćnik tužitelja je smanjio dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva za iznos od 10.701,01 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, što ima procesni učinak djelomičnog povlačenja tužbe, za što je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a uvijek potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika nije očitovao pristaje li na navedeno smanjenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, pa se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a smatra da je pristao na djelomično povlačenje tužbe smanjenjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Nastavno treba napomenuti da je navedenim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uz navedeno smanjenje kondemnatornog tužbenog zahtjeva punomoćnik tužitelja ujedno preinačio tužbu isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći, odnosno isticanjem zahtjeva za isplatom razlike glavnice s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, čime je sukladno odredbi članka 191. stavka 1. ZPP-a tužba preinačena, za što je sukladno odredbi članka 190. stavka 3. ZPP-a potreban pristanak tuženika, s time da se punomoćnik tuženika upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se sukladno odredbi članka 190. stavka 4. ZPP-a smatra da postoji pristanak tuženika na preinaku tužbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

7. Nastavno u odnosu na sporno pitanje da li tužitelj, s obzirom na nespornu činjenicu da je Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9011729382 od 29. prosinca 2015. godine sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – u daljnjem tekstu ZIDZPK/15) izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ima pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF i po toj osnovi isplatu preplaćenih iznosa, sud je utvrdio slijedeće. Bitno je naglasiti da je Vrhovni sud RH rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da se sklapanjem dodataka ugovoru kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, s time da je ujedno Vrhovni sud RH već ranije odlukom poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine utvrdio da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu. Dakle tužitelj konverzijom nije izgubio pravo na potraživanje na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer osim što to nije propisano odredbama ZIDZPK/15, već to ne proizlazi niti iz odredbi predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011729382 od 29. prosinca 2015. godine (list 23-25 spisa). Iako je zakonitost i provedba konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 utvrđena rješenjem Vrhovnog suda RH u oglednom postupku poslovni broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, kao i odlukom Ustavnog suda RH broj U-I-3685/15 od 04. travnja 2017. godine, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošači, korisnici kredita uz valutnu klauzulu u CHF nisu izgubili pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji, kojim su izmijenjeni samo uvjeti i način otplate kredita, što proizlazi iz same činjenice da se radi o dodatku, aneksu osnovnom ugovoru o kreditu, a ne o sklapanju novog ugovora o kreditu. Naime sklapanjem sporazuma o konverziji nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu nisu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO-a) postale valjane, a ujedno niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Nadalje Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine ujedno naglasio da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako Sud Europske unije je presudom poslovni broj C-452/18 i C-118/17 utvrdio da potrošači imaju pravo na svoja potraživanja osim u slučaju ako bi se informirano nagodili s bankom o tome, ali se potrošači nisu odrekli svojih potraživanja, s obzirom da niti nisu mogli znati hoće li naknadno biti utvrđena ništetnom promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF, koje utvrđenje ništetnim je uslijedilo tek nakon provedene konverzije, u kolektivnom sporu, pa potrošači imaju pravo na puno obeštećenje iako je provedena zakonska konverzija.

8. Nastavno treba naglasiti da je odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – u daljnjem tekstu ZZP-a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništetna. Isto tako odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a propisano je da se nepoštenom može smatrati odredba kojom se trgovcu dopušta jednostrano mijenjati ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, a prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. S obzirom da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu odredbe o predmetu ugovora i o cijeni, koji pravni stav je zauzeo Vrhovni sud RH, bitno je naglasiti da je prema odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ugovorna odredba jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je i predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, s obzirom da pregovaranje podrazumijeva da je potrošač mogao stvarno utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu stava da tim odredbama nije jasno i razumljivo određen kriterij promjenjivosti stope redovne kamate u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu pa do otplate kredita, a niti je vezano uz valutnu klauzulu u CHF jasno i razumljivo određen tečajni rizik zbog čega tužitelj, potrošač niti nije mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Drugim riječima tužitelju su morali biti jasni stvarni učinci promjene tečaja, njenog konkretnog dosega, na način da je mogao procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Nastavno treba naglasiti da prema praksi ES-a za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem, a ujedno ništetnost promjenjive kamatne stope i valutne klauzule niti nije povreda manjeg značaja, s obzirom da se radi o cijeni, koja predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. Isto tako za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ nije niti odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, u odnosu na banku, kreditora dijele jednaki, podređeni položaj.

9. Jednako tako treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine kao i presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-5751/16 od 03. listopada 2017. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivosti stope redovne kamate, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne, kao i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne. Inače sud je sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a, kao i odredbi članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 56/13) vezan za navedeno pravno utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kada se u parnici koju pokrene fizička osoba poziva na to pravno utvrđenje, kao što se u ovom parničnom postupku pozivao tužitelj.

10. Nadalje bitno je naglasiti da je odredbom članka 1. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine propisano da odredbama te Direktive ne podliježu ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, koja iznimka iz područja primjene Direktive je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo odredbom članka 49. stavka 5. ZZP-a, koji iz svoje primjene isključuje ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju RH. S obzirom da su dakle iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene kogentne zakonske odredbe koje se primjenjuju na ugovorne stranke neovisno o njihovoj volji, jer se za te kogentne odredbe pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio pravičnu ravnotežu između ugovornih stranaka, a također su iz primjene Direktive 93/13/EEZ isključene i dispozitivne odredbe koje se uvijek, automatski primjenjuju kad nema drugačijeg dogovora stranaka, u pitanju su odredbe koje definiraju prirodne sastojke ugovora, sud je utvrdio da valutna klauzula, dispozitivna odredba, propisana odredbom članka 22. ZOO-a podliježe primjeni Direktive 93/13/EEZ, testu poštenosti / nepoštenosti, jer osim što sve iznimke od kontrole nepoštenih ugovornih odredbi treba restriktivno tumačiti radi ostvarenja što šire zaštite potrošača, već ujedno treba voditi računa o specifičnosti valutne klauzule u CHF u ugovorima o kreditu, koja nije nepoštena sama po sebi, potrošači razumiju značaj valutne klauzule, opći rizik porasta vrijednosti CHF, nego je nepošteno to što banke, trgovci nisu upozorili potrošače na specifičan rizik vezan uz CHF, što su sudovi u kolektivnom sporu posebno apostrofirali.

11. Iskazu tužitelja (stranica 132 spisa) koji je u bitnom istaknuo da je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana kojim je rješavao svoje stambeno pitanje, u banci su mu ponudili samo ugovor o kreditu vezan uz CHF, jer su rekli da je za traženi iznos kredita po njihovim uvjetima kreditno sposoban samo u toj valuti CHF, ali da se „ne treba ništa brinuti, jer je to stabilna valuta“, znao je što znači valutna klauzula, da mjesečna rata kredita ovisi o tečaju CHF u odnosu na kunu, sud je povjerenje, jer je logičan i uvjerljiv. Isto tako sudu je razumljiv i logičan kako dio iskaza tužitelja da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ali mu nitko u banci nije objasnio iz kojeg razloga se ta kamatna stopa može mijenjati, a ujedno mu niti javni bilježnik nije ništa objašnjavao vezano uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, tako i dio iskaza da je sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je kredit konvertiran u valutu euro, izračunali su mu preplatu, na koju nije mogao utjecati, taj Dodatak je ponuđen po sistemu „uzmi ili ostavi, a pristao je na tu konverziju, jer mu se time mjesečna rata kredita smanjila, koja se u jednom periodu otplate kredita povećala za 60% od početne rate kredita. Nastavno sudu je razumljiv i logičan dio iskaza tužitelja da je sredstvima ovog kredita kupio stan u kojem je stanovao, taj stan nikada nije bio iznajmljivan te je u međuvremenu 2020. godine taj stan prodao i tim sredstvima u cijelosti otplatio kredit, a u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u trgovačkom društvu Sika Croatia d.o.o., da bi kasnije promijenio poslodavca, ali nije imao svoj obrt, niti je bio vlasnik trgovačkog društva te je predmetni stan koristio isključivo za stanovanje. S obzirom da je tužitelj, fizička osoba, sklopio predmetni Ugovor o kreditu izvan okvira svog obrta i poduzeća, tužitelj je dakle potrošač, što rezultira time da ima pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine.

12. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga. Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. godine izrazio mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja kako iz revizijske odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, tako i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VsRH broj Su-IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine navodeći da ta pravna shvaćanja nisu proturječna, nego se međusobno podupiru i dopunjavaju. Inače prema pravnom shvaćanju iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 214. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dok je na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. godine izraženo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, odnosno postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine vezano uz valutnu klauzulu, što znači da je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 13. lipnja 2014. godine, odnosno 14. lipnja 2018. godine, a sukladno odredbi članka 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba podnesena dana 20. svibnja 2019. godine, dakle unutar propisanog općeg zastarnog roka od pet godina, sud je utvrdio da je prigovor zastare potraživanja neosnovan, a to tim više što je ujedno i Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine izrazio pravni stav da potrošači s konvertiranim kreditima imaju pravo utvrđivati ništetnost iz osnovnog ugovora o kreditu, a time i pravo na restituciju.

13. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire ĆČ (stranica 138-154 spisa) proizlazi da ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 15.714,51 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 83.700,28, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 11.108,88 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, dok ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 115.645,12 kuna, odnosno 15.348,71 eura za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Isto tako sudski vještak je istaknuo da preplata utvrđena konverzijom iznosi 6.780,86 eura, a razlika iznosa preostale glavnice po konverziji s osnove promjene kamatne stope i tečaja iznosi 13.208,34 eura.

14. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a tim više što na sam matematički izračun niti stranke nisu imale nikakvih prigovora. U odnosu na navode punomoćnika tuženika da je volja ugovornih stranaka bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, ponovno treba naglasiti da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrdio da su odredbe u potrošačkim ugovorima o kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača ništetne. Dakle nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a kao takva, već je naprotiv nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer osim što se o istoj niti nije pregovaralo, ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjan početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, kao i početno ugovorena kamatna stopa.

15. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom razlike glavnice u iznosu od 13.208,34 eura sud je utvrdio slijedeće. Iako je konverzijom propisanom odredbama ZIDZPK/15 cilj izjednačavanje položaja potrošača s kreditom denominiranim u CHF, odnosno s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u eurima, odnosno kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima, zbog čega je odredbom članka 19. c ZIDZPK-a propisana metodologija same provedbe konverzije na način da se iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF računa po tečaju za euro koji je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima, a ujedno se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF, odnosno denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjenjuje kamatna stopa koja je jednaka, po iznosu, vrsti i razdoblju promjene, koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eurima, odnosno denominirane u kunama uz valutnu klauzulu u eurima na dan sklapanja tih ugovora o kreditu, time nije uzeto u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što rezultira time da je tim pravnim utvrđenjem valjana početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita. Drugim riječima sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena zakonska konverzija, nepoštene, a time i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezane uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sukladno odredbi članka 326. stavka 1. ZOO-a nisu konvalidirale, postale valjane, a to tim više što niti odredbama ZIDZPK/15 nije propisano da bi ništetni osnovni ugovori, odnosno ništetne odredbe osnovnih ugovora o kreditu provedenom konverzijom konvalidirali, postali valjani. Naprotiv kada potrošači, korisnici kredita denominirani u kunama uz valutnu klauzulu u CHF, kao što je i tužitelj, zbog provedene zakonske konverzije, ne bi imali pravo pozivati se na pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, time bi bili dovedeni u različit, nepovoljni položaj u odnosu na potrošače, korisnike kredita denominiranih u kunama uz valutnu klauzulu u CHF koji nisu izvršili konverziju, što nikako nije i ne može biti opravdano. Upravo iz navedenih razloga Vrhovni sud RH je rješenjem poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine izrazio pravni stav da korisnici kredita imaju pravo na razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, jer time dolazi do izjednačavanja prava korisnika kredita u CHF koji su sklopili dodatak ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija u odnosu na korisnike kredita u CHF koji nisu sklopili dodatak, tim više što su u razdoblju od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije takvi potrošači imali jednaki pravni status. Isto tako treba naglasiti da je zbog metodologije provedbe konverzije propisane odredbom članka 19 c ZID ZPK-a sudski vještak financijske struke utvrdio kako preplatu u odnosu na ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, tako i razliku glavnice kredita, pri čemu treba uzeti u obzir da je provedenom konverzijom priznata preplata u iznosu od 6.780,86 eura, za koji iznos preplate treba umanjiti po sudskom vještaku utvrđenu razliku glavnice, u pitanju je iznos od 13.208,34 eura, što čini razliku od 6.427,48 eura, a to tim više što je tijekom postupka punomoćnik tuženika isticao materijalnopravni prigovor prijeboja. Naime stav je suda da se konverzijom priznata preplata treba oduzeti od razlike glavnice, a ne eventualno od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, upravo zbog odredbe članka 19 c ZID ZPK-a, propisane metodologije konverzije, zbog koje je uostalom u konverziji priznata preplata, kojom međutim iz navedenih razloga tužitelj, potrošač nije u cijelosti obeštećen, umanjena preostala glavnica sada eurskog kredita, pa niti ne bi bilo opravdano konverzijom utvrđenu preplatu sada oduzimati od zateznih kamata obračunatih na preplaćene iznose po osnovnom ugovoru o kreditu, a to tim više što odredbe ZID ZPK-a vrijede kako za banke, trgovce, tako i za potrošače, a ujedno su te odredbe lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, pa tako i odredbu članka 172. ZOO-a o redoslijedu uračunavanja.

16. Nastavno u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedini preplaćeni mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na razliku glavnice u iznosu od 13.208,34 eura od 30. rujna 2015. godine do isplate, sud je utvrdio slijedeće. S obzirom da je Trgovački sud u Zagrebu pravomoćnom presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate. Inače Županijski sud u Zagrebu je u presudi poslovni broj Gž- 2761/20 izrazio stav da se tuženik ne može s uspjehom pozivati na poštenje, a niti na zaključak Vrhovnog suda RH poslovni broj Su-IV-22/04 od 05. ožujka 2004. godine, jer je ZZP lex specialis. Naprotiv u odnosu na potraživanje na ime razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice u CHF stav je suda da tužitelj na preostali iznos glavnice, koji, kada se umanji za konverzijom priznatu preplatu, iznosi 6.427,48 eura, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a može osnovano zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana kada je podnio takav zahtjev do isplate, odnosno tekuću od 05. veljače 2025. godine do isplate, jer u odnosu na tu razliku glavnice tuženik nije bio nepošten, s obzirom da je konverziju proveo sukladno odredbi članka 19 c ZID ZPK-a, dakle po zakonski propisanoj metodologiji provedbe konverzije.

17. Slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 81. ZZP-a, odredbom članka 82. točke 11. ZZP-a, odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, odredbom članka 84. ZZP-a, odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ, odredbom članka 2. ZPP-a, odredbom članka 502 c ZPP-a, odredbom članka 193. stavka 2. ZPP-a, odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a, odredbom članka 327. stavka 2. ZOO-a i odredbom članka 1115. ZOO-a sud je usvojio kao osnovan tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi promjenjive kamatne stope u iznosu od 11.108,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate, kao i tužbeni zahtjev na ime preplate po osnovi valutne klauzule u iznosu od 15.348,71 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od dana izvršenog plaćanja do isplate te dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 6.427,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 05. veljače 2025. godine do isplate, dok je naprotiv odbio kao neosnovan kako dio tužbenog zahtjeva na ime razlike glavnice u iznosu od 6.780,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do isplate, tako i dio tužbenog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate tekuće na iznos od 6.427,48 eura od 30. rujna 2015. godine do 04. veljače 2025. godine te je odlučeno kao pod točkom I., točkom II., točkom III., točkom V. i točkom VI. izreke presude.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a u svezi s odredbom članka 164. stavka 1. i stavka 2. ZPP-a te je sud tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka sukladno vrijednosti predmeta spora, uspjehu u sporu, Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i zatraženom trošku, a isti se sastoji od troška sastava tužbe od 20. svibnja 2019. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), troška sastava podneska od 24. rujna 2019. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 14. studenog 2019. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška pristupa na ročište 05. ožujka 2020. godine u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 5.), troška zastupanja na ročištu 19. svibnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 22. listopada 2020. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 11. srpnja 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 12. rujna 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 26. studenog 2024. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), troška sastava podneska od 05. veljače 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 8. točka 1. u svezi s tbr. 7. točka 1.), troška zastupanja na ročištu 07. svibnja 2025. godine u iznosu od 1.000,00 eura (Tbr. 9. točka 1.), 25% na ime PDV-a u iznosu od 2.525,00 eura (Tbr. 46.), troška predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 300,00 eura te troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 418,08 eura. S obzirom da je tužitelj uspio u postupku u omjeru od 80,22%, pa kada se sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a od omjera uspjeha tužitelja oduzme omjer uspjeha tuženika, sud je tužitelju zastupanom po punomoćniku dosudio naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 8.064,56 eura i to sukladno odredbi članka 151. stavka 3. ZPP-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate, odnosno tekućom od 27. svibnja 2025. godine do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. i točkom VIII. izreke presude.

19. Naprotiv zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka i to troška sastava podneska od 23. listopada 2019. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a odbio kao neosnovan, jer je tim podneskom punomoćnik tužitelja u bitnom ponovio ranije iznesene navode i pravne stavove, iste malo dopunio i elaborirao, što je bilo nepotrebno, usmjereno na nepotrebno povećanje troškova postupka. Isto tako zahtjev tužitelja za naknadom troška zastupanja na ročištu 05. ožujka 2020. godine sud je temeljem odredbe članka 155. stavka 2. ZPP- a odbio kao neosnovan u zatraženom iznosu od 1.000,00 eura, jer je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, što rezultira time da tužitelj može osnovano zahtijevati naknadu troška pristupa na to ročište po Tbr. 9. točci 5., što je tužitelju i dosuđeno. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom VII. izreke presude.

20. Konačno stopa zatezne kamate je za razdoblje od 04. studenog 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do isplate određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a, odnosno po stopi koja se za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

U Zagrebu, dana 27. svibnja 2025. godine

Sudac:

Dijana Mađerčić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste, pismeno u četiri primjerka, putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku

U Zagrebu, dana 27. svibnja 2025. godine

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte