Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-552/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari tužitelja LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Boris Ravić, odvjetnik u Novom Marofu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Kapustića, odvjetnika u Ivancu, te zamjenice punomoćnika tuženika ŠB, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba, 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 6.703,16 EUR (šesttisućasedamstotrieura i šesnaestcenti) sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje od 1. prosinca 2010. do 30. lipnja 2011. teku po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 120,90 EUR od 1. prosinca 2010. pa do isplate,

- na iznos od 140,01 EUR od 1. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 129,37 EUR od 1. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 127,85 EUR od 1. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 120,32 EUR od 1. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 136,11 EUR od 1. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 149,72 EUR od 1. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 150,48 EUR od 1. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 202,10 EUR od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,

- na iznos od 156,59 EUR od 1. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 143,84 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 131,98 EUR od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 125,88 EUR od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 136,49 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 143,65 EUR od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 143,12 EUR od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 138,89 EUR od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 140,21 EUR od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 145,42 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 139,91 EUR od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 8,67 EUR od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 138,72 EUR od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 134,73 EUR od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 139,96 EUR od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 137,63 EUR od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 154,41 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 132,93 EUR od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 134,56 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 142,02 EUR od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 133,51 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 126,59 EUR od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 127,20 EUR od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 129,15 EUR od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 130,31 EUR od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 138,29 EUR od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 135,33 EUR od 1. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 139,13 EUR od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 137,10 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 72,99 EUR od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,49 EUR od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 72,26 EUR od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 71,77 EUR od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 69,29 EUR od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 71,32 EUR od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 74,67 EUR od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,79 EUR od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 67,77 EUR od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 79,60 EUR od 1. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 81,36 EUR od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 81,25 EUR od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 82,31 EUR od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 82,32 EUR od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 82,32 EUR od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 82,32 EUR od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 82,31 EUR od 1. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 82,32 EUR od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 82,31 EUR od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 82,31 EUR od 1. rujna 2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, prema tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 808,11 HRK/ 107,25

EUR[1] zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 3,17 EUR od 2. svibnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,34 EUR od 2. lipnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 9,63 EUR od 2. srpnja 2007. pa do isplate,

- na iznos od 9,61 EUR od 2. kolovoza 2007. pa do isplate,

- na iznos od 6,48 EUR od 2. rujna 2007. pa do isplate,

- na iznos od 11,14 EUR od 2. listopada 2007. pa do isplate,

- na iznos od 11,25 EUR od 2. studenoga 2007. pa do isplate,

- na iznos od 7,99 EUR od 2. prosinca 2007. pa do isplate,

- na iznos od 8,34 EUR od 2. siječnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,42 EUR od 2. veljače 2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,03 EUR od 2. svibnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 6,18 EUR od 2. lipnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,74 EUR od 2. srpnja 2008. pa do isplate,

- na iznos od 9,60 EUR od 2. kolovoza 2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,06 EUR od 2. rujna 2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,28 EUR od 2. listopada 2008. pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR= 7.53450 HRK

odbija prijedlog tuženika da se u tom iznosu izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, prema tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u iznosu od 2.164,54 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od 13.697,70 HRK/ 1.818,00 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 1,69 EUR od 2. studenoga 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,68 EUR od 2. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 1,70 EUR od 2. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,72 EUR od 2. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,72 EUR od 2. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,72 EUR od 2. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR od 2. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. studenoga 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR od 2. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,72 EUR od 2. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,69 EUR od 2. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,68 EUR od 2. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,70 EUR od 2. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,71 EUR od 2. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,74 EUR od 2. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,72 EUR od 2. studenoga 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR od 2. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,78 EUR od 2. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 90,12 EUR od 2. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,59 EUR od 2. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,80 EUR od 2. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,32 EUR od 2. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,20 EUR od 2. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,66 EUR od 2. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,15 EUR od 2. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,85 EUR od 2. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,96 EUR od 2. studenoga 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,22 EUR od 2. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,76 EUR od 2. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 88,80 EUR od 2. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 88,55 EUR od 2. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 88,30 EUR od 2. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 88,04 EUR od 2. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 87,78 EUR od 2. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 87,51 EUR od 2. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 87,25 EUR od 2. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 87,00 EUR od 2. rujna 2015. pa do isplate,

i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te se odbija prijedlog tuženika da se u tom iznosu izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, da tužitelju LB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi parnični trošak u iznosu od 2.030,07 EUR (dvijetisućetrideset eura i sedam centi) sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen tužbeni zahtjev preko iznosa od 6.703,16 EUR do 7.036,34 EUR sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između stranaka 4. travnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103506015 , koji je solemniziran 5. travnja 2007. kod javnog bilježnika Biserke Črmlec-Kišić iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-4147/07 (dalje: Ugovor o kreditu), a tim ugovorom tužitelju je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 104.761,73 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika za valutu CHF prema HRK, što je ugovoreno čl. 2. Ugovora o kreditu. U čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 612,70 CHF, u kunskoj protuvrijednosti tečaja valute CHF prema HRK. Čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna kamata, promjenjiva, u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,750% godišnje. Tužitelj je s tuženikom 10. veljače 2016. sklopio Aneks br. 1. ugovoru o kreditu, solemniziran 23. veljače 2016. po javnom bilježniku Koralji Mađarić iz [adresa] pod brojem OV- 1366/2016. Navodi da je notorna činjenica da je presudama Visokog trgovačkog suda po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u Ugovorima o kreditu osam banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, pa i protiv tuženika, kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamata koja se mijenja odlukom tuženika kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene i time ništetne. Pri tome se poziva na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž- 6632/2007-10 od 14. lipnja 2018. Navodi da je tokom otplate kredita tuženik više puta mijenjao kamatnu stopu, uslijed čega su se povećavale mjesečne rate kredita. Isto tako, mijenjao se i tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu što je utjecalo na obvezu tužitelja odnosno mjesečne rate su porasle. U odnosu na izvršenu konverziju ističe da je tužitelj pristao na konverziju jer zbog drastično povećanih rata nije imao drugog izbora, no da mu konverzijom nije vraćen puni iznos preplate dotadašnjih uplata. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos temeljem ništetnih odredbi, sa zateznim kamatama koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare tražbine tužitelja smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji zastarni rok jer da se radi o postupku naknade štete, a rok zastare da teče od svakog pojedinog više plaćenog iznosa, a kako je tužba podnesena 4. lipnja 2019. to da je tražbina tužitelja zastarjela. Nadalje, stranke da su 10. veljače 2016. sklopile Aneks 1 Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, te su tim Aneksom stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. Sklopljenim Aneksom između stranaka da je stvorena nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca te tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, niti tražiti obeštećenje s te osnove. Naime, tužitelj da je prihvatom konverzije pristao biti korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa i više se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora jer se taj spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tada predlaže provođenje financijskog vještačenja. Neovisno od toga, tuženik smatra da su odluke VSRH od 3. rujna 2019. poslovni broj Rev-2221/18 kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., u dijelu kojim se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite. To iz razloga što je i sam VTS i VSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke slijedom čega je u ovom parničnom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja Ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njegove kreditne obveze. Ističe da je tužitelj kao i svaki korisnik kredita dobio brošuru u kojoj je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. I u razgovorima sa službenicima banke da je tužitelju bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak i na tu okolnost dostavio je pisani iskaz EB (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ove vrste. U pogledu promjene kamatne stope, da je tuženik iste izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Osporava da bi promjenom kamatne stope tužitelju prouzročio ikakvu štetu. Konačno, tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova "potplaćenih i povlaštenih anuiteta" (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja) u iznosu od 3.607,87 kn te u iznosu od 13.697,70 kn (kada je kamatna stopa bila niža), sve sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose. Tuženik predlaže da sud odbaci tužbu, podredno odbije tužbeni zahtjev, a u slučaju njegova usvajanja da utvrdi postojanje potraživanja tuženika prema tužitelju te da konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj ove tražbine s tražbinom tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 4. travnja 2027., Početni otplatni plan za kredit, Pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 6. travnja 2007. do 29. rujna 2015., Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 10. veljače 2016., Obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, Informaciju o pojmu "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, brošuru "Stambeni krediti s ostatkom vrijednosti", Obavijest o usklađivanju kamatne stope, Odgovor Hrvatske narodne banke na zahtjeve članova Udruge Franak za provođenje inspekcijskog nadzora u kreditnim institucijama, metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, Priopćenje za javnost od 14. siječnja 2014., Priopćenje Hrvatske narodne banke od 21. siječnja 2015., preglede prometa po partiji kredita 5103506015, Obavijest o izračunu konverzije kredita, letak s informacijama o EURIBOR-u i kretanju tečaja EUR-a, Nalaz Centra poslovnih analiza d.o.o. od 7. ožujka 2020., provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i pročitan je Nalaz i mišljenje od 22. travnja 2024., te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 8. svibnja 2024. postavio konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to prema izračunu preplate s osnove promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i preplate s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije, sukladno specifikaciji pojedinačnih iznosa kako je to pobliže navedeno na str. 9 i 10 Nalaza. Međutim, tužitelj prilikom postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva, radi izbjegavanja spora da li je tužitelj prilikom usklađenja zahtjeva sa nalazom vještaka eventualno povećao tužbeni zahtjev, isključuje ukupni glavnični iznos od 270,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na iznos od 54,27 EUR od 01. rujna 2010., na iznos od 118,15 EUR od 01. listopada 2010. te na iznos od 98,19 EUR od 01. studenog 2010. pa do isplate te potražuje isplatu iznosa od 6.703,16 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to specificirano nalazom vještaka.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103506015, koji je solemniziran 5. travnja 2007. kod javnog bilježnika Biserke Črmlec-Kišić iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-4147/07, a kojim ugovorom je banka stavila tužitelju na raspolaganje iznos od 104.761,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika. Nadalje, da je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 612,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti tečaja valute CHF prema HRK, a u čl. 8. Ugovora o kreditu redovna kamata, promjenjiva, u skladu s Odlukom tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,750% godišnje. Nije sporno ni to da je 10. veljače 2016. između stranaka sklopljen Aneks br. 1. ugovoru o kreditu, solemniziran 23. veljače 2016. po javnom bilježniku Koralji Mađarić iz [adresa] pod brojem OV-1366/2016, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015., da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 80.428,97 CHF te da pretplata na dan 30. rujna 2015. iznosi 14.980,17 HRK. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu.

6.1. Također, nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

7. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi, da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

8.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

8.3. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.4. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

10. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati u konkretnom predmetu, tuženiku kratko treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.1. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj Ugovor o kreditu sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 4. travnja 2007., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti tečaju valute CHF prema HRK, te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

11. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP- a (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

12. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik je predložio pisani iskaz EB, ovjeren po javnom bilježniku. Međutim, pisani iskaz kao dokazno sredstvo, sukladno čl. 492.c ZPP-a, može se koristiti samo u postupku pred trgovačkim sudovima. Zbog toga sud takav iskaz nije uzeo u obzir, a tuženik nije predložio saslušanje navedenog svjedoka.

13. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

14. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužitelj u stranačkom iskazu navodi da je najprije želio kredit u hrvatskim kunama, ali ta opcija po njegovom saznanju tada nije postojala na tržištu, nakon čega je želio kredit u eurima međutim za to nije imao kreditnu sposobnost. U banci su mu rekli da iznos koji mu odgovara može podignuti u švicarskim francima. Naveo je kako o toj valuti ne zna ništa, nikad te novčanice nije držao u rukama, a službenica u banci prezentirala mu je švicarski franak kao sigurnu valutu. Zna da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu, u banci su mu prezentirali da kamata može rasti, a posljedično tome i rata, ali su mu rekli da se, ako se to dogodi, radi o manjim iznosima. Prva rata bila je 2.800,00 HRK, a najviše je iznosila oko 4.500,00 HRK. Kredit mu je trebao za kupnju stana, a stan je zajedno sa suprugom koristio za svakodnevno stanovanje. Što se tiče konverzije, kada je čuo u vijestima da postoji ta mogućnost, otišao je u banku raspitati se, u banci su mu napravili izračun i rekli da postoji neka pretplata, ali da je to ukalkulirano u novi izračun kredita što je tužitelju u tom trenutku to bilo prihvatljivo. Nisu mu ništa detaljno objašnjavali. Prije odlučivanja o zaduženju posjetio je više banaka, pa se na kraju odlučio za tuženika, iako nije bio njihov klijent. Javni bilježnik pročitao mu je ugovor o kreditu, ali ništa posebno nije objašnjavao. Tužitelj je ugovor prvi puta pročitao u banci. U trenutku sklapanja, a niti kasnije nije imao u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo. Kada su se rate povećale otišao je u banku sa upitom zašto mjesečna rata u tako velikom iznosu raste, na što su mu oni rekli da je tome tako zbog rasta tečaja, i da će najvjerojatnije tečaj pasti, a ne sjeća se da su mu spominjali kamate. Prilikom posjeta banci službenici su ga upozorili što će biti ako prestane plaćati mjesečne rate. Nadalje, da mu je u banci rečeno da je tečaj stabilan i to već više godina. Nije razmišljao o tome da bi mu rata mogla rasti zbog eventualnog rasta tečaja valute CHF, ali je bio svjestan da postoji mogućnost da mu rata raste zbog promjene kamate, ali ne u nekim velikim iznosima već možda oko 80-ak kuna. Glavni razlog zašto je prihvatio konverziju kredita jest želja da mu mjesečna rata bude manja od tadašnje. Navodi kako nije imao mogućnost pregovarati s bankom.

15. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je isti iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz iskaza tužitelja, kredit mu je bio potreban za kupnju stana, pri čemu nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope koja bi upućivala na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

16. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužitelj, kojeg sud smatra "prosječnim potrošačem", s obzirom da na svoju struku i posao kojim se bavi očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bio informiran o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužitelj utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužitelj kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njemu razumljiv i transparentan način bio informiran o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za njega mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužitelja kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

17. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

18. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2007. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,750% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

19. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje: ZID ZPK), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

20. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. ZID ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

20.1. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. ZID ZPK tako da, ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. tog Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. tog Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c tog Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21. Iz Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.

22. Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23. Tako Vrhovni sud RH u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

23.1. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

23.2. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

23.3. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.

24. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

25. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 L protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

26. Sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Aneksom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

27. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Provedenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i zbog promjene kamatne stope, uz uzimanje u obzir pretplate koju je tužitelj primio obračunom konverzije zbog promjene tečaja CHF u EUR, tužitelj tuženiku više platio iznos od 6.973,77 EUR. Tužitelj je prilikom postavljanja konačnog tužbenog zahtjeva isključio ukupni glavnični iznos od 270,61 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, kako je to obrazloženo u točki 4. obrazloženja, te potražuje isplatu iznosa od 6.703,16 EUR sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose kako je to specificirano konačno postavljenim tužbenim zahtjevom. Sud je obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

28. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj Vrhovni sud RH iznosi stav da "bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

29. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 4. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj isplatu s osnove ništetnosti ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

30. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja tražbine tuženika u iznosu od 808,11 HRK/ 107,25 EUR sa zateznim kamatama koji se odnose na negativne tečajne razlike kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio manji nego u vrijeme isplate kredita, te u iznosu od 2.164,54 CHF odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od 13.697,70 HRK/ 1.818,00 EUR s osnove ništetnosti odredbe o promjeni kamatne stope, takav je istaknuti prigovor neosnovan. Naime, u ovom postupku predmet je spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U razdobljima kada je tužitelj plaćao anuitete po tečaju i kamatnoj stopi koji su bili niži od početnih, nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju i kamatnoj stopi koji su bili niži od početnih (u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu), pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF i kamatne stope u odnosu na početnu jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, a u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede. Slijedom navedenog, valjalo je utvrditi da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja prema tužitelju tj. valjalo je presuditi kao u točkama II. i III. izreke presude.

31. Odluka o stopi zateznih kamata u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO- a.

32. Odluka o parničnom trošku donesena je na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a prema kojem je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. istog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema stavku 5. istog članka, sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu 6.703,16 EUR, pa je taj iznos mjerodavan za određivanje visine nastalih troškova. Sukladno citiranom propisu, kako je parnicu izgubio tuženik, tuženik je obvezan nadoknaditi tužitelju nastale mu troškove postupka u cijelosti, bez obzira na to što je tužba povučena za iznos od 333,18 EUR, zbog čega nisu niti nastali posebni troškovi, a sud mu je u skladu s članku 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice.

32.1. Odluka o parničnom trošku u skladu je sa stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora te vrijednosti boda (2,00 EUR) propisanoj u Tbr. 54. Tarife, tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 7. toč. 1 Tarife, te trošak sastava podnesaka od 4. kolovoza 2020. i 8. svibnja 2024. u iznosima od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Nadalje, za zastupanje na ročištu 6. listopada 2020. priznat je iznos od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, za zastupanje na ročištima 4. lipnja 2024. i 16. travnja 2025. priznat je iznos od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, a za zastupanje na ročištu za objavu presude iznos od 100,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife. Na navedene iznose je, sukladno Tbr. 46. Tarife, priznat i pripadajući PDV u ukupnom iznosu od 300,00 EUR.

32.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 14. rujna 2020. obzirom po ocjeni ovog suda nije bilo zapreke da navode istaknute u tom podnesku iznese u podnesku od 4. kolovoza 2020. za koji mu je priznat trošak.

32.3. Nadalje, priznat je trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 130,07 EUR i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja Natalije Jambrečić u iznosu od 400,00 EUR.

32.4. Tužitelju je, dakle, ukupno priznat trošak u iznosu od 2.030,07 EUR koje mu je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženim zateznim kamatama koje, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, teku od dana donošenja presude do isplate.

U Ivancu 27. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužitelju, po punomoćniku Borisu Raviću, odvjetniku u Novom Marofu 2) Tuženiku, po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d. o. o. iz Zagreba