Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj:11 P-385/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Tomislavu Maras, u pravnoj stvari tužiteljice UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici odvjetnici Ireni Blauhorn protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 07. svibnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranka, 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.

Nalaže se tuženoj ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3 A, Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, iznos od 3.583,52 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena na iznose kako slijedi:

- 1,23 EUR od 13.10.2004. pa do isplate

- 3,90 EUR od 08.11.2004. pa do isplate

- 2,37 EUR od 08.12.2004. pa do isplate

- 1,77 EUR od 11.01.2005. pa do isplate

- 2,49 EUR od 09.01.2009. pa do isplate

- 6,15 EUR od 05.02.2009. pa do isplate

- 7,97 EUR od 06.03.2009. pa do isplate

- 1,95 EUR od 07.04.2009. pa do isplate

- 2,78 EUR od 06.05.2009. pa do isplate

- 1,29 EUR od 05.06.2009. pa do isplate

- 0,17 EUR od 07.09.2009. pa do isplate

- 0,01 EUR od 07.12.2009. pa do isplate

- 0,34 EUR od 07.12.2009. pa do isplate

- 0,13 EUR od 08.01.2010. pa do isplate

- 3,26 EUR od 08.01.2010. pa do isplate

- 0,39 EUR od 05.02.2010. pa do isplate

- 6,06 EUR od 05.02.2010. pa do isplate

- 0,48 EUR od 09.03.2010. pa do isplate

- 5,28 EUR od 09.03.2010. pa do isplate

- 1,15 EUR od 07.04.2010. pa do isplate

- 9,49 EUR od 07.04.2010. pa do isplate

- 1,36 EUR od 05.05.2010. pa do isplate

- 8,94 EUR od 05.05.2010. pa do isplate

- 2,58 EUR od 08.06.2010. pa do isplate

- 13,52 EUR od 08.06.2010. pa do isplate

- 4,62 EUR od 05.07.2010. pa do isplate

- 18,77 EUR od 05.07.2010. pa do isplate

- 4,02 EUR od 04.08.2010. pa do isplate

- 15,20 EUR od 04.08.2010. pa do isplate

- 7,12 EUR od 07.09.2010. pa do isplate

- 25,48 EUR od 07.09.2010. pa do isplate

- 6,41 EUR od 05.10.2010. pa do isplate

- 21,22 EUR od 05.10.2010. pa do isplate

- 5,32 EUR od 04.11.2010. pa do isplate

- 17,03 EUR od 04.11.2010. pa do isplate

- 8,74 EUR od 10.12.2010. pa do isplate

- 27,85 EUR od 10.12.2010. pa do isplate

- 11,25 EUR od 10.01.2011. pa do isplate

- 35,82 EUR od 10.01.2011. pa do isplate

- 9,68 EUR od 04.02.2011. pa do isplate

- 29,98 EUR od 04.02.2011. pa do isplate

- 9,64 EUR od 07.03.2011. pa do isplate

- 29,81 EUR od 07.03.2011. pa do isplate

- 8,72 EUR od 06.04.2011. pa do isplate

- 27,38 EUR od 06.04.2011. pa do isplate

- 9,97 EUR od 03.05.2011. pa do isplate

- 29,99 EUR od 03.05.2011. pa do isplate

- 14,37 EUR od 03.06.2011. pa do isplate

- 42,95 EUR od 03.06.2011. pa do isplate

- 13,10EUR od 05.07.2011. pa do isplate

- 39,58 EUR od 05.07.2011. pa do isplate

- 18,23 EUR od 02.08.2011. pa do isplate

- 59,27 EUR od 02.08.2011. pa do isplate

- 18,04 EUR od 02.09.2011. pa do isplate

- 57,80 EUR od 02.09.2011. pa do isplate

- 14,37 EUR od 04.10.2011. pa do isplate

- 46,05 EUR od 04.10.2011. pa do isplate

- 12,87 EUR od 07.11.2011. pa do isplate

- 45,03 EUR od 07.11.2011. pa do isplate

- 12,27 EUR od 09.12.2011. pa do isplate

- 42,89 EUR od 09.12.2011. pa do isplate

- 13,15 EUR od 03.01.2012. pa do isplate

- 47,05 EUR od 03.01.2012. pa do isplate

- 14,11 EUR od 06.02.2012. pa do isplate

- 52,35 EUR od 06.02.2012. pa do isplate

- 12,16 EUR od 06.03.2012. pa do isplate

- 53,88 EUR od 06.03.2012. pa do isplate

- 9,82 EUR od 05.04.2012. pa do isplate

- 51,86 EUR od 05.04.2012. pa do isplate

- 9,98 EUR od 03.05.2012. pa do isplate

- 52,50 EUR od 03.05.2012. pa do isplate

- 10,32 EUR od 05.06.2012. pa do isplate

- 54,25 EUR od 05.06.2012. pa do isplate

- 10,04 EUR od 03.07.2012. pa do isplate

- 53,00 EUR od 03.07.2012. pa do isplate

- 9,98 EUR od 02.08.2012. pa do isplate

- 53,22 EUR od 02.08.2012. pa do isplate

- 9,71 EUR od 04.09.2012. pa do isplate

- 51,93 EUR od 04.09.2012. pa do isplate

- 9,27 EUR od 03.10.2012. pa do isplate

- 49,38 EUR od 03.10.2012. pa do isplate

- 9,91 EUR od 06.11.2012. pa do isplate

- 52,40 EUR od 06.11.2012. pa do isplate

- 9,89 EUR od 07.12.2012. pa do isplate

- 52,09 EUR od 07.12.2012. pa do isplate

- 9,84 EUR od 04.01.2013. pa do isplate

- 53,32 EUR od 04.01.2013. pa do isplate

- 9,13 EUR od 04.02.2013. pa do isplate

- 49,61 EUR od 04.02.2013. pa do isplate

- 9,48 EUR od 04.03.2013. pa do isplate

- 51,21 EUR od 04.03.2013. pa do isplate

- 9,68 EUR od 04.04.2013. pa do isplate

- 52,78 EUR od 04.04.2013. pa do isplate

- 9,47 EUR od 02.05.2013. pa do isplate

- 50,90 EUR od 02.05.2013. pa do isplate

- 8,71 EUR od 03.06.2013. pa do isplate

- 46,65 EUR od 03.06.2013. pa do isplate

- 8,40 EUR od 01.07.2013. pa do isplate

- 45,02 EUR od 01.07.2013. pa do isplate

- 8,72 EUR od 02.08.2013. pa do isplate

- 46,87 EUR od 02.08.2013. pa do isplate

- 9,08 EUR od 02.09.2013. pa do isplate

- 48,49 EUR od 02.09.2013. pa do isplate

- 9,70 EUR od 03.10.2013. pa do isplate

- 51,69 EUR od 03.10.2013. pa do isplate

- 9,47 EUR od 04.11.2013. pa do isplate

- 50,02 EUR od 04.11.2013. pa do isplate

- 9,73 EUR od 04.12.2013. pa do isplate

- 51,03 EUR od 04.12.2013. pa do isplate

- 9,58 EUR od 09.01.2014. pa do isplate

- 50,20 EUR od 09.01.2014. pa do isplate

- 4,76 EUR od 03.02.2014. pa do isplate

- 53,73 EUR od 03.02.2014. pa do isplate

- 4,86 EUR od 03.03.2014. pa do isplate

- 55,07 EUR od 03.03.2014. pa do isplate

- 4,94 EUR od 01.04.2014. pa do isplate

- 54,24 EUR od 01.04.2014. pa do isplate

- 4,86 EUR od 02.05.2014. pa do isplate

- 52,75 EUR od 02.05.2014. pa do isplate

- 4,81 EUR od 02.06.2014. pa do isplate

- 52,08 EUR od 02.06.2014. pa do isplate

- 4,84 EUR od 01.07.2014. pa do isplate

- 52,42 EUR od 01.07.2014. pa do isplate

- 4,96 EUR od 01.08.2014. pa do isplate

- 54,27 EUR od 01.08.2014. pa do isplate

- 5,16 EUR od 01.09.2014. pa do isplate

- 56,17 EUR od 01.09.2014. pa do isplate

- 5,16 EUR od 02.10.2014. pa do isplate

- 56,28 EUR od 02.10.2014. pa do isplate

- 5,17 EUR od 04.11.2014. pa do isplate

- 57,23 EUR od 04.11.2014. pa do isplate

- 5,25 EUR od 04.12.2014. pa do isplate

- 58,24 EUR od 04.12.2014. pa do isplate

- 5,18 EUR od 07.01.2015. pa do isplate

- 58,18 EUR od 07.01.2015. pa do isplate

- 8,40 EUR od 01.02.2015. pa do isplate

- 63,94 EUR od 01.03.2015. pa do isplate

- 63,94 EUR od 01.04.2015. pa do isplate

- 63,94 EUR od 01.05.2015. pa do isplate

- 63,94 EUR od 01.06.2015. pa do isplate

- 63,94 EUR od 01.07.2015. pa do isplate

- 63,94 EUR od 01.08.2015. pa do isplate

- 63,94 EUR od 01.09.2015. pa do isplate

II.

Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 683,96 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od 30.09.2015.g. pa do isplate.

III.

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužiteljici UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 59,11 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena tekućim od 01.10.2015.g. pa do isplate.

IV.

Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, isplatiti tužiteljici UU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove postupka isplatom iznosa od 2.273,19 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počam od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 27. svibnja 2025. godine, pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

Obrazloženje

Tužiteljica navodi da je 12.07.2004.g. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu, broj 51400607-5101979384, kojim ugovorom je tužiteljica podigla kredit u iznosu od 50.602,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan puštanja kredita u tečaj te sa promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odlukama o kamatnim stopama tužene. Tužena banka je u Ugovor o kreditu, kao i eventualno pripadajuće Anekse Ugovoru, ugradila odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je također protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). VTS RH donio je pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženu, a ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni sklopljen između tužiteljice i tužene.

Radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike i koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet. Tužiteljica je dana 10. veljače 2016. g. sa tuženom sklopila Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5101979384, kojim Aneksom je provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR. Člankom 5.2 prethodno citiranog Aneksa Ugovoru o kreditu, utvrđeno je da preostala nedospjela glavnica kredita, prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, iznosi 20.174,21 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, dok je člankom 5.3. utvrđeno da nakon provedene konverzije, tužiteljica duguje tuženiku manjak u iznosu od 683,96 EUR, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja. Tužiteljica je konvertirala kredit, a kao što je već navedeno nakon konverzije je banci još bila dužna iznos od 683,96 EUR-a slijedom čega tužiteljica ovom tužbom, postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, kao i iznos od 683,96 EUR-a plativo u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.09.2015.g. pa do isplate, a sve budući su odredbe Ugovora o kreditu, opisanog u točki 1. ove tužbe, koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF u čl. 1 Ugovora u skladu s Odlukom tuženika u čl. 4 Ugovora, ništetne. Osim toga banka je dužna tužiteljici vratiti i iznos razlike u dospjeloj glavnici po početnom tečaju na dan konverzije 30. rujna 2015.g. i glavnice koju je banka priznala u konverziji jer je glavnica koja je priznata kao otplaćena, manja od one koja je zaista otplaćena po početnom otplatnom planu, a na štetu tužiteljice pa i taj iznos tužiteljica potražuje u ovom postupku. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kao u izreci.

U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607- 5101979384 od 12. srpnja 2004. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese rješenje. Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 06.06.2024. godine. Općinski sud u Karlovcu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.

Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 12.07.2023. godine. Tužitelj predmetnom tužbom u odnosu na Ugovor o kreditu zahtijeva - isplatu iznosa od 5.800,00 eura kuna s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. tužbenog zahtjeva); - isplatu iznosa od 683,93 eura s osnove utvrđenog manjka u konverziji (točka II. tužbenog zahtjeva). Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.

Odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe.

Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 10.2.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020-6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos- 1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“

Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Rješenje VSRH posl.br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. godine (ogledni postupak) VSRH je u tom postupku odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”

VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).

U tom dijelu VSRH navodi:

„Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća:

Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Osim toga, tužitelj u tužbi uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR).

• Rješenje VSRH posl.br. Rev 1014/18

Stav VSRH iz rješenja posl. br. Revd 2021/2020-6 je već prethodno bio zauzet u rješenju posl.br. Rev 1014/18 kojim se odlučivalo o troškovima postupka kod povlačenja tužbe uslijed provedbe konverzije.

Osobito se ukazuje na točke 12. i 13. cit. rješenja u kojima sud ističe:

„12. Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

13. Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“

Prethodni stav VSRH je ponovio i u odlukama Rev 522/2018 od 26. travnja 2022. godine i Rev-893/17 od 29. lipnja 2021. godine. Ujedno tuženik ističe da je i Županijski sud u Varaždinu primjenjujući prethodna pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 7. lipnja 2023. godine jednoglasno donio sljedeći zaključak:

„Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“

Slijedom navedenog, očito je da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. • Odluka Suda EU u predmetu C-567/20

U suglasju sa pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi.

Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:

- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);

- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te

- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).

Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti.

Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU.

Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama.

U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi.

Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva.

Slijedom navedenog, sukladno utvrđenjima Suda EU iz odluke C-567/20, jasno proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti! Stoga su svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti i to kao apsolutna pravna predmnijeva tj. neoboriva zakonska presumpcija (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

U ovom kontekstu, u pogledu uspostave ravnoteže koja se ranije navodi, tuženik ukazuje sudu na sljedeće odredbe ZIDZPK/15 koje se odnose upravo na to pitanje. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.

Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.

Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.

Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, dolazi se do sljedećih utvrđenja:

- tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

- navedenim je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;

- pri tome je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu; tužitelj se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu, odnosno odbio tužbeni zahtjev, tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se na pojedine tužbene zahtjeve očituje kako slijedi.

Tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 5.800,00 eura s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, a ujedno pod točkom II. tužbenog zahtjeva potražuje i iznos od 683,96 eura s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji.

Prigovor zastare. U odnosu na predmetni tužbeni zahtjev tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Aneks kojim je provedena konverzija i utvrđena nova EUR glavnica kredita sklopljen je dana 10.2.2016. godine, a kada bi i dospjelo navodno potraživanje tužitelja s razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, odnosno s osnove plaćenog utvrđenog manjka u konverziji. Obzirom da tužitelj smatra da na strani tuženika ne postoji pravni temelj za predmetni izračun glavnice, tuženik ističe da se bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

Shvaćanje da bi i u slučaju osnovanosti tužbenog zahtjeva isti bio u zastari potvrđeno je i u presudi Županijskog suda u Puli poslovnog broja Gž-888/2022-2 od 16. veljače 2023. godine u kojoj se navodi:

„23. Konačno, tužitelj i tuženik su sporazumno sklopili Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 1031262160/51400607-5103257059 od 28. veljače 2012., u tom ugovoru su u čl. 3. istoga ugovorili visinu duga po tom Aneksu, taj ugovor, u tom dijelu, nije na neki valjani način "stavljen izvan snage" (nije raskinut, poništen niti utvrđen ništetnim), da je zahtjev tužitelja, u tom dijelu, bio osnovan, tada bi bio osnovan i tuženikov prigovor zastare (Aneks br. 1 je sklopljen 22. kolovoza 2012., a tužbeni zahtjev u tom dijelu, za isplatu je postavljen 30. rujna 2021. – str. 438.- 443.), a pravna praksa na koju se "poziva" tužitelj nije primjenjiva u konkretnom slučaju, pa je prvostupanjski sud valjano u tom dijelu odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a žalba tužitelja u tom dijelu, glede točke VII. izreke je, onda, neosnovana, pa je i u tom dijelu valjalo odlučiti kao u izreci.“

- presuda Županijskog suda u Puli poslovnog broja Gž-888/2022-2

od 16. veljače 2023. godine

Obzirom da je od dana 10.2.2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara.

O aneksu ugovora o kreditu. Sklapanjem Aneksa broj 1 od 10.2.2016. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako člankom 5.2. Aneksa broj 1 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 20.174,21 EUR-a.

Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 1 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje te stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 5.800,00 eura, a za koji iznos je navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Da tužitelj nema pravo na isplatu iznosa predmetne razlike potvrđeno je i u presudi Županijskog suda u Puli poslovnog broja Gž-797/2024- 6 od 17. lipnja 2024. godine u kojoj se navodi:

„32. Međutim, pravilno tuženik ukazuje da je neosnovan zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu na ime razlike glavnice u iznosu 4.706,77 eura sa zateznim kamatama i iznos od 2.358,61 eura sa zateznim kamatama na ime nadoplate u konverziji.

32.1. Naime, obveza nadoplate iznosa od 2.358,61 eura kao manjka uplaćenih obroka (čl. 19.c st. 1. t. 6. ZIDZPK) navedena je u točki 5.3. Aneksa, a u odredbi čl. 7.2. Aneksa taj je iznos naznačen kao potraživanje banke (jer se radilo o manjku uplate tužitelja), dok je razlika glavnice u iznosu 35.463,17 kuna/4.706,77 eur (fiksni tečaj konverzije 1 euro= 7,53450 kuna) posljedica konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Dakle, kako i tuženik navodi člankom 5.2. Aneksa utvrđena je nedospjela glavnica kredita u iznosu ukupno 55.217,81 eur. Stoga, ti iznosi koje tužitelj potražuje su posljedica sklapanja Aneksa između stranaka, njihovog valjanog dogovora u tom smjeru, a tužitelj niti ne tvrdi da su odredbe istog ništetne, niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), kraj nesporne činjenice i da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZIDZPK.

32.2. Stoga, u tom je dijelu zahtjev tužitelja valjalo odbiti jer osnova plaćanja tih iznosa nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora.“

Također iz istog razloga je neosnovano potraživanje tužitelja s osnove plaćenog utvrđenog manjka u iznosu od 683,96 eura.

Naime, navedeni iznos manjka utvrđen je sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZIDZPK, a isti je očito nastao zbog neurednosti tužitelja prilikom isplate kredita, odnosno prilikom usporedbe stvarnog plana u švicarskim francima i simuliranog plana u eurima utvrđeno je da bi tužitelju preostalo dugovanja kada bi se sve uplate koristile za podmirenje dugovanja po kreditu u EUR-ima. Takav manjak predstavlja iznos koji je uračunat u ukupno potraživanje tuženika na dan sklapanja Aneksa broj 1, a koje predstavlja preostalu nedospjelu glavnicu u iznosu od 20.174,21 eura.

Navedeno jasno proizlazi i iz odredbe čl. 7. 2. Aneksa kojim je regulirano podmirenje nastalog manjka na način da je utvrđeno da ukupno potraživanje s osnove obveza navedenih u čl. 5.2. i s osnove obveza navedenih u čl. 5.3. (manjak) u ukupnom iznosu od 20.106,77 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, sklapanjem Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu.

Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da bi predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu te dodatak ugovora o kreditu uz pregled prometa po kreditu, u priležeću dokumentaciju, proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje uz nalaz i mišljenje vještaka te dopunu nalaza i mišljenja vještaka te saslušao tužiteljicu kao stranku.

Ovaj sud je prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti po tuženiku (čl. 301. st. 2. ZPP-a) imao u vidu Direktivu Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., te Zakon o zaštiti potrošača ( NN 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP),

Naime, člankom 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) regulirani su nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema navedenoj odredbi opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

U konkretnom slučaju ispunjeni su navedeni uvjeti, jer je mjesna nadležnost određena u tipskom ugovoru, unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima tužiteljica kao stranka nije imala mogućnost pregovarati niti utjecati na njihov sadržaj.

Naime, protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju nadležnost suda čime u ovom slučaju tužitelj sebe dovodi u znatno povoljniji položaj od tuženika i time ga dovodi u neravnopravan položaj.

Premda se ne može primjenjivati direktno u zakonodavstvo Republike Hrvatske, pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača (čl. 3. – „Narodne novine“, broj: 41/14. i 110/15. – dalje: ZZP), to su odredbama čl. 49. i 50. ZZP propisane pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima, a kojima su obuhvaćeni uvjeti iz navedene Direktive.

Člankom 49. ZZP, dan je pojam nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, tako st. 1. navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, članak 50. ZZP-a navodi koje bi se to ugovorne odredbe, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. ZZP-a, mogle smatrati nepoštenim. Tako su navedeno i sljedeće pod 19. odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 55. st. 1. ZZP kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

Dakle, ovaj sud smatra da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, te se takva odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužiteljice, zaista je tužiteljici otežano pravo na ostvarivanje njezinih prava iz ugovora pred sudom.

Odredba čl. 14 Ugovora o kreditu sklopljenom među strankama nije bila posebno pregovarana i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, a posebice u nastalim troškovima i gubitku vremena jer prebivalište tužitelja nije u nadležnosti Općinskog suda u Rijeci. Ova je odredba formulirana od strane trgovca, pa potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Posebno se napominje kako je u konkretnom slučaju, sukladno odredbi članka 59. ZPP-a, pored opće mjesne nadležnosti suda sjedišta tuženika, postojala i izberiva nadležnost suda područja na kojem se nalazi poslovna jedinica tuženika, a što bi upravo bilo mjesto prebivališta potrošača – tužiteljice.

Nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor 12. srpnja 2004. sklopili namjenski ugovor o kreditu, broj 51400607-5101979384 kojim je tuženik odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.602,00 CHF uz rok otplate od 240 mjeseca, te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,99 % godišnje. Nadalje, nije sporno ni da je u članku 8. predmetnog ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene.

Nakon što je u postupku provedeno financijsko vještačenje tužiteljica je podneskom od 07. ožujka 2025. (strana 367 do 371 spisa) povisila dakle preinačio tužbeni zahtjev u skladu s nalazom vještaka.

Tužena se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a usprotivila povlačenju tužbe za iznos od 2.216,48 eura iz podneska tužitelja od 7. ožujka 2025. godine te traži da sud meritorno odluči o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 5.800,00 eura.

Odredbe čl. 190 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 142/12 , 103/14, NN 118/14 i NN 107/159, 70/19) propisuju da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Dakle, imajući u vidu citirane odredbe čl. 190 st. 2 Zakona o parničnom postupku ovaj sud je unatoč protivljenju tuženika dopustio preinaku tužbe, jer je tužiteljica tek nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja mogla uskladiti tužbeni zahtjev, a isto je svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama (čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku).

Kako se zahtjev tužiteljice odnosi na povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kao i s osnova plaćenog manjka u konverziji te na ime pogrešno obračunate glavnice to se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke sklopile dana 12. srpnja 2004. sklopile namjenski ugovor o kreditu, broj 51400607-5101979384 kojim je tuženik odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.602,00 CHF uz rok otplate od 240 mjeseca, te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 4,99 % godišnje. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

Nadalje je nesporno da je:

donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019., - da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.travnja 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 -u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku.

Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

Da je tome tako ovaj sud je utvrdio iz navoda tužiteljice koja je saslušana kao stranka navela da je 2004. godine podigla kredit kod tuženika u visini od 50.602,00 CHF, a kako bi vrlo brzo riješila stambeno pitanje, jer se bila rastala od svog supruga te godine te je morala izaći iz kuće, pa joj je hitno bio potreban novac radi kupnje dvosobnog stana u kojem živi i danas sa svoje dvije kćeri. Inače je iskoristila zakonsku mogućnost i sklopila aneks ugovora o kreditu te je CHF konvertirala u EUR, a kredit je u konačnici i otplatila. Tužiteljica navodi da je i ranije bila klijent Erste banke tako da se i nije u drugim bankama raspitivala o mogućosti podizanja kredita, jer je radila u županiji je svima plaća dolazila putem te banke. Nije se raspitivala niti o kreditima u drugim valutama, jer su joj upravo u samoj banci rekli da je najpovoljniji CHF te su joj pokazivali dokumente da je to stabilna valuta, pa je na koncu i pristala na takvu ponudu i kredit u CHF koji joj je bio žurno potreban kako bi riješila svoje stambeno pitanje. Tužiteljica navodi da nije nešto posebno pregovarala sa službenicom banke prilikom sklapanja ugovora o kreditu već su joj taj ugovor pripremili unaprijed ispunjen i napisan, pa ga je i pročitala te vidjela najosnovnije stvari od iznosa, visine rate i kamata te nije vidjela ništa sporno u svemu tome. U njemu je sve bilo unaprijed napisano i nitko je nije upozorio na rizik promjene rate kredita. Ugovor o kreditu i aneks ugovora je prethodno potpisivanju pročitala no napominje da je profesor glazbene kulture, a ne financijski stručnjak, ali su joj prilikom sklapanja aneksa ugovora djelatnici banke rekli kako je EUR stabilna valuta i da joj zasigurno rate otplate kredita neće rasti. Ubrzo nakon podizanja kredita rate su se počele povećavati i bilo joj je vrlo teško otplaćivati uz sve financijske obveze, a nije se nešto posebno obraćala banci, jer su i sve njene kolegice imale kredit u CHF te su bile sve u istoj situaciji. O vaj sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da se očito nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, te se oko toga nije moglo pregovarati niti pregovaralo već je tužiteljica kao potrošač bila dovedena pred izbor uzmi ili ostavi.

U tom pravcu neodlučni su navodi tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže temeljem kojih je kriterija tužena za trajanja otplate kredita mijenjala kamatnu stopu kao i navodi kojima tužena obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužitelju sve potrebne informacije kako u pogledu promjene kamatne stope tako i u pogledu vezanosti glavnice za CHF, jer je sud iz iskaza tužitelja utvrdio upravo suprotno.

Nadalje nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 10. veljače 2016. Aneks ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Aneks na listu 10 do 12 spisa) iz sadržaja kojega slijedi da je tužiteljica, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristala na konverziju temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno: -da na dan 30. 9. 2015. nedospjela glavnica kredita 28.679,02 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, - da je po provedenoj konverziji utvrđena obveza korisnika kredita, na dan 30.9.2015., na ime nedospjele glavnice kredita u iznosu od 20.174,21 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan pomirenja, koja će se podmirivati sukladno otplatnom planu, -da na dan sklapanja Aneksa postoji preplata odnosno da je tužiteljica preplatila iznos od 683,96 EUR-a, te da će se dio više uplaćenog iznosa koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.9.2015., koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti sve dok se iznos iz preplate ne iskoristi u cijelosti.

Ovaj sud je potom na okolnost visine zahtjeva proveo vještačenje po D&S d.o.o. [adresa] te je zadatak vještaka bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platio zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi da li je i koji iznos koji je prilikom konverzije tužena banka vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa potraživanjem tužiteljice, a temeljem čl. 171. i 172. Zakona o obveznim odnosima, zatim dati izračun u odnosu na istaknuti prigovor tužene radi prebijanja, te dati nalaz i po prijedlogu tuženika za vještačenje.

Vještak je u svom nalazu i mišljenju utvrdio slijedeće

- da razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 23.293,47 kuna, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 27.000,36 kuna, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 3.706,89 kuna,

- iskazano u eurima, razlika zbog ugovorene valutne klauzule, odnosno razlika koja je nastala zbog promjene tečaja po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten/isplaćen iznosi ukupno 3.091,54 eura, u čemu pozitivne razlike (u korist tužitelja) iznose 3.583,52 eura, a negativne razlike (u korist tužene) iznose 491,98 eura,

- mišljenja je da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju.

Vještak potom sukladno čl. 171 i 172 Zakona o obveznim odnosima u skladu sa priznatom pretplatom u konverziji sa potraživanjem tužitelja izvršio uračunavanje pa je dao i prikaz iznosa zakonskih zateznih kamata za iznose razlike u kamati i za iznose tečajnih razlika. Vještak je utvrdio da je razlika između konvertirane glavnice i glavnice kakva bi bila da tijekom otplate nije bilo promjene kamate i tečaja iznosi -92,21 CHF, odnosno - 445,37 kuna obračunato po tečaju CHF/HRK na dan isplate kredita, iskazano u eurima razlika iznosi 59,11 eur.

Kako tuženik u odnosu na matematički izračun vještaka u nalazu i mišljenju, a koji se odnosi na pozitivne razlike s osnove valutne klauzule i kamatne stope nije imao primjedbi to ga je u cijelosti prihvatio i ovaj sud, tim više što je sud pozvao vještaka da prikaže i negativne razlike promjene kamatne stope i valutne klauzule te odgovori je su li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnom ugovoru o kreditu bile uzete u obzir navedene preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita, pa do konverzije kao i jeli pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF/EUR).

No, ovaj sud smatra da cilj konverzije koje je provedba naložena Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (NN broj 102/15) nije bio nadoknada preplaćene kamate zbog toga što se tijekom otplate kredita mijenjala jednostranim odlukama banaka već izjednačavanje položaja potrošača korisnika kredita vezanih uz valutu CHF s onima vezanim uz valutu EUR, a ukoliko je postojala kakva razlika između kredita denominiranog u CHF u odnosu na isti takav kredit koji bi bio denominiran u EUR-u tada je ta razlika prilikom konverzije iskazana u aneksima kojima je ugovorena konverzija te kompenzirana/vraćena u budućim ratama kredita u EUR- ima ili, u suprotnom slučaju, naplaćena od korisnika kredita.

Kako nije bilo prigovora na dopunu nalaza vještaka odnosno njegov izračun to je ovaj sud u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, jer je izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Aneksa osnovnom ugovoru o kreditu tužitelj ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat onog iznosa koji je tužitelj kod sklapanja Aneksa tuženiku još nadoplatio.

Naime, tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravo na povrat, jer da je osnovni početni ugovor o kreditu u CHF nakon što je temeljem sklopljenog Dodataka ugovoru o kreditu, kredit konvertiran u EUR, izmijenjen pa da tužiteljica ne može osnovano potraživati bilo što od tužene banke, jer je Dodatkom ugovora izvršena konverzija sukladno zakonu i na način da se u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita pa do sklapanja Aneksa i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima. Ovakav stav tuženika se ne može prihvatiti.

Kao što je navedeno nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015., točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Kao što je rečeno, među strankama nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , te nema spora da je sama konverzija provedena u skladu s Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu. Također VSRH je u međuvremenu donio rješenje broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, te je na postavljeno pitanje VSRH odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakon i izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Međutim sve to, a suprotno tvrdnjama tuženika, ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio da tužitelj osnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bez obzira što su ništetne odredbe zamijenjene novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva valja imati u vidu presudu suda Europske unije C-118/17 od 14.ožujka 2019.godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

Nadalje, ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C452/18 od 9.srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: -odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

Naime, Sud EU je u svojoj praksi već odlučio da se sustav zaštite koji je proveden Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u podčinjenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga u pogledu kako pregovaračke moći tako i informiranosti, što je situacija koja ga navodi da pristane na uvjete koje je ranije sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluge bez da na njih može imati utjecaja.

Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tužena banka te naprijed citiranih odredaba ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018, stav je ovog suda da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova preplaćenog tečaja, a jednako tako i povrat razlike pogrešno obračunate glavnice do koje je došlo tijekom konverzije kredita, a koju razliku utvrđuje vještak u nalazu i mišljenju.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženik nije dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazao da je tužitelju pružio na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije i na koji način i temeljem kojih parametara ju vrši.

U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužiteljici vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Kod toga se ističe da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Kako je tužiteljica svojim podneskom od 07. ožujka 2025. godine sukladno nalazu i mišljenju vještaka postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 3.583,52 EUR na ime preplaćenog tečaja u CHF sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, zatim na ime nadoplate manje uplaćenog iznos prema čl. 1 ZID ZPK u iznosu od 683,96 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. godine, pa do isplate (aneks ugovora o kreditu toč.5.3), kao i na ime pogrešno obračunate glavnice iznos od 59,11 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01. listopada 2015. godine, pa do isplate to je sukladno citiranim odredbama čl. 1111 st. 1, a u vezi sa st. 3 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) ovaj sud tužitelju i dosudio zatražene iznose uz zakonske zatezne kamate sukladno odredbama čl. 29. st. 2 ZOO-a.

Odlučujući o prigovoru zastare sud je imao u vidu odredbe čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

Nadalje, odredbama članka 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

Člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Nadalje, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (4.4.2012.) u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, a pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude broj: Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. zastara je počela ponovno teći u odnosu na tražbinu s osnova ugovorena valute, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare. Takvo pravno shvaćanje je zauzeto i u odluci VSRG broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., a koja je donijeta povodom revizije (podnijeta protiv presude ŽS u Osijeku broj: Gž-820/17 od 29.6.2017.-gdje je o zahtjevu za povrat preplaćene kamate) upravo u pogledu postavljenog pravnog pitanja "predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena u skladu sa čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača, tužbu definiranu čl. 241. ZOO-a odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?".

U citiranoj odluci VSRH je zauzeo slijedeće shvaćanje: "pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe". Slijedom navedenog, prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023.

Kako je ova tužba podnesena 07.lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, to se sukladno odredbama čl. 225 Zakona o obveznim odnosima ima primijeniti zastarni rok od pet godina iz čega proizlazi da zastara u konkretnom slučaju nije nastupila

Slijedom iznijetog valjalo je odlučiti kao u izreci time da je odlučujući o parničnom trošku sud svoju odluku temeljio na odredbama čl. 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku NN 70/19, a koji trošak se sastoji od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku i to za trošak sastav tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 17. srpnja 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 21. listopada 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 22. studenog 2024. godine u iznosu od 250,00 EUR, sastav podneska od 07. ožujka 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 14. travnja 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 07. svibnja 2025. godine u iznosu od 250,00 EUR, pristup ročištu radi objave presude u iznosu od 125,00 EUR, naknade za knjigovodstveno financijsko vještačenje u iznosu od 398,19 EUR sveukupno 2.273,19 EUR uz zatraženu zakonsku zateznu kamatu u skladu s čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima NN 35/05 i dr. počem od donošenja prvostupanjske presude tj. 27. svibnja 2025. godine, pa do isplate.

U Karlovcu, 27. svibnja 2025.

Sudac:

Tomislav Maras

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležan Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Ireni Blauhorn odvjetnici u Karlovcu

2. OD Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6,