Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Akademika Mirka Maleza 3, Ivanec

Poslovni broj: P-736/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga sudske savjetnice Gordane Družinić, u pravnoj stvari tužiteljice ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Božica Petak Vujec, odvjetnica u ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica iz OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice, te zamjenika punomoćnika tuženika Davora Zimića, odvjetnika u Varaždinu, 27. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.901,42 EUR (četiritisućedevetstojedan euro i četrdesetdva centa) sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koje od 1. listopada 2011. do 31. srpnja 2015. teku po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 104,39 EUR od 1. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 102,97 EUR od 1. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 101,96 EUR od 1. prosinca 2011. pa do isplate,

- na iznos od 106,97 EUR od 1. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 112,25 EUR od 1. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 112,65 EUR od 1. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 109,11 EUR od 1. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 110,86 EUR od 1. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 112,51 EUR od 1. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 109,89 EUR od 1. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 110,77 EUR od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 109,29 EUR od 1. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 105,54 EUR od 1. listopada 2012. pa do isplate,

- na iznos od 109,50 EUR od 1. studenog 2012. pa do isplate,

- na iznos od 111,69 EUR od 1. prosinca 2012. pa do isplate,

- na iznos od 110,93 EUR od 1. siječnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 102,43 EUR od 1. veljače 2013. pa do isplate,

- na iznos od 109,67 EUR od 1. ožujka 2013. pa do isplate,

- na iznos od 110,02 EUR od 1. travnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 106,97 EUR od 1. svibnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,87 EUR od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 98,65 EUR od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 100,40 EUR od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 103,68 EUR od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 108,69 EUR od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 106,11 EUR od 1. studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 107,59 EUR od 1. prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 109,29 EUR od 1. siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 86,02 EUR od 1. veljače 2014. pa do isplate,

- na iznos od 88,12 EUR od 1. ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 87,48 EUR od 1. travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 85,02 EUR od 1. svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,01 EUR od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 84,28 EUR od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 87,46 EUR od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,78 EUR od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 89,26 EUR od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 91,47 EUR od 1. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 93,02 EUR od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 92,19 EUR od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od 1. lipnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,29 EUR od 1. kolovoza 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 93,30 EUR od 1. listopada 2015. pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, nadoknaditi tužiteljici ML, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.811,64 EUR (tisućuosamstojedanaest eura i šezdesetčetiri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 27. svibnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe prema podnesku tužiteljice od 27. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj u bitnome navodi da je između stranaka 13. veljače 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9011015766, te 9. prosinca 2015. Dodatak ugovora o kreditu broj 9010991900 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da provedena konverzija nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011015766 od 13. veljače 2006. i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF te da sklopljenim Dodatkom ugovora o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti budući da učinkom konverzije tužiteljici nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope već je u konverziji tuženik koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu te nije izvršio isplatu tužiteljici na koju ista ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Tužiteljica u tužbi nadalje navodi da je u članku 4. Ugovora o kreditu broj 9011015766 od 13. veljače 2006. bila ugovorena kamatna stopa od 4,35% godišnje, promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, dok je u članku 7. Ugovora o kreditu bila ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, pri čemu je, za slučaj izmjene redovne kamatne stope, bilo ugovoreno da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tužiteljica smatra da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica kao potrošača, a ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi članka 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da ugovorne odredbe o predmetu ugovora i o cijeni nisu bile ni lako uočljive ni lako razumljive, a ni na koji način jasno određene u odnosu na potrošača. S obzirom da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom su ovakve odredbe utvrđene ništetnima. Osim što je tuženik mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci, tužiteljica navodi da je tuženik u Ugovoru o kreditu broj 9011015766 od 13. veljače 2006. ugovorio nepoštene i ništetne odredbe i na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana slijedom čega je tuženik postupio suprotno tada odredbama članka 81. i 84. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Pri tome se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu ugovarala valuta koja je vezana uz švicarski franak. Slijedom navedenog, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da sud naloži tuženiku da joj isplati iznose koje je preplatila s osnova ništetnosti tih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 4.901,42 EUR sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uz naknadu parničnog troška tužiteljici.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ističe prigovor zastare. U bitnome navodi kako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011015766 kreditni odnos između stranaka izmijenjen te da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Stoga je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Navodi da iz Dodatka nedvojbeno proizlazi da je tužiteljici ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog pretplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Tuženik osporava pozivanje tužiteljice na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku što je moguće samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnici radi utvrđenja ništetnosti i isplate kao što je ovdje slučaj. Glede ugovorene valutne klauzule tuženik ističe kako je ista dopuštena sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima te da nema nikakvog uporišta za zaključak da se ta pravila ne mogu primjenjivati na valutne klauzule kredita u CHF. Smatra da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. S obzirom na regulatorne propise HNB-a radi se gotovo o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Budući da je, dakle, temeljem članka 22. ZOO- a valutna klauzula dopuštena, onda je takva odredba jedini smjer u kojem sud smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik navodi da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da je tužiteljica poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdila potpisom ugovora.

2.2. U odnosu na promjene kamatne stope, tuženik ističe da sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koje su omogućile ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve odredbe neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Nadalje, da su kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno načina obračuna kamate određeni Općim uvjetima poslovanja banke što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj 9011015766 od 13. veljače 2016., otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope od 13. veljače 2006., izračun konverzije na dan 30. rujna 2015., Dodatak Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. (sve u omotnici na listu 5 spisa), provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić, pročitan je nalaz vještaka od 30. prosinca 2024. te je saslušana tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Nakon provedenog vještačenja tužiteljica je u podnesku od 27. siječnja 2025. postavila konačni tužbeni zahtjev usklađen s Nalazom i mišljenjem vještaka, i to prema izračunu preplate s osnove promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i preplate s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do konverzije, sukladno specifikaciji pojedinačnih iznosa kako je to pobliže navedeno na str. 12 i 13 Nalaza.

5. Na temelju članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Predmet spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka o ugovorenoj kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s jednostranom odlukom tuženika i odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli.

7. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika sklopljen Ugovor o kreditu broj 249011015766, koji je solemniziran 16. veljače 2006. kod javnog bilježnika Nade Šagi-Belcar iz [adresa] pod poslovnim brojem OU.129/06-1, a kojim ugovorom je banka stavila tužiteljici na raspolaganje iznos od 55.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita, da je člankom 4. Ugovora o kreditu ugovorena kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosi 4,35 % godišnje. Nije sporno ni to da je 9. prosinca 2015. između stranaka sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu broj 9011015766, da nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 16.452,98 EUR te da iznos preplate iznosi 3.478,13 EUR. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije koja prileži spisu.

7.1. Također, nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužiteljicu kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužiteljice kao potrošača.

8. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi, da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15), te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

9. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio protiv osam tuženih banaka, između ostalih i tuženika, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

9.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

9.3. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su osam banaka, između kojih je i tuženik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

9.4. Naposljetku, Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio je odluku broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

- trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, na čelu dužnosti njihove suradnje i na čelu zabrane zlouporabe prava.

11. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati u konkretnom predmetu, tuženiku kratko treba reći da je odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019., koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, dalje: ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. istog zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku (koja je na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. istog zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.1. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 13. veljače 2006. dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, te je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

12. Isto tako, u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP- a (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve (članak 31. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, "Narodne novine" broj 99/1999., 29/2002. i 49/2002.) te se upućuje i na obrazloženje te (javno objavljene) odluke.

13. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik je predložio saslušanje osobnog bankara, međutim od predmetnog dokaznog prijedloga odustao je na ročištu održanom 22. listopada 2024., dok druge dokaze tuženik nije predložio.

14. Tuženik, dakle, nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su joj te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

15. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužiteljica u stranačkom iskazu navodi da je odlučila uzeti stambeni kredit za gradnju kuće. Bila je klijent Zagrebačke banke te je, raspitujući se o kreditima, dobila informaciju da je kod Privredne banke Zagreb kredit najpovoljniji. Također da su je u Privrednoj banci Zagreb uvjerili da bi joj kredit u valuti CHF najviše odgovarao zbog čega je i prešla iz svoje Zagrebačke banke kod tuženika. Kredit je bio isplaćen u kunama, CHF su bili "fiktivna" svota. Kod javnog bilježnika je prvi puta vidjela ugovor o kreditu, tamo su joj čitali odredbe i to najviše vezano uz osiguranje kredita pošto je kredit bio osiguran hipotekom, kućom njezinih roditelja. Navodi kako niti u jednom trenutku nije imala razloga sumnjati da bi kredit bio rizičan. Rečeno joj je da je kamata promjenjiva, ali joj nije rečeno kolika bi ta promjena mogla biti, a valuta CHF tada je bila stabilna, nitko je nije upozorio da bi se mogla tako mijenjati. 2007. godine rodila je još jedno dijete, koristila je rodiljni i roditeljski dopust te joj je plaća u idućih 6 mjeseci bila manja od rate kredita. Nije bila financijski sposobna podmirivati tu ratu zbog čega joj je konverzija bila spas. Od početne rate u iznosu od 1.946,00 HRK mjesečne rate rasle su i do 2.945,00 HRK. Navodi kako kod sklapanja ugovora o kreditu kao i kod sklapanja dodatka ugovora nije imala mogućnost pregovaranja odnosno sklapanja ugovora pod drugačijim uvjetima. Nakon manje od godine dana od sklapanja ugovora o kreditu počela je povremeno dobivati obavijesti od tuženika o promjenama kamatne stope, bez ikakvog obrazloženja. Od strane službenika banke nije joj obrazloženo niti je upozorena da HNB ne štiti tečaj CHF te joj nije obrazložen pojam "valute utočišta". Ne sjeća se da bi pročitala cijeli ugovor, ali navodi da za isto nije niti imala vremena niti izbora. Kod potpisivanja nije izjavila da joj nešto nije bilo jasno. Razumije što znači da je kamatna stopa promjenjiva, te joj je bilo jasno da je ista promjenjiva, ali nije očekivala da bi toliko rasla, a ne sjeća se niti joj je sada poznato koji su uvjeti za promjenu kamatne stope. Ranije nije imala nikakav kredit. Prije sklapanja ovog ugovora o kreditu raspitivala se kod Zagrebačke banke, ali oni su joj nudili kredit po kojem bi se dio sredstava isplaćivao po računima što joj nije odgovaralo. Nije se raspitivala za druge valute niti kod Zagrebačke banke niti kod tuženika jer su joj rekli da je valuta CHF najpovoljnija, a ona nije imala razloga sumnjati. Tužiteljica napominje kako u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu Hrvatska nije bila u Euro zoni pa je valuta EUR za nju bila nepoznata dok je po njezinom saznanju valuta CHF bila dugotrajnija. Nakon što se povećala kamatna stopa nije reagirala kod banke jer je smatrala da na to ne može utjecati, a čule je da se i drugima rate povećavaju. Zna da je kredit vezan uz valutu CHF, kao i gdje se i kako može provjeriti vrijednost neke valute u odnosu na HRK. Susrela se s pojmom promjene tečaja, primjerice tečaj mađarskih forinti, ali navodi da se tečaj CHF u ono vrijeme nije mijenjao. Nije pitala zašto iznos kredita nije iskazan u HRK jer je uzela ono što su nudili. Nitko joj kod potpisivanja nije rekao da će tečaj CHF ostati nepromijenjen, ali je nitko nije niti upozorio da će toliko rasti, a smatra da su navodno banke to znale. Nije upoznata sa odredbama ugovora u kojima izrijekom stoji da je upoznata s Općim uvjetima poslovanja banke te da joj je banka prilikom potpisivanja objasnila sve rizike i informirala je o posljedicama ulaska u predmetni odnos. Ne sjeća se da bi je banka informirala o rizicima.

16. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je ista iskazivala realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužiteljice ne proizlazi da ista nije postupala s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz iskaza tužiteljice, kredit joj je bio potreban za izgradnju kuće, pri čemu nije dobila nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope koja bi upućivala na to da njezina obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

17. Slijedom navedenog, sud utvrđuje kako niti u konkretnom slučaju tužiteljica, koju sud smatra "prosječnim potrošačem", s obzirom da na svoju struku i posao kojim se bavi očigledno nema potrebna stručna znanja, od strane tuženika uopće nije bila informirana o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu koji nisu navedeni u konkretnom ugovoru o kreditu koji je, kao što je to među strankama nesporno, standardni ugovor o kreditu, unaprijed pripremljen od strane banke, a niti iz iskaza tužiteljice ne proizlazi da bi o spornim ugovornim odredbama stranke pojedinačno pregovarale odnosno da bi uopće postojala mogućnost da tužiteljica utječe na sporne odredbe. Ovaj sud tako zaključuje da sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive jer u njima nisu precizno određeni mogući rizici valutne klauzule niti je tužiteljica kao prosječni potrošač prilikom sklapanja ugovora od strane tuženika na njoj razumljiv i transparentan način bila informirana o spornim ugovornim odredbama kako bi na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz tih odredbi za nju mogle proizaći, što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jedne (i to sasvim očigledno slabije) ugovorne strane (tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača) u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika kao davatelja kredita i trgovca), i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja budući da je sav rizik ovakvog ugovaranja prebačen upravo na potrošača kao slabiju ugovornu stranu (koji toga uslijed nedovoljne informiranosti nije bio niti svjestan, dok je banka kao specijalizirana institucija za takve rizike sasvim sigurno znala), slijedom čega su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

18. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

19. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužiteljici bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2006. godine, kao i na povrat onoga što je isplatila kao razliku između kamatne stope od 4,35% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužiteljice proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO).

20. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15; dalje: ZID ZPK), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

21. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. ZID ZPK propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

21.1. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. ZID ZPK tako da, ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. tog Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. tog Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. tog Zakona snosi potrošač.

Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c tog Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

22. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom.

23. Dodatak Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud RH u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. Tako Vrhovni sud RH u citiranoj odluci ističe kako je ZID ZPK Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

24.1. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

24.2. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

24.3. Međutim, Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.

25. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

26. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 M protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

27. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrđen manjak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

28. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko – knjigovodstveno vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić koja je u svom nalazu i mišljenju od 27. prosinca 2024. izračunala preplatu koju je tužiteljica platila tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (uz umanjenje za iznos preplate koju je tuženik priznao tužiteljici prilikom provođenjem konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR) u iznosu od 4.901,42 EUR zajedno sa zateznim kamatama.

28.1. U podnesku od 22. siječnja 2025. tuženik je u cijelosti osporio nalaz i mišljenje vještaka, navodeći da je isti baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu.

28.2. Tužiteljica na nalaz i mišljenje vještaka nije imala primjedbe već je podneskom od 27. siječnja 2025. uskladila svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještakinje tako da potražuje iznos od 4.901,42 EUR zajedno sa zateznim kamatama, čime je tužiteljica povisila prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev.

28.3. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te da tuženik nije iznio prigovore na sam matematički izračun vještaka, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća.

29. Nadalje, sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva izvršenu podneskom tužiteljice od 27. siječnja 2025. Naime, ista je izvršena nakon pribavljenog Nalaza i mišljenja vještaka te sud istu ocjenjuje svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Pri tome se napominje kako, iako tuženik u podnesku od 12. veljače 2025. navodi da je tužiteljica djelomično povukla tužbeni zahtjev, na što tuženik ne pristaje, iz podneska tužiteljice od 18. srpnja 2019. kojim je, prije upuštanja tuženika u raspravljanje, tužiteljica sredila tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 36.707,00 HRK/4.871,86 EUR[1] , proizlazi kako je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nakon izrađenog Nalaza i mišljenja vještaka, kojim traži isplatu iznosa od 4.901,42 EUR, povećala tužbeni zahtjev.

30. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj Vrhovni sud RH iznosi stav da "bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji

1 Fiksni tečaj konverzije: 1 EUR=7.53450 HRK

imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnim pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

31. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužiteljica poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznala za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

32. Odluka o zateznim kamatama u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023; dalje: Tarifa), pa budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, tuženik joj je dužan nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice.

33.1. Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je, sukladno vrijednosti predmeta spora te vrijednosti boda (2,00 EUR) propisanoj u Tbr. 54. Tarife, tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, te sastava podnesaka od 3. travnja 2023. i 27. siječnja 2025. u iznosima od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Nadalje, za zastupanje na ročištu 24. svibnja 2023. priznat je iznos od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife, a za zastupanje na ročištima 22. listopada 2024. i 16. travnja 2025. iznos od po 200,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife. Na navedene iznose je, sukladno Tbr. 46. Tarife, priznat i pripadajući PDV u ukupnom iznosu od 262,50 EUR.

33.2. Tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 18. srpnja 2019. obzirom je tužiteljica određeni tužbeni zahtjev morala postaviti već u tužbi za koju joj je priznat trošak. Nije priznat niti zatraženi trošak sastava podneska od 13. ožujka 2024. kojim precizira tužbeni zahtjev u valuti EUR, kao ni trošak sastava podnesaka od 31. siječnja 2025. i 20. ožujka 2025. kojima se tužiteljica očituje na podneske tuženika koji su joj dostavljeni na znanje, a na iste se mogla očitovati na slijedećem ročištu za koje joj je priznat trošak, zbog čega sud troškove navedenih podnesaka ne ocjenjuje potrebnim za vođenje parnice. Nije priznat niti zatraženi trošak sastava podneska od 30. listopada 2024. kojim tužiteljica dostavlja dokaz o uplati predujma za trošak vještačenja, jer je dokaz o uplati predujma mogao biti dostavljen bez popratnog podneska. Sud nije priznao tužiteljici niti zatražene troškove kilometrine i izbivanja iz pisarnice vezano uz ročišta održana 24. svibnja 2023., 22. listopada 2024. i 16. travnja 2025. Navedeni troškovi, po ocjeni suda, nisu bili nužni obzirom da na području ove Stalne službe ima dovoljan broj odvjetnika koji su mogli zastupati tužiteljicu pa joj taj trošak ne bi nastao. Iako je navedeni trošak propisan Tarifom, stav je suda da odvjetnik navedeni trošak može naplatiti od stranke, ali protivna stranka nije dužna naknaditi trošak koji nije bio neophodan za vođenje parnice.

33.3. Nadalje, priznat je trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 99,14 EUR i trošak financijsko-knjigovodstvenog vještačenja Natalije Jambrečić u iznosu od 400,00 EUR.

34. Tužiteljici je, dakle, ukupno priznat trošak u iznosu od 1.811,64 EUR koje joj je dužan nadoknaditi tuženik i to sa zatraženim zateznim kamatama koje, sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a, teku od dana donošenja presude do isplate.

U Ivancu 27. svibnja 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Tužiteljici, po punomoćnici Božici Petak Vujec, odvjetnici u ZOU PL i

Božica Petak Vujec iz Varaždina

2) Tuženiku, po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici iz OD Leko i partneri iz Zagreba