REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

STALNA SLUŽBA U LABINU

Labin, G. Martinuzzi br. 2

Posl. broj: P-55/2020-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Labinu, OIB: 27672461276, po sutkinji Suzani Korva, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužitelja FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, Dalmatinova 4, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217, koju zastupa predsjednik uprave društva DC, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi: utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 27. veljače 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene dana 27. svibnja 2025.godine,

p r e s u d i o  j e

I.Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja FC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu br. 742914 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja te tuženik kao kreditor zaključili dana 09.08.2005. godine te solemnizirali dana 10.08.2005. godine kod Javnog bilježnika Rite Udovičić iz Labina, broj ovjere OV-458/2005, u dijelu koji glasi:

« 2.1. u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. 2.4. po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 742914 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i protivnik osiguranja te tuženik kao kreditor zaključili dana 09.08.2005. godine te solemnizirali dana 10.08.2005. godine kod Javnog bilježnika Rite Udovičić iz Labina, broj ovjere OV-458/2005, kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.1. koja glasi:

«1.CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate»,

zatim sadržane u odredbi čl.4. koja glasi:

«4.VALUTNA KLAUZULA Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.»

zatim sadržane u odredbi čl.8. koja glasi:

«8. CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 100,47 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 4,31 EUR počev od 6.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,35 EUR počev od 7.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 4,05 EUR počev od 6.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 4,28 EUR počev od 16.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,96 EUR počev od 6.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,98 EUR počev od 7.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,98 EUR počev od 18.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 4,10 EUR počev od 25.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,53 EUR počev od 6.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,91 EUR počev od 7.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,86 EUR počev od 7.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,68 EUR počev od 7.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,58 EUR počev od 9.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,50 EUR počev od 7.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 3,36 EUR počev od 1.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3,69 EUR počev od 29.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3,01 EUR počev od 1.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 3,10 EUR počev od 31.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,92 EUR počev od 3.5.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,93 EUR počev od 3.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,72 EUR počev od 6.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,70 EUR počev od 5.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,73 EUR počev od 3.9.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,52 EUR počev od 5.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,24 EUR počev od 4.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 2,15 EUR počev od 9.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 1,84 EUR počev od 6.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1,85 EUR počev od 6.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1,57 EUR počev od 17.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1,46 EUR počev od 20.3.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1,32 EUR počev od 17.5.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1,10 EUR počev od 7.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,89 EUR počev od 7.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,76 EUR počev od 6.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 0,54 EUR počev od 7.8.2012. godine do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.991,38 EUR, po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, zajedno sa zateznim kamatama, a koje kamate teku:

- na iznos od 4,25 EUR počev od 6.9.2005. godine do isplate,

- na iznos od 3,69 EUR počev od 5.10.2005. godine do isplate,

- na iznos od 3,85 EUR počev od 3.11.2005. godine do isplate,

- na iznos od 3,93 EUR počev od 2.12.2005. godine do isplate,

- na iznos od 2,45 EUR počev od 3.1.2006. godine do isplate,

- na iznos od 1,56 EUR počev od 2.2.2006. godine do isplate,

- na iznos od 9,52 EUR počev od 6.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 12,94 EUR počev od 6.1.2009. godine do isplate,

- na iznos od 15,04 EUR počev od 5.2.2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,58 EUR počev od 7.3.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,82 EUR počev od 7.4.2009. godine do isplate,

- na iznos od 13,22 EUR počev od 7.5.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,98 EUR počev od 6.6.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,81 EUR počev od 4.7.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,25 EUR počev od 5.8.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,36 EUR počev od 6.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,87 EUR počev od 6.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,38 EUR počev od 7.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,09 EUR počev od 6.1.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,39 EUR počev od 16.2.2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,94 EUR počev od 6.3.2010. godine do isplate,

- na iznos od 15,33 EUR počev od 7.4.2010. godine do isplate,

- na iznos od 21,51 EUR počev od 18.5.2010. godine do isplate,

- na iznos od 19,61 EUR počev od 25.6.2010. godine do isplate,

- na iznos od 22,90 EUR počev od 6.7.2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,39 EUR počev od 7.8.2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,60 EUR počev od 7.9.2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,89 EUR počev od 7.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,17 EUR počev od 9.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 35,14 EUR počev od 7.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 52,52 EUR počev od 1.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 61,82 EUR počev od 29.1.2011. godine do isplate,

- na iznos od 53,38 EUR počev od 1.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,42 EUR počev od 31.3.2011. godine do isplate,

- na iznos od 50,67 EUR počev od 3.5.2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,01 EUR počev od 3.6.2011. godine do isplate,

- na iznos od 68,74 EUR počev od 6.7.2011. godine do isplate,

- na iznos od 72,39 EUR počev od 5.8.2011. godine do isplate,

- na iznos od 95,03 EUR počev od 3.9.2011. godine do isplate,

- na iznos od 87,94 EUR počev od 5.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 73,90 EUR počev od 4.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 74,22 EUR počev od 9.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 73,09 EUR počev od 6.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 79,50 EUR počev od 6.1.2012. godine do isplate,

- na iznos od 81,00 EUR počev od 17.2.2012. godine do isplate,

- na iznos od 81,16 EUR počev od 20.3.2012. godine do isplate,

- na iznos od 81,43 EUR počev od 17.5.2012. godine do isplate,

- na iznos od 82,63 EUR počev od 7.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 84,36 EUR počev od 7.6.2012. godine do isplate,

- na iznos od 82,59 EUR počev od 6.7.2012. godine do isplate,

- na iznos od 83,12 EUR počev od 7.8.2012. godine do isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana. "

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.962,50EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.044,50EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 165,90,00EUR.

i

r i j e š i o  j e

V. Utvrđuje se da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva za iznos od 12,22EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

VI.Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskoga suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu

Obrazloženje

1.Tužitelj RC ( u nastavku: tužitelj) je dana 23.siječnja 2020.godine podnio tužbu protiv tuženika Sberbank d.d.(u nastavku: tuženik ) u kojoj zahtijeva da sud nakon provedenog dokaznog postupka donese presudu kojom će se utvrditi ništetnost odredbe Ugovora o kreditu br. 742914, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 09.08.2005. godine i solemniziran po javnom bilježniku Riti Udovičić iz [adresa] pod brojem OU-458/2005 dana 10.8.2005. godine a kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 24.101,00 CHF u protuvrijednosti u HRK pod uvjetima i rokovima koji su utvrđeni navedenim pravnim poslom. Tužitelj je navedeni ugovor u cijelosti isplatio tuženiku. Zahtijeva donošenje presude kojom će se utvrditi ništetnost slijedećih odredbi Ugovora o kreditu br. 742914:

- « 2.1. u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. 2.4. po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora.» pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene tih odluka ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana

- u čl.1. «1.CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate»,

- u odredbi čl.4. koja glasi:

«4.VALUTNA KLAUZULA Kredit se ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti.»

-u odredbi čl.8. koja glasi:

«8. CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora za devize važećem na dan dospijeća.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana, te zahtijeva isplatu preplaćenog kredita za iznos od tadašnjih 15.853,11,00HRK / 2.104,07EUR, odnosno, nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku, tužitelj u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu zahtjeva isplatu preplaćenog iznosa kredita s osnova preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 100,47 EUR, te iznos od 1.991,38EUR s osnova preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačno utužene iznose od dana dospjelosti pa do isplate. Zahtjeva i naknadu troškova ovoga postupka.

1.1. Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (čl. 11. t.3. Ugovora) a koju tužitelj smatra nepoštenom i ništetnom jer je ugovor o kreditu sklopljen između stranaka na unaprijed formuliranom obrascu sa sadržajem ugovornih odredbi koje je unaprijed pripremila banka te se ugovornici prethodno nisu dogovarali niti pojedinačno pregovarali o mjesnoj nadležnosti suda jer je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Navedene sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Tužitelj ukazuje da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika sa sjedištem u [adresa] te se poziva i na odredbu čl.19. st. 1. t. 1 Zakona o potrošačkom kreditiranju u sporovima koji nastavu u vezi s ugovorom o kreditu prema kojemu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište pa je to razlog da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tužbu pred sudom svoga prebivališta kako se o tome uostalom odredila i sudska praksa u brojnim sličnijim predmetima.

1.2. Tužitelj u tužbi navodi da je spornim ugovorom o kreditu u čl. 2. ugovorena kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 6,99 % te se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatama i naknadama banke kreditora odnosno tuženika a o kojoj u vrijeme zaključenja ugovora ugovornici nisu pojedinačno pregovarali niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Tužitelj ističe da se od početka otplate kredita kamatna stopa nekoliko puta povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta za otplatu kredita. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017 u dijelu koji se odnosio na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu. Navedenom sudskom odlukom utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača i prava potrošača kao korisnika kredita kada je zaključivao ugovore o kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanje obveze po ugovorima o kreditima bila promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke nisu sa korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke pa da se to ima primijeniti i na predmetni ugovor sklopljen između stranaka koja da je u tom dijelu u čl . 2. t. 1. ništetna. Tužitelj navodi da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu obzirom da je kamata cijena koju korisnik kredita plaća banci kao kreditoru za korištenje novčanog iznosa kojega mu je kreditor pozajmio, dakle, njome se određuje visina i predmet obveze (činidba) kreditnog dužnika te s toga predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu u smislu čl. 1065 i čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima. Zbog navedenog odredba o kamati mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46 i čl. 50. ZOO-a (čl 269.st.2 i čl. 272 ZOO/05). Tužitelj se poziva na odredbu čl. 46. odnosno čl. 270 ZOO/05 kojom je propisano da ugovorna obveza – činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan. U čl. 50.st.1. odnosno čl. 272 st. 1 ZOO/05 definirana je odredivost predmeta obveze (činidbe) koji je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane postavile trećoj osobi da ga odredi. Tužitelj je mišljenja da je predmet njegove obveze iz ugovora o kreditu neodređen i neodrediv s obzirom da nije odrediv niti prema elementima sadržanim u ugovoru niti ovisi o volji treće strane, nego naprotiv, visina obveze dužnika isključivo ovisi o volji druge strane vjerovnika te se u tom smislu poziva na praksu sadržanu u odlukama VS RH koji zaključuje da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku trgovca kao drugu ugovornu stranu a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava.

1.3. Tužitelj se poziva i na presudu Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu posl.br. C-26/13 u kojemu se navodi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizama promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Stoga ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja banke kreditora, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita jer dolazi do situacije da banka kao vjerovnik jednostrano određuje obvezu tužitelju – dužniku, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija. Radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je u potpunosti izbjegao utjecaj druge strane na cijenu što je suprotno odredbi č. 26 ZOO/91 odnosno čl. 247. ZOO/05 koje propisuju da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora a to su kod ugovora o kreditu predmet i cijena a kamate su cijena. Dodatna okolnost koja je presudna uzrokuje li odredba iz ugovora znatnu neravnotežu na štetu tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja je činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora tuženika na koju tužitelj kao potrošak nije mogao odnosno ne može utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke se nisu utvrdili egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metodu izračuna tih parametara. Mišljenje je tužitelja da obzirom je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke sadržane u čl. 2.1.. Ugovora o kreditu sa učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke o promjeni kamatne stope koje je banka donosila tijekom trajanja kredita sa istim pravnim učinkom.

2.Prema Presudi Europskog suda pravde od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2 Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u konkretnom slučaju znači da je vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF.

2.1. Tužitelj tvrdi da nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF- a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. Navodi da je CHF je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Nadalje, CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. Da je MMF je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. O tome se detaljno govori i u pravomoćnoj presudi suca Dobronića P-1401/12. MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Navodi da je CHF je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja izuzetno visokim iznosima anuiteta.

2.2. Na dan solemnizacije predmetnog ugovora (10.08.2005.god.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,727192 kuna. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Dakle,navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka,a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u ugovoru o kreditu broj: 9010945831 utvrdi ništetnim odredbu čl.1. koja glasi « koji odgovara protuvrijednosti od CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita», zatim utvrdi ništetnom dio odredbe čl.5. koja glasi: «Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.» zatim utvrdi ništetnim dio odredbe čl.6. koja glasi «Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.» zatim utvrdi ništetnom odredbu čl.7.2. koja glasi: « CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.» zatim utvrdi ništetnim odredbu čl.12.9. koja glasi «Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.», zatim utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 4. koja glasi «Kamata se obračunava u CHF » Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:

- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme solemnizacije predmetnog ugovora - 4,727192HRK. Obzirom je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 15.853,11HRK / 2.104,07EUR, a koji predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja. Na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Obzirom se radi o složenom izračunu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata.

3.Tuženik je putem pravnog zastupnika dana 20.ožujka 2020. godine podnio podnesak –odgovor na tužbu u kojemu je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari prigovorio mjesnoj nadležnosti ovoga suda iz razloga sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu u članku 11.3.Ugovora u kreditu broj: 742914 od 9.08.2005., pri čemu se poziva na odredbu članka 70.Zakona o parničnom postupku koja strankama dozvoljava prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost, da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora pristao na mjesnu nadležnost suda u Zagrebu pa da je legitimno očekivanje tuženika da se svi potencijalni sporovi iz spornog ugovora vode pred sudom mjesta koje je ugovoreno u ugovoru.

4.Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovane zbog slijedećih razloga:

4.1. Potraživanje tužitelja je u zastari-Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 23.1.2020. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja:

- (i) Naknada štete: Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 23.10.2007., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao.

- (ii) Povrat mjesečnih anuiteta: Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO- a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

- (iii) Stjecanje bez osnove Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

4.2. Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe- tuženik je stajališta da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristi usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž-311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača.

4.3. Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika 23.10.2007. sklopili Ugovor o kreditu, na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 24.101,00 CHF. Nesporno je i da je temeljem odredbe članka 2.1. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 5,30 % godišnje, člankom 4. da je ugovorena valutna klauzula, kao i to da je člankom 8. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća. Sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presuda Visokog trgovačkog suda RH i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presuda Visokog trgovačkog suda donesenima u kolektivnoj parnici, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. S obzirom na navedeno, tuženik opravdano tvrdi kako je Tužba nepodobna za raspravljanje i ispitivanje, budući da ista ne sadrži određen tužbeni zahtjev te u kojoj se cjelokupna argumentacija temelji na, odnosno svi navodi dokazuju isključivo neprimjenjivim utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja se, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Također, a u osvrtu na navode tužitelja o vezanosti suda utvrđenjima iz Parnice Potrošač, čime se traži primjenjivanje odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), tuženik smatra neophodnim istaknuti apsolutnu neosnovanost takvih tužiteljevih navoda kojima praktično poziva sud na nedopuštenu retroaktivnu primjenu propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Tim više, čak i kada bi (tada nevažeće) odredbe spomenutih članaka mogle biti primjenjive u ovom postupku (a ne mogu!) pozivanje na iste bilo bi moguće isključivo u odnosu na pravna, a ne i na činjenična utvrđenja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na utvrđenja iz Parnice Potrošač kao jedini temelj njegovog postavljenog tužbenog zahtjeva.

4.4.Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu kojima je ugovorena vezanost glavnice uz valutu CHF i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Osnovanost zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a pored toga svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. 20. Tako tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav temelji isključivo na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač, zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. 21. Osim toga, nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope, a ne samo njen rast, što je evidentno i razumljivo značenje pojma promjenjiva kamatna stopa. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač i bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a predviđa se mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Iako je kamatna stopa doista rasla, uslijed promjena na tržištu kapitala, ona niti u jednom trenutku nije bila niti blizu najviše propisane stope zakonske zatezne kamate. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15). Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske.

24. Iz svega navedenog u točkama a. – d. jasno proizlazi da nema mjesta pozivanju na presudu u Parnici Potrošač, a osobito ne na ovako paušalan i neobrazložen način kako je to učinio tužitelj, bez da je ponudio makar i jedan argument na koji bi se tuženik mogao očitovati, odnosno na koji bi mogao odgovoriti u ovom odgovoru na tužbu. Tužitelj je Tužbom jednostavno konstatirao kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je utvrđena promjenjivost kamatne stope i vezanost glavnice uz valutu CHF ništetne, cjelokupnu argumentaciju utemeljio na neprimjenjivim rješenjima iz Parnice Potrošač te postavio tužbeni zahtjev koji u preostalom sadržaju Tužbe ne pronalazi potvrdu, a kamoli dokaz svoje osnovanosti.

4.5.Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama-Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; - da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora. Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana.

4.6.Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 96. ZZP)- Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama članka 4. ugovorena je valutna klauzula, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. 38. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da jedan od uvjeta iz članka 99. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 96. ZZP, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). 12 Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti.

4.7.O visini tužbenog zahtjeva - U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Razlog zbog kojeg tuženik nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva je sljedeći. Naime, tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Dapače, da je tužitelj htio ugovoriti fiksnu kamatnu stopu, to bi učinio već prilikom sklapanja Ugovora. Slijedeći logiku tužitelja, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su utužene odredbe Ugovora o kreditu bez pravnog učinka, nastaje pravna praznina unutar samog ugovora, s obzirom da u Ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja. Upravo stoga ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na razliku između početnog anuiteta i naplaćenih anuiteta. 52. Bez obzira na navedeno, tuženik ne prigovara visini istaknutog tužbenog zahtjeva i, posljedično, smatra da nema mjesta provođenju financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

5. U podnesku od 30. 3. 2023. kojim se očitovao na navode sadržane u odgovoru na tužbu, tužitelj ističe da tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan, kako je članak 11. 3. Ugovora o kreditu sukladno Zakonu o zaštiti potrošača te važećoj sudskoj praksi Gž-1621/2016 nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te dovodi u neravnopravan položaj tužitelja koji bi morao radi ostvarenja svojih prava putovati u Zagreb. Ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka. Parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, te je banka odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Tužitelj ukazuje na brojne odluke Županijskih sudova u kojim odlukama je odredba kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta pružatelja usluge utvrđena nepoštenom i ništetnom - Županijski sud u Puli posl.br.Gž-2099/2015 od 03.06.2016.god., Županijski sud u Splitu posl.br.Gž Ovr-393/2018 od 4.05.2018.god., Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž-2054/2018, Županijski sud u Rijeci posl.br.Gž- 2066/2017, Županijski sud u Slavonskom Brodu posl.br.Gž-136/2019 te Županijski sud u Vukovaru posl.br.Gž-429/2018. Prema odredbi čl.19.st.1.1.Zakona o potrošačkom kreditiranju te najnovijoj sudskoj praksi u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište stoga je tužitelj podnio tužbu pred ovim sudom. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava kako osnov tako i visinu tužbenog zahtjeva, spornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra valjanom i određenom, navodi da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u skladu sa prisilnim propisima i kao takva dopuštena, te da banka nije propustila dati tužitelju ključne informacije glede spornih ugovornih odredbi. Ovakvi navodi tuženika su apsolutno neosnovani. Da se presuda donesena u kolektivnom sporu ima primijeniti na ovaj individualni slučaj, proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 01.06.2004.god. do 31.12.2008.god. a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Kako predmetni ugovor o kreditu sklopljen 09.08.2005.god. sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa prema odluci banke, te odredbe o spornoj valutnoj klauzuli, a koje odredbe su proglašene ništetnima, presude donesene u kolektivnom sporu imaju se primijeniti na konkretan slučaj. I naposljetku potrebno je napomenuti da su Trgovački sud u Zagrebu, Visoko trgovački sud RH, te Vrhovni sud RH prilikom odlučivanja, u spisu imali poveći broj upravo ovakvih ugovora o kreditu. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela. Deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude – da se dio ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope, te dio ugovorne odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka utvrde ništetnima, te kondemnatornog kojim se zahtjeva isplata novčanog iznosa nastalog povećanjem tečaja švicarskog franka te zbog jednostranog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika, dok će se visina novčanog iznosa odrediti nakon dostave potrebnih podataka od strane tuženika te nakon provođenja odgovarajućeg vještačenja. U posebnim parnicama tužitelji se imaju pravo pozvati na pravno utvrđenje iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim 3 postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja iz te parnice na koju se tužitelj poziva. S obzirom na zakonsko proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti, na individualne potrošače koji pokrenu parnicu radi zaštite svojih pojedinačnih subjektivnih prava iz potrošačkih ugovora, pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sudskom postupku proizvodi izravne pravne posljedice u ovom parničnom postupku. Nadalje, i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje odluke jasno navodi na koji način ista proizvodi pravne učinke u postupcima individualne pravne zaštite. Stav tuženika da se ovaj postupak ima kvalificirati samo kao postupak stjecanja bez osnove u potpunosti je neosnovan, budući se u konkretnom slučaju, u prvom redu radi o utvrđenju ništetnim ugovorne odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, a iz kojeg podredno proizlazi kondemnatorni tužbeni zahtjev. U čl. 502.c. ZPP-a i u čl. 138.a ZPP je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Prema stavu tužitelja ove se zakonske odredbe ne trebaju primjenjivati samo na postupke radi naknade štete, nego se moraju tumačiti tako da se primjenjuju i na parnice u kojima je istaknuti restitucijski zahtjev kao što je to u ovom sporu. Uostalom, kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijaška šteta pa se restitucijski zahtjev može smatrati svojevrsnim zahtjevom za naknadu štete. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Presudama Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je kako su odredbe o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, te odredbe kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka nepoštena i kao takva ništetne. Svaka promjena mjesečnog anuiteta u odnosu na početno ugovoreni predstavlja razliku u anuitetu koju je tuženik neutemeljeno stekao, što čini iznos zatražen u kondemnatornom tužbenom zahtjevu. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, CILJ ništenosti je da se vrati SVE što se na temelju ništetnog ugovora primilo (obveza restitucije). Posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani SVE što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institutu ništetnosti koji je bezvremenski (navedeni stav zauzet je u pravomoćnoj odluci Županijskog suda u Rijeci, posl.br. Gž-666/13). 4 Kada govorimo o zastari kod utvrđenja ugovora ništetnim svakako treba voditi računa o svrsi i cilju instituta ništetnosti, o vremenu u kojem se ništetnost može istaknuti, a podredno u svakom pojedinačnom slučaju valja utvrditi od kojeg trenutka je vjerovnik imao pravo tražiti povrat onoga što je dao na temelju ništetnog ugovora. Ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe djeluje ex tunc, dakle od trenutaka kada je ugovor sklopljen, a odluka suda kojom se utvrđuje da je ugovor, odnosno ugovorna odredba ništetna samo je deklaratorne naravi. Nesporno je da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta dana 13. lipnja 2018.god. pravomoćno utvrđeno kako je odredba o načinu promjene kamatne stope, i to jednostranom odlukom Banke, nepoštena i kao takva ništetna, te da su upravo tog dana (14. lipnja 2018.god.) korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Zatim, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 koja je donijeta dana 14. lipnja 2018.god. pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, nepoštena i kao takva ništetna, te da su upravo tog dana (14. lipnja 2018.god.) korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. U slučaju ništetnosti ugovora odredbu čl.215. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtjevati ispunjenje obveze, valja tumačiti na način da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći vjerovnikovo pravo da zahtjeva povrat (isplatu). U konkretnom slučaju to znači sljedeće. U odnosu na ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 13. lipnja 2018.god. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018.god., što bi značilo da tužitelj kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa. U odnosu na ništetnu odredbu kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 tužitelj kao i ostali korisnici kredita došli su u situaciju da zahtjevaju povrat onoga što su preplatili temeljem ništetne odredbe ugovora. Dakle, od 14. lipnja 2018.god. pa nadalje korisnici kredita mogu od banaka tražiti povrat preplaćenih iznosa, odnosno pokretati sudske postupke radi isplate ukoliko ne postoji mogućnost rješavanja postupka mirnim putem. Početak tijeka zastarijevanja počinje teći s danom 15. lipnja 2018.god., što bi značilo da tužitelj kao i ostali korisnici kredita imaju pet godina vremena da zahtijevaju povrat preplaćenog iznosa.

5.1. Tuženik u odgovoru navodi kako Ugovor o kreditu sadrži pretpostavke pod kojima se kamatna stopa može promijeniti, da je odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, te da je ista bila tužitelju pojašnjena od strane djelatnika banke. Odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika prosječnom potrošaču nikako nije razumljiva, stoga tužitelj predlaže da sud deklaratornom odlukom utvrdi ništetnom dio ugovorne odredbe sadržane u čl.2.1. i 2.4. Ugovora o kreditu broj 742914 po kojoj je kamatna stopa promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, dakle tuženika, što nesporno proizlazi iz sadržaja navedene odredbe « … u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. ». Upravo za ovaj dio odredbe tužitelj predlaže da se utvrdi ništetnom. Naime, po ocjeni Visokog trgovačkog suda u pravomoćnoj presudi pod posl. brojem 43. Pž7129/13-4, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna uočljiva ali nije razumljiva. Stoga smatra da ta odredba nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koje sadrže različiti akti tuženika ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a nije sporno da predmetni Ugovor o kreditu niti u jednom dijelu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga takva odredba ne da nije razumljiva samo prosječnom potrošaču, nego nije razumljiva nikome, čemu u prilog ide i činjenica da je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope, koja se mijenja, odluka banke (tuženika), koja može i ne mora biti u skladu s općim uvjetima, kad bi oni i bili razumljivi. Stoga ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, tuženika, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja- potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost primjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

5.2. Navodi tuženika da ugovorena kamatna stopa predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, te da su za odredivost kamatne stope postojale pretpostavke za njezino određivanje potpuno su paušalni. Nesporno je da predmetni ugovor ne sadrži parametre prema kojima se kamatna stopa ima mijenjati, te je tuženik kamatnu stopu mogao mijenjati kako je htio, kad je htio i koliko je htio. Obzirom sam ugovor ne sadrži nikakve egzaktne kriterije koji bi mogli dati okvir i smjer takvoj provjeri, pravilnost promjene ne može se provjeriti. Svojim postupanjem tuženik je povrijedio niz odredbi Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima, što je razvidno iz obrazloženja odluke Visoko trgovačkog sud RH posl.br. Pž-7129/13. Na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 82. navedenog zakona propisano je koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

-odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

-odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

-odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl.270. propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl.272. propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su ugovorne strane ostavile trećoj strani da je odredi. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva. 7 U konkretnom slučaju visina kamatne stope nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista je time postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Cit. « Činidba je određena ako se u vrijeme sklapanja ugovora unaprijed točno zna na što je dužnik obvezan u vjerovnikovu korist u vrijeme ispunjenja », a « Odredivost činidbe mora se utvrditi iz sadžaja ugovora » (str.379. Komentara ZOO-a, F 2005.). Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ugovor o kreditu sadrži odredbu da se kamatna stopa mijenja u skladu s odlukom Banke, no time nije definirano niti pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati. Dakle, obzirom sam ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja, niti je određivanje činidbe prepušteno trećoj strani, odredba ugovora da se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna je kao neodrediva. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C- 26/13 i Direktivu 93/13 a na koju se poziva Visoko trgovački sud RH u svojoj odluci posl.br. Pž-7129/13 cit. « … u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. » (str. 57. odluke Pž-7129/13). Tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelja u neravnopravan položaj, zbog čega je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a. U vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen nije postojao zakonski propis koji je bankama nalagao da potrošački ugovori obavezno moraju sadržavati egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Tužitelj smatra da je tuženik, a i ostale banke, iskoristio situaciju nepostojanja izričitog propisa na način da je u standardiziranim ugovorima potrošačima nametnuo spornu ugovornu odredbu da će se kamatna stopa mijenjati prema jednostranoj odluci banke, i tijekom otplate kredita podizao kamatnu spotu, čime je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj. 8 Banke su se, kao financijske institucije u koje su potrošači polagali povjerenje, u svom poslovanju morale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja i u ugovorima trebale, unatoč nepostojanju zakonskog propisa, odrediti egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Navedeni stav zauzet je i u odluci Vrhovnog suda RH posl.br.Revt-249/14: Cit. « ... i u utuženom razdoblju banke su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjan način činile u spornom razdoblju ... ». Očito je pravna praznina u hrvatskom zakonodavstvu i samovolja postupanja banaka, a među kojima je i tuženik, u promjenama visine kamatne stope rezultirala nužnošću donošenja izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju NN br.143/13 kojim se u odredbi čl.11.a. definiraju obveze kreditnih institucija kod promjene kamatne stope u slučaju ugovorenih promjenjivih kamata. Tuženik sudu, potpuno neosnovano, pokušava nametnuti zaključak kako je prilikom zaključenja ugovora o kreditu upravo tužitelj bio nesavjestan. Pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Poziciju korisnika kredita kao potrošača u odnosu na banke kao trgovce ocijenio je Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14: Cit. « ... kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it"), pošto praktički nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. » Pogrešno navodi tuženik da je prije sklapanja ugovora tužitelju objasnio sadržaj i smisao svih ugovornih odredbi, da je tužitelj mogao prigovoriti i utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Nesporno je da ugovor ne sadrži kriterije/parametre po kojima se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Tužitelj kao potrošač/korisnik kredita prije zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika nije mogao dobiti potrebne informacije što se tiče promjenjive kamatne stope obzirom da ugovorom, niti drugim aktima tuženika u vrijeme sklapanja ugovora nije jasno definirano u kojem trenutku, pod kojim uvjetima niti na koji način se kamatna stopa ima mijenjati tijekom otplate kredita. Zbog navedenog službenik banke te javni bilježnik mogli su tužitelja upoznati samo s činjenicom kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, te s činjenicom da je kamatna stopa promjenjiva prema odluci banke (sve navedeno bilo je jasno i tužitelju !!!). Tužitelj se mogao informirati o obvezama koje za njega proizlaze iz sadržaja pravnog posla koji sklapa s tuženikom samo u situaciji da ugovor sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, egzaktne parametre te metodu izračuna tih parametara koji utječu na promjenu 9 ugovorene kamatne stope, da ih je kao takve tužitelj mogao pročitati i da su mu oni mogli bit suvislo objašnjeni po službeniku banke. Vrhovni sud RH je stajališta da tužene banke nisu potrošače ozbiljno informirale o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da upravo ovakve odredbe ugovora uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Cit: « No istovremeno ovaj sud smatra ... da su tužene banke kao dobri i odgovorni gospodarstvenici trebali imati drugačiji pristup prema potrošačima prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu sklapanim u spornom razdoblju. Banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove ... bile su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da, u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti, se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.» Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Vrhovni sud RH u svojoj odluci posl.br.Revt-249/14 jasno navodi cit. « ... da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi ("take it or leave it") ... ». Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna.

5.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Na sporni pravni odnos primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 83. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Odredbom čl. 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik smatra kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva. Tužitelj ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014.god. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 u kojoj se navodi cit. « … propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti … ». 11 Sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene su ugovorne odredbe, budući je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu. To je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Prema tome, svrha valutne klauzule kao zaštitne klauzule je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca kao mjerila njegove vrijednosti. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima kada se obveza vezuje za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nema stručnih znanja, a svoje neznanje nadomješta povjerenjem prema banci. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je kredite sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljnije te je tužitelj, kao i ostali korisnici kredita, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Tuženik se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedio načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava, te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani, koja su temeljna načela obveznog prava. Jedna od profesionalnih djelatnosti banaka jeste sklapati ugovore o kreditu, stoga banka nesporno ima financijska znanja koja potrošač nema. Dužnost je banaka, da potrošačima prije sklapanja pravnog posla daje sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, da pojasni bitne značajke predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći ugovaranjem valutne klauzule u švicarskim francima. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno temeljem odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. No, tužitelj u vrijeme kada je ugovarao predmetni kredit nije bio upoznat 12 o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik trebao informirati tužitelja jesu specifični rizici i karakteristike upravo valutne klauzule CHF, te koje su moguće posljedice tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj nije bio upozoren da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EURima, te da je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na niti jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. HNB kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom. S druge strane tečaj CHF-a u odnosu na kunu je potpuno slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a. Dakle, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo je veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO. Poseban rizik kod kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima je u tome što ta valuta predstavlja tzv. « valutu utočišta » a to dalje znači da je ta valuta sigurna samo za ulagače (banke) jer nema rizika smanjenja njegove vrijednosti, a s druge strane postoji mogućnost povećanja vrijednosti. Dakle, u slučaju krize (a koja se notorno dogodila unazad 10 godina) vrijednost švicarskog franka povećati će se znatno više nego vrijednost drugih valuta upravo zbog toga što će biti velika potražnja za tom valutom. No sam potrošač to ne zna, niti to može znati. Potrošač koji kredit otplaćuje u kunama (dakle u valuti u kojoj zarađuje), a glavnica kredita mu ovisi o vrijednosti valute švicarskog franka, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo potrošač a da to nije niti znao. Banke su bile od strane MMF-a upozoravane na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO (o tome se detaljno obrazlaže u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012). MMF je upozoravao banke na trostruki rizik - rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Osim toga, banke su uz povećani tečaj od potrošača naplaćivale i povećanu kamatnu stopu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema odluci banke, pa su tako dvostruko opteretile korisnike kredita izuzetno visokim iznosima anuiteta, koji su u odnosu na početne anuitete iz početnoga otplatnog plana značajno narasli. Pored navedeno tuženik je isplaćivao kredit po kupovnom tečaju, a potraživao isplatu anuiteta po prodajnom tečaju pa se već u tome vidi sama nepoštenost poslovanja istog. Tijekom postupka pred trgovačkim sudom nesporno je utvrđeno da su banke, unatoč tome što su bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima, prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koji su vezani za valutnu klauzulu u CHF-u. Također, nesporno je da u predmetnom ugovoru, koji sadrži odredbu da se glavnica kredita veže uz valutu CHF, nisu objašnjeni razlozi, niti rizici valutne klauzule u CHF na temelju kojih bi potrošač mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske 13 posljedice koje za njega mogu proizaći prihvaćanjem valutne klauzule u CHF. Sve navedeno čini spornu odredbu o valutnoj klauzuli nerazumljivom. Tuženik kao i ostale banke nije imao CHF kao kapital, ali je zbog propisa ESB-a pa onda i HNB-a morao knjigovodstveno stvarati dug u CHF-u, ali pritom nije dizao kredite, nego je radio valutni swap putem forward ugovora; to je tipični dogovorni kockarski biznis između prijatelja (banka majka-banka kćer) na kojemu se zarađuje enormni novac kada valuta skoči; da banke nisu radile valutni swap, ne bi dovele u rizik štediše čiji su novac koristile za kredite (kune i euri) i na takav način ga razmjenjivale. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana nastala je u trenutku sklapanja ugovora. Banke su znale i bile svjesne koji su posebni rizici koji se odnose na kredite s valutnom klauzulom u švicarskim francima, no o tome nisu na adekvatan način obavijestile potrošače, te je potrošač već u trenutku sklapanja ugovora na sebe preuzeo taj rizik a da to nije niti znao. Dakle, u trenutku sklapanja ugovora tužitelj nije raspolagao s dovoljno informacija koje se odnose na valutnu klauzulu švicarskog franka, i zbog toga što nije raspolagao svim potrebnim informacijama nije niti mogao procijeniti kakve ekonomske posljedice za njega može prouzročiti takva odredba.

5.4. U trenutku sklapanja ugovora tužitelju je bilo poznato da će na ime kredita dobiti u kunskoj protuvrijednosti iznos od 24.101,00 CHF, da će kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 363,64 CHF. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine pre plaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa – 6,99%, te tečaj švicarskog franka koji je na dan solemnizacije predmetnog ugovora (10.08.2005.god.) bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a – 4,72, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Ukoliko bi sud smatrao da valja primijeniti tečaj na dan isplate kredita, ili tečaj na dan plaćanja prvog anuiteta to predlažemo sudu da sam odredi vještaku valjani tečaj prilikom izrade nalaza i mišljenja. Obzirom na ništetnost odredbi o promjeni kamatne stope te ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF valuti, valja primjeniti gore navedene parametre. Izračun treba sačiniti na način da se iznos ugovorenog mjesečnog anuiteta pomnoži s tečajem na dan sklapanja predmetnog ugovora. Dobiveni iznos predstavlja iznos mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj trebao plaćati banci za vrijeme otplate kredita. No obzirom je tužitelj plaćao znatno veće iznose, tada se svaki stvarno plaćeni mjesečni anuitet treba oduzeti s iznosom kojeg je tužitelj trebao plaćati.

6.U tijeku dokaznog postupka izvedeni su dokazi i pročitani su: Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. broj 742914 od 9.8.2005., solemniziran po javnom bilježniku Riti Udovičić sa službenim sjedištem u [adresa], broj OU-458/2005-1 od 10.8.2005., otplatna tablica po kreditu, prometna kartica po kreditu (listovi 11-45), Saslušan je tužitelja u svojstvu parnične stranke na ročištu od 29.1.2025.,dokumentacija tuženika:Podatak o visini kamatne stope od početka otplate kredita pa do konačne otplate kredita,Podatak o visini mjesečnog anuiteta u odnosu na kamatnu stopu,Plan otplate kredita od početka otplate do konačne otplate kredita koji sadrži svaku promjenu visine mjesečnog anuiteta naznačeno u CHF valuti i u HRK valuti, Specifikacija posebno izraženih uplaćenih dijelova glavnice i kamate u CHF i HRK iznosima,Promet po kreditu s uplatama u CHF valuti i u HRK sa iznosima kamate i iznosima glavnice, Obavijesti/odluke tuženika o svim promjenama kamatne stope, Knjigovodstvena kartica,Specifikacija uplata,pročitan je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka financijsko-računovodstvene struke Tomislava Prpića od 21.08.2024.,Uvid u tečajnu listu, opomena pred tužbu i odgovor tuženika, Uvid u obavijesti tužitelju o promjeni kamatne stope.

7. U odnosu na statusne promjene na strani tuženika:

7.1. Prema podacima iz sudskog registra upisanih pravnih osoba u Republici Hrvatskoj utvrđeno je da je tuženik Sberbank d.d. pravni slijednik banke kreditora Volksbank d.d. s kojom je tužitelj sklopio sporni Ugovor o kreditu broj: 742914 dana 09.08.2005.godine, da je tuženik pripojen drugom pravnom subjektu ( odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Tt-22/18434-2 od 18. travnja 2022. godine, redni broj upisa 134) pravnoj osobi Nova hrvatska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595, kao i da je navedena pravna osoba pripojena pravnoj osobi Hrvatska poštanska banka d.d., sa sjedištem u [adresa], t-23/25801-2 od 3. srpnja 2023. godine, redni broj upisa 134, te su navedeni pravni prednici kao pravni subjekti brisani iz sudskog registra pravnih osoba u Republici Hrvatskoj.

8.Prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda kojega je tuženik istaknuo prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, nije osnovan.

8.1.Tužitelj i pravni prednik tuženika su Ugovor o kreditu br. 742914 sklopili dana 09.kolovoza 2005. koji je potvrđen po javnom bilježniku Riti Udovičić sa službenim sjedištem u [adresa] dana 10.kolovoza 2005. pod brojem OU-458/2005,te su u članku 11.3. Ugovora ugovornici ugovorili da je za sve sporove iz toga Ugovora mjesno nadležan sud u Zagrebu, dakle,stvarno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, kao redovni sud prema sjedištu pravnog prednika tuženika.

8.2.Odredbom članka 46.Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku:)propisano ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, s time da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište ( odredba članka 48.stavak1.ZPP).

8.3.Prema odredbi članka 59.ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, pa budući je prema povijesnom pregledu upisanih podataka u sudskom registru za pravnog prednika tuženika Volksbank d.d.u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, banka kreditor poslovala i u registriranoj Podružnici broj 005 za bankovne poslove u Puli, Trg Poratarata 6, čiji su djelatnici od matične banke bili opunomoćeni za sklapanje spornog Ugovora ( Specijalna punomoć od 17.02.2003. -list 16 spisa), pa bi slijedila mjesna nadležnost stvarno nadležnog Općinskog suda u Puli-Pola.

8.4.Točno je da je odredbom članka 70.ZPP-a propisano da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, a takav sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8.5. Međutim, u ovoj pravnoj stvari do primjene dolaze odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., ZZP/03) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme kada su tužitelj i pravni prednik tuženika zaključili sporni Ugovor o kreditu od 09.08.2005. godine.

8.6. Odredbom članka 81.stavak 1. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. iste zakonske odredbe propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca-ovdje tuženika kao bankarske institucije koja se u okviru svog redovnog poslovanja bavi uslugama plasiranja i odobravanja kredita svojim klijentima. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( članak 81.stavci 3.i 4.ZZP/03.).

8.7. Odredbom članka 82.stavak 1.alineja 19.ZZP/03 propisano je da se ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81.ZZP/03, mogle smatrati nepoštenima, jesu, primjerice i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu.

8.8. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor( odredba članka 83.ZZP/03).Dvojbene ili nerazumljive odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača(članak 86.stavak1.ZZP/03), a odredbom članka 87.stavak1.ZZP/03 propisano je da je nepoštena odredba ugovora ništava, s time da ništavost pojedine ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe ( članak 87.stavak2.ZZP/03).

8.9. Istovjetne odredbe sadržane su i u odredbama članka 49.,članka 50.stavak 1. točka 19.,članka 51., članka 54., članka 55. Zakona o zaštiti potrošača (2014) ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., 19/22.u nastavku: ZZP/14) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari,kao i aktualno važećI Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22., 59/23., u nastavku: ZZP/22) koje su sadržane u odredbama članka 53., članka 54.stavak1.točka 19., članka 55, članka 58. i članka 59.ZZP/22 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim kreditima i njihovim pravnim posljedicama, a koji je sada na snazi, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva) i drugim pravnim aktima Europske unije navedenim u članku 3ZZP/14,odnosno aktualno u članku 2. ZZP/22 .

8.10. U konkretnom slučaju tužitelj je sklopio ugovor s tuženikom koji je unaprijed formulirao i ponudio njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u formularu bez ikakvih izmjena, a tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je banka kreditor samostalno sastavila i unijela u tekst Ugovora, ovdje pravnog prednika tuženika sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta – u [adresa], te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja u [adresa] od Općinskog građanskog suda u Zagrebu, kao redovnog mjesno i stvarno nadležnog suda čija je nadležnost ugovorena (više od 200 km), takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

8.11.Takav pravni stav zauzeo je i Europski sud u predmetima posl. br. C 240/98 i C 244/98). S obzirom na to da je sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetan, mjesnu nadležnost u ovom slučaju valjalo bi utvrditi prema odredbama ZPP-a.

8.12.Kako je već ranije rečeno mjesna nadležnost suda se određuje prema pravilu o izberivoj nadležnosti iz čl. 59. ZPP-a, pa bi mjesno nadležan bio Općinski sud u Puli-Pola kao sud mjesta u kome se nalazi poslovnica tuženika kao pravne osobe, a spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice jer je tu sklopljen i stavljen na korištenje tužitelju ugovor o kreditu u pogledu kojega se vodi spor radi isplate, pa prigovor mjesne nenadležnosti tuženika odbijen kao neosnovan.

8.13.Međutim,na temelju podataka sadržanih u Specijalnoj punomoći od 17.02.2003.(-list 16 spisa) kojom je matična banka kreditor ovlastila djelatnike svoje pulske podružnice da mogu s trećim osobama kao korisnicima kredita zaključivati ugovore o kreditu za kupnju vozila i osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva na vozilima koja su predmet kreditiranja prema sporazumima o poslovnoj suradnji na ime banke kreditora s podnošenjem na solemnizaciju javnom bilježniku Riti Udovičić sa službenim sjedištem u [adresa] kako bi ugovori solemnizacijom stekli svojstvo javnobilježničkog akta, zaključuje se da je i predmetni ugovor zaključen u [adresa] gdje se nalazi stvarno nadležni redovni sud, Općinski sud u Pazinu , Stalna služba u Labinu koji je ujedno mjesno nadležni sud za područje općine [adresa], u kojoj se nalazi adresa prebivališta tužitelja, a sve sukladno odredbi članka 1.stavak 1.točka V. Zakona o područjima i sjedištima sudova ("Narodne novine" br. 67/18., 21/22.).

8.14. Slijedom navedenih utvrđenja, zaključak je ovoga suda da mjesna nadležnost ovoga suda proizlazi iz odredbe čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK), koja u sporovima koji nastaju u vezi s ugovorom o kreditu propisuje mjesnu nadležnost suda mjesta prebivališta potrošača. Iz sadržaja i smisla navedene odredbe ne proizlazi da se ona odnosi samo na sporove s međunarodnim elementom, tj. da se odnosi samo na sporove koji nastanu u vezi ugovora o kreditu sklopljenih od strane vjerovnika, odnosno kreditnog posrednika koji nemaju odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u Republici Hrvatskoj. Navedena odredba stupila je na snagu 30. rujna 2015., no kako se radi o odredbi koja regulira sudsku nadležnost za njezinu je primjenu neodlučno kada je sklopljen ugovor o kreditu iz kojeg potječe predmetni spor, već trenutak pokretanja sudskog postupka prema kojem se i ocjenjuje nadležnost suda, a prema podacima spisa tužba je podnesena 23. siječnja 2020., dakle, nakon što je ta zakonska odredba već niz godina bila na snazi.

8.15. Konačno, primjena odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK-a u pogledu mjesne nadležnosti suda prema mjestu prebivališta potrošača nije isključena niti po stavku 4. točki 3. tog članka jer ona pretpostavlja postojanje valjanog sporazuma o mjesnoj nadležnosti, a povrh toga i postojanje sporazuma sklopljenog nakon nastanka spora (arg. iz čl. 19.l st. 4. toč. 1. ZPK-a), što ovdje nije posrijedi. Dakle, suprotno tuženikovom stajalištu, u ovom postupku nema mjesta primjeni odredbi o općemjesnoj nadležnosti suda sjedišta tuženika iz čl. 46. st. 1. i čl. 48. st. 1. ZPP- a,kao ni primjeni odredbe članka 70.ZPP-a – ništetnost ugovorene odredbe o sporazumu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke kreditora iz ranije obrazloženih razloga, a tužitelj je podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja izabrao nadležni sud prema mjestu svog prebivališta, pa je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti odbijen kao neosnovan.

9.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

10.U ovoj pravnoj stvari na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, analizom pojedinačno izvedenih dokaza, uvida u priložene spise, analizom svih izvedenih dokaza u njihovoj uzajamnoj vezi, na temelju tako utvrđenog ukupnog činjeničnog stanja, utvrđene su slijedeće pravno relevantne činjenice koje su bitne za presuđenje u ovoj pravnoj stvari:

- pravni prednik tuženika, kao kreditor, i tužitelj, kao korisnik kredita, zaključili Ugovor o kreditu br. 742914 dana 09.kolovoza 2005.godine kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 24.101,00CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate kredita (čl.1.) sa ugovorenom valutnom klauzulom koja se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti( članak 4.Ugovora)

- banka je tužitelju odobrila kredit radi kupovine vozila (članak 3.Ugovora)

- na kredit u otplati korisnik kredita obvezao se platiti banci redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana , a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,99% godišnje ( čl.2.1.), te je ugovorena efektivna kamatna stopa od 8,95%(čl.2.2.Ugovora), interkalarna kamata koja se naplaćuje tijekom otplate kredita i sadržana je u anuitetima, a obračunava se u visini redovne kamatne stope (članak 2.3.), te je člankom 2.4. Ugovora ugovorena primjenjiva redovna kamata po dospijeću, koja se obračunava po stopi utvrđenoj Odlukom o kamatama i naknadama banke kreditora, te se obračunava i naplaćuje na sva dospjela a nenaplaćena potraživanja od prvog dana nakon dana dospjeća do dana naplate

- ugovoren je rok vraćanja kredita – od 84 mjeseci ( 7 godina – članak 5.Ugovora) koji se otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 363,63CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke kreditora za devize važećem na dan dospjeća, s time da mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog dana u mjesecu počevši od 1.rujna 2005.godine, a korisnik kredita dužan je osigurati pokriće na kunskom računu za otplatu kredita najmanje u iznosu dospjelog anuiteta ( članak 8.Ugovora)

-člankom 6.1. Ugovora ugovorena je jednokratna naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,75% od iznosa kredita, minimalno 500,00HRK/ 66,36EUR, koja se naplaćuje prilikom puštanja kredita u tečaj, dok je člankom 6.2. ugovorena jednokratna naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj

- kao sredstva osiguranja vraćanja kredita korisnik kredita i sudužnik UC su se obvezali kreditoru predati ovršne izjave o pljenidbi plaće/ mirovine ili drugig stalnih ili privremenih novčanih primanja, te predati knjižicu vozila sa prijenosom vlasništva na vozilu marke Renault tip Modus model Confort Dynamique 1,5dCl u korist banke kreditora.

- kredit je tužitelj u cijelosti otplatio u ugovorenom roku od 7 godina u visini i na temelju po banci obračunatih mjesečnih anuiteta CHF u kunskoj protutvrijednosti prema tada važećem tečaju

- banka kreditor i tužitelj kao korisnik kredita nisu sklopile dodatak predmetnom ugovoru o kreditu, odnosno nije provedena konverzija.

11.Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku da mu isplati iznose po osnovi preplaćenoga kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema početnom tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita.

12. Među stranka su pitanja prijepora osnova tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne pojedine odredbe navedenoga Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na jednostrano primjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, te isplata određenih iznosa na ime onoga što je tuženik neosnovano stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, kao i da li tužitelj ima svojstvo potrošača. Dakle,predmet tužbenog zahtjeva je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat novčanog iznosa kojega je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu.

13. Prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003., 46/2007., 79/2007, u nastavku: ZZP) potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, dok je trgovac bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, kao i osoba koja nastupa u ime ili za račun trgovca.

14. U čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

15. U čl. 3. ugovora o kreditu određeno je da je kredit odobren u svrhu kupovine vozila (marke Renault tip Modus model Confort Dynamique 1,5dCl).

16.Tužitelj je saslušan u svojstvu parnične stranke iskazao da su supruga i i on imali stari auto te su se dogovorili da trebaju kupiti novi auto, pa su se odlučili za kupovinu osobnog automobila za njihove potrebe marke Renault Modus po cijeni od oko 19.000 – 20.000 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Išli su u Volksbank iako nisu bili klijenti te banke i tamo su od službenice te banke dobili sve potrebne podatke vezano za uzimanje kredita za kupovinu auta. Ona im je objasnila da ta banka daje kredite u CHF jer se radi o jednoj stabilnoj novčanoj valuti a i tužitelj je znao da je to izuzetno stabilna valuta. Djelatnica banke rekla je tužitelju i supruzi da ta banka ne daje kredite u EUR u kunskoj protuvrijednosti. Isto tako iz auto kuće u kojoj su namjeravali kupiti vozilo su nas poslali u tu banku radi podizanja kredita. Tužitelj i njegova supruga su se dogovorili da auto kupe u cijelosti sredstvima iz kredita kojega će dobiti. Točno je da je on u banci uzeo kredit kao korisnik kredita, a supruga UC je u tom ugovoru sudjelovala kao jamac. Navodi, da koliko se sjeća, dobio je kredit na iznos od 19.000,00 – 20.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK sa rokom otplate od 7 god i dogovorenom mjesečnom ratom od oko 1.700,00 HRK koja mu je bila prihvatljiva jer je to bio iznos od oko 30% od njegovih primanja. Međutim, nakon vrlo kratkog vremena od uzimanja kredita i početka otplate te su se rate počele povećavati, a da tužitelja banka o tome zapravo nije obavještavala. Ugovor je 2 puta pročitao i točno je da je postojala odredba o kamatnoj stopi i njenoj promjenjivosti. Tužitelj je shvatio da je to stabilna valuta, a banka ga ničim nikada nije obavještavala da se kamatna stopa mijenja nego su mu slali pismenim putem rate kredita sa obavezom plaćanja, a onda bi mu tijekom mjeseca poslali još 1 uplatnicu da platni neku razliku – moguće je to bilo 20-30-40 CHF u protuvrijednosti u HRK i te razlike koje je trebao mjesečno plaćati su svakog mjeseca rasle. Navodi da su te promjene počele sigurno već 2006.godine, a kredit je sklopio u 8/2005. U jednom trenu dok je još bio zaposlen mjesečna rata kredita bila je nešto malo manja od 50% tužiteljevih primanja. Kako je 2011.godine otišao u mirovinu rata kredita iznosila je oko 85% njegove mirovine. Navodi da je u 8/2012. u cijelosti isplatio kredit. Navodi da kada je uzeo kredit ostvarivao je nešto bolja primanja od supruge koja je tada radila u zdravstvu i imala nižu plaću. Navodi da je to povećanje rata kredita i te razlike koje su morali platiti, su bile sve veće i to je opterećivalo njihov budžet i zajednička primanja koje su ostvarivali te je to bilo sve teže podmirivati. Koliko se sjeća banka je tek na kraju svake kalendarske godine poslala jednu obavijest o promjenama kamatne stope, ali to nisu činili mjesečno kako su kamatnu stopu mijenjali nego su mu slali razlike za plaćanja rate kredita. Navodi da mu banka nikada nije slala obavijesti o promjenama kamatne stope nego tek krajem godine a niti kada je sklapao kredit, u banci mu službenica nije ništa posebno objasnila o promjeni kamatne stope osim što je u ugovoru pisala ta klauzula o promjeni kamatne stope koji je on 2 puta pročitao. U banci nitko nije ništa obrazložio niti ga upozorio o rizicima kredita u CHF nego je sve to bilo vrlo lijepo obrazloženo. Navodi da mu u banci nitko nije objasnio zbog čega su počeli slati rate kredita a potom u istom mjesecu i uplatnice radi plaćanja tih razlika zbog kamatne stope koje je on u početku prihvaćao i plaćao sve dok to nije buknulo da se to jedva moglo plaćati. Samo okvirno želi naglasiti da je bila ugovorena kamatna stopa od nekih 6,9 % godišnje promjenjiva a onda je ona tijekom godina kredita povećana od 6,9 na 7,9% ali u to nije u potpunosti siguran.

16.1. Sud je iskaz tužitelja ocijenio kao istinit, iskren i logičan budući da je iskazivao vjerodostojno i uvjerljivo u skladu sa sadržajem ugovora o kreditu.

17. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja / pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupovine osobnog vozila za obiteljske potrebe tužitelja i njegove supruge, dakle za privatne obiteljske potrebe radi rješavanja i poboljšanja kvalitete življenja, sud zaključuje da u konkretnom slučaju tužitelj ima svojstvo potrošača.

18. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo u ugovorenu namjenu bio je na tuženiku, koji ni jednim dokazom nije osporio da bi tužitelj predmetni ugovor iskoristio u druge svrhe.

19. Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva ( povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

20. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

21. Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 23.01.2020. to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

22. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (VTSRH) poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđeno da su kamatne stope tuženici (tuženice 1.-7.banke: Zagrebačka banka d.d., Privredna banka Zagreb d.d., Erste& & Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbanka Austria d.d.,Addiko Bank d.d., OTP Banka Hrvatska d.d., Splitska banka d.d., osim tuženice -8. Sberbank d.d.- pravni sljednik Volksbank d.d.) mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno, navedenom presudom VTSRH-a Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. preinačena je odluka prvog stupnja na način da je odbijen zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Protiv odluke VTSRH-a broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. tužitelj Potrošač- hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača i prvo- sedmotužene banke su izjavile revizije koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbio.

22.1.Međutim, odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo", te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženika Sberbank d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

22.2.Prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon navedene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske trebao ponovno odlučiti o podnesenim revizijama stranka i to u dijelu spora koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu odnosno na zahtjev da se te ugovorne odredbe utvrde ništetnim te u dijelu glede ugovorene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom Sberbank d.d. Ustavni sud Republike Hrvatske je ocijenio nedostatnim razloge kojima je sud obrazložio jasnoću i razumljivost odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom uz korištenje švicarskog franka, odnosno jasnoću i razumljivost, te poštenost ugovornih odredbi, a koje su se odnosile na ugovorenu kamatnu stopu u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom sklopljenih s osmotuženikom Sberbank d.d..

22.3.Ponovno odlučujući o reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a, te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu Sberbanku d.d. (i u pogledu promjenljive kamatne stope i valutne klauzule).

22.4.Predmet je stoga vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u njegovoj ukidnoj odluci odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

22.5. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbank d.d.- ovdje pravni prednik tuženika povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud RH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove.

23.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćno je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutna klauzula koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak. Utvrđeno je da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga na osnovi čl. 96. ZZP-a ništetne. Ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi pri čemu se visina stope kamate određuje prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a visina tečaja švicarskog franka prema tečaju na dan isplate ugovora o kreditu.

24..Odredbom članka 327.stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku: ZOO) propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

25. Odredbom čl. 187. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev kao takav dopušten.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio je utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske da je tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle,u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

27. Navedene presude donijete su povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnijete na temelju čl. 502.a - 502.h Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13) i čl. 131. - 141.b Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09) te su subjektivne granice njezine pravomoćnosti proširene na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu.

28. Ugovor o kreditu kojega su parnične stranke sklopile dana od 11. siječnja 2006. predstavlja potrošački ugovor te je sklopljen u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. Stoga se i na taj ugovor odnose presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P 1401/12 od 4. srpnja 2013. te presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.godine.

28.1.Naime sukladno odredbi članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U skladu s tim se tužitelj u ovoj parnici može pozivati na spomenuta utvrđenja iz tih presuda prema kojima su povrijeđeni njegovi interesi time što je na osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope i valutne klauzule koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak, vršio isplate većih anuiteta u odnosu na anuitete iz otplatnog plana sastavljenog u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

29. Protivno navodima tuženika, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom koja je visinu obveze vezala uz tečaj kune za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da na temelju čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/15., dalje: ZZP/14) postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske posl. br. Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl. br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.

29.1. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

29.2. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

29.3. Slijedom navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i kako pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u spisu broj P-1401/12, kao i Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018, obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženik proizlazila bi osnovanost tužbenog zahtjeva iz točke I. za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

30. Nije od utjecaja ni činjenica da je tužitelji kredit u cijelosti otplatio. Prema pravnom stavu ovoga suda na ništavost pojedine ugovorne odredbe može se pozivati ugovorna strana i nakon prestanka ugovornog odnosa.

30.1.Naime,kako je i ranije rečeno, i iz samog ugovora o kreditu vidljivo je da se radilo o tipskom ugovoru, o ugovoru na obrascu unaprijed sastavljenom od strane banke, na kojem je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba, dakle potrošač, te se radilo o ugovoru u svrhu kupovine vozila ( pokretnine), a nigdje nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti.

31. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope i valutne klauzule, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

31.1. Sud je u ovoj pravnoj stvari izveo dokaz saslušanja tužitelja, na okolnost informiranja tužitelja po službenicama banke na način da mu je pojašnjeno ugovaranje odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Međutim, tuženik nije niti predlagao neke druge dokaze kojima bi dokazao da se sa tužiteljem pregovaralo o spornim ugovornim odredbama i da je tužitelj u cijelosti bio informiran u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope i promjene tečaja ugovorene valutne klauzule.

32.U ovoj pravnoj stvari izveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću sa zadatkom da izračuna razliku preplaćene kamate, te preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunati preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i tečaju koji je bio važeći na dan sklapanja ugovora o kreditu / na dan isplate kredita. Sudski vještak je dana 22.kolovoza 2024. dostavio pisani nalaz i mišljenje.

32.1. Tužitelj je u podnesku od 07.1.2025. u cijelosti prihvatio utvrđenja sudskog vještaka i sukladno nalazu i mišljenju konačno specificirao tužbeni zahtjev.

32.2.Tuženiku je dana 29.studenoga 2024. putem punomoćnika dostavljen pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka, ali se isti ni putem pravnog zastupnika ni osobno nije očitovao na okolnost rezultata provedenog financijskog vještačenja.

32.3. Sud je stručni nalaz i mišljenje po provedenom financijskom vještačenju sudskog vještaka radi utvrđenja visine preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamatne stope i pozitivne kamatne tečajne razlike nastale otplatom anuiteta po Ugovoru o kreditu kojega su parnične stranke sklopile dana 9.kolovoza 2005. u odnosu na obvezu utvrđenu prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan isplate kredita prihvatio kao stručan i objektivan te izrađen nepristrano i prema pravilima struke.

33.Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da su tužitelj , kao korisnik kredita, i tuženik kao banka, dana 09.08.2005. zaključili Ugovor o kreditu broj : 742914,kojim su, između ostalog, ugovorili, kako slijedi:

- da je korisniku kredita odobren radi kupovine vozila, tj. stavljen na raspolaganje dana 11.08.2005. uz valutnu klauzulu u visini od 24.101,00 CHF obračunat po srednjem tečaju HNB važećeg na dan plaćanja

- da je tečaj CHF na dan puštanja kredita u otplatu iznosio 4,731458 HRK za 1CHF

- da će se otplata kredita vršiti u 84 (7 godina) jednakih mjesečnih anuiteta od CHF uz primjenu valutne klauzule odnosno plativo u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja Banke važećeg na dan odobrenja računa,

- promjenjivu kamatnu stopu koja u trenutku ugovaranja iznosi 6,99 % godišnje

- da je efektivna kamatna stopa iznosila 8,950%

- anuitet prilikom ugovaranja u valuti iznosio je 383,63CHFprema prodajnom tečaju banke na dan dospijeća

- kredit je zatvoren prijevremenom konačnom otplatom dana 01.8.2012. godine.

33.1. Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 6,990% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 24.101,00 CHF, što na dan isplate 11.08.2005 (utvrđeno prema podatku na dokumentu ) iznosi 114.032,87 kn, prema srednjem tečaju HNB-a na dan 4,731458 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu , kredit se otplaćuje kroz 84 mjesečnih anuiteta u visini od 363,63 CHF, sve prema prodajnom tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu u pravili prvoga dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.720,50 kn. Utvrđeno je da je tuženik u utuženom periodu otplate kredita pet puta mijenjao kamatnu stopu te se ona kretala kako slijedi ( Tablica 2. nalaza i mišljenja):

- od 11.08.2005 do 01.09.2009 - 6,99% primjena na anuitet dana 01.09.2005 u iznosu od - 363,63 CHF

- od 01.09.2009 do 01.08.2012 - 7,69% primjena na anuitet dana od 01.10.2009 u iznosu od - 365,38 CHF

33.2. Temeljem priložene dokumentacije( Ugovor o kreditu broj 742914 od 09.08.2005, Otplatna tablica po kreditu (realizirani kredit, Prometna kartica po kreditu broj 742914 na ime RC, Inicijalni otplatni plan, Promet po računu, Obavijesti o dugovanju, Potvrda o otplati kredita) vještak je izvršio izračun visine potraživanja nastale na ime više uplaćenoga s osnova kamate i s osnova tečajnih razlika, sve navedeno po mjesecima u utuženom razdoblju. Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.09.2005. do 01.08.2012. godine. Rekonstrukcija je vršena prema metodologiji obračuna koja je korištena i kod otplate kredita. Prilikom rekonstrukcije inicijalnog plana kako je prikazano u Tablici 3. nalaza i mišljenja korištena je dokumentacija- Ugovor o kreditu broj 742914 od 09.08.2005., pri čemu je utvrđeno da je za razdoblje od 1.9.2005. do 1.8.2012. po kamatnoj stopi 6,99% sa mjesečnim anuitetom od 363,63CHF ili ukupno 30.472,14CHF otplatna kvota iznosila 24.101,00CHF, a kamata 6.341,14CHF.

33.3. Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.09.2005. do 01.08.2012. godine, sa prikazom datuma na koje je dospjela obveza zatvarana u cijelosti, izrađen na temelju dostavljene dokumentacije:

- Otplatna tablica po kreditu (realizirani kredit)

- Prometna kartica po kreditu broj 742914 na ime RC

- Promet po računu ( prikazano u Tablici 4.), pri čemu je utvrđeno da je u razdoblju od 5.9.2005 do 6.8.2012. otplatna kvota iznosila ukupno 24.101,00CHF, kamata – 6.506,55CHF odnosno ukupno 30.607,55CHF.

33.4. Prva zadaća vještaka je utvrditi razlike preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunati razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru po početnom otplatnom planu. Načelno, promjena kamatne stope rezultira većim iznosom povećanja kamate u odnosu na rast anuiteta. Razlog tome je to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice, tj. Isplaćenog kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta. To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje i novi povećani iznos kamate, ali iznos povećanja plaćene kamate je veći od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu. Kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatio.

33.5. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutraliziraju, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku različita je od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore opisanoga. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita, kamata se jednom promijenila, te se kretala u rasponu od 6,99 do 7,69 postotnih bodova. U prvi obračun su sukladno traženome u zadaći uzeti pozitivni, preplaćeni iznosi, (manje uplaćenoga nije ni bilo jer je kamata bila samo veća od početne) iskazani kao više uplaćeno na ime plaćene kamate i predstavljaju tužiteljevo potraživanje. Vještak je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su više plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita jednaka onoj navedenoj u Ugovoru o kreditu (6,99 %), koristeći pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno, te su prikazane u tablici 5.. Uplate na ime zateznih kamata i troškova nisu se uzimale u obzir kao uplate za zatvaranje dospjele glavnice i redovne kamate. U razdoblju otplate kredita , pod pretpostavkom da je bila primijenjena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je preplatio na ime kamate iznos od 100,47 € .

33.6. Slijedeća zadaća vještaka jest da utvrdi razliku preplaćenog CHF tečaja, odnosno po mjesecima izračuna pozitivnu preplatu koja je nastala na ime tečajne razlike u svakom mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita, u odnosu na anuitete ugovorene prema početnom otplatnom planu i početnom CHF tečaju. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita tečaj CHF je oscilirao, te je u razdoblju otplate bio i niži i viši od tečaja prilikom plasmana kredita ,a u nastavku su, sukladno zadaći kojom se traže preplate, navedeni iznosi potraživanja za period kada je tečaj dospijeća anuiteta bio viši od tečaja prilikom isplate kredita. Kredit je isplaćen prema srednjem tečaju HNB-a, a otplaćivan prema prodajnom tečaju banke, a potraživanje tužitelja predstavljaju vrijednosti koje odgovaraju iznosu koji čini umnožak dospjelog anuiteta i pozitivne razlike primijenjenog tečaja i tečaja na dan puštanja kredita (4,731458 HRK za 1 CHF), umanjeno za pripadajuće tečajne razlike prikazane preplate po kamati da bi se izbjeglo udvostručivanje potraživanja, prikazujući uz to stvarne uplate i prosječni tečaj po uplaćenome, te datume plaćanja, odnosno datume kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datume dospijeća ako je obveza zatvorena prijevremeno U razdoblju otplate kredita, pod pretpostavkom da se tečaj CHF nije mijenjao, tužitelj je tako preplatio na ime tečajnih razlika iznos od 1.991,38 €, a razlike su prikazane u Tablici 6. nalaza i mišljenja vještaka.

34. Odredbom članka 1111.Zakona o obveznim odnosima (("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u nastavku: ZOO) propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

35. Kako su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli (čl.2.1, 2.4.,1.,4., 8.,Ugovora) ništetne, tuženik je dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo do njihovog povećanja zbog toga što je dolazilo do rasta tečaja švicarskog franka prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 6,99 % i tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu od 4,731458 švicarskih franaka (CHF) te jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke.

36. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 7.1.2025. kojim je sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka preciziran tužbeni zahtjev isti je u odnosu na početni tužbeni zahtjev smanjen za iznos od 12.22 EUR, a tuženik se nije protivio povlačenju tužbe za taj iznos. Smanjenje tužbenog zahtjeva prema izričitoj zakonskoj odredbi čl. 191. st. 3. ZPP nema značaj preinake tužbe već djelomičnog povlačenja tužbe za koje je ako je tužba povučena nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari potreban pristanak tuženika u smislu odredbe čl. 193. st. 2. ZPP. Stoga je, a imajući u vidu da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, trebalo u dijelu povučene tu slobodnu dispoziciju tužitelja utvrditi rješenjem o povlačenju tužbe.

37. Tužitelj osnovano potražuje zakonske zatezne kamate od uplate svakog pojedinog više plaćenog iznosa do isplate. Naime, tuženik je nesavjestan od dana stjecanja, pa je stoga dužan platiti zakonske zatezne kamate od dana stjecanja pa do dana plaćanja. Ovo stoga što je tuženik profesionalac i u obveznom odnosu dužan je ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle, treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena.

38. Prigovor zastare novčane tražbine tužitelja kojega je istaknuo tuženik nije osnovan.

39. Odredbom članka 214. stavak 1. i 2. ZOO-a određeno je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine (čl. 241. ZOO-a). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (čl. 245. ZOO-a).

39.1.Zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača (" švicarac") kako je već ranije račeno i obrazloženo počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost.

40.Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. slijedi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Navedeno shvaćanje doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ugovora općenito neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (Rev-2245/2017). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajnom istovjetnim ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

40.1.Dakle, zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa), kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojim je utvrđena ništetnost, tako da je u konkretnom slučaju zastara počela teći za povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018, dok restitucijski zahtjevi iz čl. 1111. ZOO zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina. Dakle, kako zastara počinje teći od dana donošenja navedene presude, a tužba je podnesena 23.siječnja 2020. godine to nije zastupila zastara, a prigovor tuženika je u tom dijelu neosnovan.

41. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga obveza je tuženika da tužitelju isplati novčani iznos s osnove preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 100,47EUR, te s osnove preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 1.991,38EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana dospjelosti svakog pojedinačnog novčanog iznosa pa do konačne isplate.

42. Stranke su podnijele zahtjeve za naknadu troškova postupka.

43. Odluka o parničnom trošku stranaka temelji se na odredbi 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u nastavku: ZPP) prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, sve uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj:138/2023,u nastavku: Tarifa/odvjetnička tarifa), obzirom da je i tužitelja i tuženika u ovoj pravnoj stvari zastupao odvjetnik.

44.Tuženik je izgubio spor u ovoj pravnoj stvari u cijelosti, pa je sud kao neosnovan odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parnice u iznosu od 165,90,00EUR.

45. Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice koji se sastoje od parničnih radnji poduzetih po odvjetniku kao pravnom zastupniku tuženika za sastav podneska – tužba od 23.01.2020. ( vrijednost predmeta spora : 2.091,85EUR) -100 bodova po Tbr.7/1Tarife, za sastav obrazloženih podnesaka od 30.03.2022.( očitovanje na podneseni odgovor na tužbu tuženika), 7.1.2025.( očitovanje na nalaz i mišljenje financijskog vještaka), - za svaku radnju po 100 bodova ( ukupno 200 bodova), za sastav podneska od 27.04.2024.-po Tbr 8/ 4- 25 bodova, za zastupanje na ročištu dana 5.04.2022.I 15.4.2024. na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima –po Tbr 9/2 –po 50 bodova ili ukupno 100bodova, za zastupanje na ročištima koja su održana dana: 29.1.2025. i 27.2.2025.na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari odnosno na kojemu su se izvodili dokazi –po Tbr 9/1 –po 100 bodova ( 200 bodova ukupno).

45.1. Mišljenje je suda da je osnovan zahtjev tužitelja za naplatu troškova sastava podneska –opomena pred tužbu, neovisno o tome da je stranka i bez te radnje i izvansudske aktivnosti imala i realizirala mogućnost traženja sudske zaštite svojih prava povrijeđenih u obveznopravnom odnosu sa tuženikom kao davateljem kredita u tzv.D(CHF), a sve obzirom na činjenicu da tužitelj kao potrošač ta svoja prava prvenstveno "crpi" iz činjenice ranije navedenih odluka i pravomoćno okončanog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Međutim, i tuženik je kao pravna osoba i novčarska institucija kojoj je to osnovna poslovna djelatnost kao gospodarstvenik i jača strana, putem svojih financijskih službi imala mogućnost i mogla je u svjetlu postojanja pravomoćne odluke u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je sudjelovala kao stranka u postupku ( jedan od tuženika), po izvansudskom zahtjevu tužitelja iznaći prostora i mogućnosti u cilju mirnog razrješenja spornih odnosa povodom postavljenog individualnog restitucijskog zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa koji se temelji upravo na utvrđenjima iz pravomoćne odluke suda u sporu zaštite kolektivnih interesa potrošača.

45.2. Zbog navedenog i obrazloženog razloga obveza je tuženika da tužitelju za sastav podneska –opomena pred tužbu naknadi po Tbr.32.u svezi Tbr 7/1 Odvjetničke tarife -50 bodova ili 100,00EUR.

45.3. Tužitelju za poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku pripada parnični trošak u iznosu od ukupno 625 bodova ili 1.250,00EUR( vrijednost boda -2,00EUR- Tbr 54. u vezi s Tbr 52/3), te uz pripadajući trošak poreza na dodanu vrijednost(PDV) od 25%-312,50EUR, tužitelju po tom osnovu pripada ukupno 1.562,50EUR.

45.4. U ovoj pravnoj stvari izveden je dokaz financijsko –računovodstvenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku radi utvrđenja visine novčane tražbine tužitelja, a taj je dokaz, po ocjeni suda, bio nužan za vođenje ove parnice, pa je obveza tuženika da u tom dijelu tužitelju naknadi cjelokupan trošak u iznosu od 400.00 EUR.

45.5.Tužitelju je na ime troškova ovog parničnog postupka tuženik u obvezi isplatiti ukupan iznos od 1.962,50EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja do isplate u smislu odredbe članka 29.stavak 1.ZOO.

46. U preostalom dijelu za iznos od 2.044,50EUR zahtjev tužitelja za naknadu troškova parnice odbijen je kao neosnovan.

46.1. Temeljem odredbe članka 11. stavak 1. točka 20.Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23., u nastavku: ZSP) od plaćanja pristojbi oslobođeni su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe za podnesenu tužbu u elektroničkom obliku u smislu odredbe članka 7.stavak 1.i 2. u vezi s Tbr.7/1 Tarife sudskih pristojbi iz ZSP/1995 i članka 40.ZSP/2018,kao ni trošak sudske pristojbe na presudu po Tbr .2/1 Uredba o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23.) odnosno iznos od 400,00EUR koliko potražuje u troškovniku.

46.2.U odnosu na zahtjev tužitelja da mu se naknadi materijalni trošak- izdavanja dokumentacije 75,00EUR, prema podacima u spisu nije vidljivo na što se odnosi taj izdatak, sve uz napomenu da je i u tužbi od 23.01.2020. u troškovniku, među ostalim troškovima za obavljene radnje punomoćnika tužitelja, popisan "materijalni trošak" -500,00HRK / 66,36EUR po Tbr 44. ranije važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23., u nastavku: Tarifa / 2012) kojom je bilo propisano da odvjetniku pripada naknada troškova za stvarne izdatke koji su bili potrebni za obavljanje povjerenih mu poslova ( stavak 1.), dok je u stavku 2. navedeno da se u troškove koji se imaju nadoknaditi po odredbama Tarife, spadaju i izdaci za poštanske, telefonske i bankarske usluge te ostali troškovi. Istovjetna odredba sadržana je u tbr.48. aktualno važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. godine.

46.3.Pravni zastupnik tužitelja je neposredno u sudu predao tužbu, a sve druge podneske predavao je u sustavu za komunikaciju sa sudovima elektronskim putem, te je jasno da nije imao izdataka za poštanske ili neke druge usluge, koje, uostalom, spadaju u uobičajeni trošak materijalnog poslovanja odvjetničkog ureda, pa onda nije razvidno na što se onda odnosi materijalni trošak odvjetnika.

46.4. U odnosu na zahtjev tužitelja da se naknadi trošak prijevoza odvjetnika na relaciji [adresa] (88kmx 0,50EURx 3) ili 132,00EUR u smislu Tbr. 49. i 50.Odvjetničke tarife, kao i da mu se naknadi trošak izbivanja iz pisarnice po Tbr.39, za svaki započeti sat po 25 bodova ili ukupno 6 sati odnosno 300,00EUR, stajalište je ovoga suda da tuženik nije u obvezi taj trošak naknaditi tužitelju neovisno o činjenici da je praktički u cijelosti i kvantitativno i kvalitativno izgubio spor u ovoj pravnoj stvari. Naime, po ocjeni ovoga suda trošak zastupanja po odvjetniku čije je sjedište izvan područja suda odnosno Stalne službe pred kojom se vodila parnica može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu Stalne službe, te tuženik nije u obvezi naknaditi trošak putovanja i izbivanja iz pisarnice tužiteljeva odvjetnika na ročišta koja su održana u Općinskom sudu u Pazinu, u Stalnoj Službi u Labinu.

47. Zbog svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci ove odluke.

U Labinu, 27. svibnja 2025. godine

Sutkinja:

Suzana Korva

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba koja se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa i rješenja. Žalba se podnosi ovome sudu u četiri (4) istovjetnih primjeraka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelj RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, Dalmatinova 4,

2. Tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. [adresa], OIB: 87939104217