REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8
Poslovni broj: Us I-5617/2023-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Katarine Ronyi, u upravnom sporu tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Božidar Klepač, odvjetnik u Varaždinu, Jalkovečka 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, 27. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-18/20- 01/610, URBROJ: 513-04-23-2 od 15. rujna 2023.
II. Utvrđuje se da je 1. siječnja 2023. nastupila zastara prava na utvrđivanje poreza na dohodak za 2016. godinu i postupak se obustavlja.
III. Nalaže se poreznom tijelu da u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude iz poreznih evidencija otpiše dug za koji je utvrđena zastara.
IV. Nalaže se Ministarstvu financija Republike Hrvatske, OIB 18683136487, da u roku od 15 dana od dostave pravomoćne presude nadoknadi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 1.000,00 EUR (slovima: tisuću eura).
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-410-18/20-01/610, URBROJ: 513-04-23-2 od 15. rujna 2023., odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin KLASA: UP/I-410-23/2020-02/5, URBROJ: 513-07-05-01/20-01 od 20. siječnja 2020., kojim je tužitelju za 2016. godinu utvrđen inozemni dohodak, odnosno ukupni godišnji dohodak u iznosu od 254.251,89 kn, ukupni godišnji osobni odbitak u iznosu od 31.200,00 kn te godišnja porezna osnovica u iznosu od 223.051,89 kn, na koju je utvrđena godišnja obveza poreza i prireza u iznosu od 65.130,19 kn, ukupno uplaćeni porez i prirez u iznosu od 23.919,72 kn te razlika poreza i prireza za uplatu u iznosu od 41.210,47 kn.
2. Tužitelj u tužbi navodi da nije rezident Republike Hrvatske te da ima prebivalište u [adresa], isto kao i njegova supruga SN, s kojom trajno boravi u [adresa]. Trajno je zaposlen u Republici Austriji kod poslodavca Kompetch, Frohenleiten te nije znao da treba podnositi poreznu prijavu u Republici Hrvatskoj. Ističe kako je temeljem Zakona o porezu na dohodak rezident fizička osoba koja u Republici Hrvatskoj ima prebivalište ili uobičajeno boravište. S obzirom da ima prebivalište u [adresa], prilikom odlučivanja o njegovom statusu rezidenta Republike Hrvatske u obzir se uzima njegovo uobičajeno boravište. Prema članku 43. Općeg poreznog zakona uobičajeno boravište ima porezni obveznik u onom mjestu u kojem se zadržava pod okolnostima na temelju kojih se može zaključiti da on u tome mjestu ili na tom području ne boravi samo privremeno, odnosno uobičajenim boravištem se smatra stalan ili vremenski povezan boravak u trajanju od najmanje 183 dana u jednoj ili u dvije kalendarske godine. Tužitelj tvrdi da je 2016. godine imao prebivalište u [adresa], a ne u Republici Hrvatskoj, jer je u njoj boravio maksimalno 50 dana godišnje, a što je manje od 183 dana tijekom jedne ili dvije kalendarske godine. Zaključuje kako nije rezident Republike Hrvatske, pa sukladno tome nije bio dužan podnositi poreznu prijavu. Ujedno, tužitelj pobija utvrđenje prvostupanjskog tijela u pogledu porezne obveze, osporava pravo poreznog tijela Republike Hrvatske da mu odredi obvezu plaćanja poreza i prireza na dohodak, iz razloga što je on rezident Republike Austrije, a Republika Hrvatska nema pravo oporezivati njegov dohodak. Također tužitelj ističe kako je nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze. Kao dokaze prilaže ovjereni prijevod potvrde o prebivalištu za tužitelja od 4. veljače 2022., izdane od strane Porezne uprave Austrije i ovjereni prijevod uvjerenja o prebivalištu na osnovi Središnjeg registra prijava za SN od 12. studenoga 2020. te predlaže saslušanje tužitelja na okolnosti njegovog boravka i rada u Republici Austriji.
2.1. Nadalje ističe kako u prvostupanjskom rješenju nisu razjašnjene i analizirane odlučne činjenice iz kojih bi se nedvojbeno mogla utvrditi visina razlike poreza na dohodak i prireza za koje se tereti, jer porezna tijela ne navode odlučne činjenice o obračunu prihoda, priznatih uplaćenih poreza u inozemstvu ni činjenice vezane za način obračuna ostvarenih prihoda i plaćenih poreza u stranoj valuti bez naznačene kursne razlike preračunavanja u drugu valutu. Tvrdi kako obrazloženje ne sadrži visinu inozemnih prihoda tužitelja, kao ni visinu inozemno uplaćenog poreza, sve u stranim valutama, kao ni način obračuna strane valute u kune. Osim toga, tužitelju nisu priznati rashodi, jer ih nije pravodobno prijavio, a koje je Porezna uprava mogla pribaviti zajedno s podacima o ukupnim prihodima i uplaćenom porezu u Republici Austriji. Smatra da su upravna tijela mogla i morala zatražiti i prikazati rashode i osobne odbitke tužitelja. Ukoliko se priznaje uplaćeni porez u Republici Austriji i podaci o visini prihoda, a državna tijela su dužna prikupiti sve podatke koji su im dostupni radi utvrđenja porezne obveze, tvrdi kako se u ovom slučaju trebalo i moralo zatražiti od Republike Austrije, jer je Ugovorom između Republike Hrvatske i Republike Austrije o zabrani dvostrukog oporezivanja propisana obveza razmatranja osobnih odbitaka i rashoda prilikom utvrđenja porezne obveze. Nadalje tvrdi da je porezno tijelo bilo obvezno, osim podataka o prihodima, zatraži dostupne podatke o razrezanom i plaćenom porezu na dohodak u Republici Austriji i za plaćeni porez u inozemstvu umanjiti poreznu obvezu u Republici Hrvatskoj, ukoliko se ne prihvati stav da je rezident Republike Austrije. A što tvrdi da nije učinilo. Također tvrdi da mu nije ostvareni dohodak umanjen za osnovni osobni odbitak, a što je zakonom propisano kao zajamčeno pravo svakog poreznog obveznika. Ističe da ukoliko nije podnijeta porezna prijava i nisu zatraženi uvećani koeficijenti osobnog odbitka, zakonom je propisano da se obavezno svakom poreznom obvezniku osobni dohodak mora umanjiti za osnovni osobni odbitak. Predlaže da ga se sasluša na okolnosti kako je 2016. godine živio i radio u Republici Austriji te da u Republici Austriji ostvaruje skoro sve svoje socijalne, ekonomske, kulturne i osobne odnose te kako je obveznik plaćanja poreza u Republici Austriji. Predlaže poništiti osporeno rješenje i naložiti tuženiku da riješi o žalbi tužitelja podnijetoj protiv rješenja Ministarstva financija, Porezna uprava, Područnog ureda Varaždin, Ispostave Varaždin, KLASA: UP/I-410-23/2020-02/5, URBROJ: 513-07-05-01/20-01 od 20. siječnja 2020. u roku od 30 dana od dana dostave presude, uz naknadu troškova upravnog spora.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan.
5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održao raspravu.
6. Sud je raspravu 13. svibnja 2025. proveo u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 91. stavka 3. u vezi članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS).
6.1. Opunomoćenik tužitelja je na raspravi odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem tužitelja. Istaknuo je da je zastara prava na utvrđenje obveze poreza na dohodak za 2016. godinu počela teći 1. siječnja 2017. te je nastupila 1. siječnja 2023., a osporeno rješenje je doneseno 15. rujna 2023.
7. Tuženik u osporenom rješenju navodi kako je za utvrđivanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze poreza na dohodak na ostvareni inozemni dohodak, u situaciji kada je porezni obveznik bio dužan podnijeti godišnju prijavu poreza na dohodak, a istu nije podnio te kada porezno tijelo nije znalo niti moglo znati za postojanje obveze poreznog obveznika koji je tu obvezu bio dužan prijaviti, mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za istu te zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počinje teći istekom godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu, a što u konkretnom slučaju znači da je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze tužitelju za 2016. godinu počela teći istekom 2019. godine kada je porezno tijelo saznalo za ostvareni inozemni dohodak na temelju dostavljenih informacija od Republike Austrije putem međunarodne razmjene podataka, odnosno 1. siječnja 2020. Slijedom navedenog, tuženik je mišljenja kako u konkretnom slučaju nije nastupila zastara prava na utvrđenje porezne obveze.
8. Suprotno citiranom stajalištu tuženika, sud je prigovor zastare ocijenio osnovanim. Naime, prema članku 108. stavku 2. Općeg poreznog zakona (Narodne novine br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, 114/22, dalje OPZ) zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.
8.1. Stavkom 1. istoga članka propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći.
9. Budući da se radi o porezu na dohodak za 2016. godinu, zastara prava na utvrđivanje porezne obveze je počela teći 1. siječnja 2017. (istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza) i nastupila je 1. siječnja 2023.
10. Imajući u vidu preciznu i jasnu odredbu članka 108. stavka 2. OPZ-a o početku tijeka zastare, tumačenje tuženika da ista počinje teći tek istekom godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu nema uporišta u odredbama OPZ-a, budući da zastara počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, a nastanak porezne obveze nema veze sa saznanjem poreznog tijela za istu.
10.1. Naime, smisao zastare u poreznom pravu je dvojak, s jedne strane to je zaštita poreznog obveznika da protekom određenog vremena može biti siguran da određeni događaj više ne podliježe oporezivanju i da o istome ne mora čuvati dokumentaciju u nedogled, a s druge strane to je javni interes za ustrojem efikasnog rada poreznih tijela. Stoga, ako se početak tijeka zastare veže uz saznanje, tada porezni obveznik nikad ne može biti siguran kada će se i da li će se porezna tijela sjetiti neke davne obveze, čime se kod poreznog obveznika stvara pravna nesigurnost, a istovremeno se zanemaruje javni interes za ustrojem sustava koji bi bio sposoban i neovisno o prijavi poreznog obveznika, pravovremeno saznati o postojanju relevantnog događaja i istog oporezovati. Slijedom navedenoga, prema mišljenju ovoga suda tumačenje prema kojem zastara počinje teći od saznanja poreznog tijela, osim što je protivno izričitoj zakonskoj odredbi, protivno je i smislu zbog kojeg je zastara u poreznom pravu uopće ustanovljena. Navedeno je sukladno i praksi Suda Europske unije (odluka u predmetu C-52/14 od 11. lipnja 2015.).
11. S obzirom da je osporeno rješenje doneseno 15. rujna 2023., dakle, nakon nastupa zastare prava na utvrđenje porezne obveze, tuženik je trebao osporenim rješenjem utvrditi nastup zastare i obustaviti postupak, sukladno članku 109. stavcima 3. i 4. OPZ-a, a ne odbiti žalbu, čime je povrijedio zakon na štetu tužitelja.
12. Stoga je sud na temelju članka 117. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno rješenje i sam riješio predmetnu upravnu stvar, na način da je utvrdio nastup zastare, obustavio postupak i naložio poreznom tijelu da dug za koji je utvrđena zastara otpiše iz poreznih evidencija.
13. Tužitelj potražuje trošak upravnog spora za sastav tužbe i pristup na raspravu 13.05.2025., po 200 bodova, odnosno po 400,00 eura, ukupno 800,00 eura uvećano za PDV. Navedeni trošak je opravdan i potreban za vođenje spora te ga je sud priznao, na temelju čl. 144. i čl. 147. st. 1. ZUS-a te u skladu s Tbr. 27. t. 1. i 2., 54. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), u potraživanom iznosu od 1.000,00 eura.
U Zagrebu 27. svibnja 2025.
Sutkinja
Lidija Prica
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
Dna:
1. Odvjetnik Božidar Klepač, Jalkovečka 1, [adresa] Varaždin
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV, [adresa] Zagreb
3. U spis
