Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-975/2020-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica u Puli, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 27. svibnja 2015.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl.2. i čl.7. Ugovora o kreditu kreditna partija broj: 7102993894 kojeg su tužiteljica RĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, kao kreditor sklopili dana 17.01.2006. godine, a koje glase: čl.2.st.1.“…koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. ...„,

Čl.7.st.2.„Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora.“

pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, da tužiteljici RĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.369,04 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 29,81 eur od 15.11.2007. pa do konačne isplate,

- na iznos od 29,28 eur od 15.12.2007. pa do konačne isplate,

- na iznos od 30,16 eur od 15.01.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 30,02 eur od 15.02.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 57,78 eur od 15.03.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 57,44 eur od 15.04.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 55,55 eur od 15.05.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 56,26 eur od 15.06.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 55,69 eur od 15.07.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 55,56 eur od 15.08.2008. pa do konačne isplate

- na iznos od 55,53 eur od 15.09.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 57,64 eur od 15.10.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 58,93 eur od 15.11.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 57,08 eur od 15.12.2008. pa do konačne isplate,

- na iznos od 62,03 eur od 15.01.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 62,07 eur od 15.02.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 69,39 eur od 15.03.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 60,76 eur od 15.04.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 60,82 eur od 15.05.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 60,15 eur od 15.06.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 60,25 eur od 15.07.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 80,74 eur od 15.08.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 81,67 eur od 15.09.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 80,60 eur od 15.10.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 81,26 eur od 15.11.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 81,14 eur od 15.12.2009. pa do konačne isplate,

- na iznos od 82,94 eur od 15.01.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 84,10 eur od 15.02.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 83,83 eur od 15.03.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 84,97 eur od 15.04.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 87,08 eur od 15.05.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 76,22 eur od 15.06.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 78,37 eur od 15.07.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 78,28 eur od 15.08.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 82,77 eur od 15.09.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 80,11 eur od 15.10.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 80,70 eur od 15.11.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 56,45 eur od 15.12.2010. pa do konačne isplate,

- na iznos od 59,59 eur od 15.01.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 55,88 eur od 15.02.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 56,27 eur od 15.03.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 56,27 eur od 15.04.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 57,50 eur od 15.05.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 60,16 eur od 15.06.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 63,19 eur od 15.07.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 52,12 eur od 15.08.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,96 eur od 15.09.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,54 eur od 15.10.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,61 eur od 15.11.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,77 eur od 15.12.2011. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,94 eur od 15.01.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 48,26 eur od 15.02.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,85 eur od 15.03.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,75 eur od 15.04.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,93 eur od 15.05.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 48,24 eur od 15.06.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,77 eur od 15.07.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,62 eur od 15.08.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,54 eur od 15.09.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,41 eur od 15.10.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,79 eur od 15.11.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,78 eur od 15.12.2012. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,11 eur od 15.01.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,96 eur od 15.02.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,80 eur od 15.03.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,61 eur od 15.04.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,35 eur od 15.05.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,11 eur od 15.06.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,20 eur od 15.07.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,03 eur od 15.08.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,44 eur od 15.09.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,69 eur od 15.10.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,78 eur od 15.11.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 47,25 eur od 15.12.2013. pa do konačne isplate,

- na iznos od 46,70 eur od 15.01.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,50 eur od 15.02.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,51 eur od 15.03.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,49 eur od 15.04.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,45 eur od 15.05.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,45 eur od 15.06.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,46 eur od 15.07.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,47 eur od 15.08.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,46 eur od 15.09.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,47 eur od 15.10.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,49 eur od 15.11.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,48 eur od 15.12.2014. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,48 eur od 15.01.2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,46 eur od 15.02.2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,45 eur od 15.03.2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,44 eur od 15.04.2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,42 eur od 15.05.2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,43 eur od 15.06.2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,42 eur od 15.07.2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,41 eur od 15.08.2015. pa do konačne isplate,

- na iznos od 3,39 eur od 15.09.2015. pa do konačne isplate,

po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od 01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015.godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb da tužiteljici RĐ naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.789,45 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 27. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, a odbija se tužiteljica sa preostalim dijelom zatraženog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 17. travnja 2019. navodi da je 17. siječnja 2006. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu, kreditna partija 7102993894, kojim je Ugovorom tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 140.500,00 CHF. Odredbom čl. 2 Ugovora da je ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarna kamata po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, odluku Visokog trgovačkog suda RH pos.br. Pž-7129/13. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovoru o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom da je predmetnim Ugovorom o kreditu odredbom čl. 2 i 7. ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje odlukom banke, o čemu da se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da Ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, tužitelj predlaže da se presudom utvrdi ništetnom dio odredbe čl. 2 i dio odredbe čl. 7 st. 2. Obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sa učinkom ex tunc, to da su bez pravnog učinka i sve odluke banke o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita. Poziva se na odredbe čl. 81, 82, 87 Zakona o zaštiti potrošača, na odredbu čl. 323 Zakona o obveznim odnosima. Ništetnost da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužiteljica smatra da je preplatila iznos od 32.397,81 kn. Drži da bi se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa trebala primijeniti početna ugovorna stopa obzirom je jedino navedeni parametar već bio poznat prilikom sklapanja Ugovora. Dana 14. siječnja 2016. zaključila da je Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranu (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, te da tužbom potražuje iznos preplaćenih kamata, budući i nadalje i nakon zaključenja predmetnog Dodatka ima pravo potraživati svoja prava. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. i smatra da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba kako bi ostvarila prava koja joj pripadaju. Potražuje i nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer su neke preplate vršene od strane drugih osoba, tužitelj da može potraživati samo preplaćene iznose koje je sam vršio. Ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastari rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 17. travnja 2019., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 17. travnja 2014. nastupila zastara. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 14. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku. Dana 4. ožujka 2020., u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C- 118/17 - R) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.

2.1. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15 kao i pravnih stajališta VSRH izraženih u odluci posl.br. Gos 1/2019, proizlazi sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

2.2. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. Slijedom navedenog da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Tužitelj da nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu, pa se predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva i potražuje tuženik nadoknadu parničnog troška.

3. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu postupka 15. travnja 2022. a naknadno i rješenje o nastavku postupka.

4. U podnesku od 8. kolovoza 2023. tuženik se očituje na dosadašnji tijek postupka, ističe i prigovor nepotrošačke namjene, odnosno smatra da tužitelj nije dokazao da je potrošač. Poziva se na sudsku praksu viših sudova, te Suda EU. Predlaže i vještačenje za izračun razlika kada je kamata bila niža od početno ugovorene i na okolnost konverzije kredita.

5. Tužitelj se u podnesku od 29. rujna 2023. očituje na navode tuženika, osporava prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navodi da je treća osoba koja se navodi u nekoliko uplata GĐ, koji je ujedno sudužnik u ugovoru. Osporava i prigovor da tužitelj ne bi bio potrošač, smatra da je paušalno istaknut taj prigovor, jer je namjena kredita bila kupnja stana i garaže. Protivi se predloženom financijskom vještačenju po tuženiku, jer vještak u izračun ne bi ni trebao uzimati period u kojem je kamatna stopa bila smanjena.

6. U podnesku od 7. studenog 2023. tuženik se očituje o tijeku postupka, smatra da je dostavio svu dokumentaciju potrebnu za vještačenje.

6.1. U podnesku od 24. svibnja 2025. tuženik navodi da odustaje od dokaznog prijedloga za financijskim vještačenjem.

7. U podnesku od 17. listopada 2024. tužitelj se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, prihvaća ga u cijelosti i ujedno specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju.

8. U podnesku od 23. listopada 2024. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje vještaka, ne prigovara matematičkom izračunu, a očituje se i o postupku, te se ponovno poziva na sudsku praksu. Prigovara dijelu nalaza u kojem vještak primjenjuje kamatnu stopu u visini od 3,23%, te za isto razdoblje iskazuje preplatu.

9. U podnesku od 22. siječnja 2025. tužitelj se očituje na očitovanje vještaka, te prihvaća očitovanje.

10. Tuženik u podnesku od 12. ožujka 2025. se ponovno očituje o dosadašnjem tijeku postupka, smatrajući da tužitelj nema pravo na koje se poziva obzirom da je izvršena konverzija kredita.

11. Tužitelj se u podnesku od 7. travnja 2025. očituje na podnesak tuženika, te osporava njegove navode.

12. Na ročištu održanom 10. travnja 2025. stranke ne predlažu pozivanje vještaka na glavnu raspravu.

13. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Dodatka ugovoru o kreditu broj 2/2016 od 14. siječnja 2016. (list 5 – 11 spisa), izračuna konverzije predmetnog kredita (list 12 spisa), otplatnog plana predmetnog Ugovora po kreditu (list 13 – 17 spisa), pregleda otvorenih stavki na dan 30. rujna 2015. (list 18 spisa), Ugovora o namjenskom kreditu broj 3206060250 od 7. siječnja 2006. (list 19 – 28 spisa), Prvog dodatka ugovora o kreditu od 17. veljače 2006. (list 29 – 31 spisa), obavijesti o promjenama kamatne stope sa otplatnim planovima (list 32 – 43 spisa), prometa po kreditu (list 45 – 54 spisa), izračuna potraživanja (list 55 – 62 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 63 – 65 spisa), izvještaja o kalkulatoru za provedbu konverzije (list 102 – 104 spisa), prometa po kreditu (list 121 – 130 spisa), saslušana je tužiteljica (list 279 – 280 spisa), provedeno je financijsko vještačenje, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića, dipl.oec. od 16. rujna 2024. (list 294 – 310 spisa), pročitano je očitovanje vještaka od 14. siječnja 2025. (list 345 spisa).

14. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja 17. siječnja 2006., tj. iz čl. 1. i 2. Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: da se korisnik kredita obvezuje vratiti iznos kredita uz valutnu klauzulu sa pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom, na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odlukama o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate. Iz članka 6. razvidno je da je namjena kredita kupovina stana i garaže. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija, koju sud nije posebno obrazlagao.

15. Sporno je među strankama da li je Ugovor o kreditu ništetan u dijelu članaka 2. i 7. u dijelovima koji se odnose na promjenu kamatne stope tijekom otplate kredita, da li je potraživanje u zastari, da li tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa koji potražuje, a sporno je i da li je potrošač, da li ima aktivnu legitimaciju.

16. Tužiteljica RĐ u svom iskazu navela je da te 2006. kada je zaključila predmetni ugovor završila je fakultet i dobila prvi posao, htjela je kupiti stan da se osamostali i odvoji od roditelja. Budući je njen otac bio dugogodišnji klijent banke tuženika i imao povjerenja u tu banku, te tamo osobnog bankara i ona se odlučila raspitati za kredit u toj banci. Rečeno joj je da je ovaj predmetni kredit najpovoljniji, sa najnižom ratom. To je bio kredit koji je trebao trajati 30 godina. Rata je bila oko 3.200,00 kn, a u to vrijeme je imala plaću oko 4.500,00 kn, otac joj je bio sudužnik. Budući je kupovala stan u novogradnji cijeli novac od kredita je odmah isplaćen tvrtci Alca Zagreb d.o.o. koja je bila investitor. U narednom periodu su anuiteti rasli nekontrolirano, pa su u jednom trenutku odlučili da će joj otac pokloniti nekih 260.000,00 kn kako bi joj se smanjio anuitet. Nakon te uplate možda jedan mjesec je bio anuitet 1.500,00 kn, a nakon toga je rastao nekontrolirano i došla je do 2.800,00 kn, pa i više, tj. ponovno je plaćala više od polovice svoje plaće. Nije mogla planirati budućnost, nije si mogla kupiti automobil, a imala je svakodnevne troškove života. U međuvremenu je ponuđena konverzija koju je prihvatila jer je barem znala koliki će joj biti anuitet i na što može računati. Na kraju je uspjela kredit prijevremeno otplatiti. I dan danas živi u ovom stanu. Interesirala se u banci što je to promjenjiva kamatna stopa i tada su joj rekli da to znači da se može promijeniti, ali nešto malo, možda 50,00 – 100,00 kn ili čak da postoji mogućnost da će ići i na niže, no uopće se nije nikada smanjilo već je samo raslo. Njoj u banci nije nitko objašnjavao parametre zbog čega će se eventualno mijenjati kamatna stopa, a niti je to pitala. Nju je zanimalo koliki će joj biti anuitet. Nije mogla utjecati na bilo koju odredbu ugovora, odnosno pregovarati o bilo čemu. Imala je povjerenje u djelatnika banke i smatrala je da će joj oni reći sve što je potrebno, a ispalo je da nije, naime da joj je rekao da može toliko se povećati anuitet ne bi se bila uopće odlučila za sklapanje ugovora i kupovinu stana, nije bilo izgledno da će joj plaća rasti. Pročitala je ugovor. Nju banka nije prisilila da zaključi ugovor o konverziji, kao što ju nije nitko prisilio da zaključi i onaj prvotni ugovor. Kad se radila konverzija bilo je puno toga u medijima gdje se smatralo da se to preporučalo da je to dobra opcija, iz banke su je zvali i rekli da će od sada nadalje imati visinu anuitetu koja će joj biti fiksna tj. stabilna.

17. Iskaz tužiteljice sud je cijenio kao uvjerljiv i životan. Njeno postupanje i sudjelovanje u postupku prilikom ishodovanja kredita sud smatra da je uobičajeno ponašanje klijenta banke, institucije, koji postupa u dobroj vjeri smatrajući da je kao laik koji zaključuje legalan posao, zaštićen. Tužiteljica logično i životno obrazlaže koji je bio razlog i svrha uzimanja kredita. Tužiteljica živi u predmetnoj nekretnini.

18. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U ovom postupku tuženik nije dokazao da tužitelj u ovom pravnom poslu nije postupao kao potrošač, odnosno da bi sredstva kredita potrošio u poslovne svrhe. Prema čl. 3 ZZP/03 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom postupku nije utvrđeno da tužiteljica ne bi bila potrošač u predmetnom ugovornom odnosu. Nije dokazano da je u vrijeme sklapanja ugovora se bavila nekom poslovnom aktivnosti u koju bi investirala novac koji je imala na raspolaganju iz predmetnog ugovora.

19. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

19.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

19.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

19.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

19.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

19.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

19.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Šteta koju je tužiteljica pretrpila postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

21. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

22. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

22.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

23. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o namjenskom kreditu broj 7102993894 i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom, kako je to navedeno u točki I. izreke, a zbog istog i novčane iznose.

24. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl.oec. Tomislavu Prpiću. Zadaća vještaka je bila da za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do dana provođenja konverzije (30. rujna 2015.) izračuna: razliku preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračuna razliku između stvarno naplaćene kamate po kreditu (dakle, kamate koja se tijekom otplate uvećavala jednostranom odlukom banke) u odnosu na početnu ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu, primjenom početnog CHF tečaja; prilikom izrade izračuna u razdoblju od 1. siječnja 2014. pa nadalje primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 1. siječnja 2014. kojim je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima primijeniti kamatna stopa od 3,23%.

24.1. Vještak Tomislav Prpić, dipl.oec. u svom nalazu i mišljenju navodi da načelno, promjena kamatne stope rezultira većim iznosom povećanja kamate u odnosu na rast anuiteta. Razlog tome je to što je anuitet zbroj dva parametra, kamate i otplate glavnice. Prilikom plaćanja pojedinog anuiteta korisnik kredita otplaćuje kamatu i vrši otplatu glavnice, tj. isplaćenog kredita. Promjenom kamatne stope mijenja se iznos kamate koju korisnik kredita plaća kreditoru (banci), iznos otplate glavnice i sumarno iznos anuiteta. Pri tome povećanje kamatne stope povećava kamatu, umanjuje otplatu glavnice i sveukupno povećava iznos anuiteta. To znači da kada se poveća kamatna stopa, plaćanjem povećanog anuiteta korisnik kredita otplaćuje i novi povećani iznos kamate, ali iznos povećanja plaćene kamate je veći od povećanja iznosa ukupnog anuiteta i to upravo onoliko koliko se istovremeno smanjila otplata glavnice od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu. Kako je korisnik kredita smanjio otplatu glavnice, tj povećanjem kamate, usporio smanjivanje ukupnog duga u danom trenutku otplate, tako se može zaključiti da je razlika plaćene kamate novoga otplatnog plana i inicijalnoga otplatnog plana unutar anuiteta, zapravo ona razlika koja se traži, budući da se nedovoljno umanjeni dug ne može uzeti u obzir, jer isti ostaje kao daljnje dugovanje korisnika kredita, dok razlika preplaćenoga iznosa temeljem promjene kamate nastaje upravo u vrijeme kada je korisnik uplatila. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu, i to da bi dostigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Razdoblje manje i veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutraliziraju, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku različita je od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore opisanoga. U razdoblju od odobrenja kredita do konverzije kredita, kamata se mijenjala sedam puta, te se kretala u rasponu od 3,23 do 6,30 postotnih bodova. U prvi obračun su uzeti pozitivni, preplaćeni iznosi, (manje uplaćeni iznosi nisu zabilježeni, budući da je kamata samo rasla, osim kod primjene zakonske kamatne stope od 3,23 %)iskazani kao više uplaćeno na ime plaćene kamate i predstavljaju tužiteljevo potraživanje. Vještak je prilikom izračuna razlika utvrdio iznose koji su više plaćeni na ime kamate u odnosu na inicijalno ugovoreni otplatni plan pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita jednaka onoj navedenoj u Ugovoru o kreditu (4,50%), odnosno zakonska kamatna stopa od 3,23% nakon 01.01.2014.koristeći pri tome prosječni tečaj po stvarnim uplatama, prikazujući datum kada je u potpunosti zatvarana dospjela obveza, odnosno datum dospijeća ako je obveza zatvarana prijevremeno, te ih prikazuje u tablici 5. Zaključno navodi da nakon proučene dokumentacije, te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe daje sljedeće mišljenje: Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, odnosno zakonska kamatna stopa od 3,23% nakon 01.01.2014, tužiteljica je, na ime kamata više uplatila iznos od 4.369,04 €.

24.2. Dana 15. siječnja 2025. vještak se očitovao na primjedbe tuženika kako slijedi. Tuženik prigovara dijelu nalaza i mišljenja u kojem vještak primjenjuje kamatnu stopu u visini od 3,23 %, te za isto razdoblje iskazuje preplatu. Sve obzirom da je očigledno kako je početno ugovorena kamatna stopa iznosila 4,50%, a sukladno intervenciji zakonodavca ista je nakon 01.01.2014. godine ograničena na 3,23%, čime se postupalo u korist tužitelja odnosno korisnika kredita Vještak je izradio nalaz i mišljenje sukladno zadanoj mu zadaći u kojoj je jasno istaknuto da se „prilikom izrade izračuna u razdoblju od 1. siječnja 2014. pa nadalje primijeniti zakonsku kamatnu stopu od 3,23%, sukladno Izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 1. siječnja 2014. kojim je propisano da se na sve stambene kredite u CHF valuti ima se primijeniti kamatna stopa od 3,23%.“ Iz navedenoga slijedi da je prigovor zapravo odnosi na zadaću, te predstavlja prigovor pravne prirode. Slijedom navedenoga ostaje pri svome Nalazu i mišljenju u cijelosti, te ne ulazi u dijelove koji su pravne prirode.

25. Nalaz vještaka sud prihvaća u cijelosti, kao stručan, argumentiran.

26. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, pa se isti prihvaća u cijelosti.

27. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13. Tužbu je tužiteljica podnijela 17. travnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

28. Sud smatra da je preinaka tužbenog zahtjeva koja se odnosi na tužbeni zahtjev iz točke III. postavljena po već traženoj osnovi u tužbi, a u skladu sa nalazom i mišljenjem vještačenja provedenog za potrebe ovog postupka svrsishodna i dopuštena kako bi se razriješio odnos između stranaka u cijelosti. Preinaka se temelji na odredbi čl. 190 st. 2 ZPP-a. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz Odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16 G protiv RH, Odluka br. 32540/05 Vrbica protiv RH).

29. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja pojedinih anuiteta. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

30. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja zbog toga što je neke uplate učinila treća osoba. Tužitelj je bio dužnik prema tuženiku i njegova je stvar i treće osobe da li će ona potraživati od njega ono što je platila tuženiku, njihov odnos se tuženika ne tiče. Uostalom tuženik je primio iznos koji je bio plaćen na ime duga tužitelja bez obzira što je uplata bila od treće osobe, uplata se knjižila u ime i za račun tužitelja.

31. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

32. Na temelju Direktive 93/13, te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 R protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

32.1. Iz provedenog postupka proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

33. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP-a, obzirom na uspjeh tužitelja u ovom postupku, tj. da je uspio sa cijelim tužbenim zahtjevom. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a njegov je trošak sukladan Tarifi HOK-a. Odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), zastupanje na tri ročišta u iznosu od 600,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1), na sastav šest podnesaka (15. travnja 2022. 200,00 EUR, 29. rujna 2023. 200,00 EUR, 20. svibnja 2024. 200,00 EUR, 17. listopada 2024. 200,00 EUR, 22. siječnja 2025. 100,00 EUR, 7. travnja 2025. 100,00 EUR) u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1 i 4), a ovi iznosi uvećani za PDV od 450,00 EUR. Tužitelj je imao trošak plaćanja predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 450,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 89,45 EUR, pa je dakle trošak tužitelja 2.789,45 EUR. Sa preostalim dijelom zatraženog troška tužitelja se odbija, jer mu ne pripada naknada za sastav svih podnesaka prema Tbr. 8 toč. 1. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a.

U Opatiji 27. svibnja 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja, uz rješenje o pristojbi na tužbu u iznosu od 89,45 EUR

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Pristojba na presudu i odgovor na tužbu