REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4919/2024-11

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari 1. tužitelja BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tužitelja TJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], Watson Heights 134, Velika Britanija, oboje zastupa punomoćnik Juoglav Puran, odvjetnik u Bjelovaru protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 8. travnja 2025. u nazočnosti 1. tužitelja osobno uz zamjenika punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 27. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 320-50- 2976567 sklopljenog 29.07.2005. između prednice tužitelja UJ iz [adresa] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 u dijelu u kojem je prednica tužitelja u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 da tužiteljima BJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II. TJ iz [adresa], 134 Watson Heights, Chelmsford CM 1 1AF, OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak ovog postupka iznos od 1.079,65 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode da su prednica tužitelja pok. UJ i tuženik sklopili dana 29.07.2005. Ugovor o kreditu, broj 320-50-2976567 kojim je prednici tužitelja odobren kredit u iznosu od 20.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na korištenja kredita. Otplata kredita ugovorena je u 84 mjesečnih anuiteta te je iskorišten za kupnju vozila. Odredbom u čl. 3. Ugovora o kreditu tuženik je nametnuo ugovornu odredbu kojom je prednica tužitelja u obvezi platiti naknadu „3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“ te je prednici tužitelja 10.08.2005. naplaćeno 3.119,94 kn na ime naknade za obradu kredita. Prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, o navedenoj odredbi prednica tužitelja nije pregovarala niti uopće imala mogućnost pregovarati s tuženikom već je tuženik istu jednostrano formulirao i uvrstio u unaprijed pripremljeni tipski ugovor na čiji sadržaj prednica tužitelja nije imala utjecaja već joj je sklapanje ugovora ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“. Navedena odredba ne sadrži bilo kakve podatke o visini naknade tuženika niti druge parametre iz kojih prednica tužitelja može shvatiti koji joj se troškovi i usluge tuženika te u kojem iznosu naplaćuju naknadom za obradu kredita zbog čega navedena odredba nije jasna niti razumljiva. U čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U smislu citirane odredbe, ugovorne kamate faktički predstavljaju naknadu koju korisnik kredita na ime korištenja tuđeg novca plaća kreditoru-banci pa tuženik nije imao zakonskog i stvarnog uporišta naplatiti dodatnu naknadu za obradu kredita za koju nije razumljivo što se istom plaća. Nametanjem navedene nejasne i nerazumljive pa stoga i nepoštene odredbe u Ugovor o kreditu, tuženik je počinio povredu Zakona o zaštiti potrošača važećeg u vrijeme sklapanja Ugovora što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednice tužiteljica zbog čega je navedena odredba ništetna, sve u smislu čl. 81., 84. i 87. ZZP-a (NN 96/03). Navedeni stav potvrđen je i u sudskoj praksi više županijskih sudova ali i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje tužitelji dostavljaju u prilogu. Tužitelji predlažu da sud nakon provedenog postupka odluči kako je zatraženo u tužbenom zahtjevu uz naknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj smatra djelomično ništetnom odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za korištenje kredita, a koja obuhvaća osporavani trošak obrade kredita. Takvi navodi tužitelja su neosnovani. Iznos sporne naknade točno je i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a. Osim toga, obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi je određena. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tužitelj je iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Međutim, sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Sve navedeno potvrđuje i Sud EU u presudi C-621/17 od 3.10.2019. godine: 1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Sukladno zahtjevima zaštite potrošača za valjanost iste odredbe potrebno je da potrošač mora shvatiti (financijsku) obvezu koja za njega iz te odredbe proizlazi, što je tužitelj svakako mogao utvrditi iz sadržaja ugovora o kreditu. Tuženik u tom smislu dostavlja presudu Županijskog suda u Puli, posl.br. Gž-311/18 od 3.9.2018. kojom je zauzet stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno ako je takva naknada određena, odnosno odrediva, a što se analogno može primijeniti i na naknadu za obradu kredita. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Isto tako, i kada bi sporna odredba i bila ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja. Tuženik u tom smislu dostavlja odluku Vrhovnog suda RH, posl.br. Gž-4/2017-2 od 21.3.2017. kojom je zauzet stav da se radi o zabrani manjeg značaja ako ugovorom nije povrijeđen javni interes nego interes jedne od stranaka ugovora. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud tužbene zahtjeve odbije kao neosnovane te da naloži tužiteljima da tuženiku solidarno naknade prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj:

320-50-2976567 od 29.7.2005., iskaz tužitelja, zapisnici s ročišta te priležeći podnesci.

4. Nesporno je među strankama da je prednica tužitelja pok. UJ u svojstvu korisnika kredita s tuženikom kao kreditorom dana 29.7.2005. sklopila ugovor o kreditu broj: 320-50-2976567 kojim je tuženik prednici tužitelja odobrio kredit od 20.000,00 CHF u protuvrijednosti kune. Nesporno je da je tuženik prednici tužitelja naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita, sporno je da li su odredbe za obradu za zahtjev kredita ništetne (čl. 3 Ugovora u visini 3,30% od iznosa kredita), kao i osnovanost tužbenog zahtjeva.

5. Iz iskaza 1. tužitelja proizlazi da se sjeća da im je trebao drugi auto iz razloga jer je supruga radila na mjestu HEP Elektra administratora i trebao joj je auto jer je imala bolesne roditelje koji su bili udaljeni oko 12 km, a njemu je bio potreban auto zato što je radio na poslu u smjenama. Sjeća se da su čuli da se u auto kući u [adresa] može kupiti novi auto i da je sa suprugom otišao u auto salon u [adresa], misli da se zove Peugeot partner. U auto kući su dogovorili cijenu vozila, izabrali su vozilo i zaposlenik auto kuće ih je uputio u filijalu tuženika u Raiffeisenbank u Varaždinu. Sjeća se kada su došli kod tuženika misli da je zaposlenica tuženika objasnila postupak dobivanja kredita, završne troškove, javni bilježnik kao i naknada za obradu kredita. Sjeća se da je supruga, a koja je razumjela pravni dio ugovora pitala zašto je takva velika naknada za obradu kredita, rekla je da je to iznos njezine plaće. Zaposlenica tuženika je rekla da se taj dio ne može mijenjati iz razloga jer je tako odlučila uprava banke i ako žele kredit tada moraju prihvatiti taj uvjet za naknadu za obradu kredita. Zaposlenica tuženika nije obrazlagala od kojih dijelova se sastoji naknada za obradu kredita. Vozilo se koristilo u osobne svrhe, nisu u to vrijeme imali registriranu firmu ili obrt. Supruzi se direktno skidalo s plaće u odnosu na mjesečni iznos kredita. Misli da je njegova pok. supruga načelno pročitala navedene odredbe ugovora.

6. Prema odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

7. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. Prema iskazu 1. tužitelja sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o navedenoj odredbi jer se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju prednica tužitelja može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio prednici tužitelja zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen prednici tužitelja je po principu "uzmi ili ostavi", jer je prednica tužitelja mogla samo isti prihvatiti, druge opcije nije imala. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 3 nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu. Tuženik je na opisani način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, a prema čl. 96., 97. i 102. te suprotno odredbama ZOO-a. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP-a propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog čl. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa prednicom tužitelja nije pojedinačno pregovaralo, niti je prednica tužitelja imala utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je prednici tužitelja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita prednice tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika. Tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita te je sud utvrdio da odredba nije jasna i lako razumljiva, te je za koju svrhu ugovorena predmetna naknada.

9. Tuženik nije dovoljno vodio računa o prednici tužitelja kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedio načelo savjesnosti i poštenja, a prema čl. 4. ZOO-a te načelo jednake vrijednosti činidaba prema čl. 7. ZOO-a stoga je ugovorna odredba čl. 3 predmetnog ugovora nepoštena i posljedično ništetna te je protivna odredbi čl. 81., 82., 90., 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i prema odredbi čl. 322., 323. i 324. ZOO-a. Kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla, a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a. Prema odredbi čl. 1111. ZOO-a propisano je da dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a iz čega proizlazi da tužitelji nakon pravomoćnosti ove odluke mogu osnovano potraživati iznos kao posljedicu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

10. Sud je dosudio parnični trošak tužiteljima temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u iznosu 1.079,65 eur, a koji se sastoji od: tužba 100 bodova, podnesak 5.11.2024. 100 bodova, ročište 11.3.2025. 100 bodova, ročište 8.4.2025. 100 bodova, a što ukupno iznosi 800,00 eur za rad odvjetnika prema OT, PDV 200,00 eur, trošak sudske pristojbe na tužbu 26,55 eur, trošak sudske pristojbe na presudu 53,10 eur.

U Zagrebu, 27. svibnja 2025.

Sudac:

Saša Bušić

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika