REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-734/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB:92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-408/2023-24 od 10. travnja 2025., u sjednici održanoj 27. svibnja 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbijanjem žalbe tuženika kao neosnovane potvrđuju se presuda i rješenje Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj: P-408/2023-24 od 10. travnja 2025.

II. Odbija se u cijelosti kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 39/05 od 2. 6. 2005. i I. dodatka ugovoru o namjenskom kreditu broj 39/05 od 3. 6. 2005. sklopljenih između tužitelja BT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, odredba članka 2. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja'', odredba članka 7. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja'' te u tome dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473 platiti tužitelju BT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.986,53 EUR (slovima:četiritisućedevetstoosamdesetšesteura i pedesettricenta) zajedno s zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. 10. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, od 1. 1. 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 platiti tužitelju BT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak parničnog postupka u iznosu od 2.025,00 € (slovima:dvijetisućedvadesetpeteura) s zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine od dana presuđenja 10. travnja 2025. pa do isplate, u roku 15 dana."

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja od dana 11.ožujka 2025.g. kojom je tužitelj povisio tužbeni zahtjev na iznos od 4.986,53 eura (slovima: četiritisućedevetstoosamdesetšesteura i pedesettricenta) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom."

2. Protiv navedene presude i rješenja žalbu koja je pravovremena i dopuštena izjavljuje tuženik i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne primijene materijalnog prava. i zbog pogrešne odluke o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka ili da se ona ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje troškove za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (članak 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

6.1. Prije svega, u ovom postupku obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz članka. 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što je dopustio tužitelju postavljanje konačnog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer time nije došlo do nezakonitog postupanja suda zbog čega bi tuženiku bilo onemogućeno raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.

6.2. U vezi s navedenim valja istaknuti i da je tužitelj u tužbi svoj tužbeni zahtjev postavio uz primjenu odredbe članka 186.b ZPP-a pa je posljedično tome tek nakon dostave potrebnih podataka glede utvrđenja o visini zahtjeva i nalaza i mišljenja vještaka financijske struke i mogao postaviti svoj konačni zahtjev. U prilog tome ukazuje se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici predsjednika građanskih odjela županijskih sudaca sa sucima Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2001 od 26. studenoga 2021. prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe (koju tuženik smatra povlačenjem), nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

6.3. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju tuženik ukazuje u svojoj žalbi obzirom da su u pobijanoj presudi u dijelu koji se odnosi na osnovanost zahtjeva tužitelja navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

6.4. Nije osnovan niti žalbeni navod tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje time što bi prvostupanjski sud zanemario prijedloge tuženika, jer prema čl. 220. st. 1. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok je prema st. 2. istog članka prvostupanjski sud ovlašten odlučivati koje će dokaze izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud nije zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika iznijete tijekom postupka, a činjenica da navode tuženika nije prihvatio kao osnovane odnosno da njegove dokazne prijedloge nije prihvatio ili da je iz onih koje je proveo izveo ocjenu dokaza kojom tuženik nije zadovoljan, ne znači da je na strani tuženika došlo do povrede prava na pravično suđenje.

6.6. Sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 502.a i 502.c ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalitelj jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, sud prvog stupnja pravilno primijenio.

7. Osim toga, sud prvog stupnja nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP- a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

8. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.986,53 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a sve po pravilima o stjecanju bez osnove smatrajući da je tuženik u utuženom razdoblju, taj novčani iznos naplatio od tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanoj u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 39/05 od 3. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, utemeljen na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.).

10. U ovom postupku nije sporno da je između stranaka u postupku sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj 39/05 od 2. lipnja 2005. (dalje: Ugovor), temeljem kojega je tuženik, kao kreditor, stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 77.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan plaćanja i to za kupnju stana, da je u odredbama članka 1., 2. i 7. Ugovora između stranaka u postupku ugovorena valutna klauzula o kojoj se nije pregovaralo, te da je između stranaka u postupku 3. veljače 2016., na temelju odredaba ZID ZPK, sklopljen Aneks Ugovora o kreditu broj 39/05 temeljem kojega je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

11. Prema žalbenim navodima tuženika ostalo je sporno da li tužitelj ima status potrošača, da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene odredbe, da li tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenog iznosa, da li je nastupila zastara potraživanja te od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate. Također je sporno da li se na ovaj spor može direktno primijeniti intervencijski efekt presuda Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

12. Prije svega na temelju iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio predmetni pravni posao kao fizička osoba za kupnju stana u kojem živi, dakle u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, a što proizlazi i iz predmetnog Ugovora o kreditu, te je pravilno zaključeno da tužitelj u smislu odredbe članka 3. stavka 1. ZZP-a ima status potrošača.

13. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome o osnovanosti zahtjeva tužitelja sud prvog stupnja je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP-a), kao osnovan prihvatio takav njegov zahtjev zaključujući, u bitnome, da osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravnog shvaćanja izraženog u pravomoćnoj presudi donesenoj u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 u kojem je sudjelovao tuženik (presuda Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.) jer je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenim između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene te da se prema odredbi članka 502.c ZPP-a fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojana povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a što je propisano i odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 79/2009., 89/2009., 75/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013. i 41/2014. - dalje: ZZP).

13.1. Posljedično tome na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO-a tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu razlike, po pravilima o stjecanju bez osnove, koju je tuženiku isplatio na temelju takovih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 12. lipnja 2023., to proizlazi da je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina u kojem roku sukladno odredbi čl. 225. ZOO zastarijevaju ove novčane tražbine.

13.2. Osim toga, sud prvog stupnja, u bitnome, zaključuje i da time što je na temelju odredaba ZID ZPK između tuženika i tužitelja 3. veljače 2016. sklopljen Aneks Ugovora o kreditu broj 39/05 od 2. lipnja 2005. temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR, tužitelj u okolnostima konkretnog slučaja ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena u skladu sa ZID ZPK tužitelj nije u cijelosti namiren metodologijom koju je tuženik primijenio i matematičkim izračunom tuženika na koji on nije imao utjecaj, vezano za nepoštene odredbe o kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora, a čiju nepoštenost je utvrdio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u sporu „Potrošač“, pa mu posljedično tome i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Nadalje sud prvog stupnja smatra da neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih strana na štetu tužitelja, nije otklonjena navedenim Dodatkom, a takvo postupanje tuženika suprotno je načelu savjesnosti i poštenja, kao osnovnom načelu obveznog prava, odnosno članku 4. ZOO-a, kojim je propisano da prilikom zasnivanja obveznih odnosa i ostvarivanju tih prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se tog načela.

14. Ovakva pravna shvaćanja suda prvog stupnja i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a), prihvaća u cijelosti i ovaj sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu dovoljno jasne i na zakonu osnovane razloge, koji nisu dovedeni u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

14.1. U odnosu na žalbene razloge tuženika u kojima ukazuje na zaključke suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, temeljem već navedenog članka 502.c ZPP-a, a isto tako i članka 138.a ZZK-a, odnosno članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

15. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu unatoč tome što je između tuženika i tužitelja sklopljen Aneks Ugovora o kreditu utemeljen na odredbama ZID ZPK, temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR.

15.1. U odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje na pravna shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da nije sporno, kako to navodi i žalitelj, da je u tom rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku (kakav je i ovaj aktualan) i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati isplatu temeljem ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi), sklopljenog između tužitelja, kao potrošača, i banke, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15.2. Pri tome, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ( tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom npr. u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo situacija u ovom predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita, izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

15.3. Po pravnom shvaćanju ovog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15.4. Shvaćanje je ovog suda i da sklapanje navedenog sporazuma (Dodatka) utemeljenog na odredbama članka. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, obzirom na sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točke 2. ZID ZPK/15, kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke treba voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.5. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.6. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Dodatkom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome, odredbom čl. 41. ZZP propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredili svoj pravni odnos za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo, kako to pogrešno zaključuje žalitelj. Istina, nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopraovnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.

15.7. Ovakvo pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, sukladno je pravnom shvaćanju ovog suda izraženo u presudi poslovni broj Gž- 942/2021-2 od 30. studenoga 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

16. Posljedično navedenom, a cijeneći utvrđeno činjenično stanje suda prvog stupnja utemeljeno na nalazu i mišljenju vještakinje financijske struke Slađane Srnec, koje ni svojom žalbom nije uspio dovesti u dvojbu žalitelj, da sklapanje navedenog Aneksa Ugovora o namjenskom kreditu nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita i da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćen iznos od 4.986,53 eura, ocjena je i ovog suda da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO-a), a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu tuženika valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovom dijelu.

16.1. Valja kod toga istaknuti da ovakvo pravno shvaćanje ovog suda nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem Županijskog suda u Varaždinu (izraženom npr. u presudama poslovni broj Gž-115/2021-7 od 12. rujna 2023. i Gž-1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023.) u kojima je, kao i u konkretnom slučaju, izraženo pravno shvaćanje da potrošačima koji su sa bankama sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak) ne pripada ovo pravo, budući je takvo pravno shvaćanje izraženo uz nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja – u bitnome, da su potrošačima prilikom sklapanja navedenog sporazuma sve pretplate koji su oni prema bankama učinili temeljem navedenih nepoštenih ugovornih odredbi, vraćene u njihovu imovinu na način da su iskorištene za njihov račun, a što nije slučaj u ovom konkretnom predmetu.

16.2. Osim toga, u odnosu na ovakvo pravno shvaćanje ovog suda valja ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

16.3. Dakle, obzirom na prethodno navedeno, a suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o tužiteljevom zahtjevu za isplatu navedenog novčanog iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti i da sklapanje navedenog Dodatka nije za posljedicu imalo stvaranje potpune zaštite tužitelja, kao potrošača i korisnika kredita, te da prilikom njegova sklapanja nije u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već je i dalje ostao preplaćen iznos od 12.870,52 eur, pa da je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

16.4. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog suda, pravilno zaključio da je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP-a, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada. Pritom valja naglasiti i da su uplate anuiteta od strane drugih osoba učinjene u tužiteljevo ime sukladno odredbi članka 161. stavka 1. ZOO-a, a suprotno tuženik nije dokazao, niti to osporava.

17. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno dosudio tužitelju zatezne kamate za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (NN 83/2020), budući se prema članku 1. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (NN 53/20) tim Zakonom propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2, tako da se isti Zakon ne odnosi na tijek zateznih kamata u ovoj pravnoj stvari.

18. Također, ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju jer manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF koja nije bila jasno predočena tužitelju pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem manjih anuiteta od onih na dan isplate kredita, tužitelj nije ništa neosnovano primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Nadalje, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače, jer su potrošači osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete po njih, stoga nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike.

19. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi od 14. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli od 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., ista je podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina odnosno podnesena je unutar zastarnog roka.

20. Slijedom iznijetog, valjalo je u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I. izreke (po članku 368. stavku 1. ZPP- a).

21. Odluka o trošku donesena je, u bitnome, uz pravilnu primjenu odredaba članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.), a za što je sud prvog stupnja ovom sudu dao jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom. Tuženik neosnovano smatra da tužitelju ne pripada trošak pristupa ročištu za objavu presude, kojem je punomoćnik tužitelja pristupio budući je odredbom čl. 335. ZPP propisano da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koje ročište zakazuje sud i na isto poziva stranke, a stranke su se dužne ročištu odazvati i od tada za stranku počinju teći određeni rokovi (paricijski). Osim toga Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika za tu je radnju propisana naknada za taj trošak. Treba dodati da je navedeno sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka (npr. Rev-832/2022., Rev-935/2022., Rev-1222/2022., Rev-772/2023.).

22. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i u tom dijelu (čl. 380. toč.2. ZPP-a).

23. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog dijela postupka jer isti sa svojim pravnim lijekom nije uspio (čl. 166. st.1. u svezi s čl. 154. st.1. ZPP).

U Puli 27. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić